Iz memoarsko-arhivske građe jednog od vođa federalističkog pokreta u Crnoj Gori, načelnika štaba crnogorske vojske u Gaeti – priredili smo nekoliko zanimljivih svjedočenja o događajima uoči i tokom Drugog svjetskog rata. Savez između federalista i komunista trajao je četrnaest godina – do 15. decembra 1938. Blažo Marković rođen 1882. godine u Piperima. Njegov otac Bogić bio je piperski kapetan, prvi komesar oslobođene Zete i pomoćnik guvernera Podgorice. Komandovao je bombardovanjem turske flote pod Barom 1877. godine. Za vojne zasluge bio je kavaljer Ordena viteza crnogorskog i ruskog dvora. Blažo je završio vojne škole i generalštabnu akademiju u Sankt Peterburgu. Bio je jedan od najboljih kadeta generacije. U Crnu Goru se vraća u činu poručnika. Za vrijeme proglašenja knjaza Nikole za kralja Crne Gore, pripala mu je čast da otvori kraljevski bal sa princezom Marijom. Godine 1912. unaprijeđen je u čin kapetana. U Prvom svjetskom ratu dodijeljen je Glavnoj komandi crnogorske vojske sa posebnim zadacima. Za vrijeme rada u Komandi (na čijem čelu je bio srpski pukovnik Pešić), Komandi je stigao šifrovani telegram Nikole Pašića, naredba da srpske trupe hitno zauzmu Skadar a da se to drži u tajnosti od crnogorske komande. Blažo je dešifrovao telegram i o njegovoj sadržini obavijestio Rista Popovića, vojnog ministra, a oni zajedno kralja Nikolu koji je odmah zapovijedio brigadiru Radomiru Vešoviću da krene za Skadar i zauzme ga prije nego to uradi srpska vojska. Blažo Marković unaprijeđen je u čin komandira 1913. godine. U tom činu je dočekao kraj Prvog svjetskog rata. Za vrijeme austrijske okupacije Crne Gore, sa bratom Stankom, uhapšen je i interniran u Vadhoven. Iz zarobljeništva se vraća 1918. godine. Crna Gora je ponovo okupirana, ovog puta od srpskih trupa. Crnogorski patrioti ustaju u odbranu Crne Gore, a gro crnogorske vojske napušta domovinu. Ugledni građani i patrioti bivaju hapšeni. Među njima i Blažov brat Stanko, zajedno sa Milutinom i Milošem Vučinićem, Andrijom Raičevićem i drugima. Ova grupa je trebala da bude strijeljana 1. decembra 1918. u krugu Podgoričkog Monopola. Zahvaljujući komandiru straže, Savu Burzanu, crnogorskom patrioti, organizuju bjekstvo. Blažo im se pridružuje na Ćemovskom polju i s njima preko Gruda i Klimenta, u pratnji većeg broja albanskih prijatelja, ukrcava se na brod i odlazi u Gaetu. Tadašnji predsjednik crnogorske vlade Jovan Plamenac postavlja ga za načelnika opštevojnog odjeljenja Glavnog štaba crnogorske vojske u Italiji. Povratkom u domovinu, poslije amnestije koju je pod pritiskom nekih velikih sila, kralj Aleksandar morao donijeti, Blažo se vraća u Crnu Goru. Od kralja dobija ali i odlučno odbija ponudu da se reaktivira sa činom brigadnog generala u jugoslovenskoj vojsci. Penzionisan je u činu komandira. Sa bratom Stankom uključuje se u politički život kao federalista, posebno se angažujući na stvaranju saveza federalista i komunista. Na prvim izborima nastupaju zajedno kada im je kandidat u Podgorici, Blažo Marković. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Blažo se aktivno uključuje u politički život. Formiranjem crnogorske federalističke vojske, Krsto Popović dobija čin brigadira a Blažo pukovnika. Poslije oslobođenja 1946. uhapšen je i osuđen na smrt, a zatim pomilovan. Izlaskom iz zatvora zatražio je reaktiviranje penzije, ali je nije dobio. Iako u dubokim godinama, morao je da radi. Zaposlili su ga kao čuvara parka. Govorio je četiri jezika: ruski, francuski, njemački i italijanski. Živio je samotnjački, u neuglednoj sobici u Hercegovačkoj ulici u Podgorici, gdje je i umro 1968. godine. Brigadir Krsto Popović, komandant crnogorskih zelenaša u ustanku 1918. godine, bio je primoran da usljed vojno-političke situacije, nastale razlazom Tito – Draža 1941. godine, opet organizuje ustanak, crnogorski pokret – da ne dozvoli ponovnu aneksiju Crne Gore od strane izdajničke jugoslovenske vlade u Londonu, što je ona nastojala da ostvari preko svog vojnog ministra, Draže Mihailovića, komandanta srpsko-crnogorskih četnika-bjelaša, da preko novih rukovodilaca, Besarabića i Vukanovića, kao i 1918. godine, žari i pali po Lovćenu. Javnosti je, sigurno, malo poznato kakvi su, u stvari, bili federalističko – komunistički odnosi u vrijeme stare Jugoslavije. Poslije pobjednosno završenog građanskog rata u Rusiji l922. godine, Lenjin donosi prvi federalistički ustav. Iste godine, 29. juna zelenaši su u Podgorici održali Kongres na kome su donijeli Program i Statut Crnogorske federalističke stranke. Kongresu su kao posmatrači, prisustvovali komunisti Stanko Dragojević i Božo Ljumović. Prilikom čitanja tačke Programa koja se odnosila na spoljnu politiku Stranke – da se ona ima oslanjati na Rusiju bez obzira kakav je u njoj sistem, odjeknuo je snažan pljesak. Uzvikivalo se i klicalo:”Živjela Rusija!” Stanko Dragojević i Božo Ljumović su zatim uzviknuli: “Živio komunističko-federalistički savez!”, koji je istog dana zaključen i trajao četrnaest godina – do 15. decembra 1938. godine i do podnošenja kandidacionih lista za posljednju Narodnu skupštinu stare Jugoslavije… Ivan Milutinović je 1938. godine osudio kidanje saveza između crnogorskih komunista i federalista PRIPREMANJE LISTE Desetog decembra 1938. godine, u kući Sava Vuletića, sastali su se Mirko Vešović, šef Komunističke partije Crne Gore i Savo Vuletić, predsjednik Glavnog odbora Crnogorske federalističke stranke u Podgorici – da se dogovore oko zajedničke liste za izbore za Narodnu skupštinu. Savo Vuletić je prihvatio da on pripremi listu federalističkih kandidata, a Mirko Vešović je obećao da će imena komunističkih kandidata dostaviti petnaestog ujutro, pošto se u međuvremenu održi već zakazana partijska konferencija. Na konferenciji, međutim, nije bilo ni riječi o kandidatima. Najviše priče bilo je o dr Sekuli Drljeviću, a zatim o raskidu federalističko-komunističkog saveza. U raspravi o raskidu saveza došlo je do podjele na dvije grupe: klubaško-bjelašku na čelu sa Gojkom Garčevićem, koja je bila za raskid saveza po svaku cijenu, i drugu grupu, pravaško-zelenašku sa inžinjerom agronomije Lazarom J. Đurovićem, na čelu, koja se zalagala da se savez pošto-poto održi. Na glasanju je prevagnula klubaško-bjelaška struja, pa je time i savez raskinut. Tako se i sa listama za izbore izašlo odvojeno. Odmah po završetku konferencije, Lazar Đurović je o njenim zaključcima telefonom izvijestio Ivana Milutinovića u Zemunu. Milutinović je obećao da će prvim avionom, već ujutru, doći u Podgoricu. Stigao je, međutim, tek drugi dan, kad su liste već bile predate na potvrdu Okružnom sudu u Podgorici. Da bi se savez održao, Ivan Milutinović se, čim je došao u Podgoricu, sastao sa Savom Vuletićem i dogovorio da održe zajednički zbor komunista i federalista u selu Markovićima, u Piperima. Zbor je održan 18. decembra. Na njemu je prvo govorio Ivan Milutinović. On je osudio odluku o raskidu saradnje i od zbora zatražio da se preko nje pređe jer: Mi smo jedna duša, jedno tijelo, a što su prisutni oduševljeno prihvatili, kličući: Živio federalističko-komunistički savez, što se ponovilo i poslije govora Sava Vuletića. Na zboru je odlučeno da za Narodnu skupštinu, u srezu gdje su federalisti u većini, komunisti glasaju za federaliste, a tamo gdje su komunisti u većini, federalisti glasaju za njihovu listu. Zadovoljni što je savez obnovljen, učesnici zbora su jednoglasno zapjevali crnogorsku himnu: Vječna naša Crna Gora. Zbor je završen opštim veseljem, jelo se i pilo. Obnovljenom federalističko-komunističkom savezu ostao sam vjeran u toku Drugog svjetskog rata, u očekivanju rezultata sastanka Krsta Popovića i Ivana Milutinovića, iako sam prividno sarađivao sa okupatorom. Pomagao sam NOP i zbog toga sam od okupatora – četnika i Njemaca osuđivan na smrt. Za mene kao Crnogorca, okupatori su bili i onaj isti režim iz 1907-1908 i 1918. t.j. izdajnička jugoslovenska emigrantska vlada, dok su Italija i Njemačka za mene kao oficira specijalistu, bili to – privremeno . ——————————————————————————– RATNO VRIJEME Poslije Hitlerovog napada na Jugoslaviju i njene kapitulacije 17.IV 1941. godine, vlada generala Simovića sa kraljem Petrom, po drugi put bježi preko Crne Gore u Englesku. Odmah po dolasku u Nikšić, ostavlja Marka Dakovića, ministra bez portfelja i ministra Gavrilovića sa državnom kasom – da velikodušno dijele novac po nikšićkom srezu, znajući da predstoji ulazak italijanskih trupa u Crnu Goru. Čine to u propagandne svrhe, isto kao i 1918. kada su odjednom podijelili trogodišnje plate. Crnu Goru je zaposjela italijanska divizija Tara sa štabom na Cetinju. Njen komandant, general Podeleon i načelnik štaba Oreol, ubrzo su se povezali sa Petrom Plamencem, bivšim ministrom spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore, koji je poslom boravio u Rimu, posjećivao italijanski dvor i upoznao mnoge ugledne ličnosti. On i Krsto Popović bili su dobri prijatelji, često su se družili i šetali Cetinjem. Jednom prilikom slučajno su se sreli sa komandantom divizije. Tom prilikom Plamenac je generalu predstavio Krsta. Taj susret i poznanstvo Krstu će dobro doći prilikom formiranja crnogorskog pokreta 1942. godine. U međuvremenu je Pircio Biroli, postupajući po naređenju rimske vlade, započeo pregovore sa crnogorskim patriotima o uslovima pod kojima bi se prihvatili vlasti u Crnoj Gori. Preko civilnog komesara u Podgorici, pozvan sam na Cetinje. Prvog marta 1942. godine komesar je došao džipom po mene, da odemo kod Birolija. Znajući za cilj sastanka, razmišljao sam šta da odgovorim ako mi prvome ponudi vlast. Nakon razgovora sa B. Markovićem, K. Popovićem i N. Radovićem, Biroli se okrenuo Draži Mihajloviću Naumio sam da ga najprije podsjetim na Napoleonov pohod na Rusiju 1812. godine i kako je završio, da mu kažem da je i njemu i meni, kao specijalistima, to dobro poznato, kao i da je ovaj Drugi svjetski rat tek počeo, a ratna sudbina je promjenljiva. Zatim ću mu reći: Ekselencijo, obraćam se Vama kao prijatelju Crne Gore. Ako ste došli u nju kao njen iskreni prijatelj, a ne kao okupator, to u Vašem vojno-političkom interesu, predlažem: 1.Da evakuišete teritoriju Crne Gore sa sjedištem u Skadru, 2.Od strategijske mreže-veze-komunikacija predlažem sljedeće: Skadar-Kuks-Đakovica itd. 3.Za operacije u Bosni imate mrežu i to: Gruž-Hum-Mostar itd. 4.Što se tiče snabdijevanja crnogorskog naroda namirnicama i ostalim potrebama, nastavite, kao i do sada, o čemu će se voditi stroga evidencija i po svršetku rata, onaj ko pobijedi, budući gospodar Crne Gore, dug mora platiti. Po dolasku na Cetinje, oko 10 sati, zamolio sam komesara da stane pred kafanu Nikole Jovanovića. Komesaru sam rekao da ću se tu malo zadržati, a da ću u ll sati, po dogovoru, biti u Birolijevom kabinetu. Komesar je otišao, a ja, ulazeći u kafanu, viđeh Krsta Popovića i dr Novicu Radovića. Čim me spaziše, Krsto mi dobaci: – Tebe i čekamo, jer smo i mi pozvani kod guvernera. Zatim se povukosmo u sobu da se dogovorimo kako da postupimo. Kazah im šta ću da odgovorim guverneru ako mi ponudi vlast, što oni u cjelosti prihvatiše i odobriše. U jedaneset sati primio nas je Biroli. Krsto je sio u sredinu, Novica s njegove desne, a ja s Krstove lijeve strane. Biroli se prvo obrati meni – pod kojim uslovima prihvatam vlast?! Odgovorio sam mu onako kako sam se dogovorio sa Krstom i Novicom. Zatim sam se pozdravio i izašao. Vratio sam se u kafanu, očekujući Krstov i Novičin dolazak. Ubrzo stigoše. Rekoše da su u svemu podržali moje uslove. A oni, naravno, nijesu odgovarali guverneru, odnosno vojnim i političkim interesima Italije. Zato je Biroli stupio u pregovore sa delegatom izbjegličke jugoslovenske vlade u Londonu, Dražom Mihailovićem, 6. marta 1942. godine u Lipovu, kod Kolašina. Tu su zaključili ugovor o saradnji, na osnovu kojeg je đeneral Blažo Đukanović, istog dana postavljen za vrhovnog vojnog i političkog šefa Crne Gore. KOMUNISTI OPET KRŠE DOGOVOR Jugoslovenska izdajnička vlada u Londonu, udružena sa imperijalističko-kapitalističkim zemljama Zapada, nastojala je svim silama da kao 1918. godine, preko nasilne aneksije Crne Gore, ponovo uspostavi nekadašnje stanje na cijeloj teritoriji Jugoslavije. Poslije razlaza Tita i Draže, udružena sa okupatorima, Njemačkom i Italijom, započela je protiv Tita otvorenu borbu, nastojeći da mu onemogući stvaranje nove Jugoslavije. U tom cilju poslala je u zemlju i vojnu misiju – đeneralštabnog oficira Zariju Ostojića i majora Lalatovića, dok je engleska vlada u svojstvu savjetnika, kod Draže Mihailovića, poslala kapetana Hadsona. Misija je početkom januara otputovala iz Engleske u Aleksandriju, a odatle, sredinom mjeseca, podmornicom stigla do crnogorske obale, iskrcavši se između Budve i Petrovca i uputivši se u Crmnicu ( centar bjelaštva). Zarija Ostojić je organizovao konferenciju kojoj je prisustvovao i major bivše jugoslovenske vojske, Petar Mašov Filipović, iz poznate crnogorske familije iz Dobrskoga Sela. Ostojić im je saopštio naređjenje Bogoljuba Jelića, ministra vojnog: “Svi oficiri, podoficiri i činovnici zakleti na vjernost kralju Petru, imaju otići u šumu… (i) onemogućiti uspostavu reda i mira do kraja rata po cijenu života. Ovo je životno pitanje Srbije, materijalna sredstva su obezbijeđena”. Početkom februara 1942. godine Petar Mašov Filipović je došao na Cetinje i izvijestio Krsta Popovića da je stigla vojna misija iz Londona, upućena Draži Mihailoviću, radi formiranja vrhovne komande. Uručio mu je i cedulju s naređenjem ministra Jelića. Rekao je: “Krsto Popoviću, predajući ti ovu cedulju, ja sam kao Crnogorac, izvršio svoju dužnost, a ti, kao vođa Katunjana-Crnogoraca, znaš šta ti je činiti”. Sjutradan mi je Krsto po kuriru, inače svome sinovcu Dušanu, poslao poruku da dođem na Cetinje. Glavari su odlučno poručili Krstu Popoviću da mora spriječiti ponovno anektiranje Crne Gore Znajući da je riječ o nečem važnom, riješio sam da ne časeći, s kurirom odem na Cetinje. Čim sam stigao, Krsto mi je dao cedulju s naređenjem vojnog ministra, tražeći da razmislim o njoj i iznesem mu svoj predlog. Rekao sam mu: “Restauracija stare Jugoslavije se ne može ostvariti bez ponovne aneksije-okupacije Crne Gore, a to, Krsto Popoviću, znači ponavljanje 1918. godine!”. Rekao sam mu i da bi on, kao vođa Katunjanja-Crnogoraca i komandant zelenaša u ustanku 1918. godine, snosio svu moralnu odgovornost ako ne bi predvidio događaje, preduhitrio i otklonio opasnost. Treba odmah da uputiš kurire glavarima Stare Crne Gore da dođu na konferenciju koju ćeš zakazati što prije. Dogovorili smo se da to bude 6. marta, u 1O sati, u kafani Nikole Jovanovića. Nakon toga sam se vratio u Podgoricu, s tim da na Cetinje dođem petog marta. Već toga dana sam na Cetinju srio gotvo sve crnogorske glavare. Konferencija je počela tačno u zakazano vrijeme. Otvorio ju je Krsto Popović, izloživši nastalu situaciju u Crnoj Gori i pročitavši naređenje Bogoljuba Jelića. Obratio se učesnicima: “Braćo moja, pozvao sam Vas na ovaj skup, da vas upoznam sa situacijom, pa vas sad i pozivam da odlučite – hoćemo li da dozvolimo novim Besarabićima i Vukanovićima, da ponovo pale i žare po Lovćenu, kao i 1918. godine, ili ćemo se tome oduprijeti. Prije nego odlučite šta ćemo i kako ćemo, jer od naše odluke zavisi sloboda čitavog naroda, odnosno Crne Gore, predlažem desetominutnu pauzu”. Glavari su se povukli na dogovor. Njihov odgovor bio je jednoglasan i odlučan: “Krsto Popoviću, okupi vojsku, vodi je, zaposjedni teritoriju i osiguraj granice Stare Crne Gore! Ne dozvoli da je ponovo aneksiraju, ovog puta preko Draže Mihailovića. Ali, postavljamo i uslove: stupati u borbu sa partizanima ne smiješ po cijenu života. Samo ako budeš napadnut – brani se!”. Zatim se pristupilo izboru načelnika štaba. Svi su bili za to da se ja primim te dužnosti.Zahvalio sam se na povjerenju, ali sam obrazložio i zašto se ne mogu prihvatiti – dvadeset godina je prošlo otkako je Crna Gora nestala kao nezavisna država sa političke scene, tj. ušla u sastav Srbije, i za tako dug period, narod se izmiješao, i dok današnja katunska mladež ne položi ispit u patriotizmu, prateći Krsta Popovića u izvršavanju zadatka koji ste mu povjerili, ne mogu se prihvatiti dužnosti načelnika štaba, ali ću Krsta u svemu pomagati i podržavati, izvršavati svako njegovo naređenje, pa makar me to koštalo života, jer znam da je to u interesu Crne Gore. Za načelnika štaba, glavari su onda odredili majora jugoslovenske vojske, Mihaila Jovićevića, povjerenika Komunističke partije. Na kraju konferencije odlučeno je i Krstu naređeno: “Čim stigneš na Simunju, pošalji parlamentarca da odnese Ivanu Milutinoviću poruku, poziv da se sastanete radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv neprijatelja. Što god utanačiš sa Ivanom Milutinovićem, mi ćemo aminovati!”. Istog dana, nakon završetka konferencije, Krsto je pristupio formiranju odreda. Osmog marta ujutro otpočeo je pokret u pravcu Simunje. Stigavši na nju, odmah je poslao parlamentarce sa poručnikom Milom Mirkovićem i porukom Milutinoviću – da se sastanu i dogovore o saradnji. Poručnik Mirković, čim je stigao da prve partizanske straže, uručio im je poruku i od njih dobio potpisanu potvrdu o njenom prijemu. Nakon toga se vratio i o svemu izvijestio Krsta Popovića. Popović je dva dana čekao odgovor od Ivana Milutinovića. Trećeg dana, na žalost, umjesto odgovora, stigla je vijest da je partizanska zasjeda, koju je poslala komanda Lovćenskog partizanskog odreda, koji je noću zaposio položaj naspram Crnog vrha, otvorila vatru na Krstovu predstražu, jednog vojnika smrtno, a drugog lakše ranila. O tom događaju Krsto me odmah telefonom obavijestio i pozvao da dodjem na Simunju i uvjerim se da su partizani prvi izazvali borbu. Krv je pala i zelenaška osveta je morala nastupiti. Povodom ovog slučaja, Krsto Popović je htio da čuje moje mišljenje. Rekao sam mu da je to djelo klubaša-bjelaša, onih istih iz 1918. godine, protivnika federalističko-komunističkog saveza iz l924. Tim postupkom komande Lovćenskog odreda željelo se sprečavanje obnavljanja tog saveza.Zato su i postavili zasjedu i otvorili vatru na tvoje ljude. Vratio sam se u Podgoricu.Borba je u međuvremenu započela. Partizani su odstupali u pravcu Čevo-Trešnjevo. Krsto je, shodno naredjenju crnogorskih glavara, nastupao polako za partizanima, omogućavajući im da slobodno odstupaju. Na proglas “Ko je Crnogorac – u vojsku Krsta Zrnovoga!” odmah se javilo trista Cetinjana Sve do planine Drockorice nije bilo čarke između partizana i Krsta. Komanda Lovćenskog partizanskog odreda, došavši na Drockoricu, odlučila je da se tu ustavi i pruži otpor. Krsto Popović je čekao čitav dan da partizani odstupe, ali kako oni nijesu pokazivali ni najmanje namjere za to, odlučio je da ih napadne. Učinio je to rano, 28. maja, i poslije kratke i žučne borbe, partizani su se povukli u pravcu Vilusa, a Krsto je išao za njima na liniji fronta: Vilusi-Rečine. Partizani su nastavili odstupanje linijom fronta Velimlje-Petrovići, prešli granicu Crne Gore, u namjeri da se spoje sa partizanima Bosne i Hercegovine. Krsto je nastavio u pravcu planina; Bratagoša-Uteza i Njegoš, granice teritorije cuckoga plemena – da je, po odluci crnogorskih glavara zaposjedne. Izvršivši to naređenje, utvrdivši položaj, ostavio je na njemu četvrti bataljon pod komandom Rista Radovića, pa se vratio na Cetinje. Poslije borbe na Drockorici, 28/29. maja, komandant partizanskog Lovćenskog odreda, Sava Kovačević-Mizara, naredio je evakuaciju Grahova, u koje je 3O. maja 1942. godine, ušla jedinica Krsta Popovića, kojom je komandovao Pavle Krivokapić. Posijedanje teritorije cuckoga plemena od strane Krsta Popovića, imalo je višestruki vojno-politički značaj, osobito za partizane u Bosni i Hercegovini i prodor Tita u IV ofanzivi: l.Pomenuta teritorija predstavljala je branu koja je razjedinjavala dva fronta i to: crnogorski od hercegovačkog, 2.Onemogućavala je koordinaciju-saradnju rečenih frontova, 3.Presijecala je dvije strategijske mreže-veze, direktne: Nikšić-Trebinje, i to: Nikšić-Trebinje-Mostar-Neretva kolski, Nikšić-Bileća-Trebinje željeznički i Nikšić-Bileća-Gacko-Nevesinje-Mostar-Neretva kolski. Kada se Tito u kanjonu Neretve našao u teškoj situaciji, blokiran sa svih strana – upravo zbog pravaca, zaposjednutim Krstovim jedinicama, okupatori su bili primorani da šalju kako materijal, tako i trupe i pojačanja okolnim putem i to: Nikšić-Breza-Volujak-Žabljak-Goransko-Gacko-Nevesinje-Mostar-Neretva.Ovaj postupak zelenaških saveznika, doprinio je Titovom prodoru kod Jablanice, na Neretvi l943. godine i njihovoj sjajnoj pobjedi 15.V 1943. godine na Radovču. KO JE CRNOGORAC – U VOJSKU KRSTA POPOVIĆA Poslije ugovora Pircija Birolija i Draže Mihailovića, o saradnji protiv partizana, Blažo Đukanović, vrhovni vojno-politički šef Crne Gore, 8. marta 1942. godine, izdaje Proklamaciju Crnogorcima, objavljujući mobilizaciju, zahtijevajući da se Crnogorci upisuju u nacionaliste, prijeteći onima koji se ne odazovu, da će biti strogo kažnjeni. U Vladinom domu otvorio je mobilizacijsku kancelariju. Čim sam to saznao, ja sam na svoju ruku, shodno obećanju crnogorskim glavarima da ću Krsta Popovića pomagati i po cijenu života, otišao u Vladin dom, poveo sa sobom komandira Rista Hajdukovića i demonstrativno otvorio zelenaško-mobilizatorsku kancelariju. Istakao sam objavu: “Ko je Crnogorac – u vojsku Krsta Popovića!”. Čim sam je razglasio, omladina, simpatizeri komunista i komunisti opštine Cetinje pohitali su da se upisuju u vojsku Krsta Popovića, znajući da su zelenaši saveznici komunista. Upisalo se oko tri stotine dobrovoljaca. Svakome sam dao potvrdu da je vojnik Krsta Popovića. Svi oni bili su slobodni da se bave privatnim stvarima. Na tom mjestu ostao sam do 5. juna, kad me Krsto zamolio da pođem na Grahovo. Rekao mi je da se hercegovački intelektualci mnogo interesuju za političke pokrete u Crnoj Gori, a ja, kao obavještajac, mogao bih mnogo da pomognem u objašnjavanju ciljeva i politike Crnogorskog pokreta Krsta Popovića, Četničkog pokreta i Komunističke Partije Jugoslavije. U toku tronedjeljnog boravka na Grahovu, došle su tri grupe kod mene. O Pokretu Krsta Popovića sam ih informisao sljedeće: pošto političko pitanje Crne Gore na međunarodnoj konferenciji mira u Versaju u toku Prvog svjetskog rata, zvanično još nije riješeno, to Krsto Popović na osnovu nastale novo vojno-političke situacije u Crnoj Gori, krajem 1941. godine, formira Crnogorski pokret, da onemogući ponovnu aneksiju Crne Gore. Zaposio je teritoriju i držaće je do kraja rata čiji se kraj vidi: poraz fašizma i pobjeda Rusije i njenih saveznika. O četničkom pokretu Draže Mihailovića rekao sam da je u početku politički manevrisao uz Tita, ali, uvidjevši da je Tito republikanac, Draža ga je napustio, prišao okupatorima i započeo krvavi bratoubilački rat, uvjeren da će uz pomoć fašista, restaurirati stari režim. Italijanski general nije priznavao vlast Dražinog namjesnika, jer se radilo o Crnoj Gori a ne o Srbiji Komunistička partija Jugoslavije digla se na ustanak čiji je prvi cilj bio da se pomogne Sovjetski Savez i njegovi saveznici u borbi protiv fašizma. Ta pobjeda je sigurna. Kao šef Komunističke partije Jugoslavije, Tito će po završetku rata, kao i Lenjin 1924. godine, koji je stvorio Sovjetski Savez na bazi federalizma, stvoriti novu Jugoslaviju. U međuvremenu su Andrija Milović i pop Roganović otputovali na Cetinje i Blažu Đukanoviću predali spisak simpatizera i komunista opštine Grahovo. Desetog juna vratili su se na Grahovo. Iako je Milović preko Krsta Vujovića, komandanta mjesta, nastojao da se upozna sa mnom, ja sam to izbjegao, dok sam se s popom Roganovićem upoznao tek 17.juna, preko Krsta Popovića, koji je tog dana došao na Grahovo, a pop je bio, kao i on, iz Cuca. Prije nego je došao na Grahovo, Krsto me 14. juna, telefonom nazvao s Cetinja, saopštavajući mi da pozovem kmetove Grahovske opštine, da 18. juna u 3 sata poslije podne, dođu na konferenciju u Osječenici. Upitao sam ga: zašto to nije saopštio komandantu mjesta Krstu Vujoviću, a on mi je odgovorio da ima povjerenja u mene da ću tu stvar bolje svršiti. Bio sam radoznao, pa sam ga priupitao: “Šta ima novo, te pozivaš kmetove?” “To ću ti kazat kad dođeš sa dr Novicom Radovićem, 17. juna na Grahovo” – odgovorio mi je. Pošao sam u komandu mjesta i Krstu Vujoviću prenio Popovićevo naređenje, jer mi je Krsto rekao da ga uključim. Saopštio sam mu naređenje da se pozovu kmetovi na konferenciju u Osječenici 18. juna u tri sata. Vujović je naredio bivšem sekretaru opštine, Bulajiću, da odmah uputi poziv kmetovima da dođu na konferenciju i da im kaže da na nju dolaze Krsto Popović i dr Novica Radović, što je Bulajić i učinio. Sedamnaestog juna u 10 sati prije podne stigli su Krsto i Novica. Poslije kratkog odmora, u komandi mjesta održan je sastanak na kome je, na moje traženje, Krsto objasnio zbog čega poziva kmetove: 1.Blažo Đukanović kao vrhovni vojno-politički šef Crne Gore, a na osnovu ugovora između Birolija i Draže Mihailovića, tražio je, i traži razoružanje vojske Krsta Popovića i posijedanje Katunske nahije, t.j.teritorije cuckoga plemena svojim snagama, jer ona ima strategijski značaj za vođenje operacija u Hercegovini; 2. Hapšenje svih komunista na teritoriji opštine Grahovske. Guverner Biroli, vraćajući se iz Lipova, gdje je potpisao ugovor sa Dražom Mihailovićem, informisan je da se Krsto Popović, organizator Crnogorskog pokreta, sporazumio sa komandantom divizije “Tara”, generalom Pedersonijem, bez pisanog ugovora, da mu general da odriješene ruke u sprovođenju crnogorske politike i da se u njegov rad niko ne miješa. Uprkos insistiranju generala Blaža Đukanovića o razoružanju jedinica Krsta Popovića, guverner Biroli nije mogao izvršiti zahtjev, pošto general Pedersoni ne priznaje ni ugovor sklopljen sa Dražom, ni postavljenje Blaža Đukanovića za političkog i vojnog šefa Crne Gore, jer ovo nije Srbija, nego Crna Gora. Taj ugovor ne priznaje ni Krsto Popović koji je o njemu obaviješten i zvaničnom notom preko komande divizije ” Tara”, kao i o postavljenju Blaža Đukanovića za vrhovnog šefa Crne Gore. Krsto Popović je nastavio da nam objašnjava: “Da bih ubijedio guvernera Birolija da ne postoji federalističko-komunistički savez, kako mu dostavlja Blažo Đukanović, dogovorio sam sa dr Novicom Radovićem plan koji ću vam izložiti a koji sam prethodno dostavio komandantu divizije ” Tara”, generalu Pedersoniju. On mi je odgovorio: “To je vaša stvar, ja se u to ne miješam”. Riješili smo da iskoristimo namjeru Blaža Đukanovića o hapšenju simpatizera komunista sa teritorije opštine Grahovske, a prema spisku kojeg su mu dostavili Andrija Milović, dugogodišnji predsjednik opštine Grahovske za vrijeme bivše Jugoslavije i pop Roganović, njen dugogodišnji paroh. Zato sam i zvao Blaža Markovića i saopštio mu da pozove kmetove na konferenciju u Osječenici, za l8.jun u tri sata poslije podne. Nadam se da ćemo plan izvršiti, spasti Katunsku nahiju od ponovne aneksije”. Odatle smo pošli na ručak. Poslije ručka došao je pop Roganović da se vidi s Krstom, inače svojim plemenikom. Krsto me upoznao s popom, ja sam ih ubrzo ostavio i otišao da malo odmorim. Poslije večere, Krsto mi je ispričao o razgovoru sa popom. Rekao mi je da je popa odredio za isljednika, a mene, kao načelnika svoga štaba, moli da potpišem zapisnička saslušanja i sprovodni akt političkom odboru u Cetinje, a preko dr Novice Radovića kao posmatrača. Za to, rekao mi je, ima dva razloga: to zahtijeva interes Crne Gore i drugi – radi guvernera Birolija, da zna da ti saradjuješ sa mnom, jer te Biroli izuzetno cijeni. Rekao sam grahovskim komunistima: “Spasili ste Katunsku nahiju od nove jugoslovenske aneksije” S obzirom da sam glavarima crnogorskim obećao da ću Krsta u svemu pomagati, a pogotovu kad je u pitanju interes Crne Gore, prihvatio sam njegov predlog da potpišem pomenuta akta. Sjutradan, 18. juna 1942. godine, u tri sata poslije podne, Krsto Popović, dr Novica Radović i ja, našli smo se na konferenciji. Tu su bili svi pozvani kmetovi, kao i Andrija Milović i pop Roganović. Prvi je uzeo riječ Krsto Popović. Izložio je situaciju u Crnoj Gori, objasnio ciljeve pojedinih pokreta i nastavio:”Izviješten sam da na teritoriji Grahovske opštine ima dosta ljudi koji imaju braću i prijatelje u partizanima i sa kojima održavaju veze, čime stvaraju nerede na teritoriji opštine, a komanda divizije za to svaljuje svu odgovornost na mene. Riješio sam da u interesu reda i mira, privremeno uklonim komuniste i njihove simpatizere sa teritorije ove opštine. Njihove spiskove ima svako od vas, pa ih, po grupama, dovedite na Grahovo i predajte kapetanu Draganiću”. Zatim se za riječ javio Andrija Milović. Priprijetio je kmetovima: “Nemoj ko da se usudi da koga izostavi, jer mi posjedujemo spiskove”. Konferencija je završena, kmetovi se razišli, i već iste večeri neki od njih počeli su da privode prve grupe. Pop Roganović je isljeđivao komuniste koje je lično poznavao i koji su bili opasni. U aktu koji će biti poslat političkom odboru na Cetinje, a kojim je predlagao nekoga za smrt, nekoga za zatvor, a nekog za internaciju, upisano je njih 62. Dovođenje i isljeđivanje grupa i pojedinaca vršeno je sve do 22. juna uveče. Pošto je isljeđivanje završeno, pop Roganović, shodno naređenju Krsta Popovića, saopštava mi da treba da potpišem zapisnike i sprovodni akt, što sam i učinio. Sjutradan ujutru, komandir posade odredio je patrolu da sprovede zatvorenike. Tačno u 5 sati, 23. juna ujutru, krenuli su za Cetinje. Ja sam odmah telefonom o tome izvijestio Krsta Popovića. Zatražio sam da naredi zadruzi u Bati da im spremi ručak, a da ih, čim stignu na Cetinje, smjeste u barake iza komande divizije ” Tara”. Takođe, da im se spremi večera. Rekao sam da ću, pošto sam povjereni zadatak izvršio, u tri sata poslije podne napustiti Grahovo i doći na Cetinje. Pripomenuo sam mu još jednom da ih smjesti u barake, a ako Blažo Đukanović pokuša da ih uzme pod svoju kontrolu, da to ne dopusti ni po cijenu života, shodno našem dogovoru, jer se već sjutra svi imaju vratiti na Grahovo. Na Cetinje sam stigao desetak minuta prije njih i lično ih poveo u barake, gdje smo im obezbijedili večeru. Zatim sam pošao u komandu divizije ” Tara” kod načelnika Štaba, Oreolija, i izvijestio ga o situaciji. Odgovorio mi je da se u naše političke stvari ne miješa. Poslije večere posjetio sam zatvorenike. Obratio sam im se: “Braćo, vi ste žrtva interesa Crne Gore. Spasli ste Katunsku nahiju od ponovne aneksije od jugoslovenske izdajničke vlade. Sjutra ujutru, u pet sati, pod pratnjom iste patrole, vraćate se na Grahovo, a Krstu Vujoviću je telefonski naređeno da čim stignete, da vas odmah pusti da idete kućama”. Želim vam srećan povratak. Na to su mi odgovorili: “Hvala vi!”. Oni su otputovali za Grahovo, a ja za Podgoricu. Ostvarujući naređenje glavara crnogorskih o osiguranju teritorije Lovćenske Crne Gore, Krsto Popović je pristupio formiranju Lovćenske brigade, u čiji sastav su ušle sljedeće jedinice: I bataljon (komandant Dušan Vuković), sa sjedištem u Čevu; II bataljon ( komandant Đoko Drecun), sa sjedištem u Rijeci Crnojevića; III bataljon (komandant Petar Vuleković), sa sjedištem u Brčelima i IV bataljon ( komandant Risto Radović), sa sjedištem u Velimlju. Formirane su i posade: I posada-Budva, komandant Vidak Mićunović; II posada – Petrovac, komndant Vaso Radovanović; III posada-Bar, komandant Mirko Božović; IV posada-Grahovo, komandant Vidak Roganović i V posada-Kokoti, komandant Andrija Pejović. Ja se ranije nijesam htio primiti dužnosti načelnika štaba Krsta Popovića iz razloga koje sam naveo, ali pošto su Katunjani položili ispit iz patriotizma, tj. pratili su Krsta Popovića u izvršavanju povjerenog mu zadatka – posijedanja teritorije Cuckoga plemena, ja sam se odazvao ponovnom Krstovom pozivu da se primim dužnosti političkog načelnika štaba brigade, dok je major Mihailo Jovićević ostao načelnik operativnog štaba novoformirane Lovćenske brigade sa sjedištem na Vilusima, a ja sa sjedištem na Cetinju. PARTIZANI POD FEDERALISTIČKOM ZASTAVOM Poslije neuspjelog napada na Pljevlja, 1. decembra 1941. godine, partizanske snage su odstupale u raznim pravcima, a po kazivanju profesora Nova Vuletića, komandanta IV partizanskog bjelopavlićkog bataljona, Glavni štab im je saopštio da se ranjeni, bolesni i iznemogli mogu vraćati kućama, a ostali imaju odstupati u pravcu Žabljaka. Crnogorski pokret bio je formiran radi otpora ministru izbjegle vlade generalu Mihailoviću Na osnovu tog naređenja on je sa svojim partizanima odstupio u Bjelopavliće i krio se po Planinici sve do oktobra 1942. godine, kada je otkriven od patrola Jakova Jovovića, komandanta četničke brigade u Bjelopavlovićima. Od tada je bio neprestano gonjen. Zato je bio prinuđen da sa svojim ljudima pobjegne, kako je rekao, kod starih saveznika u Katunsku nahiju, kod Krsta Popovića i mene. Šesnaestog oktobra 1942. godine, prijavili su se komandantu Dušanu Vukoviću na Čevu. Čim je Novo Vuletić sa dvadeset partizana stigao na Čevo, Vuković je o tome obavijestio Krsta Popovića, pitajući šta da čini. Krsto mu je odgovorio da Nova Vuletića uputi komandi na Cetinje, a partizane uvrsti u jednu od bataljonskih četa. Sjutradan ujutru Novo Vuletić je stigao na Cetinje. Ja sam s njim pošao u komandu divizije ” Tara” i predstavio ga njenom rukovodstvu. Dr Novica Radović je o Novovom dolasku već obavijestio generala Pedersonija. Kad sam sam s Vuletićem došao kod generala, Pedersoni mi je rekao: “Činite što hoćete, ja se ne miješam”. Dolazak komandanta IV partizanskog bjelopavlićkog bataljona na Cetinje, međutim, na guvernera Birolija, djelovao je kao grom iz vedra neba. Sada je bio čvrsto uvjeren da su izvještaji Blaža Đukanovića o komunističko-federalističkom savezu, istiniti. Koristeći nastalu situaciju, Blažo Đukanović urgira kod Birolija da se pridržava ugovora koji je sklopio sa Dražom. Biroli mu je dao odriješene ruke, da sam, pomoću četnika, shodno ugovoru, razoruža Dušana Vukovića i zaposjedne Katunsku nahiju koja je imala veliki strategijski značaj, osobito za nastupajuću IV ofanzivu. Blažo Đukanović, Bajo Stanišić i Jakov Jovović pripremaju pohod na Čevo. Blagodareći izvještaju divizije ” Tara”, saznali smo o namjeri četničkog rukovodstva da se l8.novembra ujutru otpočne sa akcijom. Dušan Vuković je pozvan na Cetinje i blagovremeno obaviješten o tome. Naređeno mu je da 17-og uveče zaposjedne sa bataljonom položaje kod Bešina Ubla.Čim se pojavi četnička kolona, da izadje pred nju i ultimativno im saopšti da se smjesta vrate, inače će odmah narediti da se otvori vatra. Blažo Đukanović i njegovo društvo potpuno su bili iznenađeni pojavom Dušana Vukovića na položajima kod Bešina Ubla. Dušan Vuković je izašao pred njih i prenio im naše naređenje. Pokolebani i zbunjeni, Blažo i njegova pratnja, pravdali su se da su na Čevo krenuli drugim razlogom – radi pomena nekom Gardaševiću. Zato je odmah naredio povlačenje. Poslije ovog uspjeha, javno smo na Cetinju, demonstrirali sa komandantom IV partizanskog bjelopavlićkog bataljona. Što se tiče italijanskih vlasti, oni su se držali krajnje neutralno. Komunistu Nova Vuletića, držao sam u komandi Lovćenske brigade do 2. januara l943. godine, dobro sarađujući s njim. Tada sam prešao na rad u Podgoricu, dok je Vuletić ostao u komandi na Cetinju sa komandirom Milom Lekovićem, s kojim je sarađivao do kapitulacije Italije, kada je napustio komandu i otišao u Zemun, kod svoje familije. GLAVU DAJEM – CRNOGORCA NE DAM! Sredinom oktobra 1942. godine, stižu prvi crni glasovi guverneru Biroliju i Blažu Đukanoviću o porazima u Bosni i Hercegovini koje im nanose partizani.Traži se hitna pomoć. Blažo apeluje na guvernera da uloži sav svoj autoritet i privoli Krsta Popovića da stavi 1000 Crnogoraca na raspolaganje četnicima i Italijanima. Biroli poziva Krsta 19. oktobra u guvernerstvo i moli da odredi 1000 Crnogoraca i pošalje ih u Bosnu. Krsto Popović odgovara: Nijednoga Crnogorca ne dam, ekselencijo. Ja sam formirao Crnogorski pokret protiv izdajničke jugoslovenske vlade u Londonu, odnosno njenog ministra na terenu, Draže Mihailovića. Krsto se vratio u komandu, a guverner na ovaj njegov odgovor nije reagovao, ali ga je sjutradan ponovo zvao s istom molbom, ali je opet dobio isti odgovor: Glavu dajem – Crnogorca ne dam! Tada mu je guverner dobacio: “Gospodine đenerale, vi ste kompromitovani, Cetinje ne smijete napustiti”! Znajući šta će se desiti, ja sam pred komandom pripremio limuzinu da Krsto, čim dođe, odmah otputuje na Čevo među vojsku. Rekao sam mu da ću ja ostati u komandi da pratim situaciju, a s njim ću biti u telefonskoj vezi. Nije prošlo ni desetak minuta, a guverner je bio obaviješten da je Krsto otputovao k Čevu. Tamo je ostao deset dana. Za to vrijeme, na osnovu novostvorene situacije a i sugestija komande “Tare” koja je bila naklonjena Krstu, Biroli je počeo pokazivati indiferentnost prema Đukanovićevim zahtjevima. Zato sam telefonom pozvao Krsta da se vrati na Cetinje, što je on i učinio, a guvernerove intervencije su prestale. Poslije zaposijedanja Katunske nahije i obezbjeđenja njene granice, nije bilo potrebe da ja i dalje ostanem na tom terenu, pa sam odlučio da pređem u Podgoricu i tamo nastavim rad na ometanju planova Draže Mihailovića. Još odmah poslije formiranja Lovćenske brigade, ja sam načelnika štaba divizije “Tara”, majora Oreolija, obavijestio o svojoj odluci da odem u Podgoricu i zamolio ga da mi u interesu Crne Gore, kod šefa obavještajnog odjeljenja korpusa komande u Podgorici, pukovnika Citelija, pripremi teren za akciju. Zbog toga sam nekoliko puta išao u Podgoricu, posjećujući pukovnika Citelija. Posljednji put sam bio u decembru. Tada sam ga upitao: Da li da konačno dođem u Podgoricu, a on mi je odgovorio: “Dođi kad hoćeš”. Zahvalio sam mu, rekavši da ću brzo doći. Već 2. I 1943. godine napustio sam Cetinje i Krsta Popovića i stigao u Podgoricu. U njoj sam odmah formiro ilegalni federalističko – komunistički štab (u Ulici Dakovića . U štab sam primio komunistu Voja Ivanovića, sudskog pripravnika koga sam oslobodio iz zatvora Jusovače i Milivoja Matovića, novinara, člana Federalističke stranke. Ovoj dvojici saradnika povjerio sam rukovodstvo u propagandne svrhe, štampajući i šireći letke i drugi materijal protiv Draže Mihailovića. Preporučio sam im da obavezno održavaju vezu sa Federalističkim odborom u Nikšiću kojim rukovodi student filozofije Mirko Nikčević. Ne dati ni jednoga Crnogorca da ga četnici vrbuju za bratoubilački rat protiv Crne Gore Ovoj dvojici saradnika povjerio sam rukovodstvo u propagandne svrhe, štampajući i šireći letke i drugi materijal protiv Draže Mihailovića. Preporučio sam im da obavezno održavaju vezu sa Federalističkim odborom u Nikšiću kojim rukovodi student filozofije Mirko Nikčević. (Nikčević je poslije kapitulacije italijanske vojske kao i ostale zelenaške jedinice Krsta Popovića prešao u partizane). Poginuo je kao komandant jedinice na Tarašu 1944. godine, zaustavljajući prodor Njemaca iz Podgorice prema Nikšiću). Četvrtog februara saopšto sam saradnicima da sam za 6.II 1943. godine, u deset sati prije podne pozvao crnogorske glavare sreza Podgoričkog na konferenciju radi formiranja federalistiko-komunističke ilegalne brigade. Svi pozvani su se odazvali i došli na konferenciju. Pošto sam je otvorio, upoznao sam ih sa naređenjem Bogoljuba Jelića, ministra vojnog, kojeg su donijeli članovi vojne misije sa potpukovnikom Zarijom Ostojićem, majorom Lalatovićem i kapetanom Hadsonom, koji su dobili zadatak da pomažu Dražu Mihailovića. Rekao sam im da je naređenje koje sam im pročitao, Krstu Popoviću donio Petar Mašov Filipović. Upoznao sam ih i šta je do sada urađeno po tom pitanju – od sastanka u kafani Nikole Jovanovića, do odluke crnogorskih glavara i naših aktivnosti i djelovanja. Rekao sam im: “Ovo sam vam braćo izložio radi vašega držanja, jer vaša akcija je analogna odluci glavara crnogorskih na Cetinju. Braćo, od danas ima narod sreza Podgoričkog da otkaže svaku poslušnost naređenjima četničke vlasti i vi od danas imate saopštiti kako četničkoj vlasti tako i italijanskoj da mi izvršavamo naređenja isključivo naših glavara Krsta Popovića i Blaža Markovića. Ovo je Crna Gora a ne Srbija!”. Poslije izvještaja, glavarima sam predložio formaciju federalističko-komunističke brigade, i to: komandant brigade Šćepan Lazović; komandant donjozetskog bataljona Jako Maraš; komandant gornjozetskog bataljona Petrović; Komandant podgoričkog bataljona Bogdan Šaković; komandant lješkopoljskog bataljona Risto Markuš; komandant gornjokučkog bataljona Pero Mićković; Bogić Laćević, Mileta Milić komandiri četa; komandant donjokučkog bataljona Jagoš Ivanović; komandant bratonoškog bataljona Gavro Đelević; komandant rovačkog bataljona Milutin Bulatović; komandant spuškog bataljona Tomaš Šaranović; komandant piperskog bataljona Pero Vuković ( zamjenik Tomaš Grujović). Konferencija je prihvatila ovaj predlog formacije federalističko-komunističko-zetske brigade. Jedan od komandanata bratonoškog bataljona postavio je pitanje da li sam izvijestio italijansku komandu o svom radu, na šta sam odgovorio potvrdno. Zatim sam izvijestio o zadatku pomenute brigade u Podgorici: ne dati ni jednoga Crnogorca Draži Mihailoviću da ga vrbuje u bratoubilačku borbu radi aneksije Crne Gore, a vama naređujem da od danas pa ubuduće, po mogućnosti, izlazite u susret partizanima, jer Komunistička partija , takođe se bori za ostvarenje federativnog uređenja Jugoslavije, kao i mi federalisti. Upoznao sam ih da usljed teške situacije na frontovima Bosne i Hercegovine, gdje okupatorske čete trpe poraz za porazom, apeluju na Birolija i Blaža Đukanovića da im pošalju pomoć. Naravno, traže crnogorsku, tj. zelenašku pomoć, da im Crnogorci popravljaju njihov teški položaj na frontovima, ali mi im ne damo ni jednoga Crnogorca, jer se zelenaši – federalisti isključivo bore protiv četnika. S obzirom da se Crnogorci nijesu odazvali apelu Pircija Birolija, kao i da su se oglušili o četiri Dražina naređenja za mobilizaciju, Mihailović je izdao i peto, a zatim i šesto naređenje na koje se takođe niko nije odazvao, iako je zaprijetio smrtnom kaznom. Zato je preko policijskih vlasti pristupio hapšenju crnogorskih patriota – zelenaša. Četnici su nastojali da ubrzano ojačaju svoje redove uoči borbe sa partizanima na Radovču, za koju su se pripremali, goreći od želje da se osvete za teški poraz kod Jablanice. Kao što je poznato, usljed velike nadmoćnosti okupatora, Tito je bio prinuđen da se pod pritiskom neprijateljskih snaga povlači od Bihaća u pravcu Grmeča i dalje u kanjonu Neretve. Povlačeći se dolinom Neretve u pravcu juga , Tito je i u ovoj najtežoj situaciji ispoljio svu strategijsku sposobnost komandanta. Naredio je rušenje mosta, demonstrirajući, odnosno maskirajući povlačenje svoje vojske, a naređujući glavnim snagama – komandantu Peku Dapčeviću da izvrši prodor kod Jablanice, sagradivši pontonski most. Prodor je potpuno uspio. Razbijene italijansko-srbijansko-crnogorske bjelaške snage naglo se povlače istim pravcem kojim su u oktobru 1942. godine hitali u pomoć svojima, a to su putevi o kojima sam već govorio – jer su im strateške direktne veze bile odsječene od zelenaške vojske Krsta Popovića. Razbijene okupatorske čete bježale su pred partizanima koji su ih danonoćno gonili, ne dajući im da predahnu sve do Radovča gdje su se okupatori, Italijani i četnici pripremili da ih dočekaju. U tu svrhu Draža Mihailović je u sporazumu sa konzulom, pukovnikom Kaljcoljori, izdao i šesti, posljednji ukaz o mobilizaciji, primjenjujući vojno – krivični zakon Srbije. Ko se ne odazove mobilizaciji – biće odmah strijeljan. Taj ukaz potpisao je i pukovnik Kaljcoljori. Čim je ukaz objavljen na opštinskim tablama u Podgorici, odmah sam počeo da sređujem dokumenta kojima ću demantovati izvještaj đenerala Blaža Đukanovića da se Crna Gora l918. godine dobrovoljno ujedinila sa Srbijom, već da je aneksirana. Sa pribavljenim dokumentima pošao sam pukovniku Citeliju, kome sam uložio protest protiv ukaza i njegovog objavljivanja, upozorivši ga da je riječ o nezakonitom aktu, protivnom međunarodnom pravu, tražeći od njega da ukaz broj šest suspenduje, jer ovo je Crna Gora a ne Srbija! Rezultat plebiscita u podgoričkom srezu bio je: za Crnu Goru 7000, a za Srbiju oko 800 građana Citeli mi je odgovorio da ih je đeneral Đukanović drukčije izvjestio, tj. da se Crna Gora dobrovoljno ujedinila i prema tome komanda smatra da je ukaz zakonit. Odgovorio sam mu: “Gospodine načelniče, dostavljam Vam zvanična dokumenta na osnovu kojih ćete se uvjeriti u suprotno”. Pošto sam mu detaljno izložio sve što se dešavalo na našoj i međunarodnoj političkoj sceni, pokrepljujući to brojnim primjerima, činjenicama i dokumentima, uspio sam da pukovniku dokažem da je izvještaj đenerala Đukanovića ordinarna laž. Zato sam zatražio da odmah suspenduje Ukaz 6 o mobilizaciji. Upozorio sam ga da se u slučaju njegove primjene, crnogorski patrioti – zelenaši neće odazvati mobilizaciji. Na mali pritisak četničkih vlasti zelenaši će odgovoriti borbom, te u tom slučaju počinje neminovni građanski rat, što, rekao sam mu, nije ni u političkom ni u vojnom interesu ni za vas. Pukovnik Citeli me zamolio da kroz dva dana ponovo dođem. Kad sam došao, saopštio mi je da komanda Korpusa nije nadležna da rješava politička pitanja. Zato me upućuje konzulu Kalcoljoru, komandantu crnih košulja, kome će on dostaviti sva dokumenta koja sam priložio i usmeno ga obavijestiti o mome zahtjevu. OD UKAZA – DO PLEBISCITA Po preporuci načelnika obavještajnog odjeljenja, pošao sam kod konzula, kojeg, inače, nijesam lično poznavao. Predstavio sam mu se, rekavši da smatram svojom obavezom da mu kao političkom šefu obrazložim zahtjev da se suspenduje ukaz o mobilizaciji, jer je riječ o nezakonitom aktu. Pukovnik Citeli vam je uputio dokumenta, na osnovu kojih ste mogli da se upoznate sa mnogim činjenicama koje se tiču Crne Gore, mada sam uvjeren da ste vi dosta upoznati, jer je Italija i za vrijeme predsjednika Fahta i presjednika vlade Bonomija podržavala crnogorski stav na međunarodnim konferencijama. Gospodine konzule, takođe vas izvještavam da ako Ukaz 6 Draže Mihailovića ne suspendujete, crnogorski patrioti – zelenaši, neće se odazvati mobilizaciji, čime će otpočeti građanski rat. Smatram svojom obavezom u ovom momentu, kao patriota Crne Gore, da vas zamolim da spriječite građanski rat, da utvrdite zakonitost i nezakonitost rezolucije Velike Podgoričke narodne skupštine, tj. da se utvrdi da li se crnogorski narod 1918. godine, dobrovoljno ujedinio ili nije. Zato predlažem da se u srezu Podgoričkom izvrši plebiscit, da se narod podgoričkog sreza izjasni – ko je za Srbiju a ko za Crnu Goru! Gospodine konzule, ako se na plebiscitu narod izjasni za Srbiju, to je dokaz da se dobrovoljno ujedinio i Ukaz 6 je zakoniti akt; a ako se većina naroda izjasni za Crnu Goru, to vam je dokaz da je ona bila aneksirana, i da je Ukaz nezakoniti akt. Napomenuo sam mu da je to jedini i pravi izlaz iz teške situacije. Poslije ovog moga zahtjeva, konzul je odgovorio: “Gospodine pukovniče (tako me oslovio), ja ću još da prostudiram dokumenta i vaš zahtjev i molim vas da kroz tri dana izvolite doći da vam saopštim odgovor”. Kad sam ga kroz tri dana posjetio, pukovnik mi je rekao da je pažljivo proučio dokumenta i prihvata moj predlog o plebiscitu, o čemu je obavijestio guvernera Birolija. Saopštio sam konzulu da ću u toku dva dana podnijeti i plan izbora u srezu Podgoričkom. Predložio sam da se 6.V 1943. održi plebiscit – mobilizacija zelenaša i bjelaša, na sljedeći način: stanovnici pojedinih sela da izađu na zborno mjesto u samom selu, zatim da se narod podijeli u dvije grupe – takozvani bjelaši – pristalice Srbije da se skrajnu na lijevu stranu od pravca sjevera, a zelenaši – pristalice Crne Gore da se skrajnu desno od pravca sjevera. Prebrojavanje će vršiti Italijani koji će rezultate podnijeti direktno konzulu. Konzul je usvojio predloženi plan a ja sam hitno pozvao komandante bataljona u štab na konferenciju 13. IV. Na njoj sam im dao instrukcije šta da rade do početka glasanja, osobito da pripadnicima zelenaša objasne cilj pomenute mobilizacije, da se radi o biti ili ne biti. Šestog maja 1943. godine održan je plebiscit zelenaša i bjelaša, a prema konzulovom sabiranju glasova, rezultat je bio sljedeći: Za Crnu Goru glasalo je oko 7000; Za Srbiju oko 800. Na osnovu takvog rezultata konzul je naredio Draži Mihailoviću da se Ukaz 6 suspenduje. Poslije suspenzije rečenog ukaza, osjećajući se pobjednikom, ja sam štab koji se nalazio u mojoj kući, prebacio u samu varoš. Nad vratima je stajala tabla sa natpisom – “KOMANDA CRNOGORSKIH TRUPA”. Zahvaljujući rezultatima plebiscita onemogućeno je da 7000 crnogorskih patriota – zelenaša, budu bačeni u bratoubilački rat, odnosno u predstojeću borbu na Radovču 15. V 1943. godine, u kojoj su partizani odnijeli sjajnu pobjedu nad četnicima. Tome smo mi, zelenaši i ja lično dali dobar doprinos. Zbog toga sam od vojvode Pavla Đurišića, osuđen na smrt. Crnogorske patriote iz Barskog zatvora za dlaku su izbjegle četničku likvidaciju Poslije kapitulacije Italije, u Podgoricu je trinaestog septembra, u 10 sati ujutru, stigla prethodnica njemačke divizije iz Kosovske Mitrovice. Na njenom čelu bio je bivši sreski načelnik Podgorice, Arso Petrović, kao obavještajac. Njemci su odmah zaposjeli zgradu u kojoj je bila Italijanska korpus komanda, blokirali je, a sav personal internirali u hotel “Evropu”. Dolazak njemačkih trupa i kretanja pojedinih grupa, sa zidine ispred moje kuće, pratili smo ja i Vojo Ivanović. Jedna grupa je išla preko mosta od Konika i nastavila mojom ulicom (Dekovića). U njoj je bila bolnica i komanda mjesta. Htjeli smo da se sklonimo i dok smo se spuštali s međe, jedan poveći kamen pao mi je na nogu i povrijedio mi prst. Vidjeći da mi noga krvari, rekoh Voju da ću da odem do doktora i to iskoristim da se s njim upoznam. “Nadam se da ćemo biti nafačni” – odgovori mi Vojo. Ušavši u ambulantu, vidjeh da je ona sa lijeve strane hodnika, dok su s desne strane bile kancelarije komande mjesta. Predstavih se doktoru: “Blažo Marković, generalštabni general bivše crnogorske vojske”. Kad to ču, jedan od prisutnih oficira se odmah diže, priđe mi i upita: “Đe ste učili vojne škole?”. “U Petrogradu, u carskoj Rusiji” – odgovorih. On se obradova. “Ja sam ruski čelovjek!” – reče mi i ispriča da je bio komandant mjesta u Smoljeski kao invalid. Ubrzo je premješten u pozadinu i evo ga sad u Podgorici. “Molim Vas da mi večeras budete gost. Poslaću auto za vas u 20 sati”. Prihvatih, jedva čekajući da ispričam Voju o neobičnom susretu i pozivu. I on se tome obradova. Rekoh mu da je to komandant mjesta, kapetan Fon Forel. Evo nam prilike da i pod njemačkom okupacijom radimo za dobro naroda. Nadam se, a to mi je i glavni cilj posjete, da tebe zaposlim u komandi mjesta kao pisara – tumača. U 20 sati, u pratnji vojnika, došao je auto i odvezao me Fon Forelu. Te noći smo kapetan i ja jeli, pili i pričali kao da se znamo dvadeset godina. Kad smo se dobro “zagrijali”, iskoristih priliku da ga kao slučajno, priupitam: da li mu treba tumač, jer imam za to odličnog čovjeka. Reče mi da će mi biti zahvalan ako mu nekog preporučim jer je Arso Petrović zauzet u štabu divizije. Sjutradan, rano izjutra, evo Voja u naš štab. Kad ču šta sam se dogovorio sa Fon Forelom, poljubi me. U osam sati pođosmo kod kapetana. Predstavih mu Voja, koji istog dana poče raditi “za Komandu” a još više za našu stvar. Jer, već krajem oktobra, Peta proleterska brigada stiže u Kuče, a Vojo Ivanović, poznati komunista – ilegalac, preko svojih veza – kurira, stupa u kontakt sa njenom komandom. Blagovremeno im dostavlja izvještaje o njemačkom planu da preko Kuča prodru u Lijevu Rijeku i Kolašin. Zahvaljujući Vojovim obavijestima, partizani uspijevaju da dva puta spriječe prodor Njemaca tim pravcem. Isto se ponavlja i kad Njemci preusmjeravaju plan i krenu da preko Vežešnika i Pipera, prodru u Bioče i nastave dalje. ——————————————————————————– OSLOBAĐANJE LOGORAŠA Kao što je poznato, kapitulacijom Italije, mnogi rodoljubi zatekli su se u zatvorima i koncentracionim logorima. Dvadeset šestog septembra formirao sam komisiju od 11 članova iz svih plemena sreza Podgoričkog, s namjerom da se angažujemo na oslobađanju uhapšenih. Naredio sam im da svaki iz svog bratstva sastave spisak lica koja se nalaze u zatvoru u Baru i što prije mi ga dostave. Čim je to bilo gotovo, otišao sam kod Fon Forela i zamolio ga da rukovodiocu i dvojici članova komisije (za rukovodioca sam bio odredio Bogdana Šakovića) izda propusnicu da mogu poći u Bar, i naređenje upravi logora da odmah pusti sva lica sa spiska koja će im Bogdan dostaviti. Tako smo oslobodili 400 patriota, od kojih je veći dio pobjegao na oslobođenu teritoriju. Time smo preduhitrili četnički plan i zahtjev Njemcima, upućen preko Arsa Petrovića, da se 300 komunista, puštenih iz zatvora u Baru, strijelja. Srećom, nijedan od oslobođenih nije naknadno uhapšen. Poslije kapitulacije Jugoslavije, italijanske vlasti su, favorizujući katolički elemenat Tuškog sreza, izmijenili status, da se tako izrazim – međunarodnog prava, pa su granicu između Tuzi i Zete pomjerili čime je zetski živalj bio spriječen da napasa stoku na teritoriji na kojoj je to uvijek činio, a i da prelazi granicu i komunicira… Znajući za teško stanje u kojem su se našli Zećani, zamolio sam Fon Forela da mi i oko toga pomogne, da mi omogući sastanak sa komandantom albanske žandarmerije Muharemom Lekićem, kako bi Zećani mogli da koriste teritorije “Crna zemlja” za ispašu stoke i slobodno dolaze u mlin. I to je pitanje riješeno. Sad da se ponovo vratim Voju Ivanoviću i njegovom radu. Dok je jednom prepisivao njemačka dokumenta, naređenja za pokret jedinica i planove, u tome ga je iznenadila i zatekla Njemica, pisar u Komandi. Prije nego je digla uzbunu, Vojo je napustio komandu, javio mi se, rekao mi da odmah mora preko Bjelopavlića, u partizane. S njim je pobjegao i drugi moj saradnik, Milivoje Matović. Oprostivši se s njima, rekao sam da ni meni više nema opstanka u Podgorici, već da ću s iste stope i ja, preko Zete, u Albaniju. Tako je i bilo: oni u partizane, a ja u Zetu. Nije prošlo ni dva dana, došao je kod mene oko deset sati uveče, dr Mileta Babović, naš nekadašnji porodični ljekar, prijatelj, sada savjetnik Pavla Đurišića i saopštio mi da sam osuđen na smrt od četničkog prijekog suda. Presudu je potpisao Pavle Đurišić. “Bježi odmah, dok nije kasno!”. Poslušao sam ga i preko “Crnih zemalja”, pobjegao na albansku teritoriju, u moj mlin na Cijevni. Prenoćio sam ispod pećina. Ujutru sam pred mlinom vidio albansku žandarmerijsku patrolu. Javio sam joj se i zamolio ih da izvijeste načelnika Ded Thanija da tražim besu, zapravo azil. Takođe, zamolio sam ih da ako mogu obavijeste u Kodrabudanu moga prijatelja Prentaš Niku. Oni su udovoljili mojoj molbi. Već sjutradan, oko 10 sati, Prentaš Nika je na konju došao “na mlin”. Rekao mi je da ne brinem, on će otići u Tuzi i načelnika Ded Thana obavijestiti o mojoj situaciji. To je učinio i uveče ponovo došao kod mene. Ded Thani mu je rekao da će obavijestiti Tiranu i predložiti im da mi dadnu azil. Iz Tirane je stigao potvrdan odgovor 29.maja 1944.godine. S familijom sam prešao u Tuzi. Tu sam se brzo povezao sa Cafom Lekićem, izrazivši mu želju da sarađujem u korist NOP-a. Prihvatio je i tako je počela naša saradnja. Ubrzo za četničkom presudom kojom sam osuđen na smrt, stigla je i druga iste sadržine: od Gestapoa. I jedni i drugi dali su se u potragu za mnom. U Tuzi je prvo stigao komandant četničkog bataljona Ilija Ivanović, da po naređenju Pavla Đurišića, od Ded Thanija, zatraži moje izručenje. Pozvan sam u kancelariju Ded Thanija, gdje sam se srio sa Ilijom Ivanovićem. Čuvši za to, u kancelariju je banuo i moj prijatelj Prentaš Nika, koji se obratio načelniku da ne smije pogaziti besu svoje vlade. Načelnik ga je poslušao i odbio zahtjev Ilije Ivanovića. Za Ilijom je ubrzo stigao i šef Gestapoa koji je od komandanta tuške žandarmerije, poručnika Đek Selca, takođe zatražio da me izruči. Poručnik Đek Selca mi se, u prisustvu šefa Gestapoa, obratio: Šta imam da kažem na njegove optužbe? Rekao sam da nijesam kriv, a osim toga i da uživam azil vlade u Tirani. Tada se Đek Selca obratio šefu Gestapoa: “Žalim, ali ne mogu udovoljiti Vašem zahtjevu, jer sam obavezan vladi u Tirani”. I šef Gestapoa se neobavljenog posla vratio u Podgoricu. Nakon njegovog odlaska, moj prijatelj Prentaš Nika me u dogovoru sa Đek Selcom, odveo svojoj kući u Kodrabudan, đe sam ostao do oslobođenja. Desetog januara 1945. godine partizani su ušli u Tuzi. Dvadeset osmog juna u 21 sat uveče, stiže naređenje OZNE – da se Blažo Marković liši slobode i sprovede na Cetinje. Isto veče sproveden sam u Podgoricu, gdje sam prenoćio, a sjutradan u pet sati ujutru, patrola OZNE sprovela me na Cetinje. U OZNI me dočekao, njen šef, kapetan Petar Rakočević, ovako: “Ja Vas čekam!”. “Evo, došao sam” – odgovorio sam. Odmah su me zatvorili. PO TREĆI PUT OSUĐEN NA SMRT STRIJELJANJEM… Narednog dana započelo je isljeđivanje. Kapetan Rakočević pokazuje mi zapisnička saslušanja popa Roganovića kao i politički akt upućen odboru. Pita: “Je li ovo Vaš potpis?” Odgovaram potvrdno. Objašnjavam da je bila riječ o političkom manevru, pripremljenom od Krsta Popovića i dr Novice Radovića, što je bilo u interesu Crne Gore. Kapetan Rakočević mi pokazuje drugi dokument, s mojim potpisom, akt-naređenja komandantu II bataljona, Đoku Drecunu, u kojem naređujem da partizansku patrolu, u sastavu Leković i Orlandić, koji se slobodno kreću, pohapse, odnosno poubijaju. “Priznaješ li ovaj potpis?”. Priznajem, naravno, a evo zašto sam to potpisao: Guverner Biroli, okomljen na rukovodstvo divizije “Tara” što je dalo odriješene ruke Krstu Popoviću, tražio je razlog “za obračun” zbog slobodnog kretanja partizana na teritoriji divizije “Tara”. I ovog puta je bio u pitanju naš manevar. Jer, Đoku Drecunu sam, u prisustvu pisara-komuniste Lovćenskog odreda Luke Bulatovića, rekao: “Ovo činimo zbog naših prijatelja, komande “Tare”, koja će ova naređenja uputiti guverneru da zna da su zelenaši protiv komunista, a komanda “Tare” sva naređenja guvernerova, sprovodi komandi Lovćenskog odreda. Dakle, Đoko, ovo smatraj političkim manevrom. Sa određenom jedinicom pođi u škrke blizu Hana Mašanovića, a ovo naređenje, naravno, nećeš ni pokušati da izvršiš”. Partizani Leković i Orlandić su i poslije toga nastavili da se slobodno kreću. Pod istragom OZNE bio sam do decembra iste godine, kada sam predat Vojnom sudu na Cetinju koji, pod brojem 10/46 donosi presudu: U IME NARODA Vojni sud Cetinjskog Vojnog područja VI armije, u Vijeću sastavljenom od predsjednika suda Đurđića Radomira kao predsjednika vijeća, kapetana Jovanovića Stanka i kapetana Ivanovića Batrića, poručnika Radonjića Milana i poručnika Vujanovića Vida, kao članovi vijeća, te zapisničara Orović Jelice, u krivičnom predmetu protivu optuženih Markovića Blaža i grupe od 40 narodnih neprijatelja, zbog krivičnih djela iz člana 3 Zakona o krivičnim djelima protivu naroda i države, donio je dana 4. februara 1946. god. i u prisustvu javnog tužioca Cetinjskog vojnog područja Pejovića Veljka i optuženih i javno objavio sljedeću PRESUDU 1. Optuženi Marković Blažo, od oca Bogića i majke Dunje, rođene Vučinić, bivši kapetan u penziji i samozvani kvislinški pukovnik, rođen i živi u Podgorici star 62 godine, pismen, ranije neosuđivan, sada u zatvoru KRIV JE 1. – Što je početkom marta 1942. godine kao izraziti narodni neprijatelj zajedno sa izdajnikom Krstom Popovićem, a u sporazumu sa zloglasnim fašističkim zločincem đeneralom Pedersonijem – komandantom divizije “Tara”, organizovao prve izdajničke zelenaško-separatističke oružane formacije i stavio ih u borbu protiv partizanskih odreda. U svojstvu načelnika štaba takve izdajničke komande, koja se prvo zvala Komanda Katunskih trupa, zatim komanda Lovćenske brigade i naposljetku komanda “Crnogorskih trupa”, daje planove i otpočinju pravu bratoubilačku borbu u savršenoj koordinaciji sa komandama i jedinicama divizije “Tara”. 2. – Što je, budući čvrsto povezan sa političkim nacionalnim odborom Cetinje, kojemu su na čelu stajali najpoznatiji izdajnici Crnogorskoga naroda Blažo Đukanović, Nikola Jergović, Dušan Kapa i ostali sačinioci lista hapšenih rodoljuba, dostavljajući za ista lica u sporednim aktovima najteže optužbe sa izrečenim predlozima za strijeljanje, i interniranje, tako da je od tih, od njega upućenih lica, šestoro strijeljano, dok su ostali osuđeni na vječite i dugogodišnje robije ili otpremljeni u internaciju po raznim logorima Albanije, Italije i Njemačke, te je sudbina istih još i do danas nepoznata. Sud me je rehabilitovao, a da li sam bio kriv neka sudi narod kako je i pravo ! 3. – Što je u drugoj polovini 1942. godine, pa nadalje nastavio i vršio istu izdajničku ulogu u najtješnjoj političkoj i vojničkoj saradnji sa oglašenim ratnim zločincem Italijanskim đeneralom Pantimelijom – komandantom divizije “Peruđa”, koja je na Cetinju zamijenila diviziju “Tara”; sa komandantom 24. bataljona karabinjera u Podgorici, sa zločincem konzulom-komandantom jedinica “crnih košulja” u Podgorici, sa najpoznatijim domaćim i stranim zločincima sa kojima je kovao planove za uništenje Crnogorskog naroda i iste sprovodio u djelo. 4. – Što je, neutvrđenog datuma 1942. godine naredio komandantu II bataljona izdajniku Đoku Drecunu u Rijeci Crnojevića da sa svojim područ-četama izvrši akciju hvatanja partizana-prvoboraca, Lekovića Velišu i Orlandića Milovana, za koje je preko svojih špijuna dobio izvještaj da se nalaze u Ljubotinju i u Crmnici, koje naređenje završava riječima: “Da se imenovani pohvataju, u protivnom da se poubijaju”. 5. – Što je u svojstvu načelnika štaba separatističkih oružanih formacija i zamjenika komandanta samozvanog đenerala Krsta Popovića, a u saradnji sa Italijanskim i Njemačkim okupatorima izvršio hapšenje i predaje političkom odboru na Cetinju, a preko ovog okupatora, nekoliko stotina rodoljuba iz opštine: Njeguške, Ćeklićke, Čevske, Riječke, Ljubotinjske i Sokolske, i 6. – Što je nastavio izdajničku djelatnost u Podgorici u savršenoj saradnji sa novodošlim Njemačkim okupatorom sve do početka juna 1944. godine, kada se usred učestalih bombardovanja Podgorice sklanja u Tuzi, gdje je i ostao do poslije oslobođenja. Ovakvim svojim radnjama okrivljeni je počinio niz krivičnih djela iz Člana 3 tačka 3, 4, 5, 6, 10, 11 i 12 Zakona o krivičnim djelima protivu naroda i države, pa ga sud na osnovu člana 4 tačka 1 i 2 istog Zakona, u vezi člana 1 Zakona o vrstama kazni OSUĐUJE: na kaznu SMRTI STRIJELJANJEM, trajan gubitak svih političkih i građanskih prava sem roditeljskog, i konfiskovanje njemu pripadajućeg dijela pokretne i nepokretne imovine”. Protiv ove smrtne presude podnio sam žalbu Prezidijumu Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, pozivajući se u njoj da se sasluša Milan Vučelić, službenik preduzeća “Lovćen” u Podgorici. Poslije dobijenih izvještaja o saslušanju moga svjedoka, Prezidijum Narodne Skupštine, 16 maja 1946. godine, donio je odluku broj 4074/46 da se preinačava presuda Vojnog suda Cetinjskog vojnog područja VI armije na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju 20 godina i gubitak časnih prava po izdržanoj ili oproštenoj kazni u trajanju od 10 godina. “Glavna mu kazna počinje teći od 28. jula 1945. godine”. (Na sudskom pretresu protivu mene, jedini iz Crne Gore javio se Cetinjanin Marko Mihaljević. Na pitanje predsjednika suda: “Šta imate da kažete protiv Blaža Markovića?”, Mihaljević je ispričao da je imao raspravu sa Krstom Popovićem, a da sam se ja stavio na Krstovu stranu. A evo šta je bilo: Mihaljeviću su okupacione vlasti rekvirirale parče zemlje na Cetinju kod Donjeg kraja, ne plativši mu nikakve naknade. Njegova žena je došla plačući u komandu Lovćenske brigade i na moje pitanje: “Koja ti je nevolja?”, odgovorila mi je: “Došla sam da vas molim da intervenišete kod Italijana da nam plate zemlju”. Pošao sam s njom kod načelnika Oreolija kome sam objasnio u čemu je stvar. Sjutradan je Oreolijev aćutant došao u komandu Lovćenske brigade i kao nadoknadu donio 300 lira i ovlašćenje da se iz magacina podigne 22 kilograma brašna. Zamolio sam predsjednika suda da Mihaljevića pita da li je pomen-utu svotu i brašno primio. Odgovorio je da jeste, kao i dvadesetak kila brašna. Čim je to čuo, predsjednik Đurđić ga je protjerao iz sudnice. Na procesu se protiv mene javila i narodna vlast, tj. predsjednik opštine Grahovo Daković i sekretar Dušan Bakoč. Daković živi u blizini Vilusa i njegova noga nije stupala na teritoriju Grahova dok sam bio tamo, a Dušan Bakoč je stalno bio u partizanima, pa ni on nije krakao na teritoriju Grahova. Oni su dali najpogrdnije izjave o mome radu na Grahovu. Zamolio sam predsjednika suda da se pozove i sasluša Krsto Vujović, bivši komandant na Grahovu, ali mi je zahtjev odbijen. Takođe sam apelovao da se u interesu istine, na Grahovu održi javni zbor i da narod kaže da li sam kriv. I ovaj zahtjev je odbijen, pa je moja odbrana postala glas vapajućeg u pustinji…) I ZAKAŠNJELA PRAVDA JE NEPRAVDA U tužbi državnog tužioca Vojnog suda, kapetana Veljka Pejovića, osim pomenutih navoda iz presude, pripisano mi je i “Da sam 15. avgusta 1942. godine budući na Grahovo lično, uhvatio partizana Kosta Bakoča, predao ga Italijanima na Grahovo i da su Italijani istog strijeljali u mom prisustvu”. Osam godina od dana pomilovanja, a za vrijeme opštinskih izbora u Crnoj Gori, član Okružnog suda, Rade Durutović, određen je za predsjednika izborne komisije u opštini Grahovo. Pošao sam kod njega i zamolio ga da preko nadležnih vlsti, utvrdi godinu pogibije Kosta Bakoča. Obećao mi je da će to ispitati. Kad se vratio, posjetio sam ga, a on mi je kazao da je Kosto Bakoč poginuo u borbi 1943. godine. Znači da je živio još godinu dana pošto je na moje oči strijeljan! O tome sam izvijestio Blaža Jovanovića, predsjednika Crne Gore i nadležni Vojni sud Sarajevo. Kao što sam već zapisao, ja sam 4.II 1946. bio osuđen na smrt, a 16. maja iste godine, nakon moje žalbe, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ smrtnu presudu zamjenjuje mi kaznom strogog zatvora u dvadesetogodišnjem trajanju. Dvadesetosmog decembra 1950. godine, na predlog Uprave Kaznenog zavoda Titograd, Prezidijum donosi rješenje o pomilovanju i oslobađaju me izdržavanja kazne. Poslije osam godina “popravljanja”, stekao sam pravo na traženje sudske rehabilitacije. Okružni sud u Titogradu, 24.I 1959. godine, donosi rješenje br. 1/59 kojim sam ja, Blažo Marković, ——————————————————————————– REHABILITOVAN Tako je odlučio Sud. A da li sam bio kriv neka sudi narod, kako je i pravo. Ovom prilikom objavljujemo i stihove crnogorske himne “Vječna naša Crna Goro”, čiji je autor dr Sekula Drljević, a koja je pjevana na zboru federalista i komunista 18. decembra 1938 godine u selu Markovićima u Piperima. Oj svijetla, majska zoro Majko naša, Crna Goro Sinovi smo tvog stijenja I čuvari tvoje časti I narodnog tvog poštenja Volimo vas, brda tvrda I stravične vaše klance Koji nikad ne priznaše Sramotnoga ropstva lance Lovćen nam je oltar sveti Vazda smo mu vjerni bili U njega smo vjerovali I njime se ponosili. Slobode će čuvar biti Naša brda, naše gore Dokle zemlju sunce grije I dokle se ljudi bore. Rijeka će naših vali Uskačući u dva mora Okeanu glas nositi Da je vječna Crna Gora. Kraj ——————————————————————————– Pojašnjenje U materijalu memoarsko-arhivske građe, autora Blaža Markovića, pod naslovom “Federalisti i komunisti – od saradnje do razlaza, uočili smo neke greške, pa na dvije od njih reagujemo. Prva (u broju od 26.09.) je pominjanje Muharema Lekića kao komandanta albanske žandarmerije. Jedina i apsolutna istina u vezi sa tim je da je Muharem Lekić dugo godina prije rata i u toku rata, sve do svoje smrti 15.decembra 1945. godine, bio samo hodža i imam tuške džamije od 1924. godine. Na vjerskim poslovima službovao je još u Vranju i Podgorici. U ratu je bio naklonjen NOP-u i svojim autoritetom pomagao u oslobađanju interniranih Tuzana i Podgoričana iz balističkog zatvora u Skadru. Ovo su činjenice poznate starijoj generaciji na tuškom području, a i šire. Druge ličnosti sa tim imenom i prezimenom nije bilo, niti je bilo ko drugi iz bratstva Lekića, kojem je Muharem pripadao, u toku rata bio u žandarmeriji. Druga greška (u broju od 27.septembra): “Desetog januara 1945.godine partizani su ušli u Tuzi”. Partizani su ušli u Tuzi 15.12.1944.godine, kada su Tuzi oslobođeni. Gano Lekić/Omer ČIRGIĆ |
Federalisti i komunisti od saradnje do razlaza – Blažo Marković
Be the first to comment