Faruk Međedović – Pjesma “Uz kapi sicilijanskog vina”

BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957. godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.

UZ  KAPI  SICILIJANSKOG  VINA

– Dok su mi  jedne avgustovske večeri na obali Wesera u Bremenu stihovi ove pjesme dolazili u glavu sjetih se stihova perzijskog pjesnika Omara Hajama:

“Kada piješ vino

mudra druga traži

ili lijepo lice

pa se nad njim blaži.

Katkd pij i malo pij

i nikom ne kaži” –

———————————————————

Sjedio sam s Annom Marijom

u restoranu na Weseru,

gdje je svjetlost zalazećeg sunca

kupala prozore u toplom zlatu.

Njezin osmijeh bio je poput zrake sunca

koja se odrazila na površini vode.

Govorila je o Crnoj Gori,

o strmim liticama Lovćena

koje su se veličanstveno nadvile

nad Jadransko more.

“Tamo gore je”,

šaputala je,

“” mauzolej velikog pjesnika,

filozofa, vladara.”

Oči su joj blistale

dok je govorila

o legendama

koje su se ispredale

oko ovog mjesta.

Crno jezero,

nastavila je,

“to je dragulj usred planina.

Voda mu je svjetlucala

duboko plavo,

kao da je zarobila nebo“.

“Tamo gore”, rekla je,

 projicirajući

svojim dugim prstima

imaginarni

vrh planine

“leži skriveno,

okruženo gustim šumama

i mističnim pričama.”

Anna Maria je oduševljena

ljudima Crne Gore,

njihovom gostoljubivošću

i ponosnom kulturom.

“Muškarci su poput planina”,

rekla je,

“jaki i nepokolebljivi.

A žene?

One su poput mora – pune tajni.”

Pili smo vino

i gubili se u pričama.

Vrijeme je nestajalo

i osjećao sam se

kao da sam ja u šetnji

uskim ulicama Kotora

ili planinarenju

po vrhovima Durmitora.

Anna Maria je bila putnica,

pripovjedačica.

U Avgustu,

dok su noći još bile tople

i zvijezde treperile

nad Bremenom,

zaljubio sam se

u priču Anne Marije,

u svijet koji je dijelila sa mnom –

svijet punom magije,

crnogorskih planina

i nezaboravnih trenutaka.

I po tko zna koji put

te smo večeri

nazdravljali čašama

u kojima je iskrilo

sicilijansko vino

i Ana Marija

poče  pjevušiti:

“U planinama Crne Gore,

gdje vrhovi dodiruju nebo,

slušala sam melodiju prirode.

Vjetar je tiho pjevao kroz jele,

rijeke su plesale po kamenju,

a ptice su nosile svoje pjesme

nad zelenim dolinama.

Sunce je iscrtalo zlatne linije

na liticama Durmitora,

a nebo je odisalo slobodom.

Tamo gdje su oblaci grlili vrhove,

pronašla sam svoju melodiju –

mješavinu čežnje i sreće“.

Anna Maria se nasmiješila

dok je sjedila pored mene,

očiju punih zvijezda i priča.

Pili smo vino i dijelili snove

dok  nas je Weser slušao.

U tom trenutku,

stopili smo se

s lovćenskim liticama

i dubokom plavom vodom

Crnog jezera.

Obavila nas je

melodija Crne Gore

i osjetio sam

kako planine pjevaju

u našim srcima.

Anna Maria,

pripovjedačica,

vodila me

kroz uske ulice Kotora

i pokazivala mi zvijezde

nad Durmitorom

i nad mojim Obrovom

kod Bijelog Polja.

Bili smo putnici,

izgubljeni u vremenu,

a njena je pjesma

odjekivala Weserom

sve dok sunce nije zašlo

i sve dok dan nije zamro.