Iskonski posvećen lijepom kazivanju, nepresušnom snagom talenta, realnim slikanjem života, i ovaj put Ljubomir Mudreša postavio je pred čitatelja (ne)lako rješivu zagonetku, u obliku pitanja: ,,šta je život“. On je odgonetnuo jedan istiniti životok, slikajući u ,,Barbi“ ljude najrazličitijih životnih sudbina, pripovijedajući o tim ljudskim sudbinama svojih junaka. Učinio je to vjerodostojno, slikajući živopisno, učininkovito crtajući svoje junake iz romana, prepisujući život.
To je pripovijest prepuna čemernih ljudskih sudbina i raspuklih biografija, istovremeno ne hoteći da melodramski završi priču o svojim junacima, jer onda to ne bi bila životna priča, nego bajka. To je roman prepun ljubavi, patnje, ljudskih tragedija i posrtanja. Kao što je i u životu činio, nikad Mudreša nije prestao da mu izuzetnu važnost predstavlja Crna Gora, i ovaj put preplijećući u toj velikoj ljubavi osudu svega nečojskog – od suludog ratovanja pri raspadu one prelijepe zemlje, pa preko osude komunističkog jednoumlja, žestoko žigošući režimske poltrone, koji su uvijek najbolji prijhatelji aktuelnih režima, pa do nacionalističkog povampirenja tih istih poltronskih komunista, među, do tada, zakletom braćom.
Iako po ubjeđenju čovjek koji vjeruje, nimalo nije bio nježan prema onima, koji su uništavali tuđu sreću i živote, nego ih dovodi do ,,spoznanija prava“, kao božju kaznu za nepočinstva, pri čemu su ti, uglavnom komunistički konvertiti osuđeni na patnju, najmanje onoliko koliko su drugi patili zbog njihovih nedjela.
Vrlo uspješno, bez patetike uspijeva u kolopletu životnih tokova da sudbonosno sastavi svoga glavnog junaka, Barbu, sa Jelenom, njegovom prvom i pravom ljubavi. Iako ta ljubav ima dimenzije platonskog, ničim uprljana, biva ipak kažnjna preranom Jeleninom smrću, zato što se svom voljenom Barbi Jelena nije na vrijeme požalila na sva nepočinstva, što su joj nanijeli oni, kojima je bio jedini posao da gledaju svoj interes, da uništavaju tuđe sudbine. Nije ih interesovao tuđi bol i patnja, nego su gazeći sve pred sobom, uz pomoć aktuelnih vlasti gledali samo svoju korist.
Pomalo svojatljivo posmatra svoga glavnog junaka Barbu, kome je životni moto bio: biti čovjek, patriotske i građanske provenijencije, ne preskačući da ga sudbonosno uplete kroz život sa čovjekom druge vjere i nacije, Hrvatom, Dalmatincem, ali oba časni ljudi i partrioti, pri čemu obojica žestoko, daleko od krajeva u kojima su rođeni, osuđuju nacionalistuičko neumlje, ostajući vjerni građanskoj istinitosti, pa i kad se često ne slože u pojedinim gledanjima.
Nimalo nije Mudreši zasmetala njegova novinarska svakodnevnica, koja obično odvlači od literarnog doskoka, on ostaje i dalje poeta, pripovijedač i neprikosnoveni društveni analitičar i publicista. Izuzetno uspješan kao pjesnički stvaralac, on u svom proznom iskazu nimalo ne zaostaje za svojom, patriotskim nadahnućem opervaženom poezijom i okićenoj metaforičnošću, pitkoj za čitanje i pamćenje, poezijom, kao i prozom, protkanom sa lirskim pasažima, svojstvenim samo izuzetno nadarenima.
Be the first to comment