Faruk Međedović – Pjesma “Nebeski  rendezvous”

BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957. godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.

NEBESKI  RENDEZVOUS

U hodnicima

Bremenskog etnološkog muzeja,

ispred drevnih artefakata

koji su šaputali priče,

stajala je ona,

čileanska antropologinja,

pogleda dubokog

poput oceana koji je istraživala.

Njeni preci,

pripadnici klana Selknam,

nosili su nasljeđe zvijezda

u svojoj krvi.

Došli su iz dalekih

planetarnih sustava,

božanska bića,

besmrtna i mudra.

Temaukel,

bog kreator,

poslao ih je na Zemlju,

s Kenosom i drugima

koji su napustili raj,

donoseći ljudima

upute o tome

kako se prilagoditi

kako bi preživjeli.

Antropologinja,

hrabra i lijepa,

govorila je

o Hain – Ceremoniji,

drevnom običaju:

njezini su preci

oponašali izvanzemaljce,

nosili njihove kostime,

plesali na mjesečini.

Ali čovječanstvo je bilo u krivu

u svojim teorijama

o podrijetlu civilizacije

na Zemlji,

dok je u srcima Selknama

živjela spoznaja

da su dio većeg kozmosa.

Govorila mi  je o tajnama,

iz mitologije Selknama

o međuplanetarnoj ljubavi.

Božica Kulan,

ženski Don Žuan,

k sebi je zvala

najljepše mladiće.

Na nebu su plesali,

smijali se,

vodili ljubav.

Tako je stajala preda mnom,

čuvarica povijesti,

Čileanska antropologinja

iz Santiaga.

Oči su joj sijale poput zvijezda

a ja sam slušao,

očaran njenom pričom.