Ferid Muratović – Gorak okus čokolade


GORAK OKUS ČOKOLADE
(Jedna istinita priča)
Iz knjige Ferida Muratovića
„ČOVJEK U VODI“


Pošto prenoćih kod tetke u Trpezima, i pošto doručkovasmo kačamak i kiselo mlijeko – krenuh prema Petnjici.

Kao i uvijek tetka Safija me izljubi, pomilova po kosi, pusti suzu i isprati od kuće.

Bilo mi je desetak godina i dobro sam poznavao bihorske džade kojima sam često prolazio, ponekad ni sam ne znajući kuda, onako bez cilja; ide dijete putem i razgleda okolo. Jednostavno, zvali su me putevi…

I toga jesenjega jutra između trpeških voćnjaka koji te godine bjehu rodili kao ikad idem i zagledam crvene plodove.

Ako na trnu kraj puta se i zadesi koja opadalica – uzmem je, a tamo u utrobu bašti ne zalazim.

Dođem tako na Kutnje Brdo, kada na jednom ispred mene, kao da iz zemlje izniče, ukaza se visok i mršav čovjek, pa i ne sačeka da mu priđem, nego me još napremase presrete pitanjem: A či ti ono bješe, tako ti Boga? Zastadoh, izgovorih ime svoga oca, pa opet krenuh. –

A pogibe li ono tvoj otac prije neku godinu u bašti iza kuće?

Rekoh mu da sam bio mali i da se ne sjećam toga, ali znam da je poginuo. Zatekoh sebe kako duboko uzdahnuh, pa krenuh dalje. I taman kada se primakoh kraj njega, on me uhvati za rame i veli: Sačekaj…Stadoh i sačekah, a on stade prebirati po velikom, crnom novčaniku.

– Evo, veli mi, kupi čokoladu.

U prvi mah odbih i ne uzeh, ali kada navaljuje – ispružih ruku i dohvatih crvenu novčanicu na kojoj bješe slika konja.

Palcem i kažiprstom uhvatih njegovu grivu.

Reče mi da se zove Hurem.

Hvala, kažem mu i odmah okrenuh prema prodavnici. Još sa vrata ispuni me miris brašna i zejtina.

Uđem polako, pružim novčanicu prodavcu i kažem koju ću čokoladu. Prodavac je bio dobar i pošten čovjek; ne zabroji me, već vrati tačno kusur.

Hvala mu. Hvala i Huremu.

Kada zamakoh niz put, na koji navaljivaše granje sa obje strane, krenuh otvarati mirisnu ploču u mojim rukama. I ne pojedoh je cijelu, ostavio sam polovinu za drugi put.

Iz mutvaka izađe nana, pa prvo pogleda u mene, a onda u čokoladu. – Otkuda ti ovo? – njene oči, i njene ruke, i njene usne – sve je zastalo čekajući odgovor.

– Dade mi Hurem na Kutnjem Brdu – kažem joj i ona se raskrenu.

– Dobro, veli mi, vidjet ću ga u petak na pijaci i pitaću ga. Ako me budeš prevario – zna ti se.

– Jeste, nano, on mi je dao pare i rekao da kupim čokoladu, slobodno ga upitaj.

***

Prolazile su godine. Rastao sam.

I tačno poslije osam godina otkako sam dobio pare za čokoladu od Hurema, nađoh se u Luksemburgu i na glavnoj ulici grada Eša susretoh Hurema. Nije me prepoznao, pa me opet upita čiji sam, te mu odgovorih, a on ponovo dodade istim tonom kao onoga dana na Kutnjem Brdu –

A pogibe li ono tvoj otac onda u bašti iza kuće – te mu ja ponovo odgovorih: vala pogibe, a on će sav radostan:

– A sjećaš li se kada ti ja ono na Kutnjem Brdu dadoh onaj novac da kupiš čokoladu?

– A kako se ne bih sjećao, baš ti hvala. – No, ja sam sada bio već odrastao, imao novca skoro u svakom džepu i htjedoh da izvadim svoj novčaniki kažem: Evo, vraćam ti tvoje pare, i opet ti hvala –ali, ne uradih tako…

Izgubismo se u gužvi luksemburškog grada Eša, odosmo svako na svoju stranu, ali ne prođe dugo ponovo susretoh Hurema, ovaj put u kafani.

Iako su nas dijelili kafanski stolovi – on mi uhvati pogled i upita isto, te mu ja ponovo odgovorih da se sjećam i ponovo se zahvalih i krenuh za džep, ali i ovaj put odustadoh i tvrdoriješih da ako ikada više pomene čokoladu iz istih stopa vraćam pare i Bogom ga zakunem da mi to više ne pominje.

Još jednom smo se sreli i nije mi pomenuo čokoladu. Obradovah se, konačno se zaboravila čokolada, pomislim, ali – ne bi tako!

Ne prođe ni desetak dana od našeg zadnjeg susreta, jedne večeri dok sam dolazio s posla, pred kućom gdje sam stanovao ugledah visokog i mršavog čovjeka. Išao je lijevo-desno.

Šta li će, razmišljam i polako mu prilazim.

– Momče, veli mi Hurem, umiješ li ti da montiraš namještaj.

Niti sam znao, niti sam ga ikada montirao, ali mu rekoh da umijem, a on sav radostan veli da ima jednu spavaću sobu da mu namontiram i da će mi platiti.

– Odmah, kažem mu, i žurnog koraka krenemo prema mjestu gdje je stanovao. Nije bilo daleko od mjesta na kojem me sačekao.

Peli smo se uz stepenice zgrade u kojoj je stanovao – ja sam išao pred njim, a on zamnom teško disao i pridržavao se za ogradu stepenica.

U jednoj od njegovih soba ležala je gomila paketa i čekala da krenem cijepat debele kartone.

Gledao sam u crtež ispred sebe, uklapao daske, zavrtao šarave, odmjerao stranice…

Ne prođe dugo i spavaća soba bi namontirana.

– E, halal ti ga bilo, momče, veli Hurem i ponovo se lati, smio bih se Nebom zakleti, istog onog crnog novčanika koji je prije 8 punih godina potego na Kutnjem Brdu i iz njega izvuku novčanicu sa naslikanim konjem.

– Ne, kažem mu, pare neću ni slučajno, pa dao si mi onda na Kutnjem Brdu; ovo ćemo da prebijemo za onu čokoladu, i, molim te, nikada mi je više ne pominji, niti nju, niti Kutnje Brdo, ako može, molim te…

Žena njegova, koju zovaše Hava, zaustavi ručicu mlina koju je okretala drobeći mirisna zrnca kafe, pa se okomi na Hurema:

– Da te sram bude, zaboravljaš ono što ne treba da zaboraviš, a pamtiš ono što ne treba da pamtiš…

Bila je ljuta.

Brukaš ovo dijete pred društvom…

A onda se okrenu meni i skoro će sažaljivo: oprosti, momak, molim te, ovo je matuf– takav je, veli, i ne može se popraviti.

Te večeri, vraćajući se od Hurema prema svome stanu, poskakivao sam od radosti: vratih pare i naučih da montiram namještaj, pa ko se ne bi radovao?

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × 1 =