Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst gospodina Faruka Dizdarevića “Vječnost prolaznih slika”. To je prikaz knjige Ramiza Hadžibegovića, Iz senke gordosti – bratstvo Hadžibegovića, AP Print, Podgorica, 2019. godine.
Nakon veoma zapažene knjige eseja Blisko kraju, esejista i pisac Ramiz Hadžibegović objavio je novi rukopis pod naslovom Iz senke gordosti – bratstvo Hadžibegovića. Razmičući zavjesu vremena ovaj spisatelj je nastojao da oživi sjećanja na svoje pretke. To je, bez sumnje, posao plemenit i uzvišen jer, kao što je znano, zaborav briše sve što se ne zabilježi.
Od praistorije do naših dana traje i trajaće neprestana, uvijek ista čovjekova potreba da ostavi trag o sebi, budući da u opštem proticanju vremena i naraštaja uvijek zaprijeti opasnost od zaborava. Nedavno objavljena knjiga Ramiza Hadžibegovića Iz senke gordosti – bratstvo Hadžibegovića je povijest o precima i potomcima.
Nakon niza objavljenih literarnih naslova, monografijom o Bratstvu Hadžibegovića ovaj se pisac na svojevrstan način vratio predjelima svoga djetinjstva, zavičaju pokraj čiste, kao suza, vode prekrasne rijeke Bistrice, najveće pritoke Lima.
U pomenutoj monografiji Ramiz Jupov Hadžibegović sabrao je na jednom mjestu podatke o Hadžibegovićima do kojih je mogao doći, iz vremenskog luka od nekolika stoljeća, navodeći, pored ostalog, mišljenja akademika Milisava Lutovca, dr Ejupa Mušovića, publiciste Vujadina B. Rudića, Ibrahim-bega Defterdarovića. Naravno koristio je i kazivanja pamćenika vezana za bratstveničku tradiciju.
Knjiga započinje pripoviješću autora o bratstvu Hadžibegovića sa nekoliko holograma istaknutih pojedinaca – Jašar-beg, Selman-beg, Omer-beg, Smajo, Ahmo; zatim slijedi tekst Stare listine porodice Resulbegović, od Ibrahim-bega Defterdarovića objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1897. godine (rezultati jednog respektabilnog beogradskog Centra za DNK, pokazuju da su boturićki Hadžibegovići ogranak hercegovačkih Resulbegovića); tekst se nastavlja pričom Zasjeda – B. Ljuškovića, o ubistvu Osman-bega Hadžibegovića; slijedi tekst Sto godina od rođenja Smaja Hadžibegovića, autora ove monografije; knjiga se završava odjeljkom Hadžibegovići u objektivu sa većim brojem fotografija bratstvenika, popisom literature (62 bibliografske jedinice), izvodima iz recenzija Zorana Bognara, Faruka. Dizdarevića, Nemanje Veljovića i Ahma Hadžibegovića, te biografijom autora.
Nije lako ni jednostavno bilo prihvatiti se ovog odgovornog zadatka, posebno zbog oskudnosti istorijskih izvora, u prvom redu građe i pisanih dokumenata, te materijalnih ostataka na kojima se zasniva svaki istoriografski rad. Pretpostavljamo da upravo zbog toga, pogledom na istorijat Bratstva Hadžibegovića do sada se niko ozbiljnije nije bavio.
Ova knjiga nastala je, čini se, kao proizvod snažnih unutrašnjih stremljenja njenog autora ka jednom vremenu koje je prošlo a ostavilo duboke tragove u njegovoj duši. Očigledno da je za njegovog čitavog života lelujala zavičajnost a to se zorno vidi iz Ramizovog dosadašnjeg književnog stvaralaštva. U izazovu da se otkriju zastori sa istorijata bratstva Hadžibegovića iz Boturića kod Bijelog Polja, autor je, kako kaže na početku teksta, primijenio specifičan prilaz materiji: esejistički sa karakteristikama genoteksta, hronike, istorijske monografije.
Izvjesno je da pri stvaralačkom oblikovanju određene teme, a naročito hronike jednog bratstva, pred autorom stoji više mogučnosti odakle on vrši vlastiti odabir i prilagođava ga sopstvenom intelektualnom potencijalu. Tako smo svjedoci da su neka od ovakvih djela opterećena bojom nepouzdanosti sa mnoštvom mutnih zastora ili naknadno usmjeravanog ili, pak, previše poznatog i očekivanog. Hadžibegović Ramiz upoznaje čitaoca sa svojim bratstvenicima koji su živjeli punim ljudskim životom, sa svojim sitnim događajima i krupnim brigama, sa svojim opterećenjima i radostima, u stalnim nastojanjima da se osvoji pravo na život, ljubav, sreću, slobodu i parče hljeba.
Knjiga je bogato ilustrovana uglavnom aktuelnim fotografijama. Iako je svaka pojedinačna fotografija samo uhvaćen jedan trenutak, sve one zajedno u ovoj knjizi postaju obuhvatnija slika Bratstva. One sve zajedno grade onu sintezu koja je tako potrebna i koja učvršćuje istorijsko pamćenje.
Ovu obimom neveliku ali dragocjenu i krajnje estetizovanu knjigu Ramiz je napisao u svojim zrelim godinama. Novalis (Georg von Hardenberg) je pisao da se u drugoj polovini života sve potpunije integriše u čovjekov život. Putevi i staze sjećanja sve češće usmjeravaju se blagom nizbrdicom godina, preme jutrima plavog sljeza koja, iz perspektive docnijeg vremena i drugačijeg iskustva, djeluju prozračnije, tananije, kao početak bajke, zaustavljen san o vječnosti.
Mala fusnota o našem doživljaju Ramiza Hadžibegovića kao čovjeka. On na zagonetnost ne samo života nego i življenja našeg odgovara dobrotom, druženjem, njegovanjem veza i prijateljstava – znamo da ima redovne kontakte sa mnogim zemljacima rasutim po krajevima nekadašnje naše države ali i svijetu. Pa zar to nije divno?!
U zaključku bi rekli: Znamo da se izgubljeno vrijeme nikad više ne može pronaći i znamo da je to jedina „stvar“ koju je nemoguće vratiti. Znamo da vrijeme čovjeka uči kako je svačije, a ničije, i da podjednako pripada svima i ne pripada nikome. Znamo da je danas ustvari sutra o kojem smo brinuli jučer i da, poput vjetra, sobom odnosi sve (imena država i djela vladara i običnih ljudi, svejednako). I sve što smo bili, i sve što ostaje samo su uspomene onih kojima je bilo stalo dok smo kratko boravili s njima na ovom svijetu. Ako su zapisivanjem spašene od zaborava. Jer, postoji proces pamćenja i proces zaborava. Ono što se ne zapiše vremenom nestane kao prah leptirovog krila između palca i kažiprsta.
Osvjetljavanje jednog, odnosno ma kojeg bratstva iz bjelopoljskog kraja, predstavlja doprinos znanju o ovom kraju, pa i o Crnoj Gori uopšte. Dakle, značaj ove knjige se ne iscrpljuje samo u onome šta će ona predstavljati za Bratstvo o kojem je riječ. Na svoj način, pridružujući se knjigama koje su zadnjih godina objavljene o familijama i bratstvima sa bjelopoljskog područja, ova izuzetna i po mnogo čemu poseba monografija doprinosi stvaranju mogućnosti za sklapanje jednog široko istorijskog mozaika ovoga kraja. Šire uzeto, ovo je dragocjen materijal i za etnološku i antropološku nauku te na taj način on dobija aktuelan društveni i naučni značaj.
Sarajevo, jula 2019.
