Enver Muratović – Drvo za moj tabut

O AUTORU

Enver Muratović rođen je 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje,1997;
UZMI I OSTATAK MENE, Pljevlja, 1998;
DRUGA OBALA, Andrijevica, 2001;
NAOPAKO, Rožaje, 2004;
IZA MENE (izbor iz poezije), Petnjica, 2013.
Zastupljen je u antologijama i izborima poezije i haiku poezije u Crnoj Gori i regionu.
Dio rukopisne zbirke DRVO ZA MOJ TABUT nagrađen je na XXIII nikšićkim književnim susretima 2020. godine.
Živi i radi u Rožajama.
E-mail: poezija@msn.com

NAD KNJIGOM
DRVO ZA MOJ TABUT
ENVERA MURATOVIĆA

… Enver Muratović je rođeni pjesnik, neobičnog iskaza i osobene poetike, koji očigledno izbjegava široku deskripciju, precizno oblikovanim stihovima saopštava nam svoje slutnje, nade, stavove, u stihovima u kojima se prepliću bol i tuga, javno i intimno, sve ono je što je pjesnik ispisao po bijelom papiru zapravo je nuspojava nečeg doživljenog. To se najbolje vidi iz porodičnih poet skih slika koje su ujedno i najuspješnija umjetnička ostvarenja u ovoj knjizi. Motiv oca (o motivskom aspektu mogao bi se napisati poseban tekst!), tako čest u južnoslovenskim književnostima (naročito u crnogorskoj), iako djeluje kao na momente isprekidan drugim temama, dominira cijelim rukopisom knjige. Skoro svaka pjesma vezana za izgubljenog roditelja je antologijska i skoro svaka pjesma (da se kojim slučajem naš pjesnik okrenuo nekom drugom književnom rodu) mogla je postati kratka priča, pripovijetka ili novela koja bi se mogla tumačiti i kao funkcionalizovana poetskodramska pojava u kojoj Enver Muratović odbacuje prozaične slučajnosti i nametnuta psihološka objašnjenja.

Knjiga je stilom, kompozicijom pa i formom, imajući u vidu da se završava ciklusom haiku pjesama „Ne uhvatljive trave“, poprilično raznolika, iako, haiku poеzija nije baš nešto popularna i zastupljena u Crnoj Gori što se svakako može uzeti kao dodatni kvalitet rukopisa. Minijature iz ovog
ciklusa možemo tumačiti kao poetsku „Igru staklenih perli“, iznad Rožaja, njihova, za nekog možda i neočekivana, svjetlost obasjava sve ono što nam,
u ovim sumornim i teškim vremenima, donosi lijepa i nadasve zanimljiva književnost…

Offenbach am Main, 19. 09. 2021.

Dino Burdžović, književnik

SNIJEG KOJI RASTE

Zbirka pjesama Drvo za moj tabut Envera Muratovića predstavlja vitraž životnih i poetskih iskustava koja se stapaju u jedno čineći tako monolitnu, prepoznatljivu stilsku i životnu priču. Za sve čitaoce koji, eventualno, ne
poznaju Muratovićev poetski izraz, značajno je napomenuti da njegove pjesme oslikavaju njegovo životno iskustvo koje je probuđeno ratnim
dešavanjima devedesetih. Enver u zbirci ovaj period naziva „posljednjim ratom“. Ovom sintagmom Enver svjedoči da je ratova bilo i prije ovog
posljednjeg, ali da je ovaj posljednji najdublje ostavio traga na njega, kao i da je neminovnost ljudskog stradanja naša ontološka i, nažalost, civilizacijska odrednica jer posljednji rat nikako da ostane posljednji.

…U zbirci su opjevane dvije ljubavne relacije: prva je ljubav prema sestri (semantičko jezgro i tema zbirke – motiv drveta koje rađanjem umire raste); druga je ljubav prema ocu, podsvjesno postojana u svim sinovima svijeta. Odnos prema ocu je skica čežnje za prošlošću, motivi koji se vezuju za očev lik su, uglavnom, refleksije emotivne frustracije i nedovršenog odnosa; patri jarhalna otuđenost je temelj ove vrste ljubavi. Očeva poetska figura je poput utvare koja se voli, Himere koja pokazuje uvijek isto lice – a uvijek nanosi bol i osjećaj nedostatka.

Osim refleksivnog sloja, zbirka sadrži i bogatu deskripciju. U pjesmi Kao da ti nije ništa Enver će reći: „…da pušimo krdžu gledajući kako raste snijeg oko kuće…“ Ovaj klasični deskriptivni stih u sebi sadrži elemente više stilskih figura, ali, prije svega, slika idilu porodičnog života dok napolju „snijeg raste“ (hladnoća – zlo)…

Agim Ljaić, prof.

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU DA OTVORITE
SADRŽAJ ZBIRKE