Faruk Međedović – Ablin ples između mjeseca i zvijezda


BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957 godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih    književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.


ABLIN PLES IZMEĐU MJESECA I ZVIJEZDA

Biblijski vrt u Bremenskoj katedrali nadahnuto je mjesto gdje se biljke i njihove biblijske reference stapaju zajedno na fascinantan način. To je mjesto mira i čuda gdje se može otkriti ljepota prirode i duhovno značenje biljaka. Abla, koju ovdje opisujem, je stvaran lik inspiriran magijom ovog mjesta.


U skrivenom vrtu

okruženom drevnim zidinama,

Abla,

mlada afrikanka,

egzotične i fascinirajuće

ljepote

cvjetala je poput rijetkog cvijeta.

Njezina koža,

tamna poput zemlje,

čuvala je tajne prirode,

a njezine oči,

duboke poput oceana,

odražavale su nebo.

Abla je plesala među cvijećem,

stopala lakih poput leptirovih krila,

a njezin je smijeh

ispunjavao zrak

slatkim mirisima i melodijama.

Ruže su joj se klanjale,

ljiljani su joj se klanjali,

a drveće je šaputalo priče

o ljubavi i gubitku.

U Biblijskom vrtu,

gdje su biljke pričale

svoje biblijske priče,

Abla je bila živo utjelovljenje

božanske kreacije.

Znala je ime svakog cvijeta,

njegovu ljekovitost i legende,

te ga je nježnim rukama

njegovala kao svoju djecu.

Jednog dana,

dok je sunce zlatno sjalo kroz lišće,

sreo sam Ablu na klupi

ispod luka od ruža.

Oči su joj sjale poput zvijezda

dok mi je pričala o svom životu,

domu,

snovima i čudima vrta.

“Ja sam čuvarica cvijeća,”

rekla je tiho,

“govorim njihov jezik

i čujem njihove uzdahe u vjetru”.

Milovala je svaki cvijet

ponaosob

i govorila:

“Aloja pruža svoje ruke

prema nebu kao u molitvi,

a njene ljekovite moći

šapuću o Božjoj dobroti.

Limun nosi miris oprosta,

svjež i bistar,

njegovi plodovi nas podsjećaju

na život koji je uvijek tu.

Ruže se s poštovanjem

klanjaju kao da mole,

njihovo trnje govori o boli

i ljubavi koja ne blijedi.

Ljiljani se nježno njišu

kao da plešu s vjetrom,

latice su im poput stranica iz Biblije,

nježne i brze”.

I dok sam je gledao,

znao sam da je Abla više od,

obične djevojke.

Bila je veza između neba i zemlja,

most ljubavi.

Jednog dana

u predvečerje,

zatekoh Ablu

u biblijskom vrtu.

blistavih očiju,

misterioznog  pogleda

koji me je prikovao.

“Pođi sa mnom”, šapnula je,

“u katedralu Svetog Petra,

bit ćemo sami i reći ću ti.”

Katedrala nas je dočekala

s tihim

strahopoštovanjem,

njezini lukovi i svodovi,

kameno nebo.

Hodali smo njenom lađom,

ruku pod ruku,

i osjetio sam da ovdje postoji

nešto više od pukog postojanja.

“Slušaj,” rekla je,

glasom blagim poput molitve,

“Afrika čuva prvi raj

koji je bio zaboravljen.

Ne u Edenskom vrtu,

već na kontinentu

gdje zemlja pjeva i duša lebdi.”

Šaputala je o savanama

koje blistaju na suncu,

o slonovima koji se odmaraju

u sjeni stabala akacije.

O rijekama koje nose priče

starije od vremena,

I o zvjezdanim noćima koje paraju nebo.

Slušao sam njene riječi

dok su crkveni prozori svijetlili,

I osjetio kako se tajna

budi u meni.

Lijepa Abla  se nasmiješila,

a ja sam shvatio

da raj nije daleko – u nama je.

Zagledao sam se

u njezino lice,

umjetničko djelo sjene i svjetla,

ovalno,

a u isto vrijeme srcoliko.

Najdelikatnije crte lica,

poput crteža perom,

koje osvajaju promatrača.

Baršunasta tamna koža,

poljubljena suncem,

Tajna koju čuvaju zvijezde.

Njezini snježno bijeli zubi,

osmijeh tako čist,

očarali su me

kao da su me dodirivali.

Kratka crna kosa,

okvir njezina lica,

divlja i nježna u isto vrijeme,

poput vjetra u svjetlu savane.

Bila je odjenuta

u  jednostavnu haljinu

A –  kroja

koja je isticala

njezinu ženstvenost.

Vatra sunca

ogledala se u njenim očima,

a ja sam osjetio

kako svijet oko nas utihne.

“Dođi”, šapnula je,

“otkrit ću ti tajnu,

o prvom raju u Africi

koji živi u nama.”

Tako sam je slijedio,

ruku pod ruku,

kroz katedralu,

pored kamenih stupova

i svjetla svijeća.

I tamo, između neba i zemlje,

u tišini, saznao sam tajnu

o prvom

i pravom

biblijskom vrtu

i raju.  

Rekoh joj

“O kćeri sunca,

U prostranstvima Afrike,

Pričaj mi o raju,

Skrivenim iza palmi i dijamanata”.

“Masupa” poče priču Abla

“Masupa, Bog,

Masupa, čuvar zvijezda,

stvori prvi

zemaljski raj

ostrvo

zlatnog pijeska.

Ostrvo Bazaruto

u Mozambiku.

I na njem nastani

prve njegove stvorove,

dva  sina  i kći,

O, kako su oni samo

živjeli u sreći i miru.

Njihov  zadatak je bio jednostavan:

nikada nisu smjeli vidjeti Masupu,

Ali kći, radoznala

jedne večeri pade u  iskušenje,

Sakri se iza palmi.

I ukazala joj se je

ruka sa svjetlucavim dijamantima

Ispružena sa zvjezdanog neba,

Otvorila su se nebeska vrata,

I čuda su se otkrivala

pred njihenim očima.

Masupa, ljut i moćan,

Njegov glas je odjekivao s neba:

“Zašto niste poslušali moju zapovijed?

Napustite rajski vrt, prestupnici!“

U isti mah,

ostrvo zlatnog pijeska

promijeni svoj rajski izgled.

A Masupa je i dalje

grmio sa neba

“Vi i vaše potomstvo

ostaćete tamo

sve do dana uskrsnuća.

A ti o kćeri moja,

kakve ćes samo

paklene bolove imati

dok prvo dijete

iz  utrobe tvoje

doneseš

na svjetlost dana”.

I uskoro dobi ona

prvo dijete

i nazva ga “Smrt dolazi”

A zatim mi je Abla

prišla sasvim blizu

Miris parfema

,,APOM POUR FEMME,,

koji je dolazio

iz njene raskošne kose

opijao je moja čula.

Reče mi:

“Od tada, zbog naslednog grijeha

niko od nas neće izbjeći smrt.

I znaj

da ostrvo

zlatnog pijeska

u Mozambiku

svakoga dana

mijenja svoj izgled.

Podsjeća

na prvi

zemaljski raj”.

Jednom

kao i bezbroj puta

zatekoh Ablu

u biblijskom vrtu

i pitah je:

“Ko si ti?”

Kroz smijeh mi odgovori:

“Dođi večeras na Weser

i gledaj moj ples između

Mjeseca i zvijezda.

Ja sam tajanstvena žena

mjesečeva ljubavnica.”

I gle čuda

bio sam svjedok

nečuvenog spektakla.

Abla je  plesala 

na krovu svijeta,

stopala lakih

poput povjetarca,

očiju sjajnih.

Između mjeseca i zvijezda,

nježna igra utkana u noćno nebo,

tako nježna i tiha.

Mjesec,

srebrni luk,

nagnuo se,

njegove su zrake dodirivale Ablinu kosu,

nježnu i finu.

Zvijezde,

svjetlucavi dijamanti,

plesale su oko njih,

a njihov je smijeh odzvanjao tamom,

čarobnim sjajem.

A onda se

ta njihova

ljubavna igra

završavala

Orgazmom,

silovitim,

od kojeg je

nebo podrhtavalo

i savijalo se

poput ogromnog lista papira.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − fourteen =