Ana Ičević Vuković – Izbor iz zbirke „Bila jednom jedna bajka“


Ana Ičević Vuković, rođena u Podgorici. 29. 04 1982. godine.

Majka dva sina; Vuka i Vanje, koji su njen život obojili neprocjenjivim bogastvom.

Sreću mjeri brojem osmijeha, zagrljajima prijatelja i danima punim želja.

Objavljivala radove u velikom broju zbornika, a kao mlada pjesnikinja osvojila je prvo mjesto na konkursu ,, Majski susreti djece pjesnika” u Kragujevcu, 1996. godine.

Svoju prvu zbirku ,, Umrli smo jednom a nijesmo živjeli nikad“ objavila je 1997. godine. Ovih dana je u izdanju izdavačke kuće  „Grafički atelje“, svjetlost dana ugledala zbirka „Bila jednom jedna bajka“, iz koje izdvajamo:


BEZ NASLOVA

Zaglupljivanjem misli iznjedrim želju
pa se okujem sjajnom iluzijom noći,
zamotam se u šalove vjetra mjeseca
u molitvi da sve će me obići i proći.

Suzdržavanjem od govora u nijemi zid
ukivam eksere za fotografiju bez boja,
prigušenom svjetlošću šaram okvir
da ne povjerujem ni danas, bila sam tvoja.

U svilenoj jastučnici još ti grčim snove
obećanjima rijetko sipam svježe vode,
nenaučene prekrivače radujem Suncem
prije nego zađe, i na Zapad ode.

. . .
Sve anđele sam prizvala suzama,
opet su sišli i gledali tužan skup,
rekli su, zagrli samo i ne posustaj
u vjerovanju da je ovaj život glup.

Nisam im vjerovala dok su me tresle
nijeme slike izgužvanih lica,
sad’ shvatam šta sam propustila
u slijepom kavezu bez ptica.

Uhvatili po neki zagrljaj na vjetru
rukama bez krvi i žila,
nije život ni sunce danas, ni list što pada
hajde, pogledi su svila.

I još, anđeli rekoše – hodaj!
Ne rekoše kuda, ni kome, ni kako!
Svejedno je valjda, ne razmišljam o tome
pa i kad sve krene naopako.

A naopako mnogo toga liči
i naopačke dani se roje,
ne plaši se, samo iskreno diši
sve je lakše kada je u dvoje.

. . .
Ako si krenuo ne odustaj olako,
ne rasipaj snagu na strahove nijeme,
ispravi ramena i čelo ka suncu
šapni sebi – dolazi moje vrijeme!

Ne opraštaj se, to je pogubno
korakni tamo gdje se pogled slomio,
nasmij se torbi što gordo vučeš
kao lav plijenu koji je ulovio.

Ako si zastao nek’ ne bude uzalud,
uberi svaki trn koji te dodirnuo,
i upamti, to su samo ožiljci
zbog kojih si se suprotno vinuo.

Ne slušaj dozivanje, ni mirise vjetra
tog što te dugo u šumi vezivao,
možeš više, jače i bolje,
u oblake niko nije urezivao.

. . .
Volim te predaje iako su skoro pa, izumrle.
Možda su i nemoguće postale.
Imam ih negdje tu u sjećanju i…
Sve te predaje i sada djeluju čuveno.
Kad se sakriješ u zagrljaj jer nije dobar dan
pa kao miš samo vireneš i zaspeš.
Tuđe su izgleda ali su postojale
nekad, negdje i nekome.
Predaja jednom ,,Čuvaj se i budi dobra”!
I bivaš, najbolja zvijezda na nebu velikog Sunca.
Predati se ima isto značenje kao i pokloniti se nekome.
I? Gdje su sada čvrste riječi koje odzvanjaju umjesto užurbanih koraka?
Ne postoje naslednici koji čuvaju predaje.
Takođe, nisu ni prelazne sa čovjeka na čovjeka.
Predaje se dešavaju odabranima, jednom.
A što su ljudske želje do potpune predaje,
koja se potčini na kraju Zakonu jačeg

Onome ko je bio vladar predatom.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fifteen + 19 =