Enver Muratović
Iza mene
(izbor iz poezije 1996–2013)
Enver Muratović je rođen 18. marta 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ, Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), Autorsko izdanje, Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ, Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, KOMOVI, Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004.
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine objavio beogradski Filološki fakultet, te u mnogim izborima poezije i haiku poezije u regionu.
Poeziju je objavljivao u časopisima: LIPAR, MAJDAN, POBJEDA, KNJIŽEVNA RIJEČ, SVITAK, MOZAIK, SANDŽAČKE NOVINE, BOŠNJAČKA RIJEČ, ROŽAJSKI ZBORNIK i mnogim drugim.
Živi i stvara u Rožajama.
WEB: www.mojapoezija.co.nr
E-mail: poezija@msn.com
NI ROĐENOJ PJESMI SE VIŠE NE MOŽE VJEROVATI
“…U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim zapisima, Muratović nastoji dostići pjesničku mudrost koju dijeli sa bližnjima. Zato se uglavnom i oslanja na „starinske“ književne forme, kojima nalazi aktuelnost pjevajući o onom što nikada ne može biti prevaziđeno. U tako postavljenom kosmosu, osnova može biti haiku, ali haiku je na neki način prisutan i u sonetu, između njegovih savršenih granica, među svim kazivanjima autora knjige Iza mene.
Jasno je da je Enver Muratović odabrao teži put. Izuzet od pomodnih tokova, povučen u osamu stvaralaštva, posvećen zavičaju kome se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen od poezije, bavi se sudbinom čovjeka koga poznaje, onoga koji mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo je da posmatra, da osjeća i da prevodi. Od onog što vidi, što osjeća i što pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas vraćaju blagim poetskim tonovima. A oni, na sreću, ipak ne zastarijevaju…”
Pavle Goranović
O POEZIJI ENVERA MURATOVIĆA
“…Poezija Envera Muratovića, o jednom svetu, o njegovom licu i naličju, zna mnogo. O jednom svetu i jednom čoveku u tom svetu. Kao takva, ona ne želi da bude od onih pesničkih zamešateljstava koja nezadovoljna svojim obličjem, i već artikulisanim glasom, pokušavaju da iskoče iz sopstvene kože tražeći se kroz slutnju novine, eksperimente, odstupanja, deparadigmatizacije poetskog govora, prizivanje artizma i ekscentričnosti, milosti slučaja ili pomoći neke više, najčešće mračne sile.
Muratovićeva poezija ne želi da se upusti u preispitivanje sveta. Ne želi da zakorači sa one strane poznatog, u naslut, u rizik priziva. Ona opredeljeno ostaje dosledna svetu koga zna, i čoveku onakvom kakvim ga vidi, u vremenu koje se deli na ono prošlo i ovo sadašnje. Pa zato taj čovek i takav svet (ako je razlika vidna ili bitna), a i jedan i drugi gotovo bivši, postaju uporišna tačka pesničke reči, habitus pesme i njene stvarnosti…”
Radoman Čečović
SMRT GONI I ČOVJEKA KOJI BJEŽI
“…Zašto bi neko uopšte pisao ukoliko ne misli biti iskren, ukoliko nema šta reći na drugačiji, nov i originalan način, ukoliko ga nije zagolicala olovka u ruci ili čime već piše, ukoliko u letu običnog goluba na krovu komšijske kuće ne vidi gracioznost baletana iz labudovog jezera…
U minijaturi se zapravo odlično vidi s kim imamo posla ukoliko nam je pjesnik i stih prvi put pred očima, vidi se njegova vizura svijeta i rezultat onoga što je prošlo kroz tanahno oko pjesnika.
Muratović u kratkoj formi sažima značajne misli, naglašava ih, ističe i pečati:
Ostanu prazne,
Poslije duge zime,
Dječje rukavice.
Sa spomenika,
Bronzano lice borca
Gleda u nebo…
Moje selo:
Šaka kuća
Pod gustim krošnjama…”
Mehmed Đedović
KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU DA OTVORITE
SADRŽAJ IZABRANE POEZIJE “IZA MENE”