Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst dr Gorana Sekulovića Riječ o knjizi Milorada Minja ili Minje Ražnatovića – SUMRAK SUVERENIZMA. Srdačno se zahvaljujemo gospodinu Sekuloviću koji je omogućio da integralno objavimo tekst.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Opasnost podvale erzaccrnogorstva kao pravog crnogorskog suverenizma
Pred nama je jedno vrlo ozbiljno naučno, politikološko i sociološko štivo iz kojega možemo mnogo naučiti i saznati o aktuelnom stanju u našoj državi i o realnim izgledima na njenu nezavisnu i uspješnu državnu budućnost. U pitanju je nova knjiga jednog od najsuptilnijih i najkredibilnijih analitičara crnogorske političke scene i višedecenijskog političkog aktiviste u najboljem smislu te riječi Milorada Minja ili Minje Ražnatovića – SUMRAK SUVERENIZMA. To je zbirka politikoloških i političko-publicističkih tekstova pisanih u posljednje vrijeme na različite izuzetno aktuelne crnogorske političke teme i dileme. Ili, kako kaže autor,‘’kao moja prethodna knjiga Združeni udar i ova je sazdana od izabranih tekstova koje sam objavljivao u periodici, dnevnoj štampi i elektronskim medijima, a jedan dio, istovremeno, i u jednim i u drugim. Razlika u odnosu na prethodnu je ta, što su u ovoj sabrani samo analitički tekstovi, koji obrađuju aktuelnu političku scenu i događaje za koje sam smatrao da mogu bitno uticati na buduću državnu sudbinu Crne Gore, dok je prethodna bila sastavljena od više odjeljaka i više tema, od kojih je jedan, mada najobimniji, tretirao crnogorsku političko-sociološku zbilju.’’
Ražnatović u ’’SUMRAKU SUVERENIZMA’’ konstatuje da je ’’Crna Gora jedina država na ovom zemaljskom šaru koja vodi i unutrašnju borbu za svoj opstanak sa antidržavnim političkim, vjerskim i nevladinim strukturama, što objektivno usporava njen brži demokratski, socijalno-ekonomski, kulturni i svaki drugi razvoj’’. U ovom kontekstu, on apostrofira značaj nužnog i neophodnog rada na svih pet planova identitetskog prepoznavanja crnogorskog bića, odnosno na svih pet posebnih sfera ukupnog i sintetičkog afirmisanja njegovog nacionalno-etničkog bića, dakle, vjerskog, kulturnog, jezičkog, obrazovno-edukativno-prosvjetnog i naučno-emancipatorskog sa akcentom na – u dugom vremenskom trajanju potpuno zapostavljenim – humanističko-identitetsko-duhovno-društvenim naukama koje su sve donedavno u većini učile da pripadamo ne svom nego nekom drugom narodu. Posebno ćemo se ovđe osvrnuti na Minjino tretiranje CPC. On konstatuje ośeku – i traži vrlo precizno i taksativno razloge za tako nešto ali zbog vremena to sada izostavljamo – koja je prisutna u pogledu masovnosti njenih pristalica danas, makar u smislu učestvovanja u njenim javnim aktivnostima i pita se: ’’Đe se zagubi ona masovnost, energičnost i odlučnost crnogorskih indipendista koja je iskazivana u najtežim vremenima, a koja je i sada potrebna gotovo kao i tada, da napravi pritisak na crnogorsku vlast, kako bi ova, poslije desetogodišnje hibernacije (od vrtanja nezavisnosti), konačno počela rješavati pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, koje je od sudbinske važnosti za crnogorski identitet i suverenitet?’’
Iz svih ovih razloga autor ističe da će zadatak nove Vlade, uz one iz vrlo važne ekonomsko-socijalne sfere, biti i ’’da se pozabavi i rješavanjem jedinog preostalog, krupnog i dosad nedodirnutog identitetskog pitanja – statusa Crnogorske pravoslavne crkve i vraćanja ukupne državne imovine, uključujući sakralne i objekte kulture, koju je, nesebičnom pomoću pojedinih nelojalnih državnih službi i službenika, na hajdučki način, otela Srpska pravoslavne crkva, čime su ova crnogorska dobra postala vlasništvo strane crkve i druge države. Ako se ovi ekonomski, socijalni, vjersko-imovinski i identitetski problemi ne budu dinamički i efikasno rješavali, bojati se da nam opet, kao na ovim izborima (misli se na izbore iz prošle godine – primj. G. S.), ne zakuca na vrata 1918. godina, od koje se tada nećemo moći odbraniti ni našim ni NATO bezbjednosnim strukturama, jer će joj ’vrata otvoriti’ prebrojani glasački listići na parlamentarnim izborima.’’
Minja uviđa i unutrašnje slabosti independista, koje se i te kako reflektuju i na položaj CPC, a koje nalazi ’’u tragičnoj podijeljenosti crnogorskih suverenističkih subjekata, intelektualaca i uopšte građana ove provenijencije, po gotovo svim pitanjima. Ona je najizraženija oko ekonomskog razvoja, percepcije kriminala i korupcije, te i oko pojedinih identitetskih pitanja, kao što je standardizovani crnogorski jezik. Ovu podjelu možemo u najopštijem smislu, uslovno kazano, svrstati u tri grupacije: jednu čini intelektualni krug, dio društvenih organizacija i određene stranke, okupljene oko tabloida Vijesti i njihovog političkog satelita – Ujedinjene reformske akcije (URA), kao i njihovi podržavaci, koji su spremni sa crnim đavolom praviti koaliciju da svrgnu vlast, ne osvrćući se na štetu koju bi pritom nanijeli državi; s druge strane imamo poziciju – partiju na vlasti sa svim svojim manama, slabostima, nedosljednostima, neefikasnostima, inertnostima, halapljivostima, interesima i njihove podržavaoce; a treću grupaciju čine iskrene patriote zabrinute za sudbinu Crne Gore, svjesne krhkosti državnog bića, proisteklog iz još uvijek nedovoljno dubokih i nerazgranatih crnogorskih identitetskih korijena – određene parlamentarne i vanparlamentarne političke partije, crnogorske kulturne i naučne institucije (PEN, DANU, Matica crnogorska …), dio nezavisnih intelektualaca i pojedinaca koji su svjesni neophodnosti promjena, ali ne onih koje se zasnivaju na kolaboraciji sa profašističkim, antidržavnim, antinatovskim i velikosrpskim partijama, što bi neminovno istorijsko klatno vratile unazad, u predreferendumsko vrijeme. Posebno snažna podijeljenost i antagonizam su prisutni između dvije prve grupacije, što determiniše i odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Tako imamo pojavu da, ukoliko vlast na bilo koji način podrži neku akciju ili zahtjev Crnogorske pravoslavne crkve, što je u krajnjem prirodno, poželjno i logično, ova druga grupacija reaguje na način što bojkotuje skupove u njenoj organizaciji i ravnodušno, nezainteresovano i ignorantski se odnosi prema njenim zahtjevima i problemima. Ova nesrećna podijeljenost u ’crnogorskom bloku’ je, dobrim dijelom, doprinijela iskazanoj neozbiljnosti, neodgovornosti i oportunosti u rješavanju ovog po državu veoma značajnog pitanja.’’
Ipak, autor je svjestan da ’’i pored svih slabosti u sferi korupcije i kriminala koje potresaju Demokratsku partiju socijalista, i pored njihovog neadekvatnog odnosa prema identitetskim pitanjima, posebno prema pitanju Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskoj imovini opljačkanoj od strane Srpske pravoslavne crkve, kao i suviše tolerantnom odnosu prema njenom asimilatorskom anticrnogorskom djelovanju, bez ove partije, kao najsnažnijeg suverenističkog subjekta, ne može biti riječi o postizanju dogovora na utvrđivanju minimuma crnogorskih nacionalnih interesa i njihovog rješavanja. To je naprosto tako, jer zasad nemamo druge, kvalitetnije i snažnije suverenističke partije, niti nagovještaja da bi neka od postojećih suverenističkih mogla preuzeti njeno mjesto, a još manje imamo birački kredibilnijih, kvalitetnijih i Crnoj Gori privrženijih opozicionih partija. Ovo je objektivna činjenica za čije dokazivanje ne treba trošiti suviše riječi i praviti neke velike analize.’’
Pred svake parlamentarne izbore pred Crnu Goru se postavlja biti ili ne biti, gotovo elementarno pitanje opstanka, naime, potreba da se ponovo ovjeri crnogorska državna nezavisnost. Ili, kako to kaže Minja: ’’I ovog šesnaestog oktobra se odlučivalo između Evrope i balkanske zabiti, između perspektive i nazadovanja, između države i izbornog srpskog okruga.’’ I sve će, nema sumnje, biti tako dok vlast, tj. stranke koje je vrše a kojima je to povjerenje dato od većine građana ne počnu da slijede njihove upute i datu im najvažniju obavezu i dužnost: da najozbiljnije rješavaju sva preostala identitetska pitanja, odnosno da ih realizuju i dovedu do kraja, do stabilnosti i identitetski prepoznatljive ukupne društvene i državne i simbolike i realne svakodnevne prakse u crnogorskoj državi. Ako ne bude tako sve više u sadašnjosti i u budućnosti, onda će ova država postajati neka druga, sve više a nikada više manje, i dobijaće i obrise, i sadržaj, i reprezentativnu, ali i stvarnu simboliku i sve drugo neke druge, tuđe i Crnoj Gori suprotstavljene i neprijateljske grupacije, strategije, programske nacionalne, imperijalne i državne opredijeljenosti, razvoja, identiteta, vizije i politike. I tome nemamo što da zamjerimo, oni to rade u skladu sa svojim viševjekovnim imperijalnim i asimilatorskim velikodržavnim scenarijem, ali imamo svojoj sopstvenoj državi i nama samima zato što se tome ne suprotstavljamo organizovano, sistemski i efikasno. Zbog toga se moramo upitati da li u našim reagovanjima na nacionalističke, šovinističke i profašističke napade činimo dovoljno i ako ne činimo zašto ne činimo i da li ćemo i kada početi da činimo ono što smo obavezni i voljom građana, i pravno, i demokratski, da obezbjeđujemo prave i najsigurnije temelje za državu Crnu Goru, a kako reče veliki prijatelj Crne Gore i Crnogoraca srpski akademik prof. dr Živojin Perić, međunarodni pravni ekspert u prvoj polovini dvadesetog vijeka – ’’Država je pravo, a pravo je država’’. On je stao u odbranu prava Crne Gore na kako on kaže ’’i etnički i etički individualitet’’ i na pravo da poništi odluke nelegalne i nelegitimne tzv. ’’Velike Podgoričke Skupštine’’ kao, kako piše, ’’slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji).’’ U tekstu ’’Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji’’, štampanom u Zagrebu 1940.g., akademik Perić piše i da je šef stranke crnogorskih federalista ’’g. Dr. Sekula Drljević, jedan od najumnijih i najučenijih crnogorskih intelektualaca’’, a da mnogi pokazatelji i dokazi već tada, dakle 1940g., ’’oduzimaju, u velikoj mjeri, značaj, u današnje vrijeme (dakle, uoči Drugog svjetskog rata – primj. G. S.), Podgoričkoj Skupštini: još manje se ona može sada smatrati pravim izrazom volje Crnogoraca.’’ A tek danas, 77 godina kasnije!?
Ili, kako to Minja sagledava i formuliše (bez obzira iz kojeg je vremena izdvojeni citat jer suština ostaje ista: odbraniti nezavisnost Crne Gore, pravo da sama bira, većinski, demokratski, svoj nacionalni, multietnički, multivjerski, multikulturalni, građanski i državni put): ‘’Iz dosad kazanog, možemo konstatovati da je Crna Gora prešla jedan trnovit, a u ne malom broju situacija vrlo opasan put, ali da je i pored toga, u gotovo svim sferama društvenog života, ostvarila dosta zavidne rezultate. Nažalost, ta činjenica nije umanjila njene današnje izazove i nevolje pred kojim se našla. Naime, independističke partije su i danas pred onim istim zadatkom pred kojim su se nalazile nakon uspješno završenog referenduma – da pobjedu „ovjere“ na parlamentarnim izborima u septembru 2006! I danas je njihov imperativ da pobjedom na ovogodišnjim oktobarskim izborima potvrde državnost, odbrane obnovljene i novostvorene vrijednosti i nastave stabilan put ka EU i NATO integracijama. U suprotnom Crna Gora može biti vraćena, ne u predreferendumski period, kada je postojala ogromna energija koja je garantovala obnovu državnosti, već u daleke devedesete godine kada je funkcionisala kao jedna izborna jedinica Srbije i bila miljama udaljena, od bilo kakve, a kamoli pune državnosti. Kao i tada, tako i u cjelokupnom postreferendumskom periodu, a posebno sada, pred izbore, na desetogodišnjicu obnove njene državnosti, atakuju isti oni politički, vjerski i medijski subjekti koji su to radili pred referendum.’’
Zašto je to tako? Autor daje jasan odgovor: ’’Ovom prilikom treba istaći, da je do ovakvog razvoja događaja i eskalacije agresivnog profašističkog i antidržavnog djelovanja pomenutih političkih subjekata u Crnoj Gori, došlo zbog desetogodišnje defanzivne politike i povlađivanja vlasti antiustavnom, antizakonskom i antidržavnom djelovanju političkih subjekata o kojima je riječ. Bahatost, raspojasanost, rehabilitacija četničkog fašističkog pokreta, otvoreno osporavanje crnogorskih vrijednosti, agresivno antidržavlje začinjeno cijepanjem Ustava u Skupštini Crne Gore, rušilačkim demonstracijama i napadima na institucije sistema s namjerom državnog prevrata, pravdano je tranzicionom nedovršenošću, balkanskom violentnošću, demokratskom nezrelošću, te potrebom da se ovim agresivnim političkim, nevladinim i vjerskim subjektima, pruži prilika i ostavi vrijeme u kojem će se pacifikovati i prihvatiti evropske demokratske i civilizacijske vrijednosti. No, kao što smo viđeli, bila je to zabluda!’’
Da bi se ovih zabluda crnogorska suverena država efikasno oslobađala Minja skicira plan obnove crnogorskih nacionalnih, građanskih, kosmopolitskih i multinacionalnih vrijednosti: ’’Bez jedne sveobuhvatne, osmišljene državne strategije, te kontinuiranog, stručnog, posvećenog i iskrenog rada, posebno u prosvjeti i kulturnim institucijama, koja će ojačati svijest građana o crnogorskoj državi, naciji, kulturi, jeziku, crkvi, simbolima…, teško da možemo otkloniti prijetnje po crnogorski identitet i samosvojnost. Te prijetnje se ne mogu otkloniti ni NATO integracijama koje mogu biti brana od spoljnih ataka na našu nezavisnost, ali ne i unutrašnjem urušavanju crnogorskog državotvornog bića. U tom kontekstu neophodno je da Crna Gora konstruktivno odgovori na napade koji prvenstveno dolaze od srpskih velikodržavnih projektanata u Crnoj Gori.’’
Takođe i ovo: ’’Pravljenje koalicije bilo koje od državotvornih stranaka sa antidržavnim i profašističkim strankama vraća Crnu Goru u predreferendumski period i destruira i ono malo rezultata koji su urađeni na identitetskom, kulturološkom i na planu stvaranja određenih crnogorskih institucija.’’ Kao ilustraciju ovoga, Minja konkretno ukazuje i na sljedeće primjere povodom poznatih događaja u zemlji u posljednje dvije godine: ’’Pritom, Krivokapić, ’apelujući na uzdržanost demonstranata i policije’ (Izvor: Pobjeda, 19.10.2015.) stavlja u istu ravan one koji bi da ruše državne institucije i državu, sa onima kojima je ustavna obaveza da čuvaju mir, sprječavaju nasilje i štite državne organe i državu od ataka na njenu suverenost. Njemu se u još drastičnijoj formi pridružuje Žarko Rakčević sa svojom URA logikom zasnovanoj na kvazidemokratskoj i demagoškoj retorici, osuđujući ’nasilno (podvukao M.R.) razbijanje mirnih protesta’ ’’. Minja podsjeća kao u jednoj vrsti zaključka da se ’’Istorija mora posmatrati kao cjelina, bez izdvajanja djelova koji će jedne glorifikovati a druge osuđivati. A istorijske činjenice govore da su i Žarko i Ranko, zajedno sa Milom, krajem osamdesetih, na talasu velikosrpskog Miloševićevog projekta kao učesnici njegovih mitinga, srušili onu nama dragu Jugoslaviju od Triglava do Đevđelije i na taj način po drugi put u dvadesetom vijeku razdržavili Crnu Goru. Što su ova dvojica svoje greške uviđeli nekoliko godina prije Đukanovića ne skida sa njih istorijsku odgovornost za učinjeno. Kao što ni tih nekoliko godina sa stanovišta borbe za crnogorsku nezavisnost i ukupnog sagledavanja ovih događaja, sa istorijskog stanovišta, neće gotovo ništa značiti. Naprotiv! Istorija će uspješnost vrtanja državnosti sagledavati i vrednovati kroz doprinos i uticaj svakog od aktera ovog procesa ponaosob, bilo da se radi o političkom i društvenom subjektu, ili o pojedincu.’’
Minja pokazuje sve teškoće i složenost procesa vraćanja Crne Gore Crnogorcima i svim njenim građanima, počev još od ranih devedesetih a i ranije kada je stvarana i stvorena jedna jaka anticrnogorska društvena klima. Zahvaljujući ’’takvoj euforiji, histeriji i propagandi, koja je stizala iz Srbije, preko njenih medija koji su tradicionalno imali veliki tiraž i uticaj u Crnoj Gori, kao i podsredstvom domaćih državnih medija pod kontrolom tadašnjeg crnogorskog režima, stvorena je jedna duhovna praznina koju je karakterisalo većinsko neprepoznavanje svoga identiteta i svojih nacionalnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti. Ta praznina je proizvela podaničku svijest kod najvećeg broja aktera ondašnje političke, kulturne i naučne scene, ali i kod ogromnog broja građana. Iz takve svijesti je iznjedrena mržnja prema svemu crnogorskom, koju je pratio agresivni, primitivni, grubi, omalovažavajući i necivilizovani obračun sa crnogorskim vrijednostima i njihovim zagovornicima, što je najporaznije posrnuće jednog naroda. Bio je to pokušaj društvene marginalizacije, pa čak i neke vrste eliminacije političkih, kulturnih, naučnih i vjerskih subjekata i pojedinaca crnogorske provenijencije. Elem, ovakvom duhovnom „rastrojstvu“ nijesu kumovali samo politički subjekti koje personifikuje tadašnji režim Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, već i one društveno-političke organizacije, poput ondašnjeg Saveza socijalističke omladine (najveći dio njegovih funkcionera je kasnije osnovao Socijalističku partiju), čija je elita, na početku događanja naroda, na populističkoj miloševićevskoj energiji dospjela do ministarskih i drugih visokih pozicija u tadašnjoj vlasti. Učešće u uličnom svrgavanju ondašnjeg komunističkog režima i participacija u vlasti, te organizovanje, sa tih pozicija, „mitinga gladnih“, u vrijeme, da uslovno kažemo, socijalnog i ekonomskog blagostanja tadašnje radničke klase (sa prosječnim platama preko hiljadu njemačkih maraka), je bilo, svjesno ili nesvjesno saučesništvo u rušenju Crne Gore i podrška Miloševićevom nacionalšovinističkom režimu zasnovanom na populizmu, velikosrpstvu i manipulativnoj politici, kojoj je ovakvo stanje pogodovalo za stvaranje slike o jedinstvenosti političkih snaga i ispravnosti svoga puta. Iako je avantura ove političke grupacije kratko trajala, ta vremenska odrednica ih ne može iskupiti i abolirati za ogromnu štetu nanijetu tada Crnoj Gori.’’
Minja daje veoma iscrpnu i hronološku sliku o urušavanju kredibiliteta Socijaldemokratske partije, o čemu detaljnije nemožemo govoriti. Konstatuje i to da ’’sve ono što pojedini ’brbljivi’ nacionalistički lideri žele ostvariti svojom agresivnom retorikom, to Bečić pokušava svojom ’građanskom’ umivenošću.’’ Upozorava: ’’Kolika opasnost Crnu Goru vreba od antidržavnih partija može se zaključiti iz njihovih izbornih slogana. Najzlokobniji je onaj Dražinog fronta koji porukom MI ili ON, najavljuje borbu ’do istrebljenja’, ne isključujući, u slučaju po njih nepovoljnog ishoda izbora, ni sukobe i napade na državne institucije, za što već imaju iskustva, što ovih dana gromoglasno saopštavaju i njihovi visoki funkcioneri. Od takvog scenarija se ne ograđuje niko od ostalih prosrpskih subjekata, niti njihovih ’crnogorskih’ partnera.’’ Izbornim sloganom MI ili ON nesumnjivo je otvoren stalni internacionalni tender za prijavljivanje i pronalaženje, konkurisanje i odabiranje najpovoljnijih i najefikasnijih, sigurnih i najmanje rizičnih izvođača i izvršilaca radova (’’rukohvatnika’’ – kako su se u crnogorskom jeziku po starini zvali neposredne ubice) u krajnjoj funkciji definitivnog, tj, fizičkog eliminisanja vođe crnogorskog independističkog pokreta čime bi se, po njihovim željama i planovima, zadao odlučujući udarac tom pokretu a time i potpisala smrtna presuda nezavisnoj, slobodnoj i suverenoj crnogorskoj nacionalnoj i državnoj orijentaciji i njenoj trajnoj evroatlantskoj i evropskoj razvojnoj strategiji.
Autor ’’Sumraka suverenizma’’ objektivno sagledava aktuelno stanje u zemlji: ‘’Postignuti rezultati, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu, činjenično śedoče, da je Crna Gora postala jedno sasvim solidno mjesto za život njenih građana, u svakom slučaju neuporedivo bolje nego što je bilo prije deset godina kada je vrnula državnost. Ta spirala boljeg života neće se zastaviti, već će perspektive i standard rasti dinamikom kojom se budemo približavali NATO savezu i Evropskoj uniji i postali njihov punopravan član. U ovom kontekstu potrebno je kazati da je postojalo prostora da se mnoge oblasti brže razvijaju, da se unaprijedi efikasnost državnih organa i institucija, ali i na veći nivo profesionalnosti, etičnosti i patriotske svijesti izdignu kadrovski potencijali u pravosuđu, osnažujući tako zaštitne mehanizme pravosudnog sistema koji će garantovati ostvarivanje pojedinačnih i grupnih ljudskih prava i sloboda, nepristrasnost, efikasnost i pravednost istražnih i sudskih organa, što bi neminovno dovelo do ośetnog smanjivanja organizovanog kriminala, korupcije i drugih oblika kriminaliteta. No, te slabosti ni izbliza ne mogu umanjiti rezultate koje smo vrtanjem nezavisnosti ostvarili u ovom desetogodišnjem periodu.’’
Minja s pravom poručuje: ’’Zato, u pamet se Crnogorci i ne pravite greške koje su neke prethodne generacije pravile! Neka vam one budu pouka i poruka, jer je Crnoj Gori potrebna stabilnost, mir, dobri međudržavni odnosi, nastavak stranih ulaganja, skladan međuetnički, međukonfesionalni i međukulturalni suživot, odbrana obnovljenih i novostvorenih vrijednosti, dalje evroatlantske integracije, kao i političke snage koje će biti kadre da sve to obezbijede. Crnoj Gori je potreban miran i skladan razvoj. Potrebna joj je Evropska unija i NATO, da bi to i ostvarila!’’
Iz Minjine knjige veoma jasno se sagledava aktuelna pozicija onih dosadašnjih, tj. nekadašnjih a sadašnjih tobožnjih suverenističkih snaga – na koje se dakako zapravo i odnosi naslov njegove knjige ’’Sumrak suverenizma’’ – u trenutnom rasporedu političkih opcija u zemlji i njihovi planovi o osvajanju vlasti u budućnosti. Može se reći da dosadašnji suverenisti SDP i URA prave erzaccrnogorstvo – da se poslužimo pojmom erzacjugoslovenstva dr Sekula Drljevića i primijenimo ga na Crnu Goru i crnogorstvo – i koalicijom sa anticrnogorskim i antidemokratskim, nacionalističkim i šovinističkim strankama predstavljaju veliku opasnost za nezavisnost i suverenitet, mir, stabilnost i, kako unutrašnju tako čak i spoljašnju, bezbjednost zemlje. Anticrnogorske snage zapravo i ne kriju svoj animozitet prema Crnoj Gori, u najboljem slučaju čak i ako prihvataju zvanične državne pojmove i simbole, termine i demokratsku proceduru, to je uvijek samo povremena i privremena zamjena, odnosno maska i prevara za svoj glavni naum, tj. ukidanje svakog crnogorskog nacionalnog i državnog individualiteta. Oni drugi koji se predstavljaju kao ’’pravi Evropljani’’ koji će ove prve i njihove još ’’nezrele’’ i ’’nedozrele’’ ali ’’poštene’’ i ’’iskrene’’ demokratske vidike i principe uspješno prevesti u evropsku regulativu, dakle, dosadašnji suverenisti, pribjegavaju erzaccrnogorstvu ili kako to Drljević piše: ’’Prave erzac (Ersatz) stavljanjem grke jezgre u ljusku slatkoga ploda!’’ Stavljajući pojam erzaccrnogorstva namjesto pojma erzacjugoslovenstva, možemo iskoristiti za našu analizu sljedeće misli dr Sekula Drljevića: ’’Da bi prikrili svoj istinski cilj, a istovremeno i stvorili pometnju, koja bi im nadoknadila nedostatak snage, potrebne za pobjedu, pribjegavaju erzaccrnogorstvu i trude se, da ga naprave što sličnijim crnogorstvu… Kao ni ropstvo slobodi tako ni erzaccrnogorstvo nije zamjena crnogorstvu nego njegov grob.’’ I kao što erzacjugoslovenstvo nije (niti bilo niti jeste niti ikada može biti) pravo, slobodno, ravnopravno, udruženo jugoslovenstvo kao dobrovoljni savez svih slobodnih, poštovanih i uvaženih suverenih naroda-nacija i suverenih zemalja-država, već maska i skrivalica za agresivno velikosrpstvo, za asimilatorsko, hegemonističko, imperijalno, porobljivačko, velikodržavno, nedemokratsko i totalitarističko, nacionalističko i šovinističko velikosrpsko lice, tako ni erzaccrnogorstvo nije pravi i slobodni crnogorski suvereni narod-nacija i Crna Gora kao suverena zemlja-država, nije prava i u punom kapacitetu identitetska suština crnogorskog suvrenizma, i nacionalnog i državnog, i etičkog i etničkog kako bi rekao srpski akademik Perić, kao ni jedne druge nacije u Crnoj Gori, kao ni jednog jedinog slobodnog i uvaženog člana crnogorske državne i građanske ravnopravne, slobodne, demokratske multivjerske, multietničke i multikulturalne zajednice, već zapravo u biti takođe maska i skrivalica za potpuno isto i danas kao i nekada, između dva svjetska rata, ali i ranije, dakle, isto staro-novo agresivno velikosrpstvo, za asimilatorsko, hegemonističko, imperijalno, porobljivačko, velikodržavno, nedemokratsko i totalitarističko, nacionalističko i šovinističko velikosrpsko lice. Poslušajmo akademika Perića još jednom: ’’Velike Srbe ne možemo identificirati sa srpskim narodom a najmanje s njegovim seljačkim i radničkim dijelom.’’
Zaključak Minjine knjige je upravo u ovom duhu: ’’procvat’’ sadašnjih opozicionih tobožnjih suverenističkih snaga, tj. njihova saradnja sa unionističkim, anticrnogorskim snagama – koje su po sebi na nižem civilizacijskom, demokratskom, emancipacijskom i društvenom stupnju u odnosu na prave i istinske suvereniste – je zapravo stvarni i pravi sumrak tih istih tobožnjih suverenista (naravno, sumrak upravo zbog saradnje sa antisuverenističkim i nacionalističkim velikosrpskim snagama i otuda i veoma dobar naslov knjige). Opasnost nije mala jer glasovi koji su pošli ovim strankama i koalicijama našli su se praktično u anticrnogorskim velikosrpskim ukupnim glasačkim i političkim savezima i mašinama. Jasno je da zbog ovog sumraka i svega onoga za što se sada i kako u praksi zalažu ovi tobožnji suverenisti, tj. one političke snaga koje su njegovi nosioci i propagatori, svi oni, dakle, lažni ili prevareni suvrerenisti i taj suverenizam na koji se te snage pozivaju nije i ne može biti zamjena za istinski crnogorski suverenizam i identitet kao temelj crnogorske države nego samo njegov velikosrpski grob. Ovom knjigom autor je dao sve elemente programa jedne dosljedne suverenističke crnogorske, demokratske, nacionalne i u isto vrijeme multinacionalne i građanske, socijalno-klasno-solidarne, identitetske i emancipatorske političke stranke koja jeste i treba da bude dio crnogorskog državotvornog političkog bloka i kao takva od velike pomoći u stabilizaciji i ukupnom prosperitetu Crne Gore i svih njenih građana. Ako bi trebalo jednom sintagmom naravno samo uslovno, odabranom od naslova članaka, obuhvatiti na najbolji način suštinu ove knjige to bi mogla biti ova: CRNA GORA U RALJAMA USKOSTRANAČKIH INTERESA. A jedan ne mali dio tekstova najprije je objavljen van Crne Gore jer je medijima u zemlji bio ’’prejak’’ zbog britkosti, istinitosti, otvorenosti i jasnoće stila i političkih i crnogorskih dosljednih državotvornih poruka pa treba svakako zahvaliti ponajviše Sajtu ZAJEDNICE ETNIČKIH CRNOGORACA AUSTRALIJE i sajtu VIJEĆA CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA, koji su se njihovim objavljivanjem još jednom pokazali i dokazali kao provjereni i stabilni crnogorski državotvorni subjekti.
Recimo na samom kraju nešto što Minjin autorski napor još više čini izuzetno vrijednim, značajnim i podsticajnim. To jeste svakako i to što je on uspio da bude objektivan, nezavistan, istinit i istinonosan, nepotkupljiv i nepristrasan uprkos tome što nije formalno gledajući tzv. vanstranačka ličnost (ne samo da se, doduše stručno-politički, i profesionalno bavio politikom već je obavljao i funkciju odbornika i druge političke i društvene poslove u Podgorici), ili makar što nije bio u dosadašnjem vremenu koje je bespoštedno i gotovo hladno analitički a opet vrlo strastveno, posvećeno i angažovano – analizirao i moglo bi se čak reći bez pretjerivanja hirurški najpreciznije secirao i intervenisao in vivo. Minja postupa u skladu sa jednim od načela na kojima su ove godine utemeljeni, osadržani, organizovani i održani Prvi crnogorski politikološki dani ’’Dvije rekoh te ovakav džamadan stekoh’’ (nazvani po mislima crnogorskog Sokrata – Sule Radulovića, tako dobrodošlih i zahvalnih za nužnost povratka starogrčkog, helenskog jedinstva etike i politike u savremenom društvu), čiji je jedan od pokretača, a kojega su organizovali Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine i Fakultet za državne i evropske studije. Riječ je o onom temeljnom crnogorskom etičkom i pravdoljubivom principu ’’I u gori istinu zbori’’, kojega kao jedan od svojih osnovnih orijentira i kamena temeljca ističe i doajen crnogorske politikologije i političke filozofije – akademik prof. dr Radovan Radonjić, između ostalog i u tekstu koji je poslužio na Prvim crnogorskim politikološkim danima kao osnov za analizu teme perspektive i budućnosti Crne Gore. Usamljen je, dakle, Minja u ovim svojim naporima, među rijetkima i sa odabranima, i usamljeni su to nažalost primjeri o kojima govorimo u našoj zemlji, toliko usamljeni da najviše liče na neke daleke demokratske ideale prvoga reda ili eventualno opet na neke izdvojene primjere u razvijenim demokratskim zemljama. I pored toga, pohvala je to i za Crnu Goru, i za političku i demokratsku, pa i medijsku atmosferu i u zemlji i u crnogorskom rasijanju (ne zaboravimo da su mnogi od ovih članaka javno izašli van Crne Gore, u glasilima crnogorske zajednice u Hrvatskoj i Australiji prije svega). Pohvala je to i za unutardemokratski dijalog i kontekst nekadašnje jedinstvene SDP Crne Gore, a naravno najviša pohvala ide Minji koji je uspio da sačuva svoj intelektualni, etički, politički, građanski, ljudski i svaki drugi, pa i stranački, partijski, dignitet, integritet, dostojanstvo, slobodu, pravo i obavezu da nastupa kao samosvjestan, misleći, dobronamjerni, samokritički i kritički, demokratski i pravdoljubivo nastojeći pojedinac. Što više očekivati od jednog čovjeka? I u prethodnoj knjizi ’’Združeni udar’’ i u ’’Sumraku suverenizma’’ Milorad Minja ili Minjo Ražnatović ispunio je svoju građansku i ljudsku dužnost. I ne samo to – on ju je ovaplotio, formulisao, izrazio i prenio sadašnjim i budućim generacijama na superioran intelektualni i etički izazovan i literarno i teorijski prijemčiv način, kao najbolje moguće śedočanstvo i više puta dokazanu opomenu što sve Crnu Gora može čekati i već čeka na putu njenog nacionalnog i državnog, kulturnog, identitetskog i svakog drugog opstanka, trajanja i razvoja. Zato mu moramo biti zahvalni na ovom izuzetnom daru.