Svaki put, iznova, radujemo se kad predstavljamo novog autora na portalu Montenegrina. Naravno, to zadovoljstvo je i sad prisutno jer po prvi put objavljujemo stvaralaštvo Dragane Mrkić. Radi se o zbirci pjesama “Predugo te nema”, za koju su osnovni motivi bili porodica i ljubav. Uživajte.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
BILJEŠKA O AUTORKI
Dragana Mrkić, rođena Bataković u Nikšiću, 10. jula. 1978.godine.
Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za geografju.
Novinarka u RTCG od 1997.godine. Objavila zbirku poezije ,,Previše te ima“.
Učesnica je brojnih književnih susreta, a njene pjesme i radovi objavljivani su u brojnih zbornicima kod nas i u regionu.
Živi i radi u Podgorici
Knjiga Dragane Mrkić
“… Već iz samog naslova ljubitelji njenih pjesama zaključuju da se radi o nastavku prethodne. I zaista, ako pogledate, tematski, motivski, pa čak i po pjesničkom izrazu, vidjećemo da se radi o kontinuiranom prosecu započetom u njenim ranijim ostvarenjima. Medjutim, ovaj put na drugačiji, zreliji način. Ono što je zajedničko ranijim, i najnovijoj zbirci je nastojanje autorke da pokaže da, kako je govorio Helderlin, pjesnički stanuje čovjek. Da su riječi njen genotip, element koji, sve i da hoće ne može izbrisati ni promijeniti.
U svojoj poeziji Dragana Mrkić povlači paralelu izmedju mastila i krvi, što nije nova slika, ali jeste autentična jer je autorka osjeća kao svoju, kao neodvojiv dio svog bića, i jer osjeća ne da tako treba, već mora. I da ne može nikako drugačije. Da je jezik, zaista kuća bivstva, i da van njega ne postoji ništa. Ni ljubav, ni čovjek ni svijet…
Dragana Mrkić u svojim najnovijim pjesmama, ista je, a istovremeno i drugačija u odnosu na ranije jer je u ovoj zbirci prepoznajemo kao zreliju pjesnikinju. A poznato je da rast i razvoj nijesu dvije iste stvari. Neko može porasti enormno velik, a da se ne razvije. Autorka se, pjesnički rastući, istovremeno i razvijala, pa je jasno da je njeno najnovije ostvarenje djelo pjesnikinje koja je, svoju poeziju, osim što do kraja osjeća, spremna da i do kraja brani. Da svim svojim bićem stane iza nje. A pogotovo svojim iskustvom. I još nešto: u svojoj najnovijoj zbirci Mrkićeva je mnogo više, nego u prethodnom ostvarenju okrenuta ka unutrašnjim svjetovima. Dok je u prošloj zbirci, u nemalom broju pjesama bila evidentna namjera da se na „spoljašnji“ način opišu stvari, da se o njima ekspresivno izrazi, u ovoj autorka spoljašnjim senzacijama pokušava da da unutrašnje značenje, da ih oblikuje i oboji koloritom svojstvenim jedino njoj. I upravo taj lični izraz, taj pečat zrelosti iz kojeg se može naslutiti da joj je manje važno hoće li se svidjeti čitaocu, od toga da se izrazi u potpunosti i na način koji smatra najprimjerenijim, a pogoto svojim, daje vrijednost pjesničkom izrazu Dragane Mrkić…”
Vanja Kovačević
Januar 2017.
Brižljivo građen svijet slika, emocija i simbola
Dragane Mrkić
“Poezija Dragane Mrkić i u novoj zbirci počiva na univerzalnim motivima, što je bio slučaj i sa pjesničkim prvijencem, no sada je poetski osjećaj bitno nadgrađen, pa prepoznajemo napredak koji se sa novom knjigom i očekuje. U tri ciklusa (Familija, Haljina od snova i Prljava kiša), Dragana Mrkić oblikuje svoj pjesnički svijet brižljivo, s ljubavlju i vodeći računa o svakom detalju.
Ova pjesnička zbirka obiluje lirskim mjestima. Sva je od čistih i nevinih osjećanja, od ustreptalosti jedne moderne i samosvjesne žene u lirskom subjektu, čiji je profl izgrađen od iskrenih i proživljenih emocija. Kroz intiman odnos prema sjećanjima i kroz subjektivan doživljaj istorije svoje porodice, ljubavi i osjećanja, Dragana Mrkić finalizuje rascvjetavanje svoje poetske ruže.
Predugo te nema počiva na motivima porodice i ljubavi. A opet, ovi motivi upleteni su i premreženi detaljima kao vezivnim tkivom. To je mozaik od detalja koje Dragana Mrkić suptilno bira i pažljivo ugrađuje, dio po dio. Kao biseri, detalji čine ogrlicu od osjećanja. (Svijet lirskog subjekta čine i obilježavaju očevo nalivpero, šetnja sa đedom, bubamare, majčina bora, šal od kašmira, mjesto na trgu, odnos prema umjetnosti i niz sličnih detalja.) Kombinovanje ovih emotivno i simbolički obojenih elemenata, svjedoči o mnoštvu ikoničkih, indeksnih, a naročito simboličkih znakova.
Lirski subjekat naglašava pripadnost porodičnom hronotopu koji ga je formirao i nesumnjivo uticao na njegov emocionalni, intelektualni i moralni razvoj, što je motivacija za prenošenje tog pozitivnog
impulsa na djecu. Nagovještena je pjesnikinjina borba sa sobom, onom koja je stasavala u jednom kodu, u
porodičnoj idili koja djetetu pruža osjećaj sigurnosti, ljepote i topline, i drugom, formiranoj u urbanoj i
manje romantičnoj sredini kojoj nedostaje bezbrižnost prvog. Takav odnos ne ostavlja sliku udvojene ličnosti, samo pokazuje put čovjeka od bezbrižnosti djetinjstva do zrelih dana, briga, ljubavi, boli i sl. Osvrt na
prošlost u prvom ima izuzetnog značaja za razumijevanje naredna dva ciklusa u kojima preovladava motiv ljubavi. Djetinji mir i mladalačku slobodu zamjenjuju buka, stres i žamor koje stvara život. Lirski subjekat je proflisan u prošlosti i konkretizovan već od samog početka, u hronotopu djetinjstva i ključnih porodičnih figura koje su obilježile odrastanje.
Tri ključne ličnosti, kojima su i posvećene pjesme u ciklusu Familija, su đed, otac i majka. Povezivanjem ovih ličnosti sa budućim generacijama koje su personifkovane kroz djecu lirskog subjekta, stvorena je spona. Zato je motiv prošlosti izuzetno značajan jer lirski subjekat, na odnosu prema sopstvenoj prošlosti i prošlosti svoje porodice, gradi doživljaj sadašnjosti. Veza prošlog i sadašnjeg je neraskidiva i osjećamo je u pjesmama posvećenim roditeljima i đedu, ali i u pjesmama koje se bave smislom postojanja, životnim zadovoljstvima i strahovima. Autorka pažljivo gradi sponu među generacijama, pa se ističu uzročno-posljedični odnosi na kojima se ta veza zasniva. U naredna dva ciklusa nemamo konkretizovanog pojedinca kome su upućene
pjesme, ali je motiv ljubavi dominantan. Ljubav konkretizuje lirskog subjekta dajući mu prvo obrise, a onda
sasvim jasne crte. Izbjegavanjem imenovanja muškarca u onom smislu u kom su imenovani đed, otac i majka,
afrmiše se maglovita i fantastična strana ljubavi…”
Goran Radojičić
DAN SKUPLJI VIJEKA
I nije dan tako mali
Ako u njega stanu
Dodiri
Koji prožimaju
Kao stotine iglica
Hiljade slova
Vezenih u zlatnu nit
Treptaji oka
Kucanje srca u grlu
Drhtaji tijela
Taj se dan može mjeriti
Vijekom.
KOMPLETAN SADRŽAJ ZBIRKE MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU
Be the first to comment