Aleksandar Ćuković – Intervju sa mr Nikolinom Đurović


Intervju sa mr Nikolinom Đurović, profesoricom italijanskog jezika i teoretičarkom savremene umjetnosti


Aleksandar Ćuković


Profesor ste italijanskog jezika, bavite se teorijom savremene umjetnosti. Šta Vas je nedavno oduševilo na ovdašnjoj umjetničkoj sceni?

Tako je, i po formalnom obrazovanju sam profesorica italijanskog jezika i teoretičarka savremene umjetnosti. Ipak, iako sam ga formalizovala i institucionalizovala, rekla bih da je ovo drugo nastalo najprije kao posljedica sazrijevanja i samospoznaje, dugog neformalnog i informalnog promišljanja, dokolice i jednog dubljeg odnosa prema životu, koji me je uvijek tjerao da idem naprijed, ad altiora, da zagrebem iza površine i da u stvarima pronalazim njihov najdubljiji smisao. Zato nije nimalo slučajno što sam se pored bavljenja filologijom, tj. jezikom i oznakom, morala zainteresovati i za označeno, tj. za sva ostala značenja te višeznačne riječi, logos. Na taj način, možda, postajem istinski filolog, onaj koji se interesuje za oznaku, označeno, slovesno, duhovno, izvorno… Na taj način i filologija postaje svojevrsna teologija, jer ljubav prema Logosu ne ide bez nauke o Bogu, a najbolje ide uz teoriju (grč. theos) koja nastoji sve stvari sagledati u svom međuodnosu. U toj spoznaji o složenosti ljudskog bića, koja koincidira sa složenosti univerzuma, stanuje moja potencijalna multidimenzionalnost i volja za ideal – razviti svoje dispozicije do krajnjih granica. Umjetnička scena postoji, ali ne postoji, ili u najmanjoj mjeri postoji, umjetničko tržište koje bi imalo štogod ponuditi svim tim umjetnicima. Moje oduševljenje rijetko kada izazovu grupa, udruženje, institucija, ono što mene iznova fascinira jeste pojedinac, raskoš i snaga jedne ličnosti. Darovitih pojedinaca ima. Ipak, ni najdarovitiji pojedinac ne može bez institucije, a to je ono o čemu je vrlo dobro pisao Vladimir Pištalo. U ograničenosti institucije, sa jedne strane, i nezadovoljstvu umjetnika, osujećenog u svojim (skromnim) očekivanjima, sa druge strane, odvija se vječiti nesporazum i tihi rat. Zato je, iznova, sve na pojedincu.

Autor ste brojnih radova o piscima, slikarima i drugim umjetnicima… Kako ocjenjujete savremenu umjetničku scenu u Crnoj Gori?

U vezi sa prethodnim mojim odgovorom, umjetničku scenu čine daroviti pojedinci, koji su izvjesnost, ali je umjetnička scena u Crnoj Gori neopravdano zanemarena i marginalizovana. Više je razloga svemu tome. Prije svih, nemoć ili nemar instutucije da podrži umjetnika u njegovim nastojanjima. Potom, življenje u epohi postmodernizma i relativizma, u kojoj umjetnost postaje nepotrebna i izlišna djelatnost. U takvoj konstelaciji odnosâ, umjetničke, metafizičke zanose i volju za ideal zamjenjuju svakodnevna borba za ,,hljeb nasušni“ i ovozemaljska volja za moć. Stoga nije nimalo začuđujuće pojedino opredjeljenje darovitih pojedinaca koji odriču volju za ideal zarad volje za moć. Ono se najčešće sastoji u bavljenju politikom i administrativnim poslovima nauštrb bavljenja umjetnošću i umjetničkim stvaralaštvom, a sve zarad ,,hljeba nasušnog“. U tom smislu, takvo djelovanje nalazi minimalno opravdanje. Ipak, istinski umjetnik mora biti idealita i utopista, spreman na rizik i odbranu svoje umjetnosti, čak i po cijenu ,,hljeba svog nasušnog“. Jer, dnevna politika (civilizacijaska tekovina) će proći, a prava umjetnost (kulturna tekovina) je trajna i neće proći. Srećna sam što, kao otvorena osoba, imam priliku da upoznajem različite ljude, umjetnike i (umjetničke) svjetove. Onda kada njihovo životno i umjetničko djelovanje u meni izazove doživljaj, tada se moj unutrašnji doživljaj pretvori u literarni događaj. Ne pravim kompromis u tom smislu i nastojaću da tako bude do kraja. Moji brojni sagovornici, prijatelji i poznanici su ljudi istinski zainteresovani za umjetnost. Oni koji žive za svoju umjetnost, ali ne uvijek i od svoje umjetnosti. Njihovom uspjehu se posebno radujem.

Na čemu trenutno radite?

Moram priznati da moj (kreativni) duh gotovo nikada ne miruje. Kao radoznala osoba, zainteresovana za život i za njegove nebrojene manifestacije, moram priznati i da se nikada ne dosađujem. Okrenuta različitim aspektima (nad)realnosti koja me okružuje, posvećujem se svemu onome što me tangira, čas jednom, čas drugom, nikada površno, uvijek odgovorno, a slijedeći sopstveno raspoloženje. Nakon svakodnevnog obavljanja posla prosvjetnog radnika, pri instituciji, a trudeći se da ga obavljam istinski prosvjetiteljski, u nastavku dana raspolažem dobrim dijelom slobodnog vremena koji mogu utrošiti na dokolicu, koja se na pravi, antički način razumijeva kao ,,slobodno vrijeme od neprocjenjive važnosti za duhovni i tjelesni razvoj pojedinca“. Dokolica, shvaćena i kao ,,carstvo slobode“ i ,,vrijeme za sebe“ idealna je prilika za samostalno i kreativno mišljenje, za razvoj svoje stvaralačke suštine, po svojoj volji. Dakle, onda kada ne obrazujem i prosvjećujem mlade ljude, recimo da se bavim samoobrazovanjem i prosvjećenjem sebe. Kada ne pišem, onda vjerovatno čitam, a kada ne čitam, onda najvjerovatnije živim i doživljavam život u svim njegovim izdanjima. Život, življenje i doživljaj preduslov su svakog čitanja i pisanja, jer književnost ima vrijednost samo ako je životna, ona koja ne tretira život izvjesno je (u)zaludna. Ako me pitate na čemu radim, u kreativnom i literarnom smislu, da, pišem, možda ne previše. Kreativan proces nije lak posao, ako me iznova pitate, to je najteži posao na svijetu. Stekavši nešto spisateljskog staža, vrlo dobro znam šta je, u literarnom smislu, trka na sto metara a šta maraton. Za ovo drugo je potrebno zrelosti i iskustva, književne kondicije i spreme. Ovladavši kratkom formom, sada polako stičem ,,kondiciju jednog maratonca“ i ispisujem svoj prvi roman. Nastaje bez imalo žurbe, možda da bi duže trajao.

Da li je čitanje u krizi?

Čitanje je važno, ali čitanje nije najvažnije. Čitanje mora biti životno i doživljeno, ono mora ići pari passu sa uzrastom duše. Bude li odvojeno od doživljaja i duše, rizikuje da postane ,,punjenje memorije“, a svi takvi konzumenti svojevrsni ,,magarci pod bremenom knjigâ“, kako ih je imenovao Mišel de Montenj. Lično nalazim besmislenim svaku vrstu larpurlartizama ili čitanje radi čitanja. Književna poruka mora nositi pouku, duhovnu i moralnu poruku, mora biti uzrok našem svekolikom rastu. Više nego čitanje, rekla bih da je u krizi samostalno mišljenje. U vremenu mrežnih medijâ, do it yourself društva, (dez)informacijâ i mnogolikih mišljenjâ, pojedinac ne želi preuzeti odgovornost za sopstveno mišljenje. Samim tim, ni za sopstveni život. A pravo je pitanje, šta ti kažeš na sve to, čitaoče?

U jednom intervjuu ste izjavili da je multidisciplinarnost budućnost, a ne specijalizacija… Kuda ide savremena umjetnost?

Čovjek je dinamičko i multipotencijalno biće. Kao takav, nosilac brojnih (potencijalnih) darova, ima priliku, pravo i obavezu da sebe razvija do krajnjih granica, do najbolje verzije sebe. Multidimenzionalnost se, u tom smislu, ne shvata kao površnost (pogrešno je mišljenje da čovjek može biti dobar samo u jednom), već kao svestranost koja je sintetizovala različite specijalizacije, a sve sa ciljem teorijskog, sveobuhvatnog pogleda na svijet. Jer, šta je fragment bez cjeline? U intimnim razmišljanjima o savremenoj umjetnosti, zaključujem da pravoj umjetnosti ne priliči biti savremena. Prava umjetnost može biti savremena, ona koja je nastala u jednom vremenu, ali ona mora biti odjek svih vremenâ i predstavljati kontinuitet opštečovječanskih istinâ. Takva bi bila svevremena i savječna umjetnost. Takvoj i pripada budućnost, svaka druga bi bila sezonskog karaktera. Voljela bih se zvati teoretičarkom svevremene umjetnosti.

Koliko je korona virus uticao na umjetnost?

Nedavno sam pročitala zanimljivo zapažanje protosinđela Serafima Živkovića iz Divljanskog manastira koji je primijetio da su se, usljed koronavirusa, ljudi našli u prinudnom postu, na globalnom planu. Bez raznih veselja, svetovnih dešavanja, koncerata i bahanalija, ograničeni u kretanju, ljudi su se, po sili nužde, usmjerili jedni na druge, ili bolje reći, samousmjerili. Upravo u tom samousmjerenju ili samosusretu nalazi se potencijal svake umjetnosti. S pojavom koronavirusa, ,,otcijepljen od svijeta“, umjetnik je dobio jedinstvenu priliku za razvoj sebe i svoje umjetnosti, da stvara i da se samostvara. U distanci i samoći savremenog trenutka sastoji se potencijal ,,korona kreativnog trenutka“. Oni koji su to razumjeli, iskoristiće pravilno i ovaj (korona) trenutak. A dobro je poznata moja pohvala samoći: ,,Samoća je plodno tle, za rasuđivanje i rasađivanje; najstrašniije ona je usuđivanje; za samoću treba snage smoći, delija si u samoći.“

Intervju je objavljen u kulturnom dodatku Ćirilica, Dnevnih novina Dan, razgovarao: Aleksandar Ćuković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × 4 =