Zahvaljujemo se gospodinu Rašidu Duriću što je omogućio da se ova studija objavi na stranicama Montenegrine.
Rašid Durić
Estetska obilježja bošnjačke u crnogorskoj književnosti XX stoljeća
na modelu pripovijedanja Ćamila Sijarića,
u romanu „Crnoturci“ Huseina Bašića
i u romanesknoj trilogiji Murata Baltića
BILJEŠKA O AUTORU
Rođen 3. 6. 1948. u Cazinu, Bosna i Hercegovina
1954 – 1967 osmogodišnje i srednješkolsko obrazovanje sa maturom u Cazinu;
1967 – 1970: studij hrvatskosrpskog jezika, jugoslavenskih književnosti i bibliotekarstva na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u Rijeci, Hrvatska
1970 – 1975: studij hrvatskosrpskog jezika, književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zadru, Sveučilište u Splitu;
1975 – 1978: postdiplomski studij Povijesti hrvatske književnosti u Postdiplomskom centru u Dubrovniku Sveučilišta u Zagrebu, sa završetkom studija 1978. i promocijom u zvanju magistra filologije
1970 – 1985: nastavnik u osnovnoj i u srednjoj školi na otoku Lastovu, u Turbetu kod Travnika, u Dubrovniku i Banjaluci;
1985: promocija u doktora filologije u Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; disertacijska tema „Junaci u epskoj pjesmi Bošnjaka„; tromjesečno studijsko istraživanje na Filozofskom fakultetu u Istambulu;
Septembar 1985 – septembar 1986: savjetnik za unapredjenje nastave u Zavodu za unapredjenje obrazovanja u Banjaluci
1986: docent u Pedagoškoj akademiji Univerziteta u Banjaluci za kolegij Historija jugoslavenskih književnosti sa pola radnog vremena u Centru za marksističko obrazovanje u svojstvu naučnoga saradnika; od septembra 1989. puno zaposlenje u Pedagoškoj akademiji u Banjaluci za navedeni kolegij do početka rata, odnosno do 1. 8. 1992.
1985 – 1990: sudjelovanje na godišnjim kongresima Saveza udruženja folklorista Jugoslavije
1993 – 1994: docent na Institutu za slavistiku Univerziteta u Beču za nastavni kolegij Usmena bosanska književnost
1994: predavanja na institutima za slavistiku univerziteta u Innsbrucku i Klagenfurtu; dvomjesečno studijsko istraživanje o radu Maximiliana Brauna u Seminaru za slavensku filologiju Univerziteta u Göttingenu posredstvom DAAD u SR Njemačkoj
1994 – 1996: književna nagrada UNESC-a u Parisu za realizaciju znanstvenog projekta „Status muslimansko-bošnjačke književnosti u južnoslavenskoj, europskoj i svjetskoj književnosti”
1999: izbor u naučno-nastavno zvanje vanrednog profesora za nastavne predmete Historija bosanske književnosti i Usmena književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću; gost profesor na istom Fakultetu izmedju 1998-2001.
1994 – 2000: docent za bosanski-hrvatski-srpski i slovenski jezik i južnoslavenske književnosti na Institutu za slavistiku Univerziteta u Greifswaldu u SR Njemačkoj;
2001 – 2004: sudjelovanje u izradi „Wieser Enzyklopedie des Europäischen Ostens„ i u realizaciji projekta „ETHNODOC„ Süd-Osteuropa Instituta u Münchenu: Bibliografija za nacionalne manjine
1994 – 2010: učešće na medjunarodnim konferencijama i kongresima u Göttingenu, Beču, Sarajevu, Ljubljani, Podgorici, Nikšiću, Ženevi …
2006- 2007: vanredni profesor na Univerzitetu u Mostaru za nastavni kolegij Povijest južnoslavenskih književnosti
2001 do 2010. docent za južnoslavenske jezike i književnosti na Ruhr-Universitetu u Bochumu, BRD
1977 – 2010: objavio šest knjiga i oko osamdeset stručnih i znanstvenih studija pretežito iz bošnjačke, manje iz hrvatske i srpske književnosti i južnoslavenske leksike, sa prijevodima studija na njemački i engleski
Sažetak: smisao i sadržaj studije
Zadaća je i smisao ove studije opisati i u izdvojenim primjerima pripovjedačkoga teksta dokazati estetske i stilske osobenosti sandžačkomuslimanske u kontekstu crnogorske i južnoslavenskih književnosti XX stoljeća. Izabrani karakteristični pripovjedački tekstovi Sijarića, Bašića i Baltića su u ovoj studiji estetski model za poetološku sintezu stilske i jezičke autohtonosti sandžačkomuslimanske u južnoslavenskim književnostima. Ovu hipotezu u studiji dokazujem u islamskom svjetonazoru, i u muslimanskoj duhovnosti u kojima je inspirirana i profilirana osobena gnoseologija i poetologija sandžačkomuslimanske književne riječi. U njima se sabire jedan univerzalni, općeljudski modus vivendi, kao jedinstveni gnoseološki i idejno-motivacijski literarni fokus. Islamska je religija, filozofija i estetika od petnaestoga stoljeća do danas bitno profilirala sandžačkomuslimansku usmenu i pisanu riječ, oblikujući joj individualitet i autohtonost u sklopu južnoslavenskih književnosti. Sandžačkomuslimanska književna riječ, njena duhovna gama u odnosu na crnogorskohrišćansku, pa i na bošnjačku, jest naime jedan poetološki kuriozum. I jedan estetski fenomen. I jedna višestoljetna i kulturna i književnostvaralačka realnost, koju, kao takvu, nije pojmila niti znanstveno elaborirala južnoslavenska književna povijest. Unisono, precizno i usredsređeno markirati i opisati, u stilu i u jeziku njene osobene segmente i nijanse, na temelju analize bitnih pripovjedačkih motiva sinkretizma*, integralizma*, tolerancije i mitsko-arhetipskih slojeva izabranih pripovjedačkih tekstova navedene trojice prozaista – jest zadaća ove studije..
Sandžačkomuslimanski pripovjedački kuriozum bit će elaboriran primjenom eliotovskog dijalektičkoga suodnosa i spoja tradicije i individualnoga stvaralaštva, spoja regionalno-sandžačkog sa općeljudskim i univerzalnim, na modelu izabranih tekstova navedenih trojice sandžačkih pripovjedača. Na izabranim primjerima u studiji će biti dokazana temeljna idejna motivacija književne riječi Sijarića, Bašića i Baltića u konfrontaciji, i u plodonosnom spojevima muslimansko-hrišćansko-kršćanskog svjetonazora, njihovih vrijednosti. Ovo je spajanje zorilo u književnim tekstovima trojice navedenih pripovjedača u spoznaji jedinstva ljudskoga bića. Ideja jedinstva i univerzalizma vrhuni u mnogim prozama Ćamila Sijarića, Huseina Bašića, Murata Baltića. Njihove su proze iskaz visokorazvijene svijesti o ljudskom zajedništvu – našoj primarnoj potrebi i vrijednosti. Ovu vrijednost sva trojica stvaraju opisivanjem različitosti. Različitosti – ljudske biti, suštini kulture, esenciji života. Različitosti onog tipa i sadržaja koji počivaju u nijansama koje nam život obogaćuju, osmišljavaju.
*sinkretizam – 1. nerazdvojno stanje čega; prvobitna umjetnost ima jasna obilježja sinkretizma – sastoji se od više nedjeljivih i neodjeljivih dijelova; 2. filozofski i teološki sustav koji nastoji spojiti nekoliko različitih učenja. U: Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2002, 1188-1189.
*integralizam – ukupnost nastojanja i stavova o integriranju i oblikovanju nedjeljivih cjelina (povijesno-politički – južnoslavenski); ukupnost, potpunost, integralnost …. integralan – kojem ništa ne nedostaje, koji ima sve dijelove, potpun, ukupan, sav, koji postoji sam za sebe, koji sam za sebe čini cjelinu. Izvor: Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2002, 479-480.
I
Književni svijet Sijarića, Bašića i Baltića apsorbira i sinkretizira najmanje dva civilizacijska kruga – islamski i hrišćanski u jedan (ne)jedinstven krug. Baltićeva romaneskna trilogija – „Fetva,“ „Zekkum i nesanica“ i „Zapadne vode“ – preferira u ovaj krug smjestiti, s njima sjedinuti judejski svjetonazor, judaistički duhovno-civilizacijski radijus, judejsku samosvijest. Svaki takav pokušaj – kolikogod kroz povijest upitan, u savremenoj praksi iluzoran – dostojan je poštovanja. Pokušaj implicira spajanje konfesionalnoduhovnih i civilizacijskih razlika i različitosti. Nastojanje ka ovom spajanju, bitna je idejna kategorija i spisateljska motivacija sve trojice navedenih prozaista. Da razlike raspoznaju i opišu ih umjetničkim činom. Civilizacijske i duhovne razlike u njihovim prozama prepoznajemo kao najeminentniju crtu svake kulture, svakog kulturnoga čina. Ako ni u čemu drugom, jedan tip različitosti sandžačkomuslimanske u odnosu na južnoslavenske književnosti u sve trojice navedenih pripovjedača moguće je otkriti u njenu sensusu i sensibilitetu: u njima se zrcali osobena, individualna i prepoznatljiva sandžačka emocionalnost, psihologija i mentalitet ovoga čovjeka i njegova podneblja, u kojima se spaja duhovna prošlost i sadašnjost. Brojna obilježja sandžačkoga mentaliteta, i sandžačke osjećajnosti, slična su ili približno jednaka mentalitetu i psihi Bošnjaka. U nekim su crtama ta obilježja bliska i mentalitetu crnogorskih hrišćana. No u nijansama, u delikatnim psihološkim prelivima, ovaj je mentalitet samo sandžačkomuslimanski. Sandžačkomuslimansku duhovnu gamu prepoznajemo u prozama sve trojice pripovjedača. Ta je gama, kao biser u školjki, stoljećima zorila amalgamiranjem islamskog i hrišćansko-kršćanskoga duhovno-civilizacijskoga kruga. U izvjesnim povijesnim razdobljima u njih je urastao, s njima srastao i judejski krug. Upravo je u ovim spojevima, na njihovim rubovima i sastavima moguće raspoznati sandžačkomuslimanski mentalitet, njegov jedinstveni šarm, njegov duhovni kuriozum, diferentiu specificu i nijansu duhovnosti sandžačkomuslimanske u južnoslavenskim književnostima. Bitan dio te nijanse i tog mentaliteta svakako je u stilu i jeziku. I Sijarić, i Baltić i Bašić su svoj izraz naime usisali sa majčinim mlijekom, iz sandžačkomuslimanske etnokonfesionalne tradicije. Duhovno su stasali u toj tradiciji. Oni su tu tradiciju i sami nadograđivali. Time su postajali i ostajali svoji, sandžački autohtoni.
Stvaralačkojezičku relativnu originalnost i sandžačkomuslimansku književnu nijansu, relativnu stiskojezičku autohtonost u studiji ne dokazujem navedenom početnom tezom o zasebnosti mentaliteta ili osebujne sandžačke osjećajnosti, nego analizom izabranih motiva sinkretizma i integralizma, zatim analizom mitsko-arhetipskih slojeva, i analizom motiva tolerancije u djelima navedene trojice pripovjedača, duhovno inspiriranih u sandžačkoj duhovnosti. Za analizu i za sintetičke spoznaje u ovoj studiju koristio sam izabrane priče Ć. Sijarića, roman „Crnoturci“ H. Bašića i navedenu romanesknu trilogiju M. Baltića. Ova djela su po mojoj ocjeni paradigma onog tipa i sadržaja koji jest i hoće biti duhovnim mostom na kojem se konfrontiraju, potiru, sastaju i oplodjuju svjetonazori i duhovnost judejsko-islamskoga Orijenta, hrišćansko-kršćanskoga Zapada. U njima se obistinjuju motivi sinkretizma, integralizma i tolerancije – njihove bitne vrijednosti. Usljed takve plemenite misije, veći dio stvaralaštva sve trojice pripovjedača zavredjuje njihovu (adminsitrativno-pravnu) inauguraciju u školsku lektiru, od osnovnog do visokog obrazovanja. Istu kvalifikaciju zavredjuje i usmena epika i lirika sandžačkih muslimana, čiji ću najvredniji dio usmeno prezentirati u toku rada simpozijuma o crnogorskoj književnosti XX stoljeća. Riječ je o poznatom epu “Žendiba Smailagić Meha” autora Abdulaha Avde Međedovića.
Pored komparativne dimenzije, ova studija ima i pretenziju generacijske prezentacije dijela crnogorskomuslimanske književnosti u njenu sandžačkomuslimanskom identitetu. U studiji će naime biti analizirani naprijed navedeni bitni stvaralački motivi kroz izabrane proze trojice sandžačko-crnogorskih pisaca XX i početka XXI stoljeća, tj. njihove proze koje su objavljivane u rasponu od pola stoljeća, u zadnjih pedesetak godina. Analiza navedenih bitnih pripovjedačkih motiva ovdje zapravo slijedi tri generacije crnogorskomuslimanske književnosti Ovu je književnost po njenu pretežito islamskom duhovnom vrelu moguće smatrati sastavnim dijelom bošnjačke književne riječi.
Cilj studije je analitički, za svakog pripovjedača zasebno, potom komparativno, i na kraju studije sintetički osvijetliti sadržaj, značenje i oblikotvorni postupak mitsko-arhetipskih segmenata teksta, motiva sinkretizma, integralizma i tolerancije. Analizu počinjem interpretacijom sinkretizma, integralizma, mitsko-arhetipskih slojeva i univerzalizma u izabranim pričama Ćamila Sijarića (1913-1989).* U ovoj generacijskoj prezentaciji savremene crnogorsko-sandžačke književne riječi bitno je markirati i vrijeme objavljivanja hronološki prvih i posljednjih književnih tekstova. Prvi Sijarićev roman „Bihorci“ objavljen je 1956. Potom u ovoj studiji slijedi analiza mitsko-arhetipskih slojeva i univerzalizma u romanu „Crnoturci“ (1996) Huseina Bašića (1938-2007). Hronološki prva knjiga proza „Nevidjena zemlja“ H. Bašića objavljena je 1973.* Studija završava analizom motiva integralizma i tolerancije u trilogiji Murata Baltića (1952). Navedena trilogija objavljena je između 2000. i 2002.*
* Kratka biobibliografska bilješka o tri navedena pripovjedača
* Ćamil Sijarić (Šipovice, Bijelo Polje 1913, Sarajevo 1989) objavio je više zbirki pripovijedaka, romana i poezije: Bihorci (1956), Kuću kućom čine lastavice (1962), Mojkovačka bitka (1968), Konak (1971), Carska vojska (1976), Raška zemlja Rascija (1979), Lirika (1988), Koliba na nebu (1990).
* Husein Bašić (1938, Plav – 1978) objavio je deset knjiga poezije: prva zbirka „Od sunca ogrlica (1970), posljednja (Čuma (1996), tri zbirke priča, tri romana, od kojih je roman Tuđe gnijezdo objavljen 1989 (ponovljena izdanja 1990, 1991), zatim pet knjiga iz usmene književnosti Bošnjaka i dvije knjige antiratnih prozno-poetskih tekstova.
*Murat Baltić (Sjenica 1952) dulje od tri decenije djeluje na književnom polju. Od 1999., nakon otpora Miloćevićevu režimu, živi između azila i egzila u Njemačkoj. Objavio je između 1972. i 2005. dvije zbirke pjesama, dvije zbirke pripovijedaka, roman „Duvarine“ (Sarajevo 1981) i u ovoj studiji pomenutu romanesknu trilogiju između 2000-2002. kod izdavača Bosanska riječ u Tuzli i Ljiljan u Sarajevu. Roman „Fetva“ iz pomenute trilogije je Društvo pisaca Sandžaka 1994. ocijenilo romanom godine.
II 1.
Bitno je markirati tezu da sva trojica pripovjedača navedene motive oblikuju eliotovskim principom spajanja individualno – tradicijskoga i općeljudskoga, pri čemu individualno, tradicijsko-folklorno i regionalno sandžačko, kroz stvaralački postupak biva transformirano, postaje u isti mah univerzalno. Ovako spojeni slojevi duhovnosti u kojima u osobenom – sandžačkom, istovremeno opstoji kozmičko i općeljudsko, jesu zapravo estetski vrhunac kreacije u sve trojice pripovjedača: riječ je o nerazlučivu tomeliotovskom stvaralačkoduhovnom jedinstvu.
Na samom je početku ove komparativne analize mitskoga sloja u prozama Sijarića, Bašića i Baltića moguće postaviti tezu da su mitski slojevi u prozama Ćamila Sijarića gnoseološki i estetski kompleksniji nego u prozama Huseina Bašića, pogotovu kompleksniji nego u trilogiji Murata Baltića. U svojoj osnovi, generalno, mitska se dimenzija u pričama Ćamila Sijarića ostvaruje kao obnova arhajskog čovjeka i života. Sijarićevi i Bašićevi mitski slojevi, mitske dionice teksta, rezultiraju jedinjenjem pojedinačne ljudske drame u sandžačkom podneblju, sa iskonskim, trajnim sadržajima ljudske egzistencije, sa onim njenim elementarnim, psihološkim ili kozmičkim sadržajima koji su nerješivi. U Bašićevu romanu „Crnoturci“ ovo jedinjenje ostvaruje se kroz oblikovanje takvoga mitskoga obrasca u kojem se spajaju bajka (ili san) i fatum. Ovu hipotezu argumentiram naprijed u studiji. Čovjeku je naime sudbina odredila da izvrši Bogomdani zavjet ili Božiji amanet. Pritom čovjek biva izložen najtežim iskušenjima, neravnopravnoj borbi sa zlom. Sve to je medjutim zaloga ili „cijena“ za njegov amanet, nasljedstvo na Zemlji kojeg mu je Bog podario, a kojeg čovjek mora zavrediti i ostvariti. U romanesknoj trilogiji Murata Baltića, u „Fetvi,“ „Zekkumu i nesanici,“ i u „Zapadnim vodama“ mit nije ni osnovica oblikovanja književnoga teksta, kao što jest u Sijarića, niti je mitski segment naprijed komentirana parabola svijeta i života, kao što jest u prozama Huseina Bašića, naročito u romanu „Crnoturci,“ o kojemu je dalje riječ u ovome tekstu. Mitska je naime svijest u Baltićevoj trilogiji jedva zamjetljiva. Mitsku je dimenziju moguće tek slutiti u misiji i kroz ideal glavnoga junaka trilogije: u njima su naime Božiji amanet ili hilafet čovjeka odgovornog da spaja (ne)spojivo:judejsko-kršćansko-hrišćansko-islamski svjetonazor, njihove kulture i civilizacije. U Baltića je mitski segment pripovijedanja moguće tek slutiti kroz navedeni ideal spajanja različitosti u jedinstvo. Ovu tezu opširnije razrađujem u pretposljednjem poglavlju studije. U Sijarića, kao i u bitnim segmentima romana „Crnoturci“ H. Bašića, mitska je svijest i stvarni diskurs, i skriveni unutarnji poetički damar, u kojima pulsira magija njihove pripovijedačke umjetnosti. Mitska je svijest u brojnim Sijarićevim pričama polazištem i temeljem u spoznavanju svijeta i čovjeka. Tezu dokazujem naprijed u analizi mitskih segmenata svijesti na Sijarićevim pričama „Bunar“ i „Sablja.“ Upravo je u mitskom poimanju svijeta i čovjeka magija Sijarićeve riječi. Ove je magije manje u Sijarićevim romanima usljed njihove epske razvučenosti i fabulativnosti. Priče su Sijarićeve vrhunac zbijene drame života, sa mitskim ishodištem, koje je u tekst tako utkano, s njim sraslo, da je mit sastavnicom svih segmenata strukture teksta. Mitsko u ljudskom biću u Sijarića u pravilu emanira spontanu, nedociranu poantu – bitnu vrijednost svake Sijarićeve priče. U mitskom je mišljenju i doživljaju svijeta vrh, magija i draž Sijarićeve jezičke umjetnosti. Vascijeli je svijet u Sijarića jedna velika duša. U njoj su nerazlučivi tradicijsko – sandžačkocrnogorsko, općeljudsko i kozmičko. Kozmički poredak stvari prisutan je u svemu. Ljudsko je biće sastavnicom ove bezgranične (an)organske, materijalne i duhovne cjeline – (ne)svjesnosti. Ono treba svoje funkcije uskladiti sa ritmom te velike duše svijeta: nastajati i nestajati kao i vjetrovi, bilje i drveće, sa njima i u njima se obnavljati u vječnom kruženju. Na ovom mitskom principu Sijarić uključuje čovjeka u opći poredak duše, u univerzum, u logiku bivanja svijeta i života koji su prisutni u svemu. Upravo mitski spoj živog i prividno neživog, emanira magiju Sijarićeve riječi, magiju onoga kvaliteta koja ne zaostaje za Šeherzadinom 1001 noći. U romanu „Crnoturci“ Huseina Bašića mitski doživljaj nije temelj osjećanja svijeta i života, kao što to jest u brojnim pričama Ćamila Sijarića. Mitsko mišljenje jest međutim u ovom romanu bitno, ali mit nije presudan segment u funkcioniranju pripovijedačke umjetnosti. Mitskom dionicom Bašić izgradjuje pojedine dijelove romana, no ta dionica nije idejno ni motivacijski, pa ni sižejno u strukturi teksta armaturna, kao što jest u većini Sijarićevih priča. Pojedini mitski segmenti jesu logički utkani u strukturu Bašićeva romana, ali mitski obrazac mišljenja nije nosivi spoznajno-estetstki demijurg, kao što jest u Sijarića. U Sijarića su ideja, motivacija i mit nerazlučivi. U svojoj je srži svaki segment Sijarićeva pripovijedanja mitskoga diskursa. Mit je u priče Sijarićeve ukotvljen, u mitu su ukorijenjeni i ideja i poanta i motivacija većine Sijarićevih priča. Mit je u Sijarića poput srži u drvetu. Ili kao osovina u satu koji pokreće cijeli mehanizam pripovjedačke svijesti i umjetnosti. Mitska duhovna os producira ili polučuje Sijarićevu pripovijedanju njegovu magijsku snagu. Ne samo jezičku i stilsku već arhajsku, univerzalističku.
II 2.
U mitski sloj Bašićeva romana „Crnoturci“ i u Sijarićevih priča utkana su historijska zbivanja i usmeno-legendarna predanja. Ovo jedinjenje međutim rezultira različitim mitskim sklopom: u romanu „Crnoturci“ historijska dimenzija je prepoznatljiva, a u Sijarićevim pričama (napr. Voda promuklica, Bunar, Miris lišća orahova, Sablja …) spoj mitskoga, historijskoga i usmenolegendarnog je gnoseološki i psihološki složeniji, najčešće kozmičko-univerzalnoga sadržaja i kvaliteta. Na gnoseološkom planu proze trojice pripovjedača ujedinjuje zajednički duh tzv. „tragičkoga humanizma,“ jedno saznanje koje je karakteristično i svjetonazoru Zapada i filosofiji islama. U zapadnoevropskoj književnosti XX stoljeća duh „tragičkoga humanizma“ sa redovitim završetkom u neispunjenju i u nezadovoljenju nade i vjerovanja etablirali su A. Camus, H. Mellvile, H. Hesse. Saznanje naime rezultira porukom da je čovjek osudjen da ahasverski traga za uporištem i smislom, da pritom ne može ni svoj život osmisliti, niti vanjski svijet izmijeniti usljed vlastitih ograničenosti. Usljed uslovnosti svijeta. Motiv „tragičkoga humanizma“ jednako je karakterističan za junake priča Ćamila Sijarića, za junake Bašićeva romana „Crnoturci“, i za Baltićeva glavnoga junaka Saila. Bitna je međutim razlika da je u Sijarića upravo mitski doživljaj svijeta spoznajni uzrok motivu „tragičkoga humanizma.“ U Bašića i u Baltića mitski sloj nije presudan u emaniranju takvoga motiva ili osjećanja, odnosno poante. Mit naime i u Bašića i u Baltića nema jednaku moć utjecaja u emaniranju ovog leitmotiva, ideje, poante. Zajedničku poantu, sa različitim sadržajem motiva „tragičkoga humanizma“ u trojice pripovjedača, opširnije dokazujem naprijed u studiji pojedinačnom analizom izabranih tekstova. Na ovom mjestu međutim argumentiram navedenu tezu kraćom komparacijom ideje, motivacije i sižea u izabranim tekstovima Bašića, Baltića i Sijarića. U sve trojice su naime glavni likovi ahasveri – ljudi bez čvrsta boravišta, oni čiji životi prolaze usput. Takav lik romana „Crnoturci“ je Jašar Kuč – lutalica crnogorskim bogazama, kojemu je jedini cilj – razaznati, rastabiriti svoje snove. Njegov brat Jakub mjesecima je takođe po bogazama izmedju Nikšića i maloazijskoga, više zamišljenoga nego stvarnoga odredišta Karabaka, smještenog negdje duboko u maloazijskoj Turskoj. Baltićev junak Sail krenuo je da ostvari mir i harmoniju kao mladić iz rodnoga Jerusalema preko Istambula do sandžačke Sjenice, odakle preko granatiranog, u ratu popaljenog Sarajevo, dospijeva 1993. u „zapadne vode,“ u Njemačku. Vratit će se medjutim u rodni Jerusalem, sjesti skrušeno pod goru Sinajsku, u njoj uzaludno čekati (poput Becketova Godota) da se pojave izbavitelji ljudstva – Mojsije i Isa a. s. Ova poanta i osjećanje apsurda vrhuni u sve trojice pripovjedača kao izraz „tragičkog humanizma,“ neispunjene nade, uzaludnosti. A kada nadanje biva ispunjeno, materijalizirano – što je rijedak izuzetak u nekim Sijarićevim pričama – umjesto smirenja i harmonije, zadovoljstva sobom i svijetom, u čovjeku ostaje i dalje nemir, nespokojstvo, nezadovoljstvo sobom i svijetom. Ovo finalno osjećanje vrhuni u prozama sve trojice pripovjedača.
II 3.
Za Sijarića je za motiv „tragičkoga humanizma“ karakteristična poanta u priči „Bunar.“ Sva je priča gradjena kroz mitsku projekciju doživljavanja svijeta i života, sa poantom da je svako biće raspolućeno, jedan polaritet moći i nemoći između kojih se vodi neprekidna borba. Još snažnija poanta koja poput svjetionika na mrkloj pučini na momente bljesne, u inače pretežitoj mitskoj auri ove priče, jest u saznanju da suština, kvalitet, sadržina, draž i ljepota našega življenja nije u stvarnom materijalnom posjedovanju, već u emocionalnoj sferi naše svijesti. Suština te svijesti nije opet u trenutačnom ili u vremenskom ispoljavanju, ostvarivanju, već u oblicima njihova stalnoga mijenjanja, preobražavanja, usavršavanja. Navedeno univerzalno saznanje ispoljava svojim ponašanjem glavni junak Sijarićeve pomenute priče Džimšir Tuhovac, karavandžija, koji je decenijama opsjednut slikom izvor vode, sa bujnim zelenilom i cvijećem u bezvodnom polupustinjskom Pešteru, kroz koji decenijama provodi od žedji iznemogle karavane. Sav svoj imetak Džemšir ulaže da iskopa bunar, da napoji žedne pešterske karavane. Džimšir Tuhovac se odriče svijeta zemaljskoga – materijalnoga, da bi ostvario svoj naum. Sa bratom se svadio, porodicu u bijedu uvalio, i sav ga se svijet odrekao, jer je preduzeo neizvjestan, u osnovi ludi posao.
I kada, najzad, poslije višegodišnjeg iskopavanja, preturanja zemlje po pešterskoj tvrdoj ledini, Džimširovi kopači na desetak metara pod ledinom naiđu na vrelo, pa Džimširu iz dubine zahvate i na ledinu hitnu kapu punu žive vode, Džimšir će popiti jedan gutljaj, lice vodom umiti, isplatiti radnike, narediti da se sačini bunar sa fiskijama za ljude, za ptice i za karavane, i napustiti vrelo ne osvrćući se na njega, nikad više ne povrativši se bunaru, Pešteru. Takav Džimširov postupak za ljude ovozemaljske, materijalne, sasvim je bizaran, ali je urođen ljudskoj prirodi. Njegov je naime život imao sadržaj i smisao sve do ispunjenja, do materijalizacije i ostvarenja cilja. Suština sadržaja i kvaliteta življenja je „biti na putu,“ tj. u stalnom samopreobražavanju, u iniciranju i u kreiranju. Poanta priče emanira poruku da je primarnije biti na putu saznanja, na putu ostvarenja cilja. Da smisao nije u ostvarenju cilja. Džimšir Tuhovac naš je Sizif koji se na kraju ostvarenog cilja vraća porodici, iscrpljen, i nepomičan ostaje sjediti u „ćošku kraj ženina sanduka i ćutao, sad miran, prazan, s očima negdje u prazan prostor u kojem nije vidio ništa – ni svoju vodu ni travuljinu, ni cvijet – bijel. Džimšir Tuhovac je tek sad bio tužan – jer je bio pust sasvim, bez tih snova, što su ga nosili, i bez muka što su ga držale i on poželje da opet vidi te vode u snu i te travuljine, sve mokre, i nad njima cvijet – bijel.“ (Sijarić, Pripovijetke, Sarajevo 2000, Bunar, 96, 97)
Polazišna je teza u ovoj studiji da sva tri navedena pripovjedača svoje motive, ideje, siže i ukupni svjetonazor crpe iz zavičajne sandžačke tradicije, iz njenih vrela, u najširem duhovnom smislu razumijevanja pojma „tradicija.“ Ovo je duhovno vrelište trojice pripovjedača obradjeno u književnoj kritici, posebice u kritici o prozama Ćamila Sijarića, dijelom i Huseina Bašića. U književnoj kritici o navedenoj romanesknoj trilogiji Murata Baltića, sandžačko vrelo nije međutim analizirano. Ono što spaja duhovnu svijest proza Sijarića, Bašića i Baltića jest upravo njeno vrelište u patrijarhalnom nasljeđu. Sva tri pripovjedača su naime inspiracijski ukorijenjeni i dubinski srasli sa tanahnim, no čelično snažnim, trajnim i univerzalnim vrijednostima sandžačkomuslimanske tradicije, sa njenim moralnim i običajnim zakonima, sa mentalitetom i jezikom sandžačkoga prostora. Svaki od njih nosi u stvaralačkoj svijesti svoje nacionalno i konfesionalno-kulturno nasljedje, crnogorsko i bošnjačkomuslimansko, u isti mah kao dragocjeni poklon, i kao jedan duhovni kontrapunkt u kojem se stječu sile dobra i sile zla. U dijelu tog kontrapunkta jest jedna duhovna oaza, potencijalna harmonija u kojoj sandžački čovjek, makar nakratko, u predasima borbe za opstanak, nalazi unutarnji smiraj, izvjestan stupanj samoostvarenja i oljudjenja. U sve trojice pripovjedača tradicija je međutim pretežito kontrapunkt u kojem je ljudsko biće prepušteno iracionalnoj stihijnosti i slučajnosti, a kojima upravljaju neobuzdane sile zla. Usljed toga, u sve trojice njihov patrijarhalni svijet izložen je borbi za goli fizički opstanak. Svaki od njih trojice medjutim na svoj način transformira folklorno-tradicijsko nasljedje, ugradjuje u njega mitsku dionicu, kroz vlastitu stvaralačku transformaciju čini ga univerzalnim. U Sijarića, naprimjer, stvaralačka transformacija folklorno-tradicijskih segmenata je najiskonskija, jer počiva na arhajskom animističkom principu, prema kojem je “sve nekad zborilo.“ Ovome je principu podložno sve što opstoji – (an)organski i duhovni svijet. U ovaj princip opstojanja života Sijarić ugrađuje njegov mitski segment. Po mojoj ocjeni ovaj je animistički princip opstojanja sa njegovim sastavnim mitskim segmentom najuspješnije stvaralački transformiran u pričama: Sablja, Sve je nekad zborilo, Voda promuklica, Mukinja i Brekinja, Hrt, Bunar, Južni vjetrovi, Miris lišća orahova.
U romanu „Crnoturci“ Huseina Bašića mitska je dionica teksta gradjena na filosofiji apsurda, ili na fatalizmu i ljudskom usudu, sa posljedicom da za čovjeka nema, niti može biti samoostvarenja, sreće ili izlaza. Čovjek je čudesnom kobi stiješnjen u svojem labirintu. Sebi samom prepušten. I niko mu ne može pomoći. Mitskih slojeva Sijarićeve kreacije ili Bašićeva tipa nema u spomenutoj trilogiji M. Baltića. U trilogiji su medjutim obrađeni bitni motivi duhovnoga integralizma i tolerancije. O tim motivima i njihovoj estetsko-etičkoj vrijednosti, riječ je u pretposljednjem poglavlju u ovoj studiji.
III
Poanta ili nosiva ideja fatuma, sudbinskog u ljudskom biću, fatuma koji je tako zauzlan, čvornovat, i u osnovi nerješiv kao egzistencijalni problem – jest u priči „Sablja“ arhetipskoga izvora. U priči naime nijedan od trojice junaka ne uspijeva svoj fatum riješiti. Eventualno rješenje rezultiralo bi porazom ili slomom svakog od njih ponaosob. Draž i kvalitet priče je građen na neizvjesnosti. Ova neizvjesnost rezultira napetošću – bitnim dramatskim kvalitetom priče. Fatum je Sijarić tako oblikovao da fatum u sebi sjedinjuje ljudsku ograničenost i Bogom danu ljudsku kreativnu sposobnost: obje su ove kvalitete neodvojivo spojene, srasle jedna u drugu, kao nokat s prstom, u svakom od tri junaka priče. Bitan pokretački motiv priče u nastojanju iscjeljenja i ozdravljenja zaljubljene kadinice oblikovan je upravo kroz navedeni polaritet. U tom je polaritetu fatum oblikovan spajanjem ograničenosti i stvaralačke sposobnosti ljudske prirode. Ovaj spoj Sijarić nadograđuje daljnim polaritetima u junacima priče, na polaritetu koji kao pripovjedački postupak funkcionira kroz međusobnu isključivost.
U priči je naime riječ o klasičnom ljubavnom trokutu, u kojem su sudionici psihologijom i karakterom inkompatibilni. I sa posljedicom da trougao mora da funkcionira kao curriculum vitiosus, iz kojega ni za jednoga sudionika izlaza iz trokuta zapravo nema. Sva tri su sudionika u paukovoj mreži ljubavi. I svaki od njih je u isti mah i žrtva i Bogom obdareni, talentirani pregalac: učeni kadija zapisima, surrama iz Kurana liječi oboljele, no nije u stanju iscijeliti svoju kadunu, bolesnu od ljubavi za kovačem Kaplanom. Kaplan kuje takve sablje kojima takođe može bolesne izliječiti, no usljed svoje zaljubljenosti u kadinicu, nije u stanju da svoju mitsku snagu u čudesnu sablju pretvori, time eventualno izliječi kadijinu ženu. Prelijepa kadinica skriva napade ljubavnoga plama kaligrafskim umijećem: Božanskim nadahnućem i smaragdnim bojama kadijinca iscrtava lepeze blistavih cvijetnih motiva po zidovima čaršijskoga hana u kojem se smjestila sa svojim kadijom.
Svo troje njih moraju ispaštati usljed zaljubljenosti, ili usljed umjetničke moći. Motiv ispaštanja arhetipskoga je sadržaja i izvora: njima nema „lijeka“ niti ga može biti. Ljubav, i Božiji dar za stvaranje, jesu vrhunske protuvrijednosti, „cijena“ ili zalog za njihovu patnju i bol. Uzrok i posljedica njihovu tragičkom bezizlazu. Čovjek ipak ne može oboje posjedovati! Ako bi kadija surrom iz Kurana izliječio Kaplana, ispisivanjem harfova (slova) bi prihvatio, moralno „amnestirao“ njenu podsvjesnu preljubu. I svoj ljudski poraz! Na čin zapisivanja harfova za svoga suparnika kadija se ne može odlučiti jer žarko ljubi svoju kadijincu. Kadijinca cvijetnim motivima iscrtava zidove i avliju hana u kojem je odsjela sa svojim kadijom, i time nehotice odaje kadiji svoju zaljubljenu dušu. Crtajući ona zapravo izgara u groznici ljubavi. Ni za koga od njih troje rješenja nema, jer od ljubavi lijeka – nema. Za ljubav je lijek – ljubav! Krug je zatvoren.
Ovaj arhetipski etimon priče emanira saznanje da svako od nas u sebi nosi protuslovlja, koja su bitnim uzrokom nerješivim problemima. Sijarić ovaj arhetip originalno obrađuje. Tezu argumentiram unutarnjim monologom kadije sa njegovim suparnikom u ljubavi spram kadijince – kovačem Kaplanom. U tom smislu su psihološki najdublje stranice 210 – 213 u priči „Sablja.“
Analizi priče bitno je dodati njena oblikotvorna obilježja orijentalno-islamskoga, Šeherzadina izvora, sa rezultantom u opsjenarskoj privlačnosti teksta. Opsjenarsko-magijska snaga teksta je izrasla iz mističnosti, tajnovitosti, nedorečenosti i nerazriješenoga raspleta, kao i u 1001 noći, trebamo sami domišljati, slutiti. Od svih Sijarićevih priča „Sablja „ je u svojoj oblikotvornoj strukturi, poetološki i misaono u najvećoj mjeri izrasla u orjentalno-islamskom poetičkom „kalufu,“ u muslimanskom duhovnom „kujundžiluku.“ Tezu dokazujem kraćom argumentacijom. U oblikovanju svake priče za pripovjedača je naime primarni, stvaralački najpretenciozniji cilj: ostvariti hibris, draž priče. Tu draž i zavodljivost i Šeherzada i Sijarić grade na izvjesnoj postojanosti tajne na samom početku i u finalu sižea. Oboje nam nude samo djelimično razrješenje konflikta. Na formalnooblikotvornom planu, ovu tajanstvenost oboje grade na principu trajnog zaplitanja i djelimičnog rasplitanja sižea i drame junaka, i to izgrađivanjem ravnoteže između poznatog i nepoznatog. Time oboje grade napetost. Kroz unošenje paralelizama u siže, zatim kontrastiranjem faktičkog (poznatog) i fiktivnog (nepoznatog), raste napetost do kulminacije. Kada se približe razrješenju napetosti, oboje ga odgađaju, opet unošenjem novih, dotad nepoznatih sadržaja, koji su najčešće izvan našega iskustva.
Hibris pripovijedanja Šeherzade i Sijarića opstoji na principu stalnoga otkrivanja napola razriješene tajne, njena sižejno-motivskoga usložnjavanja ili zamjenjivanja drugom tajnom. Dubinski su psihološki uzroci hibrisu ove pripovjedačke umjetnosti u bipolarnosti ljudske svijesti i prirode, u fatumu našega protuslovlja: čovjek naime hoće doživjeti iskustvo, saznati rješenje, u isti mah ostati izvan njih, očekujući slatko-bolno tajanstvo kroz novo, nesaznano, nepoznato. Čovjek bi da posjeduje obje, međusobno isključive datosti. Tu je njegov fatum. Držati nas na toj tanahnoj niti, na sastavima i u spojevima zbilje i fascinantne uobrazilje, suština je kreativnoga čina Šeherzade i Sijarića. U tome je njihov tajni ključ kojim oboje naše duše opčaravaju.
Nekoliko sintetičkih saznanja o unutarnjoj dimenziji Sijarićeve stvaralačke game. Sijarićeve priče odišu rafinman, duhovnu gospoštinu. Od svojih Bihoraca, Sandžaklija i Crnogoraca ispod Pešteri, od muslimana i pravoslavaca brđana, Sijarić je kao nijedan drugi južnoslavenski pisac izgradio jedan prefinjeni i kultivirani svijet. Fenomen Sijarićeve umjetnosti počiva na činjenici da je njena profinjenost i istančanosti prožeta, protkana i optočena surovom borbom brđanskog čovjeka da preživi. Koliko je tom osjećajnom rafinmanu i realitetu pripovijedanja bitno doprinio islamski odgoj i obrazovanje Ćamila Sijarića (koji je u Skoplju završio Veliku medresu) suvislo je pitanje čiji odgovor zavređuje analitičku ekspertizu. Ja naime ne poznajem rafiniranijeg, duhovno tanahnijeg proznog pisca na Balkanu od Sijarića. Pisca klasičara, aktualnog za sva vremena i za sva podneblja duha, onoga u čijem se djelu spaja objektivni realizam i savremeni tzv. postmodernizam tipa Borhesa. Po finoći, i po uljuđenosti njegovih brđana – Sandžaklija i Crnogoraca, Sijariću nema ravnog južnoslavenskoga pripovjedača. Sijariću je po intelektualnoj profinjenosti porediv Mehmed Meša Selimović, no Selimovićevim romanima nedostaje sijarićevska magija pripovijedanja i sijarićevska neposrednost i sugestivnost, Sijarićeva raskošna emocionalnost i toplina. Sijarić je pisac emocionalne, a Selimović racionalne inteligencije. Sijarićeva raskošna osjećajnost je živi izvor magijske privlačnosti njegova pripovijedanja, izvor pripovjedačkog šarma i ljupkosti izraza koji su Božijega nadahnuća.
IV
U svojoj spoznajnoj i emocionalnodoživljajnoj auri, roman „Crnoturci“ Huseina Bašića djeluje kao gorki pelin. Osjećanje gorčine emanira siže sa temom progonstva i iseljavanja crnogorsko-nikšićkih muslimana. Naime, sa propašću turskoosmanske vlasti na Balkanu, oni bivaju prezreni od hrišćana, ne prihvaćaju hrišćansku vlast, i usljed ekonomskih, vjerskih i političkih motiva, svojom voljom ili kao prognanici, iseljavaju u Tursku. U romanu je najvrednija njegova etika koju pisac ispoljava minucioznim zahvatima u (pod)svijest prognanika i iseljenika. Opisi njihovih duševnih pregnuća, fizičke patnje na gorolomnom putešestviju, pri kojim se ispoljava postojana etička svijest i čestitost prognanika, sigurno su najvredniji dijelovi romana. Muhadžiri ili iseljenici su naime na svojem putu iseljenja izloženi materijalnoj bijedi, surovosti prirode, napadu hajduka i razbojnika. Unatoč svemu tome, oni ostaju moralno uspravni, ustrajni i čestiti. Upravo su opisi njihove moralne čvrstine kojom obdržavaju svoje ograničene psiho-fizičke sposobnosti, kojom smireno nose i podnose poniženje i svoj tragički bezizlaz – vrhunske stranice ovoga romana. Biti i ostati čestit do posljednjega daha, jest najmarkantnija psihomoralna markacija Bašićevih junaka. U ovoj markaciji sastaju se individualni, bašićevski, crnogorskomuslimanski mentalitet sa univerzalnom suštinom ljudske biti u dostojanstvu i čestitosti. Prototip takve etike i psihologije u romanu je piščev alter ego Jakub Kuč. Jakub naime stoički prihvata i podnosi svoju sudbinu po liniji Božijega određenja, mirno i dosljedno čineći što može i što mora.
Prognanici ili iseljenici neće dospjeti živi na cilj, u zamišljeni i obećani turski Karabak, smješten negdje u maloj Aziji. Svoje kosti oni će usput posijati po planinama između crnogorskoga Nikšića i maloazijskoga Karabaka. Iskopane humke, u svježu zemlju pobodeni drveni bašluci jesu jedini njihov preostali trag. Taj trag uporno slijedi glavni junak romana – pomenuti Jakub Kuč. I Jakub će međutim, kao i ostali Kuči i nikšićki muslimani, završiti u zemlji nedođiji, ne dospjevši do zamišljenoga Karabaka, ostavivši svoje kosti u turskoj nigdini, u Aziji, „gdje je nađen posljednji bošnjački grob.“ (Crnoturci, 1996, 212). To je siže prve, stvarnosne dimenzije romana. Podnaslov romana „san i jazija“ simbolički sastavlja prvu, naprijed komentiranu zbiljsku dimenziju, i drugu – fikcijsku dimenziju teksta. Obje se dimenzije redom u tekstu smjenjuju, sa svakim narednim od ukupno 36 poglavlja romana. Fikcijska dimenzija romana ostvaruje se u snovima Jašara, brata Jakuba Kuča, ili kroz tumačenje Jašarovih snova koje odgoneta, „tabiri“ njegov pratilac i snovotumač Zito Kamenac. Za njih obojicu – za Jašara i za Zitu Kamenca su snovi njihov psihomotivacijski seizmograf, mjerilo njihovih akcija, ukupnoga života. Upravo se u njihovim snovima i u tumačenju snova, u ovom romanu spaja eliotovski princip individualnoga i univerzalnoga u ljudskom biću. U snovima Jašara Kuča određeni segmenti iz muslimanske religije dobivaju mitska svojstva. Njihov spoj biva tako stvaralački transformiaran, da iz njega nastaje arhetip. Ovaj arhetip ima svoje korijene i počelo u poimanju i prihvatanju življenja u zbilji na bazi snova. Jašar naime cijeli svoj stvarni život bazira na snovima, snovima ga podešava, jer u snove neopozivo i čvrsto vjeruje. Sadržaj i karakter snova određuje ponašanje ne samo Jašara Kuča, no utječe na bitne životne odluke i drugih protagonista romana. U tom smislu znakovito je 28. poglavlje u kojem na selidbu u Tursku pokrenuti Šahovićani odlučuju da ostanu u svojim kućama, nakon „protabirena“ sna njihovog hodže Dževahir efendije. U tom je kontekstu jednako znakovito 24. poglavlje romana, u kojem je sinteza sna, njegova poanta da „je važno da ljudi sanjaju … A dokle god čovjek može da sanja – on može i da se nada.“ (Crnoturci, 1996, 157).
IV 1.
Roman „Crnoturci“ tragičnoga je finala, i to u obje naprijed komentirane dimenzije. Jedna polovina plemena Kuč – ona koja je na putu prognaništva i iseljenja – nestaje u mezarima krajputašima u zemlji crnogorskoj i u zemlji turskoj, usljed duševne i fizičke iscrpljenosti. Ili bivaju poubijani od haramija i razbojnika na putu. Protutip takve sudbine nikšićkih Kuča je Jakub Kuč, koji se na kraju romana sa porodicom zaustavlja i skončaje u izvjesnoga turskoga handžije Sandžoglua, ispred njegova hana „miješajući azijsku zemlju i bošnjačke kosti …“ (Crnoturci, 1996, 212) Druga polovina plemena Kuč, ona koja je ostala u Crnoj Gori, sa Jašarom na čelu povorke, luta Crnom Gorom, i jedne studene jesenje noći nestaje poput magle u klancu planine Đavolje vode. Finale i stvarnosne i fikcijske sadržine života Bašićevih junaka jednako je i tragično i apsurdno. Upravo je po spoznajnoj liniji apsurditeta roman „Crnoturci“ porediv zapadnoevropskom postmodernom osjećanju kafkijanskoga tipa. U tom je smislu karakterističan početak romana (prvo poglavlje) u kojem braća Kuč „za sreću“ bacaju novčić u zrak, da bi novčić odlučio koji od njih dvojice valja seliti, koji ostati. U Bašića je apsurditet bitno fatalističkoga karaktera. U svrhu argumentiranja ove teze, citiram navedenu scenu u kojem apsurditet kulminira u nestalom novčiću u nebeskoj nigdini:
„Kad se ni poslije dugog i mučnog nagovaranja ne mogoše pogoditi ko da ide, a ko da se vrati, braća Jakub i Jašar odlučiše da bace šorak – pa šta kome padne u dio – neka mu bude. Mlađi Jašar izabra turu, Jakub zavrtje izlizani srebrenjak i, bacivši ga u vis, zaželi da se ispuni Jašarova želja. Nek sreća odluči – mislili su – iako nijesu znali gdje je sreća u tome. Znali su samo da jedan mora da se vrati, a jedan da ide, to je sve. (…) Srebrenjak nije pao na zemlju, uzalud su braća buljila u nebo i biskala po travi, šireći krug i tamo gdje nije mogao da odleti. Ugrabila ga je nečija nevidljiva ruka gore, ili skrila u travi, ali ga nema. A oni se nijesu mirili sa tim da ga nema, htjeli su da to presudi umjesto njih, zato su čekali da padne s neba, ili se tumacne nekim znakom pred njihovim zamreženim očima.“ (Crnoturci, 1996, 17)
U maksimi „htjeli bi da vjeruju u ono što misle, i ne vjeruju u ono što vide,“ (Crnoturci, 81) zbijen je apsurditet socijalnoga položaja i psihološke neizvjesnosti kako muhadžira – prognanika, tako i onih koji su odlučili ostati u Crnoj Gori. U romanu je na marginalnoj tekstualnoj razini kritičko promišljanje plemensko-patrijarhalnoga ponosa, prkosa, nama i inada nikšićkih muslimana. Vjerujem naime da je plemensko-patrijarhalni mentalitet, sa navedenim, u svojoj osnovi negativnim crtama karakterologije crnogorskih muslimana, bitan faktor koji je djelovao na donošenje njihove odluke o iseljavanju u Tursku. Poslije propasti turske uprave, oni naime odlučuju iseliti se u Tursku, pa bitno pitanje, koje takođe autor sociološki ne problematizira u romanu, jest u kojoj je mjeri na odluku iseljavanja utjecala činjenica njihove staleško-političke povlaštenosti i socijalnoga preimućstva u vrijeme turske uprave u odnosu na hrišćane. Poznato je da socijalno-staleških privilegija muslimana u odnosu na hrišćane nestaje sa crnogorskom vlašću. I da će se ove privilegije iz turskoga doba muslimanima poput bumeranga o njihovu glavu razbiti, sa posljedicom njihova socijalno podređenog položaja, socijalno-političke neravnopravnosti u odnosu na hrišćane, sve od pada osmansko-turske uprave na Balkanu, do najnovijeg vremena. Južnoslavenski su muslimani od Berlinskog kongresa 1878. sve do raspada komunističke Jugoslavije u odnosu na hrišćane u principu bili na socijalno-političkoj margini. Dijelom usljed vlastite nacionalno-političke neoformljenosti i neorganiziranosti. Još većim dijelom usljed procesa njihove socijalne, nacionalne i kulturne asimilacije, serbisiranja, kroatisiranja ili jugoslaveniziranja.
Naprijed komentiranu socio-psihološku anamnezu Bašić u romanu dubinski ne problematizira. Ipak je sasvim u romanu razuvidno da crnogorski muslimani sa smjenom turske sa crnogorskom vlašću nisu zapravo nigdje prispjeli. Da su ostali poput ribe na suhom. U vrijeme preokreta turska država je u rasapu, ni sebi pomoći ne može, pogotove ne i jednoj maloj etničkoj grupaciji. Ova je socijalno-politička anamneza dijagnosticirana na samom početku romana. Na drugoj su strani crnogorski muslimani izloženi ne samo prijeziru već i javnom odstrelu i egzekuciji od hrišćana. Muslimani su naime ostavljeni od Turaka na nemilost hrišćanima, protiv kojih su se do juče u brojnim ratovima krvavo borili. Iz takva je socijalnoga statusa sasvim logična posljedica njihova izgnaništva ili iseljavanja u Tursku. O socijalnim, ekonomskim i političkim motivima iseljavanja objavljeno je više monografija i studija Šerba Rastodera, Slobodana Drobnjaka, Petra Šobajića, Safeta Bandžovića … Dio ovih studija objavljen je i u časopisu Almanah, Podgorica 2003 – 2005. Za temu romana „Crnoturci“ indikativna je studija J. Ivovića „Raseljavanje nikšićkih muslimana,“ objavljena u Istorijskim zapisima, 5-6, Cetinje 1948. Po povijesnoj pouzdanosti izdvajam dvije studije: S. Bandžovića, „Iseljenička politika balkanskih država i pitanje muslimana 1878-1941.“ (Almanahu 29-30, 2005, 85-105, i studiju Živka M. Andrijaševića, „Crnogorska država prema muslimanima 1878-1912. (Almanah 25-26, Podgorica 2004, 155-171)
IV 2
Vrline i mahane muslimanskog mentaliteta – njihov ponos i prkos, često spojen, etički i psihološki neodvojiv od samopoštovanja i dostojanstva, no u isti mah pomiješani sa plemenskom sujetom i gordošću do stupnja oholosti, nalazimo u nekim scenama romana. Riječ je naime o složenom psihološko-etičkom sklopu u kojem je moguće „iščitavati“ mentalitet crnogorskih muslimana. Mentalitet sastavljen od psihološke i etičke bipolarnosti u čijem se fokusu stječu plemenski ponos i taština, ali i dostojanstvo i čestitost crnogorskoga brđanina, koji se sa islamizacijom u posljednjih par generacija u izvjesnoj mjeri kultivirao. No taj je mentalitet, unatoč blagotvornom djelovanju islama, u svojoj biti ostao gord do stupnja oholosti, dakle u svojoj psihoetičkoj strukturi u osnovi sirov. Islamski duh je na psihoetičku strukturu crnogorskih muslimana blagotvorno utjecao, nije međutim djelovao dubinski, no je ostao uglavnom na površinskoj razini. Usljed toga su navedena obilježja plemenskoga mentaliteta, sa inadom, prkosom i oholim ponosom, pored navedenih socijalno-političkih razloga, bili bitna smetnja njihovoj emancipaciji. Navedena obilježja plemenskoga mentaliteta također su negativno utjecala na odluku o iseljavanju.
Za argumentaciju navedenih teza o razlozima iseljavanja koji se nalaze i u plemenskom mentalitetu muslimana i hrišćana, izdvajam iz romana scenu fizičkoga obračuna između Bajra Askova Ljuce i mjesnoga popa u Taslidži. Scena je naime znakovita za navedena obilježja mentaliteta, koja su utjecala na iseljavanje crnogorskih muslimana u Tursku. Prije prevrata turske vlasti crnogorskom, u ovoj sceni naime pomenuti Ljuca fizički napada popa Zmajevića, jer ovaj kroz krivo, po njegovu mišljenju neistinito pjevanje o epskome junaku – muslimanu – dovodi muslimansku čast u pitanje! Uvrijeđeni Ljuca svoju mjeru pravednosti ili istinitosti pjesme polučuje dugačkim drvenim čibukom po glavi popa! Uvrijeđeni pop Zmajević neposredno poslije prevrata turske vlasti crnogorskom, prvom zgodnom prilikom surovo se osvećuje Ljuci: ubija ga s leđa, s puškom iz daljine, jer mu živom blizu nije smio prići. Puca u Ljucu nasred čaršije u Taslidži. Bez trunke osjećanja grižnje savjesti ili straha od eventualne sudske kazne. Kraći citat iz ove u isti mah književnorealistične i duhovite scene surove odmazde:
„Seobu nikšićkih Kuča ubrza iznenadno i mučko ubistvo njihovog plemenika Bajra Askova Ljuce, koji se bio zarekao da neće seliti iz Taslidže nikud, što zbog poodmklih godina, što zbog svojih stotinu oka koje je trebalo nositi na tako dalek put. Ubi ga pop Zmajević nasred čaršije, s leđa, jer Bajro-Ljuci s prijeda dva oka nijesu smjela stati na put. Osvetio mu se za ćutek što ga je dobio poslije zauzeća Nikšića, kad je u jednoj kafani pop pjevao jednu mnogo poznatu pjesmu uz gusle, mijenjajući i izvrćući događaje u njoj, omalovažavajući nikšićke Turke, građane. (!) Slušajući ga kako prekraja i dogoni tu pjesmu za svojim ćeifom, Bajro-Ljuca ne izdrža, udari popa čibukom po čelu, govoreći mu da laže i da pjesma ne ide tako. Poslije su se tukli, dugo, pop Zmajević onim guslama, Bajro Ljuca onim čibukom, dok ga nije zalomio do šake. Najzad mu je oteo gusle i odlomio mu ih o glavu.“ (Crnoturci, 16, 17)
Roman „Crnoturci“ komponiran je u 36 priča sa redovitim smjenjivanjem sna i jave. San i javu u jedinstvenu romanesknu cjelinu logički povezuju tema iseljavanja i naprijed komentirana etička kvaliteta i psihološka profilacija prognanika na njihovu bespuću. Svako poglavlje počinje izdvojenom poantom. U poanti je moguće odčitati smisao sižea tj. sadržaja poglavlja koje slijedi. Nekolicina visprenih poanti zrači univerzalnim istinama. Izdvajam 4, 19, 30, 35: Svako je nosio svoje breme, a snovi su im isti. Bože, kako neki susreti znače puno kad kratko traju. Birajući put, nijesu znali da je sve bilo davno izabrano. S jedne starne počinje groblje, s druge bašča. Većina poanti, bolje reći nadnaslova priča nema univerzalnoga spoznajnoga značenja. U nekima od tih nadnaslova nisam mogao odgonetnuti njihovu simboličku poruku. Uporediti napr. nadnaslove iz poglavlja romana 6, 13, 15, 17, 18, 21, 29.
Estetski sinkretizam i eliotovski princip spajanja tradicionalnog i univerzalnoga sloja u romanu nalazimo najeksplicitnije u sceni Kurban-bajrama. U simbolu žrtve – izrazu zahvalnosti Abrahama – Ibrahima a. s. Bogu, koji je odlučio da za dokaz svoje vjernosti Allahu žrtvuje vlastitog sina. U finalu scene u romanu spojeni su kroz stvaralačku transformaciju individualna psihologija Jašara Kuča i muslimanska tradicija, sa arhetipom žrtve i žrtvovanja u ljudskoj kulturi i povijesti religija. Jašar kurbanom naime hoće „hajvanskom dušom“ da iskupi sav općeljudski grijeh, … jer čovjek mora imati grijeha, makar ga sanjao i mislio o njemu … Da njegovom nevinom dušom poravna sve svoje grijehove, svoje i svojega brata.“ (Crnoturci, 61) Finale navedene scene, sa posječenim, no neusmrćenim ovnom – Kurbanom – koji je krvav umakao ispod Jašareva sječiva, Jašaru je znak da mu grijesi neće biti uslišani. U isti je mah to arhetip značenja da je put čovjeka u raj ili u Džennet neizvjestan. Prema tekstu naime Jašar „ostade praznih ruku s krvavim nožem u zubima. Pošto se dobro opra i očisti od krvi koja mu je ušla u oči i pomračila vid, shvati to kao božju opomenu i kaznu, grijeh neki veliki za koji ne zna, kad mu se ne prima ni žrtva koju je Bogu namijenio.“ U: Crnoturci, Podgorica 1996, 61.
Navedena scena sinkretizma ljudske religioznosti pretpostavlja visok stupanj stvaralačke transformacije. Usredsređenijim iščitavanjem romana moguće je naći još par scena koje su približne komentiranom kvalitetu eliotovskog jedinjenja individualno-tradicionalnog i univerzalnog u ljudskom iskustvu. Jedinjenje naime od umjetnika pretpostavlja obilno znanje i intelektualnu snagu transformiranja, sa rezultantom sinkretizma i univerzalizma u ljudskoj svijesti.
Za siže romana „Crnoturci,“ za njegovu ideju, svakako je bitniji temeljni motiv muhadžirluka – iseljavanja, nego u mojoj studiji analizirana estetska kvaliteta sinkretizma. Sinkretizam jest bitan vrijednosni segment teksta, no on je marginalan u usporedbi sa kompleksnije obrađenim motivom muhadžirluka. Siže romana u cjelosti je naime izgrađen na opisima mučnoga bespuća muhadžira koji ne nalaze izlaz iz kruga očajanja. U tom smislu karakteristična je slijedeća sinteza:
„Oni koji ostanu živi kao iza groma, nemoj da pomisle da su ostali i pretekli za vazda. Pretekli su i ostali do novog klanja i nove istrage. Ubijaće vam djecu i silovati žene, prekopaće vam groblja i kućne temelje, rušiće vam džamije i zadužbine, čak i mostove kuda i oni prolaze, samo da ih ne podsjećaju na vas, da ih nema. Brisaće sve iz knjiga, iz pamćenja, kao da nijeste ovdje bili petstotina godina, već ni pet dana. … Tako je ovdje zemljom, vodom i nebom, i tako će ovdje biti dok je vijeka i svijeta.“ (Crnoturci, 76)
V1
U pretposljednjem poglavlju ove komparativne studije argumentirat ću bitno svojstvo i kvalitetu proznoga stvaralaštva Murata Baltića prezentacijom idejnog temelja i glavnoga motiva tolerancije u romanesknoj trilogiji „Fetva,“ „Zekkum i nesanica“ i „Zapadne vode.“ U toleranciji je naime stvaralačka srž i umjetnička istina sva tri romana. U sižeima romana je naime riječ o toleranciji nivoa uzajamne jednakovrijednosti i ravnopravnosti judejsko-kršćansko-hrišćanske-islamske duhovnosti, iz njihova svjetonazora izraslih kultura i civilizacija. U sva tri romana je navedeni karakter tolerancije leitmotiv i temeljna ideja. Riječ je o stvarnoj realizaciji tolerancije kroz slijedeća tri stupnja: razumijevanja i prihvatanja tolerancije kao bitne vrijednosti, zatim uvažavanja tolerancije kroz različitosti, i primjene tj. prakticiranja tolerancije u svakodnevnom životu.
Junak trilogije Sail iz Jerusalema (Baltićev alter ego) prihvata i prakticira u isto vrijeme (!) različite puteve Bogosaznanja, jer su ovi putevi i simbol i znak Božijega proviđenja i određenja. Sailov je put dostojan poštovanja, jer takav put pretpostavlja samoprijegor, pregnuće, odricanje. Čovjek se naime cijeloga života mora boriti sa svojim ograničenjima, sa predrasudama, sa svojom uvjetovanošću genima, odgojem, zavičajem, tradicijom … Baltićev junak Sail međutim ispoljava visoku svijest tolerancije kroz slobodu mišljenja i vjeroispovijesti, posebice u njegovu stavu da je svaki od tri monoteizma jednako vrijedan i Bogomistinit, za svakog vjernika jednako spasonosan. Sail je uvijek spreman da samokritički preispituje vlastita uvjerenja, da ta uvjerenja korigira. Pored toga, Sail je spreman da uči od svog istomišljenika, čak i od svoga protivnika. Sail se saživljuje sa tolerancijom i sam je prakticira. Krenuo je svijetom iz rodnoga Jerusalema, preko Sjenice, Sarajeva i Njemačke, sa povratkom u Jerusalem pred kraj svojega života, da bi spoznao da svijet i život imaju svoj smisao u različitostima, u ravnopravnim vrijednostima. Njegovo je krajnje saznanje da sistem vrijednosti treba biti temeljen i izgrađivan na odsustvu svake hijerarhije. Nema naime apsolutne vrijednosti, nema apsolutnog saznanja, nema apsolutne istine. Relativne vrijednosti, relativnost svakog suda jesu posljedica ljudske ograničenosti. Ova je ograničenost razlog različitih sistema, različitih metoda saznanja, relativnosti istine. I bitan razlog neophodnosti tolerancije.
Baltićev Sail složena je i ambivalentna ličnost poput Hesseova Josefa Knechta u romanu „Igra staklenih perli.“ U njih obojice visoko je razvijena svijest da različitost i podijeljenost svijeta intelektualno koriste na najbolji način – da se oslobođajau sujete i samodovoljnosti u dodiru sa drugačijim ili suprotnim od naučenoga ili očekivanoga. I njima obojici potreban je samoprijegor da bi dospjeli do takvoga stupnja razvoja svijesti, stupnja koji pretpostavlja emocionalnu žrtvu, sa posljedicom gubljenja vlastitih investicija. Discipliniranje instinktivnih segmenata u ljudskom biću (u kojima su narcisoidnost, ponos, prkos, gordost i dostojanstvo na tankoj, često međusobno pomiješanoj granici duhovno-etičkoga sloja ličnosti) uvijek je jedan proces ispunjen vlastitim mučnim pregnućima i konfliktima unutar svijesti i savjesti. U ovoj (da li slučajnoj ?) analogiji između Hesseova Josefa Knechta i Baltićeva Saila bitno je markirati da je u obje ličnosti riječ o vrijednosnom konceptu ravnopravnosti dualiteta kultura Orijenta i Okzidenta. Ono što je zajedničko u oba pisca (u Hesseovu slučaju takođe i u romanima Demian, Narcis i zlatousti i Sidarta) jest izvjesno preferiranje kulture Orijenta, u Hessea hindo-budističke, u Baltića islamske. Ovo je preferiranje u Baltića izvedeno iz univerzalizma islamskog svjetonazora, iz pretenzije islamske sveobuhvatnosti.
Motiv tolerancije u Baltićevoj trilogiji sadržajno je porediv Hesseovim romanima, u njima glavnim likovima, koji takođe kao i Sail, smisao i samoostvarenje ostvaruju stalnim saobražavanjem i preobražavanjem sa novim, nepoznatim, različitim. I Hesseovi romani i Baltićeva trilogija rezultiraju saznanjem da sve što opstoji ima pravo na svoj individualitet, na različitost, jer je kao zasebnost stvoreno. Svaka opstojeća čestica mikro i makrokozmosa osobena je i neponovljiva. Sve što opstoji, opstoji na principu polariteta, u sebi, van sebe, sa posljedicom kontinuiranog samomijenjanja, transformacije. Neprekidno preobražavanje identiteta najviši je smisao i istina i Hessea i Baltića. Otud je tolerancija conditio sine qua non opstojanja.
V2.
Glavni motiv navedene Baltićeve trilogije jest opsesivno ustrajavanje Saila da spoji rastavljene i suprotstavljene judejski, hrišćansko-kršćanski i muslimanski svjetonazor, njihove religije, svijesti, savjesti. Sail je i stvarni i simbolički, i zemaljski i metafizički svjedok suživota i sukobljavanja navedenih svjetonazora, njihovih vjeroispovijesti. Pisac prati Sailov život, simbolički predstavljen u rasponu od dva stoljeća, sve od 1806. kada je Sail usljed vjerske mržnje napustio Jerusalem, kroz cijelo 19. stoljeće, kada prebiva u sandžačkoj Sjenici, zatim dospijeva u ratom popaljeno Sarajevo između 1992-1995. U Sarajevu spašava granatama zapaljeno knjižno blago u Nacionalnoj biblioteci. Potom zajedno sa ratnim prognanicima Sail dospijeva u „zapadne vode,“ u Njemačku, u kojoj jedno vrijeme Sail ostaje između azila i egzila. Iz Njemačke slijedi njegov povratak u grad Jerusalem – simbol počela, rascjepa i jedinstva svijeta i čovjeka. U jerusalemskoj Gori maslinovoj Sail uzalud čeka da se sastanu Musa a. s., Isa a. s. i Muhammed a. s., da ljudima objave Jedinstvo, „novo doba, i Novi Jerusalem, sličan Džennetu.“ (Zapadne vode, 233). Na kraju svoje misije Sail je međutim očajan jer se mora pomiriti sa gorkim saznanjem da je čovječanstvo iznevjerilo riječi Knjige. Usljed toga čovjeku spasa nema. Sail je naime cijelog života ustrajno tumačio Riječ Božiju iz Talmuda, Biblije i Kurana. Izgleda uzalud. Ispod Al-aksa džamije i podno judejskoga Zida plača (simbola općeljudske boli) Sail spušta svoje umorne kosti, pada u očajni plač. Njegov očaj i suze utapaju se u rijeku povijesti ljudske boli, jer je ljudska priroda nepopravljiva. Ili možda tek djelimice „reparabel“ – popravljiva? To je siže Baltićeve trilogije.
Navedeni leitmotiv spajanja religija i svjetonazora razrađen je kroz psihologiju Saila, njegovo poimanje Bogoljublja u čovjekoljublju, univerzalnoga principa religioznosti. Ovo poimanje Sail primjenjuje u zbilji kroz solidarnost sa ljudima, zalažući cijelo biće za općeljudsku i pojedinačnu dobrobit. Međuljudska ljubav za Saila je neophodan put ka ostvarivanju tolerancije i različitosti kao puta samoosmišljenja. Sailova misija da sastavi judejsko-kršćansko-islamski nauk u jedan spoznajno-vrijednosni koncentrat ljudskoga saznanja i iskustva, svakako je pretenciozna. Stoga je i logičan komentirani ishod misije u Sailovu očajanju ispod Al-aksa džamije. Sama bazična ideja ljudske univerzalnosti, Božije jednosti i ljudskoga jedinstva, ma koliko bila pretenciozna, i u zbilji gotovo neprovodiva, dostojna je poštovanja. Ideja jednosti i univerzalnosti od njihova autora zahtijeva kompleksna znanja i bogato životno iskustvo. Sve to valja literarno uvjerljivo i činjenično oblikovati. Moj je dojam da književnom tekstu u ovoj trilogiji valja vjerovati. Možda upravo stoga, jer bazična ideja spajanja različitosti ostaje neostvarenom! I u Baltića, kao i kod naprijed analiziranih primjera u pričama Ćamila Sijarića, dijelom i u romanu „Crnoturci“ Huseina Bašića, glavni motiv u prozama ostvaruje se usput, na putu opsesivnog traganja, kroz nepopustljivu ustrajnost u njegovu ostvarenju! Biti na putu ostvarenja ideje, jest zadatak dostojan čovjeka, njegove plemenite misije na zemlji. Hoće li svoj motiv, ideju ili svoju misiju ostvariti, jest stvar Božijega „emera“ – Božijega halifeta čovjeka na zemlji.
U Sailovoj misiji bitno je markirati njegovu otvorenost za različitosti, stalnu potrebu i spremnost da različitosti sabere, da ih spoji u vlastiti duhovni fokus kao općeljudsku vrijednost. Sail naime cijeloga svoga života teži totalitetu znanja. On uznastoji biti spona judaizma, kršćanstva, islama. Biti njihovom sastavnicom u čijem fokusu blista kalediskop znanja i njegovih nijansi, zapravo je Sailov ideal. U etici i u karakteru je Saila da ustrajno nastoji biti objektivan, da jednako vrednuje sva tri monoteizma. Moj je opći utisak da je Sailov svjetonazor i vrijednosni sistem islamskoga korijena. Ovaj je korijen moguće „iščitavati“ u univerzalizmu islama. Navedenu tezu opširnije argumentiram u mojoj studiji analizom gnoseološke osnove romana „Fetva,“ i „Zekkum i nesanica.“ Studija je objavljena u časopisu Almanah 29-30, 85-105, Podgorica 2005. U studiji nije analiziran problem izvjesne nezaokruženosti, eventualne nekonzistentosti ili nekompletnosti Sailova identiteta.
Nosiva ideja trilogije je prevladavanje mržnje ljubavlju, isključivosti tolerancijom, pojedinih Božijih Objava, njihovim Jedinstvom, Univerzalizmom. Ovu ideju Sail simbolički izražava upornim nastojanjem da sastavi nedostajući element u Znaku – simbolu Jedinstva svijeta i čovjeka. Znak, kao vidljiv i dragocjen predmet u zlatu izliven, Sail naime nosi stalno sa sobom tijekom cijeloga svojega putešestvija. Ovaj je Znak na koricama prva dva romana figurativno predstavljen u obliku kružnice, u koju su inkrustrirani simboli monoteizma: Davidova zvijezda, krst – križ i polumjesec sa zvijezdom. Sail cijeloga života uporno traga za nedostajućim dijelom Znaka, da bi Znak kompletirao, kao cjelinu sastavio. Nekompletiran Znak simbol je nesavršena života i čovjeka. Pokušaj sastavljanja, kompletiranja Znaka Sail manifestira molitvama ili učenjem iz svetih Knjiga, istovremeno ili naizmjenično Talmuda, Biblije, Kurana. Molitve Bogu sa ciljem sastavljanja, kompletiranja Znaka su u trilogiji rijetko opisane. Po mojem sudu to su stvaralački vrhunci trilogije. U tom smislu karakteristična je seansa, pokušaj komuniciranja Saila sa Znakom, pokušaj kompletiranja Znaka u romanu „Fetva“ na stranicama 126 – 130. Scena je estetski vrlo pretenciozno opisana.
V3.
Sail ima i osobni motiv za sastavljanje Znaka. Ovaj je motiv izazvan stvarnim fizičkim bolovima Saila, kojih se on nastoji riješiti molitvama ili pokušajima kompletiranja Znaka. Riječ je o iznenadnim i podmuklim napadima bolova u Saila, bolova koji su jedva snošljivi, tako jaki da su poredivi sa padavicom. Napadi padavice sastavni su dio Sailova života, od mladićkih godina u Jerusalemu, kada mu je preko noći izrasla trobojna zeleno-crno-žuta brada, sa točno 1111 dlaka. Središnja je dlaka nervus centralis, začetak i žarište Sailova osobnog, stvarnog, ali i simboličkoga općeljudskoga bola kojeg Sail pokušava izliječiti molitvama i sastavljanjem elemenata Znaka. Sailovu osobnu traumu, njegovu fizičku bol(est), i simboliku nesreće čovječanstva (jer je ono iznevjerilo Riječ Knjige) Baltić povezuje jednim paradoksom. Naime u Sailovoj je trobojnoj bradi, u svakoj trećini brade jednak broj dlaka, ali je samo jedna tj. 1111. dlaka – ona najkrupnija zasebno izrasla, nije pripala nijednoj od tri dijela brade. Trobojna je Sailova brada simbol judejsko-kršćansko-islamskoga raskola, podjele čovječanstva. To je u isti mah i Sailov i općeljudski neprebol. Zbog bolova koji mu često i iznenada nanosi 1111. dlaka, Sail je u trajnoj opsesiji da sastavi, kompletira Znak ustrajnim molitvama na aramejskom, judejskom, starocrkvenoslavenskom, arapskom jeziku. Sail molitve uči iz sve tri Knjige, tražeći sebi lijeka. Molitvama ostvaruje Bogoljublje, humanum, duhovnu katarzu. U tom smislu najbolje je XXVI poglavlje u romanu „Fetva“ u kojem Sail u džamiji u Sjenici u isto vrijeme drži zajedničku hutbu – propovijed za muslimane, hrišćane i Jevreje.
Sailove molitve u cilju sastavljanja, kompletiranja Znaka, prožete su tajanstvenom snagom magijske energije. Ova magija nastaje usljed Sailove iskrene i duboke predanosti molitvama, usljed Sailove emocionalne ushićenosti i uznesenosti koji prerastaju u duhovno saobražavanje i saobraćanje sa Univerzumom. U ovoj predanosti i uznesenosti Baltić se legitimira kao mag postmodernoga stila i iskustva. U trilogiji je međutim opisa sa takvim magijskim jedinjenjem vrlo malo. A to su stvaralački vrhunci Baltićeva pripovijedanja. Riječ je o „seansama“ u kojima se Sail duhovno jedini sa Znakom, njih oba sa Univerzumom. U ovim je seansama Baltićeva riječ vatra, živi organizam koji isijava vlastitu energiju. Tu je riječ arhetip, prapočelo, magija. Božansko nadahnuće. Za argumentaciju navedenih estetskih kvaliteta u romanu „Zekkum i nesanica“ valja se zaustaviti na 225 i 226. stranici, koje su vrhunac stvaralačke konzistentnosti u ovom romanu.
VI
Nekoliko zaključnih misli kojima logički povezujem početne teze u prvom poglavlju studije, sa analizama izabranih pripovjedačkih tekstova između drugog i šestog poglavlja, i sa sintezom u ovom rezimeu. Analizirani motivi sinkretizma, tolerancije i mitsko-arhetipski slojevi upućuju na zaključak da je za navedena djela bitan, markantan estetski integralizam. Integralizam onog tipa i sadržaja kojeg nalazimo u klasičnim djelima i evropske i islamsko-orjentalne književnosti. Želimo li preciznije definirati karakter integralizma u Sijarića, Bašića i Baltića, njegove bitne stvaralačke elemente, moguće ga je sumirati kroz njihovo poimanje i oblikovanje različitosti. Različitosti onoga estetskoga sadržaja, kojega je po duhovnoj srodnosti moguće porediti sa klasicima savremene svjetske književnosti, napr. tipa Halila Džubrana (1883-1931). (Opširnije u kratkom ali izvanredno sintetički obrađenom Džubranovu svjetonazoru i poetici u knjizi orijentaliste Esada Durakovića: Halil Džubran, Suza i osmijeh, Zagreb 1990.) Riječ je o poređenju triju pripovjedača Džubranovu idejno-motivacijskom i mitskom sklopu, koji je otvoren i za orjentalno-muslimansku i za evropsko-američku poetiku, njenu estetiku i etiku. Džubranova proza i poezija naime ne da se svesti na konkretan književni pravac ili stil, što je karakteristika ovdje triju analiziranih pripovjedača. Njihovo je djelo opet zajednički moguće sagledati kroz (u ovoj studiji) primijenjeni kauzalni eliotovski modus i spoj tradicije i individualnog talenta. I Džubran i naša tri pripovjedača su stvarali duhovno profilirani u zapadnom i u istočnom duhovnom i poetičkom obzorju. Njihovi književni motivi spajaju sva tri civilizacijsko-konfesionalna kruga. U ovoj je komparaciji riječ o plodotvornom prožimanju različitih svjetonazora i poetika, o njihovoj stvaralačkoj osmozi, o jednom amalgamu koji respektira, tolerira i sam producira integralizam i sinkretizam. Njihova je simbioza različitosti rezultirala iz saznanja, iz svijesti, i iz savjesti o ljudskoj ograničenosti. Ograničenost je moguće prevladati upravo kreacijom različitosti – procesom oljuđenja i izvjesnoga osmišljenja labirinta apsurda u kojem traju i svijet i čovjek.
Pretenciozno je, ali u isti je mah na ovom mjestu umjesno, u studiji analizirane motive u Sijarića, Bašića i Baltića porediti idejnom temelju i polivalentnosti stvaralaštva zapadnoevropskih književnih klasika, poput Goethea, Kiplinga ili H. Hessea. Sintetičke misli i stihove J. W. Goethea ili R. Kiplinga možemo po njihovoj idejno-motivacijskoj srodnosti porediti analiziranim motivima proza Sijarića, Bašića i Baltića:
„Oni što znaju sebe i druge
Saznat će da Orijent i Okcident
Ne mogu biti odvojeni ni časa više.“ (J. W. von Goethe)
„Tolerancija treba biti samo prijelazan stav: ona mora voditi prihvaćanju. Samo podnošenje je jedan od načina vrijeđanja.“ (H. Hesse: Igla staklenih perli)
„Oh, Istok je Istok, i Zapad je Zapad
I nikada se par neće susresti,
Dok Zemlja i nebo stoje kako su sad
Pred velikim božanskim prijestoljem
Ali, ne postoji ni granica Istoka ni zapada,
Ni pleme, ni rod,
Kada dva snažna čovjeka stanu licem u lice
Iako dolaze sa krajeva Zemlje!“ (R. Kipling)
(Izvor za navedene citate: Zapad i islam ka dijalogu. Prir. Ekmeleddin Ihsanoglu, Sarajevo 2001, 146, 147)
Studiju uokvirujem navedenim citatima, njenim početnim tezama o razlikama i nijansama kao izrazu individualnog, etničkog, konfesionalnog identiteta. I kao putu ka općem progresu. Analizirani književni motivi u studiji navode na zaključak da su ovi motivi i mitsko-arhetipski slojevi nastali iz ideje o ljepoti kao vrhunskom kriterijumu usklađenosti čovjeka i društva sa Božanstvom, sa Božanskim hilafetom- namjesništvom čovjeka na zemlji. Nakon analitičkog razgrtanja, razdvajanja individualnog, tradicijskog, crnogorsko-muslimansko-sandžačkoag, i njihova sintetičkoga spajanja sa mitskim i arhetipskim, sa trajnim u ljudskoj svijesti i kulturi, preostaje nam da zaključimo da su svijet i čovjek Jedno. Da zapravo postoji samo jedna civilizacija koja nastoji biti ljudskijom, biti bliža Bogu Ljepoti. Jedna civilizacija sa mnoštvom vlastitih osobenosti, sa razlikama koje su neophodne, koje potvrđuju ljepotu mnoštva, i koje izvire iz Jednog, iz Ljepote. «Inne –llahe džemilun we juhibbu-l džemal.» – Bog je lijep i voli ljepotu.»
Resyme
Die asthetischen Merkmale des sandzakmuslimischen Literaturschaffens auf der Basis des geistlichen Sinkretismus, des ethischen Integralismus und Toleranz in den Texten von Camil Sijaric, Husein Basic und Murat Baltic
Die schaffensprachliche, und damit relativ originelle bzw. stilistisch-sprachliche Autochtonie der sanadzakmuslimischen in den montenegrinischen und sudslawischen Literaturen, ist in dieser Studie auf der Basis der poethologisch-theoretischen Analyse der ausgewahlten literarischen Motive des asthetischen Synkretismus, des ethischen Integralismus, der Toleranz und von den mythisch-arhetypischen Schichten in den Texten von Camil SIjaric, Husein Basic und Murat Baltic beschrieben und bewiesen worden. In dieser Studie werden die Erzahlungen von Sijaric, der Roman “Crnoturci” von Basic und die Romantrilogie von M. Baltic analysiert und als das Paradigma in welchem man mit einem “Weltgeist” konfrontiert und bereichert wird und in welchem eine fokussierte Weltanschauung des Geistes des Islam, Christentums und teilweise auch des Judentums zusammentrifft. Neben dieser geistig-gnoseologischen Erkenntnis und ihrer Verschmelzung, ist in dieser Studie auch bewiesen, dass der asthetische Synkretismus, der sozial-kulturelle Integralismus und die Toleranz für die Unterschiede in der menschlichen Erkenntniserfahrung – bei allen drei Schriftstellern – auf dem islamisch inspirierten Universalismus entstanden ist und in den Texten in einer eigene literarisch-schaffende Weise beschrieben wurden.
Der erwahnte islamische Universalismus produziert bei allen drei Schriftstellern eine literarische Erkenntnis uber die Grundidee der menschlichen Einheit und Gemeinsamkeit als unsere primaren Werte und Bedurfnisse. Diese Werte und Bedurfnisse, die alle drei Schriftsteller in ihren Texte schaffen, werden auf der Ideenbasis der Unterschiede, namlich der Unterschiede als den Kern unseren Wesens und unseren Lebens, hervorgebracht.
Bochum, Deutschland lipanj 2008.
