Danas je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju prigodno obilježeno pedeset godina od smrti istaknutoga cetinjskoga pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića. Na tribini koju je priredio Fakultet, u prepunoj studentskoj sali, o Lesovu stvaralaštvu govorili su istoričar književnosti dr Vladimir Vojinović, književni kritičar mr Ethem Mandić te istoričari Petar Glendža i mr Boban Batrićević.
Dr Vladimir Vojinović više je rekao o Ivanovićevim pjesničkim savremenicima, njihovoj epohi i iz književnoistorijskog rakursa približio značaj koji ta generacija stvaralaca ima za kulturnu istoriju Crne Gore. „Ivanović pripada onoj generaciji književnika koja je posebno bila aktivna između dva svjetska rata. Riječ je o revolucionarima, piscima i ratnicima, od kojih su mnogi i stradali u vihoru Drugoga svjetskog rata. Kad s instance istoričara književnosti posmatramo taj period, lako zaključimo da je riječ o umjetnički veoma razuđenome periodu. Svoje je mjesto u njemu našao i Leso Ivanović, koji je još kao srednjoškolac počeo da piše, da bi u svijet afirmisanih literata stupio s pjesmama objavljenim u Vencu. Ipak Leso je sve vrijeme po strani. Takva je i njegova poezija, poezija sjenki, poezija ljudi s bodljama okrenutim prema sebi“ – ističe Vojinović i dodaje da je „revolucionarno vrijeme ostalo daleko za nama, a poetike toga vremena sada čitamo kao svjedočanstvo o tome vremenu i jednoj čudnoj ideologiji, ali Lesovu poeziju i dalje živimo. Jer ono o čemu je pjevao Leso, o nutrinskim stegama i bitkama, nešto je svevremeno i vazda aktuelno. Leso je znao da je to pečat s kojim se teško nositi.“
Istoričar Petar Glendža iznio je veoma zanimljive podatke iz skromnoga Lesova života, porodičnoj istoriji porodice Ivanović te evocirao trenutke kad je Cetinje bilo centar duhovnoga i kulturnoga stvaralaštva. „Aleksandar Ivanović rođen je 21. XI 1911. godine u prośečnoj cetinjskoj porodici. Otac mu je bio viši državni činovnik, a majka domaćica. U rodnome gradu je i završio osnovnu školu, kao i četiri razreda gimnazije. Usljed nezavidne materijalne situacije u kojoj se nalazila njegova porodica i on je pošao očevim stopama, postavši državni činovnik. Doživljavao je to velikom greškom, smatrajući da ga je to intelektualno jako ograničilo i zaustavilo njegovu pjesničku karijeru da se razvije. Od 1931. pa do početka II svjetskog rata radio je u Higijenskome zavodu na Cetinju. Pred sam Drugi svjetski rat zasnovao je i svoju porodicu. Razaranja Drugoga svjetskog rata doživio je kao ‘pasivan i apatičan posmatrač, priželjkujući pobjedu’, kako je sam govorio. Nakon oslobođenja Cetinja nešto više od jedne godine boravio je u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, da bi se nakon toga, po povratku na Cetinje, opet vratio činovničkome poslu. Prvo je bio angažovan u ministarstvima zdravlja i prosvjete, da bi nakon toga svoj radni angažman nastavio u izdavačkom preduzeću ‘Narodna knjiga’, đe je radio kao tehnički urednik, korektor i lektor. Od 1956. godine stalni je lektor dnevnog lista Pobjeda. Znake književnoga oživljavanja počeće da pokazuje nakon povratka iz armije 1947, otkad počinje saradnju s listovima i časopisima Zvijezda, Stvaranje, Pobjeda, Susreti. Prvu zbirku pjesama objaviće 1950. godine, pod nazivom Stihovi. Objavila ju je, tada još cetinjska, izdavačka kuća Narodna knjiga. O uspjehu ove knjige poezije svjedoči i nagrada Vlade Crne Gore. Svoju drugu, ujedno i posljednju, zbirku objavio je 1960. godine, pod nazivom Čapur u kršu. O uspjehu poezije govori i Trinaestojulska nagrada, koja je uslijedila 1961. godine, ali i to što se, zanimljivo, u jugoslovenskoj štampi s nadahnućem govorilo o ,novom pjesniku sa Cetinja’, iako je on u tom trenutku bio prisutan više od tri decenije na književnoj sceni. Umro je na Cetinju 13. X 1965. Sahranjen je na starom cetinjskom groblju, đe je na porodičnoj nadgrobnoj ploči jednostavno ispisano samo njegovo ime, godina rođenja i smrti.”
Mr Ethem Mandić je s pozicija književnoga kritičara ustvrdio da “činjenica da je Aleksandar Leso Ivanović ostavio iza sebe samo ‘mali broj pjesama’ i ‘obimom nevelik opus’ može samo da naglasi značaj i lovćenske visine njegove poezije. Upravo iz toga razloga morali bismo više cijeniti ličnost koja je uspjela da s tako ‘malim opusom’ ostane zauvijek upisana u istoriju kulture jednoga naroda. Značaj koji umjetničko djelo ima za jednu kulturu ne mjeri se njegovim obimom nego njegovim uticajem i njegovim kvalitetom. Aleksandar Leso Ivanović, pored pjesama koje je napisao, nije morao ništa više ni napisati da bi ostao upamćen.” Mandić je podśetio i da je 1950. godina za istoriju crnogorske književnosti jedna od najvažnijih. „Isto kao što je za francusku književnost najznačajnija godina 1857, kad su izašle dvije knjige koje su promijenile tok i definisale okvire moderne svjetske literature – Cvijeće zla od Šarla Bodlera i Madam Bovari od Gistava Flobera, tako je i 1950. godina kad su objavljeni zbirka poezije Stihovi Lesa Ivanovića i roman Svadba Mihaila Lalića, godina kad je crnogorska književnost dobila obrise moderne i estetski kvalitetne literature. Na polovini XX vijeka crnogorska književnost i jezik dobili su dva najvažnija i najkvalitetnija stvaraoca, jednog proznog pisca i jednog pjesnika” – zaključuje Mandić, čije će izlaganje u formi naučnoga rada izaći u sljedećem broju časopis aLingua Montenegrina.
Boban Batrićević je u svom kratkom izlaganju pročitao dva intervjua koja je Leso imao s novinarima Pobjede, 1956. i 1961. godine. Na kraju tribine studentkinja Barbara Simović pročitala je svoj esej posvećen Aleksandru Ivanoviću „Neprolazni krik tišine”, koji je objavljen u studentskome časopisu Script. „Svako dobro umjetničko djelo od stvaraoca zahtijeva vječnost, a Leso Ivanović je svom djelu dao, prije svega, glas, koji i danas, pedeset godina nakon njegove smrti, pjeva prostranim daljinama oko nas i u nama“ – naglašava Simovićeva. U pauzama između govornika Lesove stihove čitali su studenti Itana Kaluđerović i Dušan Vukotić.
Prilog pripremio
Milutin Mijović
