Dragana Erjavšek – Iskorak iz autističnosti digitalnog svijeta


Poštovani pośetioci, objavljujemo recenziju Dragane Erjavšek za zbirku priča „Kako rastu krila“, autorke Tamare Senić, u izdanju izdavačke kuće Ouroboros.


            Postoji mjesto gdje je unutrašnja ljepota važnija od spoljašnje, gdje se bolna istina cijeni više od slatke laži, gdje se ne vjeruje u pretpostavke već u dokaze, ma koliko oni bili nevjerovatni. U nepretencioznom, koloritnom i ušuškanom carstvu priča Tamare Senić, sve vodi ka pravim vrijednostima. U svijetu kroz koji koračamo brzo, ne osvrćući se, te vrijednosti postaju zaboravljena kategorija, što zalaganju mlade crnogorske književnice daje obrise misije.

            Zaboravili smo na bajke i basne. Zaboravili smo na pripovijedanje sa poukom. Zaboravili smo da mlada čitalačka publika mora čvrsto da nagazi prvu stepenicu ka zrelosti, da bi do vrha išli sigurni u pravac. Zaboravili smo kako je kad se prvi put susrećemo sa stvarima oko sebe, suzama kojima ne prethodi fizička bol, kako se nedostajanje useljava u još neiskvarena srca, kako je kada prvi put shvatimo da je nešto nepravda, kako je biti izopšten, drugačiji na bilo koji način.

            Ali dobili smo podsjetnik, mapu za povratak na početnu tačku svjesnosti i priručnik za reprogamiranje. „Kako rastu krila“ je neobična knjiga, iskrena i jednostavna za čitanje, a jednostavnost je mučki teško postići.

            Bajke koje Senić piše su modelovane po već oprobanom receptu koji podrazumijeva podjele na dobro i loše, (iznutra) snažne junake koji mijenjaju okolnosti, opšta mjesta koja ne ograničavaju vrijeme i prostor, lako pamtljiva imena i neobične situacije u kojima problem ima prostora da bude veći nego što zapravo jeste, a rješenje pitanje logike, vjere ili magije. No, jezik i lakoća kojom autorka kreira dijaloge su originalni i šarmantni. Njena edukativna naracija, iako počiva na tradicionalnom, ima svoju savremenost i svježinu doba u kome obitavaju nova djeca. Pokušava da izmjesti male ljude iz autističnosti digitalnog prostora, ali ne i da ih zbuni do kraja stavljajući im granicu između dva svijeta – onog koji je opipljiv i onog koji stoji iza tastature. U danima kad je lako provjeriti sve, u danima kad više niko ne vjeruje sasvim u čuda, iako se svi nadaju da postoje, potrebna je nova ubjedljivost kao kategorija. Bajke Tamare Senić su baš takve – ne prave se da su nešto drugo, jer istina nijesu ptice koje pričaju, već ptice koje zaključuju.

Tamara Senić

            Kako je dirljivo čitati o mukama dvije laste koje su, što bi stariji rekli, „uzele predah“ jedna od druge da bi shvatile da sva zadovoljstva ne vrijede isto ako se u njima uživa u samoći, a tek koliko je jednu od njih zaboljelo saznanje da ništa nije onako kako se čini. Jadni su i mravi koji su shvatili koliko se lakše radi uz muziku koju su „otjerali“ od sebe zbog prezira prema ljenčarenju. Cvrčak je u toj priči tragičan junak, umjetnik koga ne cijene dovoljno, ali samo do trenutka kad shvatite da je život bez umjetnosti bjedniji od progonjenog umjetnika. Senić tako hvata one skrivene poente i podmeće ih diskretno, upečatljivo i s najboljom namjerom – da se ucrtaju za vječnost u glave koje će jednom podučavati druge, voditi države, biti dio zdravstvenog sistema, ali i radnici na građevini i umjetnici jednako. Razmažena princeza se pretvara u organizovanu i spretnu kraljicu, dječak se, praveći mozaike od kamenčića, odupire potpunom odrastanju, djevojčica Petra pronalazi ljepotu u sebi koju drugu ignorišu, slon Srećko dokazuje da može da se izdigne iznad osvete… Sve su to situacije u kojima u svakom trenutku možemo i sami biti, sve su to priče koje prije ili kasnije postanu i naše. Sa svim tim junacima imamo po jedno zajedničko sjećanje, uspomenu vrijednu pomena, ili vrijednu ćutanja, kako god. Zato je ovo knjiga i za odrasle, one koji nijesu sigurni zašto su stalno nesigurni, zašto se plaše sopstvenih sjenki, zašto su puni nepovjerenja.

            „Moji roditelji su govorili da je ljubav najveća snaga. Ukoliko ubijemo ovog čarobnjaka, nismo ništa bolji nego što je on. Zato evo, ja ću ga zaštiti… Možda će se opet začuti grmljavina, možda ćete me i vi, dragi moji prijatelji, rastrgnuti, ali ja ne želim da Sunce opet prestane da nam se smije“, reče jedan slon kome je Senić udahnula mudrost i snagu pred kojom se i zime i opasne vode povlače.

            Iz svakog reda ove zbirke isijava vjera u moć obrazovanja, pa je i sama zbirka „Kako rastu krila“ više od same književnosti – podvig je koji ne bi trebalo da se zaustavi na ovom jednom pripovjednom vijencu. Isijava, što je još važnije, i ljubav prema djeci, iskrena i neoivičena, a od jedne pedagoškinje i književne autorke je to najmanje što smo mogli očekivati. U slučaju Tamare Senić – zadovoljstvo je u potpunosti naše.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two × four =