Anastazija Miranović – EXODUS U NOSTOS




Retrospektivna izložba Toma Pavićevića otvorena je u utorak, 10.09.2019. godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ u organizaciji Narodnog muzeja Crne Gore. O umjetničkom stvaralaštvu autora, govorila je dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.

Autorski tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “EXODUS U NOSTOS” je iz Monografije posvećene stvaralaštvu Toma Pavićevića. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


EXODUS U NOSTOS

O ČEMU GOVORIM KADA GOVORIM O…( ŽIVOTU, LJUBAVI, SMRTI, SLOBODI… ) “

Treba li da to bude drugačiji čovjek? Ili drugačiji svijet? Možda samo drugi bogovi? Ili nikakvi…“          (B.Breht)

U suštini,  sve velike umjetnosti bave se istim temama – smislom postojanja, životom, smrću, ljubavima, slobodom, identitetima…a, umjetnike velikim čini sposobnost ubjedljivog, vjerovanju dostojnog, upečatljivog  (na)čina da nam ih predoče.

      O tome želim da govorim kada govorim o umjetničkom djelu Toma Pavićevića. [1]

Traženje sebe ( bukvalno i metaforičko ), u korelaciji sa sopstvom i (mikro/makro) svijetom, zajednička je tema svih Tomovih ciklusa i svojevrsna koheziona cjelovitost stvaralačkog opusa. On je uzdiže na nivo univerzalne teme i zapitanosti pred sudbinom čovječanstva, u čijem središtu je pojedinac sa prefiksom „sve što je ljudsko nije mi strano“. No, Tomo pronalazi i „ono“ animalno, instinktivno u čovjeku, ne libeći se da ga (aludirajući značenjsko) targetira kroz svoje umjetničko djelo. Da nas ogoli do suštine.

Kakvog nam čovjeka predstavlja Tomo Pavićević? Kakvog pokušava da „sklopi“ od kostolikih formi koje neka čudna sila teži da integriše i/ili baš suprotno, dezintegriše i učini da se posve raziđu i nikad više ne sastave, ostavljajući rudimentirane tragove nečeg što je nekad bilo nešto. Onog, kome je mjera od dva metra (zemlje, sanduka) dovoljna i jednaka svima. Čovjeka četvrtastih  i/ili šiljatih glava, ružičastog tena i putenog tijela, od stida i/ili razvrata, kao sa Rubensovih slika ili modiljanijevski izduženih vratova i glava, što dostojanstveno poziraju vremenu. Onog, kome svinjske njuške ponosito štrče ispod vojničkih/oficirskih šljemova i kapa, kao da njuše i osjećaju svu pogan nečistog, razvratnog i bludnog svijeta ili čovjeka pokajnika, isposnika i sveca, zatočenika hadskog, kontemplativnog mira.

Tomo svog čovjeka smješta u kuću i sanduk, u ljubav i smrt, on je totem, mumija, i situacija-stanje. Prizor s goblena, tapeta i ukrasnih krpa i/ili krik, nijemih bebolikih duša u uzdignuću, trivijalni mizanscen, kafanska namiguša i/ili duhovnica s kamilavkom. On je i izanđala žičana šušta stare postelje, s tiglom-kanalicom umjesto glave, napuklom i okrnjenom od bijesa, muke i jada vascijelog svijeta, što ih bremenito nosi kroz uzaludnje bitke u ratovima života.        

 U rehabilitovanju „barokne ideje da život i realnost nisu ništa drugo do gluma i teatralnost, velika pozornica iluzija na kojoj se ispod šminke i kostima nikad ne spozna pravi lik“, Pavićević simboličkom retorikom, centriranjem formi u polje slike/pozornice/priče/značenja, lucidno progovara svojevrsnom ikonografijom/scenografijom, sugerišući koncept identiteta koje zadobijamo, shodno nametnutim ili izabranim ulogama. Poput predanog i posvećenog arheologa, Tomova istraživačka kampanja penetrira u višeslojene dubine bića/sopstva/zemlje/svijeta/univerzuma u kontinuiranim istraživačkim procesima za (sa)znanjem/istinom/spasenjem, što permanentno izmiče i čini se kao „hod koji istovremeno napreduje i nazaduje“.

Pavićević svog čovjeka smješta u prostor lišen „uzvišene ravnodušnosti“, prostor koji postaje rezultat građenja, izmjena/razmjena energija, stjecište sila i središte kretanja. To je prostor koji je u tihom, treperavom „konfliktu“ podložan čulnom p(r)ovjeravanju, između racionalnog prostora ideje i iracionalnog prostora boli. Prostor koji je čvrsto definisan i konkretan jedino kada čovjeka inpostira u pravougaoni sanduk, koji ga poput rama za sliku omeđuje determinantama biološkog sata, kao neminovnost/usud, kao konačnost i vječito pitanje…

Enigma postanja i onoga što biva poslije smrti ostaje  velika nedorečena/nedokučiva tema…A Tomo, svjestan da novo ne nastaje kao novi početak, već da je „sve što počinje kao pucanj iz pištolja, već jednom bilo – ništa novo pod suncem“,  da je „novost uvijek iza nas“…da se „novost kao izvornost, kao originalnost, čini potrošenom“, a „ono što nas zanima nastaje iz gomilanja“, i upravo, iz tih razloga,  svoje istraživačke „sonde“ spušta u nadublje, najtamnije nutrine zemlje/duše, pronalazi tragove života/smrti i osim potrebe da nam ih predoči, pruža nadu u spasenje, ali i novi život, što god to bilo…gomilanje, nadovezivanje, neko suptilno širenje kroz svođenje…

 „Bogovi umiru s vremena na vrijeme zbog toga što se odjednom otkrije da oni ništa ne znače, da su ljudskom rukom stvorene ništavnosti. U takvim prilikama čovjek, u stvari, samo otkriva da o svojim slikama dotle uopšte nije mislio…“. ( C.G.Jung)  Ili  je „moje oko i suviše blizu mene i nisam ono što vidim“. ( A.B.Oliva)

Svi Tomovi eskapizmi i exodusi u/kroz autonomno polje umjetnosti pokušaji su otklona od biću imanentne slabosti, krhkosti, ranjivosti, predrasuda, zabluda, stereotipa, konačnosti. Nije Pavićevićeva umjetnost, „danse macabre“ (ples smrti), ili nije samo to, već i „ples života“ ( jedno „kolo“ vodi drugom i ne mogu se posve razdvojiti), u onom najbanalnijem, čovjeku bliskom, čistom, donekle, rudimentarnom i neosvješćenom izricaju iskrenog, lica istine koja promalja ispod kostima i maski, ispod kože. Tomova figuracija je istovremeno i apstrakcija, realnost i fikcija, nema isključivost fokusa i čvrstih „zakucavanja“. Takav je u stavovima, slikama-stanjima po svim pitanjima u kojima primjenjuje „tehniku neodlučnog prosuđivanja“,  imanentnu ovom vremenu. Zapavo, to su prividi, ispovijesti, naprečac uhvaćene, zapisane i/ili vrlo promišljene i trendenciozno inpostirane u sliku/svjest posmatrača/konzumenta. Crtež čovjeka, iscrtan ugljenom vremena, obojen rumenilom civilizacijskog zastiđa, strahotom beznađa, isposničkom čednošću, ujedno, iskričavom vrcavošću pohotne požude zagraljaja, sjedinjavanja/prožimanja, preplitanja, jednakog intenziteta kad ubija i rađa, opšti i stvara, razgrađuje i sanja neki bolji, novi svijet, koji se poput sedimenata polako taloži i sklapa…

Male kućne čarolije“, „Doručak na travi“, nazivi su ciklusa u kojima umjetnik opservira temu ljubavi, i sve ono što se oko nje kovitla, kreće…“Mogla je da mu odgovori da ga ne voli. Ne kaže ništa. Odjednom je svjesna, tu, u tom trenutku, svjesna je da je on ne poznaje, da je nikad neće upoznati, da  on nema načina da upozna toliko nastranosti. I da napravi toliku množinu vještih zaskoka da je ulovi, on to nikad neće moći. I on to zna.Već zbog same njegove neupućenosti, odjednom je svjesna: sviđa joj se…stvar je jedino zavisla od nje same…Pošto on ne zna da kaže za sebe, ja mu to kažem umjesto njega, pošto on ne zna da u sebi nosi tu suštastvenu otmenost, ja to otkinem umjesto njega…“ ( Marguarite Duras, „Ljubavnik“)

Bodrijarovski rečeno, „…možda u svakom sistemu i u svakom pojedincu tinja potajni nagon da se zbaci vlastita ideja i sopstvena suština, kako bi se mogao širiti u svim smjerovima i rasprostirati u svim pravcima. Ali posljedice tog rastakanja mogu biti samo fatalne. Svaka stvar koja je izgubila svoju ideju nalik je na čovjeka koji je izgubio svoju sjenku – on pada u sumanutost u kojoj se gubi. Svaka kategorija koja je podignuta na najviši stepen uopštavanja gubi svoju posebnost i upija se u sve druge…

 Ako je „sva beznačajnost svijeta preoblikovana estetikom…gdje su u ovom vremenu sve mogućeg i sve dozvoljenog, duhu neophodne prepreke i ograničenja radi vlastite izoštrenosti i vitalnosti?…Ako nijedno pojedinačno iskustvo više nije autentično, ako živimo u Platonovom carstvu sjenki, onda je bolje prepustiti se igri ogledala, u kojoj je svako traganje za autentičnim likom ispred ogledala iluzorno…“.  ( J.Baudrillard, Prozirnost zla )

 Na ova Bodrijarova pitanja i konstatacije Pavićević pravi selfie civilizacije, mutacijsku sliku svijeta, put geneze kroz slike – simbole, instalacije – stanja, koje zbore višeglasjem što „ništa ne skriva, ništa ne otkriva“, bez dileme lijepo/ružno, stvarno/nestvarno. Te kategorije su u datom kontekstu irelevantna pozicija. Kao „trag nečeg što je nestalo“ ( da li je? ), što lebdi, fluktuira, primordijalno tinja, sveprisustvo bića/duha, pod krovom kuće u kojoj caruje ljubav, istodobno probijajući zidove i šljemena kanalica zaposjedajući bestežinski prostor, poput vazduha bez kojeg nema opstanka. Da li je to čežnja za oslobođenjem od obmana čula našeg efemernog života? Možda želja da se pokaže „nezemaljsko bitisanje“, koje stoji iza svega. Neophodno je „slomiti ogledalo života da bismo gledali to bitisanje“.

„…Čudno neko selo, ovo u kojem živimo.Više podruma pod zemljom nego ulica na suncu, zato se tako i ljulja…“  ( M.Pavić  )

Pavićevićeva umjetnost je instinktivna, provokativna, inteligenta, ironična, metafizička, mitska. U ikonografskom smislu zasnovana na pojedinačnim praksama koje postaju model/odraz ponašanja/mišljenja kolektiviteta. Umjetnik provocira demistifikaciju identiteta načinom na koji ih predstavlja. Individualni identiteti poprimaju različite, no ipak slične kontekste, donekle i drugačiju/sličnu formu, što dovodi do neminovnosti njihove repeticije, kroz čitavu galeriju likova i njihovih međuodnosa. Bludnice, vojnici, ljubavnici, svetice, majke, bebe… Frontalno razbijanje rasprostranjene slike „savršenog identiteta“  bacanjem u lice „rukavice“ života bolno je i katarzično, pomalo groteskno, tužno i nužno.

Probijena žičana šušta starog kreveta je tijelo, a tigla-kanalica glava Tomovog čovjeka – ti upečatjivi stigmati nose čitavu istoriju vremena prošlih, ali i pojedinačne „male“ istorije svakog od nas. Njihova primarna sibolika, takođe, gradi višeslojnost priče ( ne samo u prvom licu ), snažnu identitetsku, mentalitetsku naraciju ovdašnjih prostora.

 Ako prihvatimo polazište da se svaka priča o nama samima može ispričati jedino u prošlom vremenu, onda se ona „raspliće“ unazad, s mjesta na kojem sada stojimo, kad više nismo učesnici/akteri, već posmatrači izabrani da govore. Tomo progovara o iskušenjima za nama kao o produktu naših negdašnjih gladi, koje stalno iznova (moramo da) pothranjujemo, u tome je čar/enigma života i prokletstvo/usud čovjeka. Bitke koje razgaćeni ili napirlitani vodimo sa svijetom i samim sobom vraćaju nas na već iznjetu konstataciju da je „u pitanju da se lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije u svim stvarima uvijek ostaje isto“. ( W.Benjamin) I ponekad nam se čini da „đavolu pripisujemo ono što ne razumijemo, a gubimo iz vida da bi to mogla biti i Božija rabota“. (G.G.Marquez )

Pored suštinskog, značenjsko-filozofskog sloja, jednako bitnim čini se formalno-likovni, egzekutivni sloj Pavićevićevog umjetničkog djela. Zbog vanrednog osjećaja mjere u prikazivačkom, koje gradi kroz plansku višeslojnost, sofisticiranim odabirom materijala kod primjene kombinovanih tehnika u slikama i instalacijama, kroz lucidan izbor i inpostaciju recikliranih i/ili gotovih stvari u negdašnji ili posve novi kontekst ( goblenski ramovi, medicinska gaza, papir, tapeti, krevetske šušte, tigle/kanalice, lutke i sl.), ova umjetnost je velika, značajna i važna, upravo zbog sposobnosti da ispriča, predoči, zapita, sugeriše, ponekad i odgovori na ona velika pitanja i dileme s početka priče, na upečatljiv i jedinstven način, ostavljajući osvješćen i empatičan trag u/o vremenu, nama samima, svijetu.  Pridružujem se u konstatacijama mnogim istoričarima/teoretičarima umjetnosti i likovnim kritičarima, ali i književnicima, filosofima, pjesnicima koji su ukazivali na majstorstvo Tomovog crteža, na istovremenu lakoću i težinu njegove linije/poruke, transparentnost i fluidnost formi, osobeni kolorit/gamu, teksturu…

Kolorit je sveden, promišljen, simboličan – ružičasto-rozikast, plavetno-zelenkast ili zemljano-sivih tonova. Svaki se veže za određeni ciklus, s podrazumijevajućim podtekstom.

Stigmatično je umjetnikovo iscrtavanje final touch zapisa preko već oslikanog sloja slike što podsjećaju na infantilne crteže noseći semantički konstrukt  (brod/srce/kuća…), i ne vide se na „prvi pogled“, namjerno su skriveni/otkriveni znaci, upućeni oku koje zna da gleda, ukazujući na bonitovsko „znati“ koje „etimološki upućuje na „imati viđeno“, na iskustvo pogleda koji ne nadzire stvari spolja, već je uronjen u materiju svijeta“.

Baroknost naracije i gotička vertikalnost egzekucije, permanentno širenje kroz svođenje, Tomova je „pikanterija“ na koju ima pravo, „zaslužena“ osobenost i originalnost, snaga lakoće opštenja falusoidne svijesti s isto takvim, izopačenim, ali i prelijepim svijetom, u sofisticiranim, finim, i/ili intenzivnim, nasilničko-agresivnim energetskim razmjenama i kretnjama onog ljudskog/prirodnog/animalnog u nama i prirodom oko nas.

 Znati da možemo uraditi ono što nije u stanju ni jedna životinja, tek je pola puta do čina svjesnog odbijanja da uradimo ono što je zahtjevala životinja u nama. Da vas pretvori u ono što nikako niste. U naličje gnjeva. U osobu koja će se, možda, jednog dana probuditi i uvidjeti da ne strijepi od budućnosti. Neko ko zna da je istina, u najboljem slučaju, djelimično ispričana priča. I da poput gnjeva koji raste, dolazi na mahove, i na izdisaju ostavlja novu priliku za prihvatanje, naglašavajući spokoj.

Da li to Tomo svojim radovima „ovjerava“/ „udara pečat“ na svijet koji zna ( misli da zna), ili ga napušta i ostavlja nama u amanet. Kao da prikazujući ga istovremeno ga se i odriče. Ili se, živjeći u tom realno-fiktivnom svijetu osjeća još više dijelom njega? Zato ovi radovi nisu samo slike/instalacije, već antopološke, političke i sociološke izjave, „slike-bića“, „slike-organi“, „slike-stanja“.

Prisutna je čitava galerija tipiziranih likova/simbola religioznog prosedea – Bogoridice s Hristom/djetetom ( smrtnice i svetice), ratnici ( analogija sa svetim ratnicima), sveštenice i svetiteljke, simboli Hrista – krst u glavi bika asocira na početno slovo T Pavićevićevog imena, ali i na simplifikovanu formu raspeća. Zabrađene žene, s kapuljačama ili otkrivenih androginih lica s kamilavkama na glavama…

Indikativni su nazivi Tomovih umjetničkih ciklusa: Petparačke priče, Pukovniku nema ko da piše, Male kućne čarolije, Doručak na travi…koji sugerišu kontekst i središte priče u stalno redefinišućoj amplitudi odnosa prema fundamentalnim vrijednostima, moralu, istini, ljubavi, kultu ličnosti, ideologijama, kiču, mitu, zabranjenim temama…poput klatna koje se ravnomjerno pomjera od „slike moći do moći slike“.

Nekim asocijativno-analognim tragom nadolaze čitavi periodi istorije umjetnosti ( praistorija, antika, egipatska umjetnost, gotika, barok…brojni umjetnički pravci dvadesetog vijeka…), i/ili imena likovnih umjetnika – Matis, Šagal, Modiljani, Munk, Pikaso, Dado, Uroš…književnici – Markes, Ljosa, M.Bulatović, Murakami… svakako, egzistencijalistička književnost i filosofija, romani toka svijesti itd… tako je, vjerovatno, sa svim velikim umjetnostima/umjetnicima.

Ambigvitet cjelokupnog djela permanenetno izaziva kušnju – toplo/hladno, slatko/gorko, površno/plitko/duboko, dobro/zlo, rat/mir, ljubav/zlo, život/smrt, malo/veliko, bitno/nebitno i tako u nedogled možemo ređati dihotomije Tomovih/naših nedoumica i dilema, predrasuda, strahova, pizmi…no, pobjeći ne možemo od prirode sopstvenih bića, dok (smo) se, čini se, prilježno i kontinuirano udaljavamo od bića prirode.

Specifičnom kompozicionom arhitektonikom Pavićević uspijeva da trivijalne, naizgled banalne stvari i pojave uzdigne na nivo ikoničkog – i u ikonografsko-scenografskom i u semantičko –filosofskom smislu. Jukstapozicioniranjem repetitivnih prizora i svojevrsnim frizovima likova naglašava željeni narativ  (glave vojnika sa kapama, ili krovovi kuća, ograde, prozori/slike, ameboidne/spermatoziodne forme…).

Tomova kuća nije projektovana u ovom vremenu, ona je kamena prizemljuša, s krovom na „jednu vodu“, pokrivena tiglama-kanalicama ( kakve srijećemo po selima i primorju), njeni zidovi su transparentni, dozvoljavaju prodore u unutrašnjost kroz prozore – slike (u slici), koje se ritmično ponavljaju dajući ukupnom prizoru treperavu/vibrantnu dinamičnost. Njih nastanjuje ljubav, koja tendira disperziji, van zidova i međa – još jedan u nizu Tomovih exodusa u nostos.

Čudno je to sa exodusima, ne miruju, to im je u prirodi. A, ni život nije „slijepi tok vremena“, već „refleksogeni – ontološki čin, sposobnost reakcije i povratka, pokušaj temeljnog odbijanja smrti, nagovještaj duha“. ( G.Durand)  Ako logike u nelogičnosti ima koliko reda u neredu, neznanja u znanju, efemernosti u trajanju, sumnje u traganju, pitam vas onda:  „Iz potonulog dana ko neće u mrak skočiti?“

 Prustovski rečeno, pravo putovanje/otkriće ne sastoji se u traženju novih ( kulturnih, mentalnih, prirodnih) pejzaža, već od od gledanja novim očima. Potrebna je odstupnica, avantura otklona od inercije linearnog mišljenja.

„…Trebalo bi obavijestiti ljude o tim stvarima. Poučiti ih da je besmrtnost smrtna, da ona može umrijeti, da se to dešavalo, da se još dešava. Da se ona ne javlja nikad kao takva, da je ona apsolutna dvojnost. Da ona ne postoji u sitnici, nego samo u načelu. Da izvjesne ličnosti mogu skrivati njeno prisustvo pod uslovom da ne znaju da to čine. Isto tako kao što i neke druge osobe mogu skrivati njeno prisustvo, pod istim uslovom, da ne znaju da to mogu. Da je, dok ona živi, život besmrtan… Da besmrtnost nije, više ili manje, pitanje vremena… radi se o drugoj stvari koja ostaje nepoznata. Da je isto tako pogrešno reći da je ona bez početka i kraja, reći da počinje i da se završava sa životom duha, s obzirom da ona sadrži nešto i od duha i kovitlanja vjetra. Osmotrite mrtvi pustinjski pijesak, mrtva tijela djece: besmrtnost ne prolazi tuda, ona se zaustavlja i kruži…“ ( Marguerite Duras, „Ljubavnik“ )


[1] Podnaslov teksta nastao je analogijom na naslov autobiografskog romana Haruki Murakamija „ O čemu govorim kada govorim o trčanju“.