Faruk Međedović – Izbor pjesama

Poštovani pośetioci, objavljujemo izbor pjesama autora Faruka Međedovića iz još neobjavljene zbirke koja nosi radni naslov “Tajanstvena žena”.

BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957 godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih    književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.

Tajanstvena žena

U gradu,
gdje Weser lagano teče,
Katedrala sv. Petra veličanstveno se diže,
njenim kulama visoko u nebo,
poput čuvara prošlosti.
Kameni pješčani zidovi
pričaju priče,
stoljetne vjere,
molitvi,
pjesama i suza,
koje je vjetar odnio.
Zvona pjevaju svoju pjesmu,
iznad krovova grada,
a sunce šarene šare šara
na starim zidovima.
Ali večeras je mjesec pravi heroj,
njegova srebrena svjetlost obavija katedralu
dok lebdi iznad krovova,
poput tajanstvene žene.

Ona hoda tihim ulicama,
njeno lice skriveno u sjeni,
oči joj sjaje poput zvijezda
a njezini koraci lagani poput vjetra.
Šapćeš joj ime,
ali niko ne zna njenu tajnu,
ona je stranac na ovom svijetu,
poveznica između neba i zemlje.

Mjesec i tajanstvena žena
susreću se u sjeni katedrale,
a pogledi im se tope
u pjesmi vječnosti.

Na Weseru u Bremenu

U gradu,
gdje Weser lagano teče
gdje valovi ljube obalu
Upoznao sam prelijepu kinesku studenticu
koja je nosila vjetar u kosi.
U njenim očima
tamnim kao noć,
ogledale su se zvijezde na nebu
a njen osmijeh očarao je zrak,
dok je šetala obalom rijeke.

Haljina joj je lepršala na laganom povjetarcu,
poput nježnog leptira
tražeći slobodu,
i njene riječi
kojim je govorila na svom materinjem jeziku
bile su glazba za moje uši.
Sjeli smo na drvenu klupu
s pogledom na brodove koji prolaze,
i pričala mi je
o svojoj domovini mirisnog cvijeća
i drevnih hramova.

Sunce je nebo okupalo toplim zlatom,
a Weser je blistao poput rijeke dijamanata,
dok smo se mi gubili u našim razgovorima,
o životu, ljubavi i snovima.
Vrijeme je prolazilo
i pala je večer,
ali ostalo je sjećanje na ovaj susret,
lijepa kineska studentica i ja,
na obalama Wesera,
u magiji trenutka.

 Princeza iz srca andskih kordiljera

Na Weseru, gdje voda šapuće,
sreo sam peruansku ljepoticu,
očiju dubokih kao Ande,
osmijeh joj je zraka sunca u magli.
Koža joj je imala sjaj Inka,
a riječi su joj govorile
poput nježnih cvjetova Machu Picchua,
drevnog grada u oblacima.

Govorila je o kamenim terasama
koje kao da dodiruju nebo,
o tajnama prošlosti
koje su šaputale između zidova.
Sjedili smo na obali,
vjetar je nježno puhao,
i ljubio sam joj usne,
slane poput mora,
dok je pričala o izlascima sunca
koji su zlatnom svjetlošću okupali drevno svetište.

Weser je hučao
kao da nas želi pratiti
na našem putovanju
kroz prostor i vrijeme,
a ja sam se osjećao poput istraživača
koji je u njezinim očima
pronašao blago svijeta.

Machu Picchu,
mjesto magije gdje oblaci grle ruševine,
a duhovi Inka obitavaju u kamenju,
oživio je u njenim pričama.

I tako smo se ljubili na Weseru,
između dva svijeta,
dva srca,
i znao sam da će ovaj trenutak,
kao i Machu Picchu,
zauvijek ostati u meni.