Faruk Međedović – Pjesma “Zov mira koji je odjekivao u noći”

BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957. godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih    književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.

Zov mira koji je odjekivao u noći

U sumraku,

na bremenskoj tržnici,

pred Rolandovim kipom,

koji se ponosno uzdiže,

stajala je

ukrajinska studentica,

nježna i pametna,

srca ispunjena

čežnjom i tugom.

Oči su joj,

poput zvijezda,

žarko sjale,

Pogled joj probijao

tamu do izvora,

A njezine riječi,

nježne

poput večernjeg vjetra,

Naviještale su mir

što svijet pobjeđuje.

“O, Rolande,”

rekla je,

“ti tihi svjedoče vremena,

ti kamenu

koji šutiš

ali vrištiš u vječnost,

usliši moju molbu,

neka se uzdigne do neba,

da rat i patnja na zemlji

napokon utihnu.”

Njezina kosa,

raščupana od vjetra,

divlje je vijorila,

njezine su ruke

oblikovale molitvu,

 tako nježnu,

“Za Ukrajinu”,

“Za Palestinu”,

šaputala je,

“za svako dijete

koje nađe nadu

u ruševinama rata.”

Zvijezde

iznad nje

blistale su snagom

dok je te noći

prizivala mir,

a Roland

iz Bremena,

stari kamen,

kao da je slušao

kao da razumije.

“Neka oružje utihne,”

tiho je zamolila,

“Neka srca zacijele,

duše putuju,

Gradimo mostove

preko granica,

Neka ljubav pobijedi

mržnju i rat.”

Zvona gradske vijećnice

počela su zvoniti,

Njihov zvuk je odnio

njene riječi

daleko preko ulica,

A mjesec,

skriven iza oblaka,

Gledao je odozgo

na studenticu

koja se borila za mir.

I tako je stajala

ondje,

pred Rolandovim kipom,

a glas joj je bio

jeka i vrisak

kao iz nekog

prošlog vremena.

A možda,

samo možda,

svijet je čuo,

zov mira

koji je odjekivao u noći.