DUŠAN STIJOVIĆ
Foto esej
KOMOVI – zvijezda vodilja prostora
Dušan Stijović, diplomirani pravnik. Rođen je 1955. godine u Andrijevici.
Živi i radi u Beranama.
Izlagao je na više samostalnih i kolektivnih izložbi.
Fotografije je objavljivao u više jugoslovenskih časopisa.
Koautor je, sa Šćepanom Vukovićem, knjige “Varoš i zvijezde”.
KOMOVI – zvijezda vodilja prostora
Do Komova se može doći iz Podgorice, Kolašina i Andrijevice.
Sa platoa od 1 700 metara nadmorske visine koga čine planinske visoravni Šavna, Ljuban, Rogami, Turjak i Carine izdižu se Komovi. Komovi, koji se ubrajaju umeđu najveće planine Balkana, 1878 godine plemenskom podjelom pašnjaka izdijeljeni su na Kučki, Vasojevićki i Ljevorečki Kom.
Na Vasojevićki Kom koji je visok 2.460 metara nadmorske visine, sa visoravni Štavna, markiranom stazom može se popeti na vrh za dva sata i trideset minuta, a na vrh Koma Ljevorečkog, na 2.469 metara, za sat i trideset minuta. Iz Međukomlja na vrh Kučkog Koma, visokog 2.487 metara nadmorske visine, stiže se za sat i trideset minuta.
Komovi se ističu bogatstvom biljnog svijeta gdje je otkriveno više endemičnih vrsta koje su kao poseban ukras opjevani u narodnim pjesmama. Na obroncima Komova raste, jedinstvena na Balkanu, Androsace mathildae a najljepši cvijet Komova je Anguilegia.
Komovi su bogati šumom i divljači – tu su staništa divokoze i tetrijeba.
Sa svakog od vrhova Komova pruža se lijep pogled na crnogorske i albanske Prokletije i na druge okolne planine.
Po verovanju ljudi sa Komova, po komskim šumama i visovima žive vile. Mnogi ih prizivaju, mnogima se javljaju. Neke su dobre, druge, pak, zle. Kažu da je voda sa izvora Margarita na Komovima poznata po vilama, a omiljeno mesto okupljanja im je na Ljubanu.
Postoji i priča da se vila može uhvatiti samo ako joj se ukrade košulja dok se kupa. Tada vila ide za momkom koji je ukrao njenu košulju i hoće da se uda za njega, ali, kad-tad, vila odlazi u svoju slobodu.
U Vasojevićima se pjevaju mnoge pjesme o vilama. Jedna od najpoznajih je “Vila gajtan plete” i “Vila vilu preko Koma zvala”, “Vila i vojvoda Marko”.
A ljudi…
Poznati ruski putopisac Jegor Kovaljevski u putopisu Crna Gora i slovenske zemlje bilježi da kada se sreo sa ljudima ispod Komova “tim susretom niko nije bio začuđen, jer Crnogorci, kao i Azijati, ničemu se ne čude, ili, bolje rečeno, ne pokazuju svoje čuđenje. Njima je sve obično”. Oni kažu “ko ti je potreban za dobro djelo, toga ne tražiš, Bog ga sam šalje”.
