Sa otadžbinom u srcu
Miloš Saičić ima 93 godine. Rođen je u selu Vinicka, kraj Berana. Pet godina prije početka Drugog svjetskog rata završio je Pravni fakultet u Beogradu. Bio je student znamenitog Slobodana Jovanovića, pa radnik pravnog sektora Ministarstva prosvjete. Na toj adresi krajem marta 1941. godine uručen mu je poziv da se u najkraćem roku javi 60. pješadijskom puku u Derventi.
Vijest da je država kapitulirala, a Ante Pavelić proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, zatekla ga je sa jedinicom u Starim Jankovcima, a zarobljavanje doživio u Tuzli. Sproveden je u Nirnberg u Oflag VII V. Pokušao je bjekstvo, ali je brzo ponovo vraćen u žice. U Nirnbergu je prišao zavjereničkoj grupi generalštabnog potpukovnika Ilije Mihića u kojoj su bili generalštabni majori Miša Radojković i Slavko Bjelajac, kapetan Prve klase Kraljeve garde David Šoškić, kapetan II klase Dušan Marić i on, rezervni poručnik pravne struke Miloš Saičić.
Sa grupom od 400 jugoslovenskih oficira i podoficira stigao je u logor Sulmona, blizu Rima, gdje je među prvima izrazio spremnost da krene “na teren”, odnosno u otadžbinu i da se priključi vojsci đenerala Mihailovića. Put ga doveo u ličko selo Brlog, gdje je 2. avgusta 1942. godine na dan Svetog Ilije formiran Brloški četnički odred. Pod krunom se borio sve do kapitulacije Italije, a onda se sa svojom jedinicom našao na Lošinju gdje je najprije uspostavio novu, jugoslovensku vlast i sa komandom jedne partizanske formacije postigao sporazum da zajedno brane ostrva. Ali, od zajedničke borbe nije bilo ništa, partizani su s leđa napali četnike.
Oni koji su pretekli smrti, a takvih nije bilo mnogo, ribarskom lađom, pod artiljerijskom vatrom partizana, krenuli su ka Bariju. Tamo su se predali Amerikancima, a onda otjerani u logor Karbonara. Nedjelju dana kasnije u logor je došao jedan engleski oficir i naredio da se razoružaju svi četnici. Ali, u svoj nesreći koja ga je zadesila, Milošu Saičiću se dogodilo i nešto lijepo. U Crkvi Svetog Marka u Bariju stao je pred oltar sa Julkom Karleušom, kćerkom uglednog domaćina Špire i majke Đuke iz Brloga. Upoznali su se na ribarskoj lađi u senjskoj luci, a ljubav iz tih dana traje i danas.
Krajem 1944. godine Saičić je s grupom četnika napustio logor Karbonara. U Tarantu su ukrcani na brod za Aleksandriju. Novo odredište je bio logor Tolumbat. Udaljen je dvadesetak kilometara od Aleksandrije. U Tolumbatu ih je ubrzo posjetio generalštabni pukovnik Dimitrije Putnik.
– Gospodo i braćo moja! – obratio im se rastom oniži pukovnik Putnik.
Oficiri, podoficiri, vojnici, svi koji su se tog jutra našli tu, pretvorili su se u uho. Žele da čuju načelnika svoje Vrhovne komande.
– Vi, gospodo i braćo moja, vjerovatno ovog trenutka očekujete mnogo od mene – započeo je svoje obraćanje pukovnik Putnik.
Bucmasti oficir iz stroja ga prekida.
– Radujemo se Vašem dolasku, gospodine načelniče, sunce otadžbine nas ogrijalo kad smo vas vidjeli u našem logoru.
Pukovnik Putnik je nastavio:
– Ništa dobro, braćo moja, ne mogu za vas da učinim.
Među onima u stroju je nastalo komešanje. Od načelnika Vrhovne komande nijesu očekivali toliku iskrenost. Ako načelnik Vrhovne komande ne može ništa da učini za svoju sabraću, koja su u ratu izgubila sve, pa i pravo povratka u otadžbinu i na kućni prag, ko im drugi može uputiti riječi utjehe na vrelom afričkom pijesku?
– Ja, ovdje, braćo moja, nijesam gospodar situacije – nastavio je pukovnik Putnik, pokušavajući da skrene pogled sa zabrinutih lica svoje vojske. – Ovdje je, braćo moja, britanska komanda i mi smo joj potčinjeni.
Iz Tolumbata je sve ljudstvo sposobno za službu prebačeno u logor El Ariš, grad sa tridesetak hiljada duša na morskoj obali s velikom, pjeskovitom plažom. El Ariš je odmaralište za britanske oficire i utočište mnogim Jugoslovenima koji su ostali bez otadžbine. Među njima je i Miloš Saičić na čijim naramenicama sija unapređenje – kapetanski čin.
Saičić je primijetio da je kod vosjke, pa i kod dobrog dijela oficira i podoficira, od kad su anglo-američki pregovarači prihvatili Tita, a kralja Petra II Karađorđevića gurnuli u stranu, značajno pao moral. Samoinicijativno je počeo da drži predavanja vojsci, puna patriotskog naboja. I sam se čudio kako je uspijevao da drži njihovu pažnju i disciplinuje ih da i daleko od otadžbine budu primjerna kraljevska vojska.
Ali, na zaprepašćenje vojnika i njihovih starješina, Englezi su ubrzo opkolili Bazu jugoslovensko-kraljevskih snaga, pod izgovorom da to čine da bi sproveli slobodno glasanje “za” i “protiv” Tita. Englezi, međutim, potpomognuti tenkovima i silom, izgubili su “bitku” od šačice jugoslovenske vojske. Samo je njih 18 glasalo za Tita!
Krajem novembra 1945. godine engleska komanda je naredila da se Baza jugoslovensko-kraljevskih snaga premjesti u El Šat. Porodice vojnih lica smjestili su u civilno, a dio uniformisanih Jugoslovena uposliše kao stražare u engleskim skladištima oružja u Ismailiji.
Kao da knjige kralja Nikole nijesi čitao
Kapetan Miloš Saičić, komandant Brloškog četničkog odreda i vojni isljednik Baze jugoslovensko-kraljevskih snaga na Sinaju, uspio je da uspostavi kontakt sa svojim prijateljima iz studentskih dana, književnikom Mihailom Lalićem i disidentom Milovanom Đilasom.
Lalića oslovljava sa “dragi Trepčeviću” (poznati književnik je rođen u selu Trepča, pr. D.J.), a iz Perta mu piše:
… Dok sam boravio u Londonu nađoh kod jednog Lešnjanina cjelokupna djela Nikole Petrovića Njegoša. U knjizi petoj, drugi dio, pod “Bojevima u Hercegovini”, vidio sam da je Hercegovački ustanak imao odjeka i u Vasojevića. Tu sam našao “da 29. novembra kod Berana udari na tursku vojsku Panto Cemov i Vaso Saičić s jedne i Radosav Jelić i Gole Rakov s druge i poslije devet sati boja sagnaju Turke u Berane od kojih više od stotinu pogibe, a ustaša 27.
Šestog oktobra opet boj u Vasojevićima pod Berane gdje su ustaše sa Pantom i Vasom zadržali Turke. Desetog oktobra bio je žestok boj na Buče, gdje su Turci od grada došli, a Panto Cemov i Vaso Saičić sa svojom vojskom dočekaše ih bojom. U najpotrebnije vrijeme dođe im u pomoć Radosav Jelić sa ustaškom vojskom. Turci obrnu pleća i stranu bježati. Boj je trajao od jutra do u noć. Palo ih je blizu stotinu. Od ustaša 16 mrtvih, jedan posječen, a 30 ranjenih…”
Kad sam ovo pročitao odmah sam pomislio na tvoje djelo “Dokle gora zazeleni”, na onaj dio pod naslovom “Izdajice i ubice” pod koji su uveo i beranske glavare Stevana Saičića, Panta Cemova, Vukašina Božova i Gavra Saičića. Moguće je da knjige kralja Nikole nijesi čitao, inače ne bi za “beranske glavare” ovo napisao.
Gavro i Vaso su bila braća, a Vaso je otac Aleksandra Saičića, heroja carske Rusije. Ti si akademik, pa prema tome imaš više pameti od mene, ali ne bi smio da činiš ovakve propuste, ne bi trebalo da navlačiš mržnju tvoga plemena protiv sebe. Narod je uvijek bio najbolji sudija. Ti si vidio šta imenjak moga pokojnog oca piše i šta je kazao o Vasojevićima.
Ne treba proglašavati herojem svaku šušu koja se skrivala oko seoskih potoka, niti od jajara i pelenara praviti heroje… Omogući tvojim zemljacima da se tobom ponose, umjesto da se od tebe sklanjaju. Ne traže se nezaslužene hvale i lažne pohvale. Neka istina i samo istina ima mjesta u tvom rječniku. a ja vjerujem da ti težiš istini i pravičnosti, u protivnom ne bih htio da se sjećam “malog Mihaila” iz Trepče, koga sam volio, koji je ostao u mojoj uspomeni.
Mihailo Lalić 10. novembra 1983. godine otpisuje kapetanu Milošu Saičiću:
… Drago mi je što si se javio i što se sjećaš svih dana koji nam sada izgledaju ljepši no što su bili. Sjećam se i ja lugova i vira u Limu nasprav Novotile, gdje ste ti i Jagoš (pokojni) rekorderski dugo ronili.
Zaboravio si da smo se sretali i u Beogradu, istina rjeđe nego prije, i da si čitao jednu moju priču u “Politici” gdje sam opisao Tustu zimi pod snijegom, pa si mi rekao da sam tu mećavu sugestivno opisao. A kako da je ne opišem kad sam ih mnogo preturio preko glave.
Prije desetak godina (a možda i više) vidio sam u Jelovici na Ilindanu tvoju sestru Ginu i brata Stevana. Sad se tamo sve manje viđa poznatih lica. Ušlo se u godine (tu skoro sam napunio 69), umiru čeljad, a oni što su živi ostali razišli su se tražeći hljeba bez motike u gradovima crnogorskim i jugoslovenskim.
Ni naše planine nijesu više onako lijepe kao što su bile: nema ko da drži stoku, nema ovaca kao nekad, a i planina bez ovaca prosto izgleda besmislica. Ili se to meni čini: ni prije starcima, ako se sjećaš, nije se sviđalo ono što vide, no samo ono što su zamislili iz mladosti. (Pa i meni, znači, tako).
Pošto si čitao moje knjige znam da ti se ne sviđaju neke stvari kako sam ih prikazao. Ni ovdje se to mnogima ne sviđa. Ljute se na mene crnogoski federalisti, pa i crnogorski ujedinitelji, a najviše Muslimani i Šiptari. Možda sam ponegdje i pretjerao, ali će se vremenom (koje mi nećemo dočekati), vidjeti da sam dosta istine otkrio i iznio što se zabušurivalo.
Sjećam se da si u Beogradu jedno vrijeme odlazio kod Marka Cemovića, pretpostavljao sam da si mu pomagao pri sređivanju rukopisa o Vasojevićima. Taj se rukopis sada nalazi u Istorijskom institutu. Čitao sam ga: na moju žalost, tamo ne nađoh ono što me ponajviše interesovalo – “Kokošnji rat” (1897) i kasnije događaje – ili on to nije stigao da napiše, ili se taj dio rukopisa izgubio.
Ne reče mi šta imaš od porodice. Tebi i njima želim dobro – gdje smo da smo, grijalo nas i još nas grije isto sunce. Ja imam sina i kćerku i malog unuka i dvije unuke. Živi se. Radi se koliko se može. Prilažem ti i moju adresu u Beogradu. To ako budeš želio da se dopisujemo kao drugovi i zemljaci koji jedni drugom ništa na žao nijesu učinili ni željeli da učine…
Ne ubijaj tvoje izvanredno pero
Kapetan Miloš Saičić odgovara na pismo svom zemljaku Mihailu Laliću:
Bojim se da prelazim u dosadu mojim pisanjem srpskom akademiku, koji ima prečih poslova od prepiske sa mnom, od čitanja mojih sjećanja, mojih naglabanja i romantičarskih snova. Ali budi uvjeren, kako reče jedan od najčasnijih emigrantskih pjesnika, koga je zemlja odavno u svoja njedra primila:
“O, ja znam da staro vratiti se neće
Ne u istom ruhu jer mnoge ideje venu kao cveće
A čovek živi samo u svom krugu…
Neka unutarnja sila primorala me da ti drugarski, iskreno i prijateljski stavim primjedbu na “Izdajice i ubice” u dijelu “Dokle gora zazeleni”. Moja se zamjerka odnosi na tvoje kazivanje o beranskim glavarima Stevanu Saičiću, Vukašinu Božovu i Gavru Saičiću.
Prije svega, Stevan, moj deda nije spadao u političke prvake u Donjim Vasojevićima. On je bio ugledni seljak i domaćin, koji se prvenstveno bavio stočarstvom. Imao je, za ono vrijeme priličan broj krupne stoke. Njegova žena, moja baka Belka, bila je čuvenija od Stevana. Kažu, govorilo se u Vasojevićima: “Ka Belka Stevanova”. Bila je kći Zarije Bakića, sestra Mitra Bakića, crnogorskog poslanika, doajena na turskom dvoru u Carigradu.
O Gavru Saičiću pisala je ivangradska “Sloboda” te o njemu, vjerujem, trebalo bi ti više da znaš od mene. Ja samo znam da je Gavro, dok je bio u Srbiji, kupio prilog za podizanje prve škole u Beranama, kod Đurđevih Stubova u kojoj je on bio i prvi učitelj. Turci su je zapalili te sad od nje ostaše samo gole zidine, koje obojica pamtimo.
O Vukašinu Božovu ne znam ništa da kažem. O Pantu Cemovu po čuvenju znam da je spadao u prvake Vasojevića, da su Turci od njega zazirali, i da su ga jednom u Malu Aziju progonili.
Prema tome, grijeh je uvrstiti ga u kolаbotere… Molim te lijepo, ne ubijaj tvoje izvanredno pero slaveći prosječne ljude.
Književnik Mihailo Lalić ovako odgovara svom prijatelju, kapetanu Milošu Saičiću:
Na primjedbu koju si mi učinio u pismu od 31. marta – mislim da je jasno da sam citirani tekst prepisao iz Cetinjskog arhiva. U Arhivu sam našao još dva dokumenta u kojima se spominje ime Stevana Saičića. U jednom se na Stevana žale Vinićani Cetinju, potpisivali su se njih pet ili šest (Bilježnica mi je u Herceg Novom te ne mogu navesti imena, možda kasnije); u drugom neki trgovac stokom kaže da ga je Stevan dopratio od Bihora, a dalje Stevanu nijesu dali propusnicu jer ima ljudi koji ga mrze i koji bi ga ubili. Vjerovatno ima i drugih dokumenata – ja nijesam sistematski tražio ove, no sam slučajno natrapao.
Što se tiče Gavra, ja sam negdje u mojim knjigama, zaboravio sam gdje, zapisao (Prema bilješkama Tomaša Katanića) da je radi školovanja prodao džeferdar Vuka Brajotića negdje u Srbiji i da je otvarao škole po Crnoj Gori (ne samo u Beranama, no i Župi nikšićkoj), znam i da je ranjavan, tj. osmuđen prilikom paljenja laguma pod nekom turskom kulom u Polimlju. Uopšte sam za toga čovjeka imao veliko poštovanje. Znam zasluge, a i neke mane, Pante Cemova – morao je nekad da gasi, a nekad da pali, bez toga u onom kraju čovjek nije mogao biti istorijska ličnost.
E, sad pitanje: zašto sam taj citat morao navesti? Volio bih da me shvatiš: Mene i danas muči uloga koju je naše pleme odigralo u prošlom ratu. Svezali su se s Talijanima čim su došli, a kasnije su nastavili s Njemcima do pada Berana, pa i dalje. I u drugim plemenima Crne Gore bilo je koloboracizma ali ni jedno od njih nije se izlilo iz svojih granica da druga plemena potiskuje i primorava u službu okupatora. Naši su prvo savladali Kolašin i Mojkovac, dvije Morače i Rovca, pa Drobnjake i Pivu, stigli u Foču (1942), ratovali oko Prijepolja, zauzeli Kuče, Zetu, Podgoricu, pomogli njemačkom generalu da se evakuiše sa Cetinja i zajedno s Njemcima stigli do Zidanog Mosta i Maribora.
I prije smo bili trn u oko drugim plemenima: što smo brojniji, dakle jači, što smo bogatiji vodom i stočarstvom, što smo imali više školovanih polutana, što su naši bili klubaši (dotle protiv gospodara) itd. Sve se ovo moglo oprostiti, ali žig iz prošlog rata teško ćemo izbrisati.
Možda sam ja mnogo pisao o ratu, i prosto se zaboravio tim pisanjem, tražeći neka opravdanja za saplemenike. Naveo sam gladnu godinu kao jedan od razloga; naveo sam i ulogu oficira (imali smo 20 vojnih kapetana, svi priđoše Talijanima osim nekoliko iz starije generacije koje četnici postrijeljaše proglasivši ih za izdajnike). E, pa sad najzad sam se prisjetio još jednog argumenta: da je Cetinje Vasojevićima diktiralo pokoravanje i mir s Turcima i saradnju sa kajmakanima, pa da je slalo u Vasojeviće slavnog Marka Miljanova da vodi propagandu protiv hajduka i narodnih osvetnika. To što se tada s mukom prihvatalo, poslije je oduševljavalo i našlo zgodu da odjekne 941-1945.
Tako se desilo da Gavro Saičić, koji je apelovao na kuću Petrovića da pomaže oslobođenje beranskog kraja, bude potpisnik tužbe protiv narodnih boraca. Paradoksi su česti…
Đilasovo pismo kruži emigracijom
Kapetan Miloš Saičić iz dalekog Perta šalje pismo Milovanu Đilasu:
Odavno sam namjeravao da ti pišem. Nažalost, uvijek je nešto iskrslo i spriječilo me da to učinim. Sada pošto si na slobodi, pošto živiš u Beogradu, odlučio sam da davnašnju namjeru sprovedem u djelo.
Ulazimo u godine i ne bi me začudilo, ako se mene ne bi sjetio. Ti si se kratko vrijeme zadržao u Beranama, a od tada su prošle decenije. U gimnaziji nijesmo bili u istom odjeljenju. Poslije gimnazije ti si postao buntovnik i revolucionar. Za vrijeme rata krčili smo krvave staze koje su vodile suprotnim pravcima. Sreli smo se posljednji put na kratko za vrijeme studentskih demonstracija 1931. u Studentskom domu kralja Aleksandra. Kad je neko pronio vijest da policija namjerava nasilno da uđe u dom, pripremili smo za odbranu vatrogasne šmrkove.
Kao da je juče bilo: gledam kako vučeš crijevo ispred mene uskim stepeništem, od tavanice prema terasi doma. Negdje u isto vrijeme posljednji put sam onda vidio i pokojnog Radovana Vukovića. Tada je još bio dobrog zdravlja. Često je dolazio meni i cetinjskom “pjesniku” Mirku Bunjeviću.
Pred posljednji rat proveo sam tri godine kao advokatski pripravnik u Beranama i Andrijevici. Moji najbolji prijatelji tih srećnih dana bili su Vuksan Cemović, takođe, advokatski pripravnik. Nažalost, Vuksana njegovi Bučičani, poslije ustanka 1941. na sraman način predadoše okupatoru na strijeljanje.
Sa Radonjom Golubovićem, advokatom iz Berana, prvim ambasadorom u Bukureštu današnje Jugoslavije, kasnije postao jedan od kominformističkih vođa, bio sam takođe prijatelj, ali pošto je bio familijaran čovjek, malo smo se družili. Kao pravnik i advokat, bio je vrlo dobar. Naravno, partijska propaganda je učinila da ga naši zemljaci smatraju daleko sposobnijim nego što je u stvarnosti bio.
Moram da spomenem jednog od čestitih, iskrenih i dobrih mojih prijatelja iz onog vremena, pokojnog Buda Tomovića, advokatskog pripravnika u Podgorici. Koliko se sjećam, u prvo vrijeme radio je sa Blažom Jovanovićem u kancelariji pokojnog Marka Dakovića. Nešto kasnije prešao je kod Mirka Veševića, takođe pokojnog. Mirka sam poznavao kao starog studenta u Beogradu i sjećam se kako je često odlazio u kancelariju Milana Stojadinovića za izvjesne političke instrukcije. Premda će kasnije da postane jedan od prvaka Komunističke partije, njegov nastup nikad nijesam volio, čak bih rekao, bio mi je odvratan.
Ovaj kratak osvrt na prijatelje i poznanike, a koji su bili, iako stariji po godinama (izuzev Buda), u različitim prilikama i na izvjesnim mjestima saradnici i prijatelji nas dvojice, imao je za cilj da ti pomogne u sjećanju na mene.
Moja želja da te pozdravim možda je pojačana činjenicom da smo uži zemljaci, da pripadamo istoj generaciji, da smo isto godište, da smo dio školskog vaspitanja ponijeli iz beranske gimnazije. I na kraju i radi toga što smo danas gotovo istovjetnog političkog mišljenja te se iskreno nadam da mojim pismom nećeš biti uznemiren.
Još jedan slučaj pobudio je moju želju da ti se javim. Naime, prije kratkog vremena imao sam prilike da pročitam jedno od tvojih pisama – odgovora, upućeno prijatelju. Pismo je od prošlog februara i bez zamjerke. Međutim, nije mi drago kad sam vidio da njegova kopija kruži po emigraciji. Razlog za moju i brigu tvojih prijatelja leži u činjenici što pisma, bez obzira kako inteligentno napisana, ma koliko bila dobronamjernog sadržaja, ako su upućena licima koja ovdje ne uživaju bogzna kakvu reputaciju, mogla bi da škode tvom ugledu.
Tvoje ime, tvoj ugled treba i mora da se čuvaju ne samo tebe radi, nego radi onih koji tebe podržavaju – radi našeg naroda koji je ostao bez čvrstog karaktera, bez ljudi. Ljudi koji trebaju zemlji i narodu moraju se čuvati od svakog kompromitovanja bilo sa krajnjom desnicom, bilo sa krajnjom levicom, bilo sa hrvatskim, bilo sa srpskim nacionalistima. To je moj drugarski savjet koji sam htio uz pozdrav da dodam.
Milovan Đilas odgovara kapetanu Saičiću:
… Ja sam dosta dobro. Ponešto i pišem, uprkos godinama. Ne živim loše ni materijalno: čim se nema velikih prohtjeva, nije teško. Ovdje su se prilike pogoršale, naročito ekonomske: imali smo, i još imamo, problema sa strujom. Ali, gura se nekako: najteže je nižim slojevima, onima s niskim platama…
U međuvremenu je na Đilasovu adresu stiglo još jedno pismo kapetana Saičića u kome se interesuje za sudbinu Milutina Zečevića.
Na Đilasov odgovor nije dugo čekao:
Interesovao si se za Milutina Zečevića – piše Đilas. On je 1941. godine svratio (u Beograd) da vidi tek rođenog sina, pa ga je prijavio pazikuća: uhapsili su ga, strijeljali (Njemci) i objesili u selu Skeli (Mačva). Sin mu je bio živ poslije rata – šta je sada s njim ne znam, a žena se preudala. Kao što vidiš, Milutin je završio vrlo tragično. A, doista, je divna ličnost u svakom pogledu…
Ja sam tu istinu pročitao iz arhiva
Kapetan Miloš Saičić u povratnom pismu zahvaljuje književniku Mihailu Laliću “na drugarskoj pažnji i datim objašnjenjima”, a zatim dodaje:
Budi uvjeren, iskreno sam ti zahvalan. U mojoj prirodi nema dvoličnosti. Mene ne čudi da je neko od Vinićana mrzio moga djedu Stefana. Bilo je i onda kao što je i danas ljubomore i zavisti. Stefan je bio otresit seljak, ranilac, veliki radnik i pregalac. Za nerednika, ispičuturu nije imao vremena. Svakako, u ono vrijeme, u našem kraju nije bilo turskih izmećara, ali je narod Donjih Vasojevića nastojao da se pribere, da se okući poslije turskih pljački, nameta i paljevina.
Ti koji se donekle baviš tom crnogorskog istorijom, trebalo bi da ovo bolje znaš od mene. Kad se objektivno govori, pogotovo kad se piše o poznatim, istaknutim ličnostima, ne bi smio da prećutiš njihove vrline, a da ističeš samo nedokazane slabosti i mane. Eto, ti za moga strica, počivšeg Mila Saičića, napisa “dugački Milo”. To nije pohvalan izraz za jednog od istaknutih komandanata crnogorske vojske u ratovima koje je srpski narod vodio od 1912. do 1918. godine za svoje oslobođenje i jedinstvo.
Milo je živio na imanju koje mu je otac ostavio. On za života ništa nije dokupio niti sagradio. Da je ikada uzeo nešto “ispod žita”, sigurno bi se to negdje vidjelo. Vjerujem da je tebi poznato da je Milo, kao komandant Donjovasojevičke brigade, osvajao i oslobađao Berane 1912. godine. Sa svojom brigadom bio je zaštitnica armije slavnog vojvode Živojina Mišića.
Vjerujem, Mihailo, da nemaš ovo što tebi pišem. Ženeva, odnosno Međunarodni sud, bio je optužio Mila Saičića za nekakav pokolj Rugovaca. Tužba je predata kratkotrajnoj vladi Stojana Protića. Milo je u to vrijeme (1919/1929. godina) bio komandant mjesta u Podgorici. Još se osjećao zakletim vojnikom kralja Nikole. Kad je primio poziv da ide u Beograd, on se nećkao. Međutim, moj otac koji je tada bio na sužbi u Baru, odjurio je u Podgoricu i nagovorio brata Mila da ode u Beograd.
Milo se, po dolasku u Beograd, smjestio u hotelu “London”. Tu se sreo sa serdarom Jankom Vukotićem i Mitrom Martinovićem. U hotel je došao čovjek iz Protićevog kabineta i poveo ga kod predsjednika Vlade. Kad se Milo pojavio na vratima, onako visok skoro dva metra i širokih ramena, Protić ga upitao: “Jeste li vi to taj Milo Saičić, zloglasni Milo?”Milo je na to odgovorio: “Gospodine predsjedniče, ja sam Milo Saičić, a da sam zloglasan, to do ovog časa nijesam znao”. Protić je na to rekao: “Vi ste, gospodine Saičiću optuženi da ste naredili pokolj Arnauta u Rugovu”. Milo je na to uzvratio: “Meni je čast, gospodine predsjedniče, da ta ljaga padne na moje ime, a ne na junačku, slavom ovjenčanu srpsku vojsku…”
Poslije tih Milovih riječi nastao je tajac. Protić je ustao, prišao Milu sa ispruženom rukom i čestitao na datom odgovoru. Serdar Janko Vukotić i Mitar Martinović čekali su ga u hotelu. Nešto poslije 16 časova u “London” je došao šef Protićevog kabineta sa vizit-kartom kojom predsjednik Vlade poziva Mila na večeru u svoj dom.
Za vrijeme večere Protić je upitao gosta: “Šta bi želio za njega da učini, gdje bi volio da služi? Milo je odgovorio: “Samo želim pеnziju”. Na to je Protić kazao: “Dobro, a da li pristaješ da ne predstojećim izborima budeš kandidat na našoj listi?” Milo je na to odgovorio: “Ne, najviše želim da budem pеnzioner”.
Mihailo Lalić odgovara Milošu Saičiću:
Ovo što sam napisao u poglavlju “Izdajice i ubice” nije bila laž nego istina. Ja sam tu istinu pročitao iz arhiva. Trebalo bi malo dublje pogledati zašto sam baš te podatke iz 1874. istkao, a ne one iz 1876: htio sam da kažem da je Cetinje, tj. država, Vasojevića prisiljavala da hvataju ili ubijaju pojedine borce za slobodu, tu su nauku Vasojevići ponovili boreći se protiv komita 1916/1918., pa protiv partizana 1941-1945. Ima tu nekog kontinuiteta koji ne mogu da zanemarim.
Čini mi se da sam ti nešto slično odgovorio, ali ti nijesi htio da me shvatiš. Razumljivo mi je: ne slažemo se, ciljevi su nam različiti, sudbina nam je da se udaljavamo. Pokušavali smo da se doviknemo preko daljine, nije nam uspjelo – zaglušila nas huha veli kosila koje se spremaju za strašni rat u kojem neće biti pobjednika i kad će živi zavidjeti mrtvima.
U ona dva, tri pisma prije podsjetili smo se mladosti, pokušali smo da oživimo lijepa vremena kupanja u bistrim virovima Lima. Sad vidimo da nam je to bilo najljepše u životu, ali, nažalost to je prošlo nepovratno. Od onda su se rashladila i jača prijateljstva no što je bilo naše đačko. Rođaci, drugovi, prijatelji razišli su se i često postali žestoki neprijatelji jedni drugima.
Ja to neću, ili bar ne želim. A i to je razumljivo: ovaj svijet više ne pripada nama starima, mladi su nas istisnuli iz poslova – pa što da se još i svađamo oko stanja koje ne možemo popraviti a ni pokvariti. Da izguramo još ovo malo, pa da odemo kud su i drugi prije nas. Što se tiče našeg dopisivanja – vidiš da sam izgubio volju: Ne možemo se sporazumjeti ni složiti, pogledi su nam različiti.
Tvojoj boljoj polovini kao i čitavoj porodici želim dobro zdravlje, a za ostalo će se sigurno snaći.
Čemerkić je velika mrlja u “Svadbi”
Kapetan Miloš Saičić nije požurio da odgovori na Lalićevo pismo. S obzirom da je bio “izgubio volju na dopisivanje”, nastojao je da jugoslovenskom književniku priušti kraći odmor od njegovih primjedbi koje je, kako veli, dao u interesu plemena i zavičaja.
Ipak poslije nekog vremena, presavio je tabak i napisao novo pismo:
…Ideološko razmimolaženje ne smatram za grijeh, još manje za razlog prekida naše prepiske. Normalna je pojava da je u jednom čovjeku više politička, u drugom kulturna, u trećem religiozna varijanta, itd. “Bez stranaka i parlamenta narod predstavlja političko groblje”. Tako je kazao neko od zapadnih političara.
Svakako i narod koji seuvijek borio za slobodu, kao što je naš srpski narod vjekovima činio, mora se braniti idejama slobode. Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da daju život zakonima slobode. Izvan toga revolucije su zločini.
Danas smo svjedoci sve većeg razilaženja i podvojenosti prvoboraca i revolucionara, što znači da čovjek – mislilac ne može za dugo ostati stagniran.
Ja ovdje preskačem svoje misli, jer nijesam dovoljno koncetrisan, možda zato što bih htio da se bolje izjasnim. Ali, oprosti, sporo mislim, ne držim se reda.
Eto sada sam se sjetio onog predavanja Dobričinog u SANU od marta 1984. Baš se odnosi na srpske akademike, Ćosić mi je zabrinut za sjutrašnjicu svoga naroda, za državu. On osvaja simpatije prosvećenih ljudi, svakog Jugoslovena koji u krvi nosi ljubav prema rodnoj grudi.
Tu, skoro, čitao sam “Svadbu”. Zahvaljujući “Reporteru” tek sada saznajem da je glavni junak “Svadbe” Tadija Čemerkić, u stvari Ljevorečanin Milačić. Vjerovatno si ga poznavao i lično, ali sumnjam da si imao dovoljno vremena da upoznaš karakter zlikovca. To što ljudi ubijaju, možemo žaliti, ali to što ljudi koji najviše po broju i najsistematskije po načinu ubijaju danas se proglašavaju za humaniste, a svi ostali za koljače i izdajnike, e, to je katastrofa. Čemerkić ostaje velika mrlja u tvojoj “Svadbi”.
Miloš Saičić je neko vijeme čekao na pismo Mihaila Lalića. Poznati književnik se izvinjava što nije odmah odgovorio. U novom pismu navodi razloge.
… Prebolovao sam grip, a poslije su me zahvatili čiraški bolovi od kojih patim svake jeseni i proljeća. Osim toga, bio sam i dosta zauzet Počeo sam da pišem knjigu o crnogorskim komitima 1916.-1918. godine. Od Vinićana tamo ću imati posla sa Novicom Zečevićem, i vjerovatno ću pomenuti njegovog brata Milutina. Možda ti o njima znaš više no što ja mogu naći u zapisima, možda si ih viđao.
Mnogo mi je stalo do te nove knjige. Ona ne mora biti baš najbolja moja knjiga (bolje se piše u mladim godinama, kao što se i sve drugo bolje radi), ali je značajna jer bih njome rehabilitovao jedan period crnogorske istorije koji je neopravdano potcijenjen.
Što se tiče Srpske akademije – tu smo mi imali još dva značajnija naučnika: Vučić Mićović (umro prije dvije godine) bio je jako zaslužan i istaknut hemičar, ugledan, biran za potpredsjednika Akademije (šurak pokojnog Jagoša Mališića) i Milutin Đurišić, bakteriolog, profesor Medicinskog fakulteta (i on iz Bara Kraljevih), umro prije godinu dana.
Ne znam šta bih ti više pisao. Vidim da imaš veze sa zavičajem, knjige, novine, informacije. Tačno ti je predviđanje da bi se mogao razočarati, iako je Berane ljepše i više nego što je bilo, ali čini mi se i pogani namnožilo nesrazmjerno više. Čudim se od čega onoliki svijet živi.
Drago mi je što si zadovoljan sa svojom Ličankom, djeca su nam draga i unučad mila, ali nas žene hrane, od njih zavisimo. Sve drugo pobjegne i ima prečih poslova, a samo nam žene ostaju.
Milovan Đilas Milošu Saičiću:
Baš juče stiže tvoje pismo: hvala na dobrim željama I ja jebi želim sve najbolje.
Ja držim do toga da je čitava naša generacija “mnogo čega preturila preko glave”. Što se mene tiče, nijesam imao ni goru ni bolju sudbinu od drugih – možda bolju utoliko što sam je sam birao.
Sa zdravljem sam dosta dobro, još uvijek. Pomalo nešto i pišem. Ne mislim na to koliko ću živjeti, ali baš se ne bih radovao ako bi bilo onoliko koliko mi ti – hvala ti na tome – želiš. Čovjek treba da živi donde dok može nešto svojim životom da doprinosi. Čemu živjeti, tavoriti kao truli panj u gori?
Ništa ti ne pišem o ovdašnjim prilikama, vidim da si obaviješten, a i tema je preduga za pismo. Uglavnom sve je u sporom previranju.
P.S. Griješiš što zamjeraš Laliću “grdnje” na Vasojeviće; važno je koliko i kakva je to literatura, a na ponos ovog ili onog plemena. Sva su naša plemena dobra i najbolja: niko im ne može oduzeti ono što su i što su bili. A sem toga Lalić je još uvijek komunist i teško je ispatio pod četnicima.
Ako si junak, stani da se pucamo!
Kapetan Miloš Saičić pružio je dragocjenu pomoć Mihailu Laliću prilikom pisanja knjige o crnogorskim komitama:
Na tvoje pitanje u vezi komita iz sela Vinicke – piše Saičić – odgovaram ono što još uvijek pamtim i što sam svojim očima vidio. Onda sam bio dečko starosti sedam ili osam godina. Novica, Milutin i Marko Zečević (Talevići) tri brata, tri komitadžije. Sjećam se sve trojice. Novica je glavna ličnost. Veliki junak omiljen među ljudima. Milutin – viđen, okretan, junačan. Koliko znam poginuo je za vrijeme rata u borbi protiv partizana. Mirko je pored njih bio gotovo neznatan, pritisnut na sirotinjskom imanju sa četvoro ili petoro djece.
Novica, koliko se sjećam, na lijevoj ili desnoj ruci nije imao sve prste. I on i njegova braća kumovali su sa našom kućom. Novica je gotovo svakodnevno bio u kontaktu sa mojim ocem. Ponekad bi kasno noću bacio kamičak na krov naše kuće i pozvao mog tatu da izađe. Savjetovanje je uvijek obavljano u bašti više naše kuće. Nekad bi došao sa četiri, pet drugova. Jednog dana bilo ih je petnaestak. U ovoj grupi bio je i Ivan Pavlićević, komita iz sela Trepče.
Među njima bilo je nekoliko komita koji nijesu iz Vasojevića. Te noći se odlično sjećam. Evo zbog čega. Tog dana komite su sve vrijeme bile u viničkom zaseoku Ljute, gdje su pili i mezetili. O tome su Švabe bile obaviještene, pa su cijelu četu vojske uputili u potjeru. Ali prije upada Švaba, komite su bile izašle iz Ljute, popeli se na Poda i spustili na Poljanice u šljivik Ljuba Mališića, iznad kuće Radoja Ćeranića.
U bašti na savjetovanju sa komitima bili su i moj otac Milovan, Ljubo, Vukajlo i Dmitar Mališić i Radoje Ćeranić. Novica je tada rekao da će oni uskoro da se prebace na drugu obalu Lima, jer su im Švabe za petama. Jedan od Vinićana dojurio je i saopštio komitama da se Švabe prebacuju iz Ljute ka Podima i da će im zaći za leđa. Komite su sa velikom brzinom povukle iz šljivika i preko Prijekih njiva žurili da se dograbe šume u Labudici.
Nebo je bez oblaka. Mjesečina obasjala, kao da je podne. Počela je borba. Vekmajstor Bosanac, ime sam mu zaboravio, povikao je: “Novice, ako si junak, strani da se pucamo!” Novica je stao i pucao. Vekmajstorov fes je odletio. Novica je sa drugovima umakao. Za vrijeme borbe, dok su olovne kugle fijukale, naše majke su nas djecu sjurile u podrume, gdje smo ostali dok pucnjava nije prestala.
Nekoliko dana poslije ovog dagađaja, Novica je na Lukovom viru, kod Crvenog Prla, ubijen iz zasjede. On je sa nekim od drugova bio prešao na desnu stranu Lima u selo Marsenići, ali je prilikom povratka bio ubijen iz zasjede. Dobro se sjećam kad ga je rodbina donijela na Poljanice. Bilo je položen u neposrednoj blizini kuće njegovog rođaka, pokraj seoskog puta. Njegov brat Milutin, pod puškom, lelekao je žaleći brata i kleo se da će ga osvetiti.
Pamtim i onaj slučaj kad je Novica ubio inženjera Janja. Desilo se to na kolskom putu, iznad Zorića kuća. Njih dvojica su se nešto sporečkali. Janja mu je opalio šamar, a Novica je odgovorio revolverom. Ubio je Janja na mjestu.
Ja sam baš u to vrijeme čuvao na livadi krave. Čuo sam pucanj i vidio uznemirene radnike. Novica je bježao uz livade. Prošao je pored mene. Potrčao je u potok i umakao prema Oraovu.
Za vrijeme turske vladavine, dok su nizami držali granicu, koju su označavali sazidanim kulama, zvanim karaule, i to je jedna na planinskoj uzvišici, koju smo zvali Počivala, iznad Vinicke, druga na Lugovima, kod rijeke Lima, a treća preko rijeke, iznad sela Novotine. U tim karaulama bile su stacionirane turske pogranične straže – nizami. Oni su kontrolisali prelaze prema Crnoj Gori i Sandžaku.
Baš u to vrijeme Novica i Vukajlo Nolev Dabetić ubili su kosirima jednu nizamsku patrolu u bašči Saičića, iznad Poda. Po kazivanju Vinićana, dvojica nizama su sjedjeli u hladovini drveta, a Novica i Vukajlo prišli su im, navodno, da popuše po cigaretu. U momentu kad su htjeli da pripale, po unaprijed ugovorenom planu, sa kosirima koje su imali u rukama, udarili su svaki “svoga” nizama i na mjestu ih usmrtili. Vinicka je radi toga spaljena, a Vinićani bili prinuđeni da bježe preko granice u Trepču.
Koliko je to trajalo ne znam. Svakako je ovaj slučaj za naše selo imao više štete nego koristi. Nije Vinicka bolje prošla ni onda kad je Novica Lainović, pošto se bio popeo na visoku bukvu, na Previji, iznad zaseoka Ljute, nanišanio i ubio nizama kod kule na Počivalima.
Tom prilikom, druga dvojica Vinićana, Petar Saičić i neki Zečević, čije ime nažalost ne pamtim, pokušavajući da se privuku i napadnu stražara na kući, bili su blagovremeno primijećeni i pobijeni. Dvije kamene ploče prije 1942. godine označavale su mjesta njihove pogibije.
Milovan Đilas piše Milošu Saičiću:
Hvala na pismu koje sam dobio u bolnici (donijela mi supruga Stefabija). Naime, već poduže se nijesam dobro osjećao, pa se najzad pokazalo da imam i problema sa srcem i plućima. Sad sam kod kuće – oporavljen, ali ne izliječen. (Pitanje je da li je to i moguće u ovim godinama.)
Pominjete ekonomsku stabilizaciju: “boljitak nije u izgledu, bar ne do kraja stoljeća, s ovim sistemom. Nego da ne duljimo priču – ima popuštanja i poboljšanja političke klime. Zasad samo u Srbiji i Sloveniji, ali teško i da će i ostali odoljeti bez ozbiljnijih unutrašnjih međurepubličkih i ideoloških zaoštravanja.
Toliko, zasad i s mojim zdravljem!
Razbijanje Jugoslavije nije pošten posao
Kapetan Miloš Saičić i književnik Mihailo Lalić po katkad su razmjenjivali i misli o pročitanim knjigama. Tako Mihailo Lalić obavještava kapetana Saičića da je pročitao Ćosićevog “Grešnika” i dodaje:
– Čitao sam i ja “Grešnika”, ali sam mu našao neke mane i pretjerivanja koja mi se baš nijesu dopala, a ona ljubavna pustolovina u Grčkoj, na ostrvu, učinila mi se nespojiva s ostalim tekstom, kao da je iz neke druge knjige izvađena i silom utisnuta u događaje koji s njom nemaju veze.
Zbog sumnje da ti se moje knjige neće svidjeti neću izvršiti tvoju poruku da ti na “Nolit” pošaljem pet ili šest primjeraka, dok mi sljedećim pismom ne potvrdiš – jer nezgodno bi bilo da te opterećujem knjigom koja ti ne odgovara, i to uz ovako komplikovane uslove obračunavanja. Ako ti se knjiga svidi, te mi to potvrdiš, odmah bih izdavaču saopštio da šalje, pa bi ti njemu (a ne meni) poslao `lovu`.
Slažem se sa tobom u uvjerenju da imamo dosta loših karaktera; ne samo `dosta` no i previše: vazda su u većini. No, pošto su kukavice, još uvjek ne uspijevaju da sasvim prevladaju. Najgore je što taj naš narod neprestano ulaže napore i nalazi način da bez rada živi. Tvoja sestra Gina, koja je dolazila prije desetak ili dvadeset godina, razočarala je Vasojeviće kad im je rekla da i u Americi ne može da živi ko ne radi. Da su u rad uložili toliko napora koliko ga ulažu u špekulacije, kukumavčenje i prosječenje, naši bi prije Ajnštajna pronašli teoriju relativiteta, ali ovako neće ništa pronaći.
Što se tiče privatnog, porodičnog života – oženjen sam i ja. Žena mi je Pješivčanka, našao sam je na Cetinju 1946. Od sina imam unuka i unuku, a od kćerke samo unuku. Rade mi djeca, imaju nešto plate, često moram da im pomognem…
A sad nešto o našem (tvom i mom) neslaganju. Nije mi pravo što misliš da sam pretjerao u osudi naših saplemenika Vasojevića i da sam ih ocrnio. Žao mi je što nije živ Jagoš Mališić, koji je kod njih bio komandir čete – on bi ti najbolje predstavio kakvi su pogani bili naši, a njemu bi morao da vjeruješ bolje nego meni. Kažeš: špijuni su pojedinačni slučajevi. Pa i jesu – pojedinačni, jer okupator nije imao dovoljno kancelarija da drži vezu sa svima njima koji su se probili da budu špijuni, i što je najgore: išli su odozgo-oficiri, predsjednici, popovi (u Nikšiću sa Talijanima tri popa strijeljali, a u Vasojevićima, od Plava do Psifrona, ni jednoga ni zatvorili nijesu), gazde, uglednici, kafedžije, trgovci.
Ljudi kojima su Njemci strijeljali braću (na primjer, braća Periše Golubovića iz Trepče – Periša je bio oženjen kćerkom Leksa Saičića, a strijeljan od Njemaca) svejedno su ostali sa Njemcima i marširali s njima sve do slovenačke granice.
Ovo ti pišem zato što vidim da ti se sviđaju knjige Gligorijevića (o Dedijeru) i Đuretića. Dedijer je nesrećnik zbog sinova (dva su završili samoubistvom, a trećeg jedva spasavaju) kojem se sve mora oprostiti. Đuretić se slakomio na engleske dokumente i poslužio konjukturom kontra- revolucionarne plime kod nas. Dokumenti na koje se on oslanja stvarani su tendenciozno i ne mogu da zavedu ljude koji su očima gledali i na svojoj koži osjetili ono što se događalo.
Ali, jedan dio srbijanskih intelektualaca, nezadovoljan masnim kolаčem koji dobijaju, upregli su se da razbiju Jugoslaviju (pošto ne mogu da gazduju u njoj kao prije rata, onda im je nepotrebna). Pri tom poslu oni vole da glavnu ulogu razbijača prepuste Crnogorcu, ovoga puta Zećaninu.
Ovo su stvari isuviše komplikovane i zapetljane da bi se mogle objasniti u jednom pismu, zato ću radije odustati na pola puta. Njegov brat Milivoje (strijeljan na Banjici 1941.) bio je moj najbolji drug u životu. Milivoje bijaše osijedio i podbuknuo, ali se ne žali na zdravlje ni na drugo. Razgovarali smo sat ili više, ponajviše o prošlosti, i čini mi se da i on uviđa da to razbijanje Jugoslavije nije pošten posao, a ni koristan za Srbiju ni za druge republike.
Još ću ovo pokušati da ti kažem: Nije meni prijatno bilo što sam morao da prikažem Vasojeviće kakvi su bili. U stvari su bili deset puta crnji no što sam ih prikazao. U stvari: da nije bilo vasojevićkih četnika i žandara, ne bi bilo ni Bora Stanišića ni privremene četničke pobjede u Crnoj Gori od proljeća 1942. do proljeća 1943. godine. A, ipak, sam pokušao da, prikazujući dejstvo četnika u drugim plemenima, izjednačim i smanjim tu lošu ulogu koju su odigrali.
Ako pročitaš i druge moje knjige, nadam se da nećeš moći da me svrstaš među fanatike – čini mi se da ti nijesam bio ni u najgorim ratnim i poratnim danima. Valjda sam imao tedenciju ublažavanja, spasavanja i opraštanja, i ne kajem se za to.
Da završim sa najsrdačnijim pozdravima snahi Ličanki kojoj sam zahvalan za tvoju porodicu zdravih, snažnih i razumnih ljudi sposobnih da opstanu i napreduju svuda gdje se nađu. I tebi želim sve najbolje.
Mihailo se još nije oslobodio staljinizma
Kapetan Miloš Saičić Milovanu Đilasu:
Nije neiskreno ako kažem da na tebe često mislim, da o tebi ne sa tako brojnim prijateljima razgovaram. Jedan mi prekjuče reče: “A ko će povesti tu opoziciju ako Đilas nestane”? U pravu je, jer nas pritiska i ta briga.
Zahvaljujući prijatelju, posljednjih 12 mjeseci redovno pratim beogradsku štampu: “NIN”, “Intervju”, “Dugu” i dio zagrebačke – “Danas”, tako da sam relativno dobro informisan. Raduje me kada vidim da tamo imate veoma ozbiljnih, otvorenih, znanstvenih, dobronamjerno kritičkih novina i novinara. To je znak popuštanja u slobodi štampe. Ali, može da znači i zavaranje čitalačke publike.
Vidim iz “Borbe” da je Trepčanin (Mihailo Lalić) na kongresu SKJ pokazao zube, otvorio karte. Imam utisak da udara na drugove književnike i usmjerene klevetnike knjiga. Po njemu, rekao bih, sve je palo u ruke te proklete “prave opozicije, protivnika SKJ”… Imam utisak da se Mihailo nije oslobodio staljinizma. Ne znam koliko je ona tvoja lekcija imala uticaja na njega dok ste bili u Agitpropu u vrijeme Informbiroa? On se meni predstavlja u sasvim drugoj boji, a na Kongresu je bio zao duh kao i Davičo. Možda i gori od Daviča.
Stav Slovenaca zabrinjava sve iskrene patriote. Nije čudo da među obrazovanim Srbima ima veliki broj onih koji se pitaju: Šta su u Srbiji dobili sa ujedinjenjem 1918. i sa bratstvom-jedinstvom 1945? Onaj dijalog u Ćosićevom “Grešniku” koji vode Katić, Vasić i Slobodan Jovanović, izvanredan je.
“Knjiga o Milutinu” Danka Popovića otišla je i dalje od toga. Zabrinutost za srpsku naciju širi se i u masama narodnim. To dolazi pod udar nacionalizma, unitarizma i velikosrbizma.
Svako zagovaranje jačanja državnog jedinstva okarakterisano je kao centralizam. Svaki pokušaj promjene Ustava od 1974. objašnjavan je kominformski kao želja Srba za hegemonijom. Čak su i Englezi tokom prošlog rata prihvatili i pali pod uticaj takve propagande i doprinijeli su slabljenju Srba i njihovoj podjeli.
Mihailo Lalić šalje novo pismo kapetanu Milošu Saičiću:
U posljednje vrijeme dugo se kanim prije no počnem da ti pišem pismo – valjda zato što sam pisao više no što je trebalo. Osim toga, od kad sam počeo da trošim osmu desetku, često me boli desna polovina glave, a to mi svaki rad onemogući. Svete mi se one kiše što su me bile niz Gradinsko Polje i kad sam mokre košulje ulazio na časove. Sad je put od Trepče do Berana dosta kraći – spustili su ga bliže Limu, pravolinijski ide od Lumera do Bistrice, ali mene tamo više nema, a opet mi ne bi bilo pravo. Vazda čovjek ima razloga da se žali i da izmišlja što mu nije pravo.
Ja sam ti zahvalan što si učinio da moja priča o crnogorskim nesrećnicima stigne i na taj daleki kontinent, gdje vjerovatno ne bi stigla. Rado bih ti nadoknadio troškove koje si radi toga imao, ako me naučiš kako to da učinim. Ili da to ostavimo budućnosti da nam ona omogući.
Slažem se s tobom kad kažeš da srbijanski oficiri nijesu hrlili u četnike, i to pokazuje koliko su uopšte Srbijanci mudriji i pametniji od naših ljudi. Miloš Miličković (sjećaš ga se, nadam se) pričao mi je ovako: On je pušten iz logora njemačkog krajem godine 1943. i stigao u Beograd u tazbinu. Odjednom su 1944. nagrnuli u Beograd crnogorski pеnzioneri, gazde, starci, pobjegli od partizana pa se čude kako Beograđani ne idu u borbu da brane zemlju od komunizma, a Beograđani se čude njima što su ludi da brane Njemce, i tako dalje. Nesporazuma kao vazda. Jeste naše ludo seljaštvo nagrnulo u četnike, ali su u tome važnu ulogu odigrali oficiri aktivni i rezervni. A pomogli su im i podoficiri, policijski pisari, šumari, graničari, finansi. Mislim da ne bi ni oni tako, no ih je prevarilo to što su Rusi pretrpjeli poraze sve do Staljingrada, pa im se učinilo da više nema spasa od Hitlera. I još jedna je nevolja kriva: gladna godina 1941/1942. kad su narod spasavala talijanska davanja.
Što se tiče jednopartijske vladavine, ne bi ona njima toliko smetala. Odatle kad gledaš, čini ti se da je kod nas i sad jednopartijska a, u stvari: mi imamo jedanaest partija (osam republičkih i tri vjerske); svi su za rascjep, a samo jedna za cjelinu Jugoslavije. Čudim se kako ova posljednja još izdržava. Ako bismo duplirali partije, uvođenjem opozicije, stvorilo bi se u našoj zemlji 20 ili 30 partija, pa bi nas to sasvim atomiziralo, razbacalo i u velika klanja vratilo. Naše bi zemlje počele da liče na Liban. A to nam i pripremaju neke sile.
Ne znam šta će biti; mrzim politiku zato što je sva od nagađanja u kojem često strada pametniji, a još češće ko je pošten i dobronamjeran. Ponekad pomislim: dobro je što sam ostario – više neću moći da učinim nikome štete svojim greškama ili zaslugama.
Zato bolje da ne pričamo. Nek su nam zdravo naša djeca, neka ona nađu boljih puteva prema boljim sudbinama.
Jugoslaviji prijeti raspad i od Srba
Milovan Đilas sa zakašnjenjem od desetak dana odgovara kapetanu Milošu Saičiću:
… I nećeš mi vjerovati – nijesam stigao, evo dosad, da ti odgovorim.
Sa zdravljem sam dobro – za “moje godine”. Ponešto još radim. Zauzet sam najviše s novinarima – sada i domaćim, i pripremama svijih knjiga za objavljivanje – sad se javljaju i izdavači iz Mađarske i Poljske, čak i za “Novu klasu”.
Ovdašnje prilike: različito od republike do republike ali nigdje ni tako crno ni tako svijetlo. Najpozitivnije je da se svuda mijenja, kod poratnih generacija se promijenila svijest natrag se ne može, makar bilo i zastoja i privremenih pogoršanja. Jugoslaviji prijeti raspad – ovog puta i od Srba. Ali, vjerujem izlaz će se naći, premda bi i raspad bio bolji no vraćanje na neke diktature.
O ekonomskim prilikama da i ne govorim: tek, sve će to kao uvijek, platiti, i već plaća narod. Sve je očitije da bez političkih promjena – nema ni izlaza iz ekonomskih teškoća.
Mihailo Lalić šalje 5. juna 1986. godine posljednje pismo kapetanu Milošu Saičiću:
Dobio sam tvoje pismo i mogu ti reći da to što nazivaš ogavnom temom, često ni meni ne da zaspati. Šiptari su nas biološki nadjačali, kao Musa Kesedžija Kraljevića Marka, a više nema posestrime vile koja bi Marku pomogla.
Moraćemo ili priznati da su jači: prave djece po šestoro, po osmoro, a naši se jedva usude na dvoje. Pomaže im savremena medicina te im djeca ne umiru kao prije. Pomaže im i humanitarnost međunarodnih zakona…
Ali je gore od svega toga što naši bježe od zemlje, bježe do Danske i do Švedske, napuštaju zemlju, sela i planinu, bježe u Beograd, Vojvodinu, u industrije, zaljubljeni u pеnzije, i zemlja ostaje nerađena. Kako ja sad vidim stvari, moglo bi se dogoditi da se šiptarska plima vrati tamo gdje je i prije bila: na Zlatino brdo, na Arbanaski krš (u Gradišnici, Trešnjevičkom planinom), a stizali su i do Ocke (Hotska) i do Kolašina, te naša narodna pjesma kaže:
… I gledala Kolašina grada
kako su ga popanule čavke;
To ne bjehu crne ptice čavke,
no to bjehu klimenačke glave
Mar-Đokina i Đeloš-Nikina
i lijepa Ivanova glava…
Kapetan Miloš Saičić, poslije pola vijeka provedenih u Pertu (Zapadna Australija), posjetio je 1991. godine otadžbinu i rodni kraj. Svoju impresiju objavio je u biltenu saveza “Oslobođenje” jula te godine.
Moj zavičaj u Vasojevićima, selo Vinicka, kod starih Berana, još uvijek Ivangrad, posljednji put vidio sam 1940. godine. Sa velikom željom i nestrpljenjem polazio sam onamo da ih pred kraj životnog vijeka još jednom obiđem, da želju srcu ispunim. Na sunčanom aerodromu sačekala me rodbina. Kontrolu sam prošao bez zadržavanja i bez pregleda. Tu stičem prvi utisak lične slobode na otadžbinskom tlu.
Na moje prijatno iznanađenje, djelovi knez Mihailove ulice, osobito onaj između palate “Albanija” i “Ruskog cara”, postavljen je uz trotoar stolovima, za kojima sjede mladi ljudi, koji prodaju srpske nacionalne ambleme: kokarde, šajkače, Dražine slike, razne listove opozicionih stranaka. I ovdje se dobija utisak lične slobode i slobode izražavanja.
Baš te večeri kad sam sa zetom stigao do SANU, prišao mi je mlad čovjek s mikrofonom u ruci, sa pitanjem: Šta mislite o Paroškom? Zastao sam začuđen pitanjem, ali sam se brzo sjetio da sam u beogradskoj “Dugi” nešto čitao o tom čovjeku. Odgovorio sam da sam iz Australije, ali se sjećam da sam o Paroškom našto čitao. Imam utisak da je interesantna ličnost.
Drugo pitanje je bilo: Pa kako se vi u Australiji opredjeljujete? Odgovorio sam: Kao i vi ovdje: neko za Janka, a neko za Marka.
… U Vinickoj me dočekuje rodbina. Objavljuju moj dolazak pucnjima. Tu, pred starom očevom kućom, doduše renoviranom, nijesam uspio da zadržim suze. Desetak dana dolazili su ljudi sa flašama raznog pića, čarapama i drugim poklonima da mi požele dobrodošlicu. Među njima je bilo i onih koji su kao doušnici služili komunističkim vlastodršcima. Bio sam, nažalost, razočaran kad od moje generacije nijesam našao više od trojice živih drugova. Dvojica njih nijesu mogli da se kreću. Jedan potpuno senilan…
Na poziv moje sestričine i njenog muža, odvezao sam se u Zrenjanin. Tamo mi je priređen srdačan doček i obilan ručak. Prelazeći put od skoro dva sata vožnje, divio sam se zasijanim poljima pšenice, koja se već žanje, kao i naraslim kukuruzima. Kažem zetu: Piši u Crnu Goru da ništa ne siju. Ovdje ima hljeba za sve!
U Beogradu sam bio u drugoj polovini juna i početkom jula, baš tih sramnih po Slovence dana, kada su sprovodili u djelo davno pripremljen plan o izdaji i rušenju Jugoslavije. Razočarenje srpskog naroda bilo je gorko i veliko. Pa ipak smatram za srećnu okolnost da Armija nije otvarala vatru… Potpuno se slažem sa izjavom Brane Crnčevića da u knez Mihailovoj ima više demokratije nego u cijelom Hrvatskoj i Sloveniji. Složio bih se potpuno i sa Desimirom Tošićem, da je najveća glupost reći da je Srbija staljinistička. U stvari, u Srbiji ima više lične i građanske slobode nego prije rata.
Tekst je u nastavcima izlazio u listu “Dan” od 2. do 11. novembra 2004.
