Anastazija Miranović – Tivatski slikari

Iz Monografije Tivatski slikari objavljujemo istoimeni tekst dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke. Autorski tekst pod nazivom “Tivatski slikari” objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


Jednu od svojih najljepših slika Priroda je “naslikala” u Boki. Taj, prirodni artefact, s jednim od najfacinantnijih fjordova svijeta, nezaboravnim otocima pred Perastom, terasasto raspoređenim naseljima duž obale, starim gradovima, jedinstvenim antropogenim korelacijama, nalazi se na reprezentativnoj listi UNESCO-vih zaštićenih prirodnih i kulturnih dobara svijeta.

Nemeće se pitanje: Kako je moguće  živjeti u Boki, a ne biti umjetnikom ili umjetnošću “opijen”?

Ovaj svojevrsni  masterpiece opjevali su i pohodili mnogi, no, najčudesniji zapisi nastali su u ateljima umjetnika, koje su njene prirodne forme i boje nadahnule u kreativne izazove, zaustavljajući vrijeme u vječnosti, u nezaboravu, u slici. Uhvatiti portret Boke – njeno lice,  kojem godine ne narušavaju ljepotu, već patiniraju iskonsku snagu, iznijansirati, osjenčiti  skrivene obrise, istaknuti njenu jedinstvenost u isto takvom djelu, uspjevaju tivatski slikari, umjetnici dostojni privilegovanog  življenja u Boki.

Dakle, u Boki se rađaju i esteski stasavaju  likovne poete – slikari, koji ne žele i ne mogu,  neslikati Boku. Njihovo senzibilno,  umjetničko  oko ne može ustuknuti pred ljepotom. Ona je sveprisutna  i onda, kada se naslućuje, percipira se i u tako rijetkim situacijama kada je bukvalno nema u fizikumu slike.

Umjetnici čiji su radovi u ovoj monografiji, opovrgavaju, uglavnom, prihvaćenu predrasudu,  da “pitome” i blagorodne sredine, upravo, zbog tih svojih osobina ne bude kreativnost, ne provociraju duh, da velike umjetnosti nema bez “muke”…S ovim poslednjim se u izvjesnoj mjeri slažem, jer, borba se dešava unutar bića, (ne)spremog na iskorak i obznanjivanje svijetu…Dakle, ne znači da to što ne vidite i  bukvalno ne posjedujete, morate fiktivno da stvorite, izmaštate i kroz paraleleni svijet materijalizujete. Dovoljno je (kafkijanski) živjeti makar  jedan jedini dan u njenom okrilju/zagrljaju i biti zadojen stvaralačkom esencijom kojoj povratka nema, sem u djelu.

 Zajednički imenitelj likovnih umjetnika Tivta je svojevrsan genius loci, prisutan u svakom pojedinačnom opusu, na sasvim osoben način. To je ono fundamentalno što ih spaja, ali i razlikuje.  Na njihovim djelima, dominantno je prisutna figuracija, vedute, marinski prosedei, ima i apstraktnih ishodišta, međutim, uvijek sa  specifičnim individualnim umjetničkim poetikama i egzekutivnom artikulacijom. Izvjesna doza realizma, naturalizma, koji ponegdje prelazi u hiperrealizam i fantastiku, prisutna je kod pojedinih autora – Momčilo Macanović, Ljubomir Popadić, Boris Dragojević, Vlado Jovićević. Intimistički, lirski, ekspresionistiočki doživalj prirode, primorskog ambijenta,  pružaju radovi Ivana Kneževića, Antuna Peana, Miljenka Sindika. Uslovno, treću grupu, čine djela autora koje ne možemo svrstati u pravce ili neke posebne stilske odrednice -Ivice Aranđusa, Dragana Peričića, Zorana Krute, Hane Mirkov, Tanje Matković, Milice Rajčević. Takođe, kako je naprijed rečeno, dominantno je riječ o umjetnicima sa jasnom figurativnom odrednicom u svom radu, među kojima se dvoje izdvajaju po imanentno apstraktnom  – Andrijana Ivanda Rocheaux i apstraktno-geometrijskom pristupu – Boris Papović.

 Kada se na jednom mjestu sretnete sa ovoliko individualnih umjetničkih poetika, ne možete, a da se ne zapitiate, odakle toliko diferentnih, paralelnih svjetova, a istovremeno bliskih čitanja života i svakodnevice, i to, ne nekog dalekog, koji se dešava tamo negdje, već neposrednog, dostupnog direktnom vizurom ili pak njome zapretanom, no, svakako, njima najpoznatijem, umjetnički najintrigantnijem, najdražem…Značajna zajednička komponenta većine radova tivatskih umjetnika je , prije svega, očigledna dominantna prisnost/sraslost s ambijentom u kojem žive i stvaraju, kao i snažno prisustvo mediternaske svjetlosti i lazura. Takav je, ustalom,  ambijnet i atmosfera u kojoj stvaraju, što se  prirodno  transponuje u umjetničkom djelu.

Ova monografska ekspozicija okupila je na jednom mjestu pripadnike različitih generacija umjetnika. Među njima ima onih koji su pohađali čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom, Pedagošku akademiju u Nikšiću, polaznika cetinjskog i trebinjskog fakulteta likovnih umjetnosti, srednje i mlađe generacije. Upravo to govori, da je tivatska sredina, možda više nego  koja druga u Boki, iznjedrila kvalitetne likovne stavaroce. Zajednički imenitelj koji ih i ovom prilikom okuplja je Boka –Tivat grad njihovih umjetničkih i životnih ishodišta/uporišta.

S različitih aspekata može se prići analitičkom diskursu djela tivatskih umjetnika. Generacijska diferencijacija, čini mi se najprihvatljivijom, obzirom, da im je Boka, svekoliko, svakako, zajedničko umjetničko, tematsko – motivsko, a, prije svega, životno  stjecište .

Antun Pean – umjetnik razuđenih, talasastih morskih pejzaža, primorskog ambijenta, ribara, trabakula, galebova, kokota i šrpina. Lelujavi, nemirni crtež i ekspresionistička boja,  izvijaju se na mediteranskom maestralu,  okupani  iskričavim lazurima tivatskog sunca.  Hemingvejska priča o starcu i moru, univarzalne poruke, u Peanovim radovima dobija intimnu auru i toplinu. Ovaj, jednostavan i običan tivatski slikar, kako samog sebe “proziva”, slika upravo takav tivatski/bokeški život. Vibrantna armatura Peanove slike uljuljkuje i nostalgično uvodi u mediteransku atmosferu podrazumijevajućih krajolika Boke i ponekog, dostupnog, umjetnikovog predjela duše. Bajkovito – naturalistički prosedei hvataju  u “mrežu” želja i ostvarenja, makar na platnu Antunove slike. Snažne osobene egzekucije, prepoznatljivog manira,  ovo su radovi koje želite da živite – baš kao na slici…

Miljenko Sindik – umjetnik generacijski blizak Antunu Peanu, čiji su  radovi  sadžajno i motivski kompatibilni. Prva likovna saznanja sticali su kod istih profesora – Lubarde i Milunovića u Umjetničkoj školi u Herceg Novom. Naročito u Miljenkovom slučaju to je očigledno.  Nešto “tvrđe” linije, pastelnijih boja, Sindikov bokeški ambijent “kupa” se u jutarnjim izmaglicama. Ponegdje, “klesane”, skupturalne forme grade čvrste kompozicije prepoznatljivih motiva Boke – Tivatski zaliv, trabakule, ribarske mreže, Tre sorelle, propas Bobovca…Impresionistički nostalgično, oprostoreno sjećenje, strukturalno uravnoteženo, u  svijetu plavih prelaza, akcenata i nijansi, istovremeno blisko i daleko, slikarstvo Miljenka Sindika na razmeđi urušenih gradova i ribarskih mreža, zrači svjetlošću mediteranskih lazura, mistične poetike prizora.

Ivan Knežević – slikar koji se u svom stvaralaštvu tematski opredjeljuje za ruralne motive bokeških predjela i seoskog svakodnevlja, mrtvih priroda, ali i simboličkih biblijskih sadržaja. Impresionistički pristup u slikanju, isticanje određenih prozaičnih seoskih motiva, poput kamenih međa i maslinjaka, sa šipcima na drvenoj hoklici pred kućnim pragom ili na stolu s čašom vina u enterijeru sobe, vazi cvijeća na prozoru..put su ka slici koja predočava gotovo zaboravljeni svijet, dovoljno blizak/dalek, od kojeg smo se otuđili, kojeg smo napustili. Knežević slika težački život seljaka na njivi  i moru, s puno detalja ili isticanjem pojedinih, ali istovremeno prikazuje opustjela, napuštena sala, prazne kuće, avetinjska beživotna drveća. Njegov seljak s kosijerom u gro planu, porčuje da je život težak, opasan i lijep. Kako ćemo ga proživjeti opredjeliće  koja će nam se kapija otvoriti – Raja ili Pakla.  U konstantnim iskušenjima čovjek ne odolijeva grijehu. Knežević u bošovski zastrašujućim komopzicijama adskog svijeta upozorava/opominje, poručuje da svi nosimo svoj krst sudbine, o kojoj se ipak pomalo pitamo. 

Boris Dragojević – umjetnik koji sa Momčilom Macanovićem i Ljubomirom Popadićem dijeli / njeguje sličan tematsko-motivski  vokabular, a donekle i egzekutivni manir. Izraziti figurativac, marinski poeta, u svoj umjetnički “oculus” smješta sirene i mažoretke, zarđale brodove i automobilske olupine ,  zatvorene i otvorene drvene kutije i ,uopšte, iskazuje sklonost ka bipolarnosti pojavnog svijeta, njegovoj ekstrovertnoj i introvertnoj datosti. Zaranjujući u plavetne dubine Boke, ostavlja Gospu od Šrpjela na površini morske pučine, da kao spasiteljica nadvisuje, umiruje neverine i uzburkale misli, strepnje, čežnje, isčekivanja. Uvijek u neposrednoj, jukstapozicioniranoj korelaciji, “suprotstavljeni” svjetovi Dragojevićevih slika, žive samosvojan fakticitet, skrivajući u “bestežinskom plavom krugu”  misterioznu tajnu postanja djela, nedokučivu “običnom smrtniku” u pojavnom, vidljivom svijetu. Poput vještog konzervatora i zaštitara podvodnog  kulturnog blaga, Dragojević  je uvijek spreman da nanovo istražuje zanesen svojevrsnom podmornom arheologijom  Boke.

Ljubomir Popadić – umjetnik koji uz Momčila Macnovića predstavlja najizrazitijeg slikara bokeške svakodnevice. Majstor atmosfere i detalja, vješto transponuje “obično” u mistično, u čudesni svijet “Alise iz Boke”, u koji bivate izmješteni pogledom na Popadićevu sliku. Kada odškrinete vremešnu, drvenu Ljubovu šrinju,  strmoglavo “upadate” u realno-izmaštani svijet vila i laguna, starih brodova i  gvozdenih kapija, žanr scena, svijet dokolice, sjenovitih tišina i zavodljive mediteranske svjetlosti. Ljepota bokeških prizora protkana pulsirajućom marinskom atmosferom čini da stvari i pojave koje umjetnik pozicionira u centar tijela slike, a time i zbivanja, uzdiže na pijedestal vječnosti, zaustavljenog trenutka, u kojem krčag vina ili grozd grožđa, rašireno rublje na prozorima i dotrajale škure dobijaju značaj vrijedan poštovanja. Ne radi se ovdje o fotografskom i hiperrealističkom pristupu, metafizici ili nadrealnom. Riječ je o ljepoti življenja u malom primorskom mjestu, zemljano-okernim bojenim registrima, obilju chiaroscuro momenata, rđi brodovlja, kapija, veriga i brava, koja sija poput najsjajnijeg zlata u očima onih koji vole Boku.  

Momčilo Macanović – umjetnik koji nas kreće kadrovima “nijemog filma”, svakodnevlja  Boke, Tivta, sekvencama ulica, trgova, eksterijera/enterijera, introvertno/ekstrovernog svijeta, u kojem su dominantne dihotomne konstante – postojanost i prolaznost. Macanović vješto i minuciozno gradi svojevrsan promišljeno struktuirani mizanscen, naizgled slučajan i običan. Aksesoar  njegovog  intimnog pejzaža, intrigantno raznolik, kadkad očekivan, nadasve zanimljiv, plijeni misaonom interpolacijom ovovremenog u prošlom, majstorstvom materijalizacije, nostalgičnom lucidnošću. Zatečeni prozori u diskursu specifičnog  Macanićevog realizma, obujmljeni obiljem mediteranske svjetlosti, simuliraju život, nagovještavaju priču, zvuk, pokret. Dostojanstvene, uzvišeno-otuđene atmosfere, “zamrznuti” kadrovi bokeškog života često bivaju multiplicirani, podcrtani slikom u slici, s distanciranim protagonistima radnje. Svojevrsni “pozeri” svakodnevlja, odsutni statisti vlastitih situacija/aktivacija inertno obitavaju u prolazećem vremenu. Stvari su ono što nas određuje, podrazumijevajući karakterni pratioci,  komuniciraju međusobno i sa nama, svojevrsnim dijalogom sopstva, pričaju više nego možemo jedno drugom reći, one su istovremeno poruka i njen emiter. Prefinjenih bojenih odnosa, kompozicijski čvrsto modelovano, slikarstvo Momčila Macanovića krije nemuštog vjajara duše u upečatljivom djelu.

Ivica Aranđus – umjetnik čije nas angažovano slikarstvo kreće između Erosa i Tanatosa. Snažnih simboličkih poruka, čvrsto kompozicijski postavljeno, ne ostavlja ravnodušnim. Zapravo, izdvaja se direktnom provokacijom. Imate potrebu da potvrdite Aranđusove stavove iznesene u  semantičko-leksičkim likovnim iskazima. Konstrukt djela je promišljeno višeplanski postavljen, akcentujući željeno i očigledno. Ima mirisa Boke u ovim radovim. No, oni, svakako, nisu u prvom planu. Više su usputni pratioci radnje, podrazumijevajući, ušuškani/zapretani „bukom“ čistih boja, ubjedljivim crtežom i uopšte izbalansiranim odnosom fizikuma djela sa značenjskim, prenosnim, metafizičkim. Umjetnik u fokus svojih tematskih interesovanja pozicionira zabranjene teme, tabue,svakolika ograničenja, tražeći lucidnog konzumenta, s kojim uspostavlja izravan dijalog. Razina groteske, ironije, malicioznosti, provokacija su psihološkog diskursa. Klerikalni prosedi oličeni u portretima sveštenika, sakralnim građevinama ili njihovim djelovima i atributima, u korelaciji sa bludnim ženskim aktovima i djetinjom naivnošću, direktno i sugestivno pričaju priču o  patvornim i bezkompromisnim simulakrumima današnjeg vremena, u želji da se kroz konstataciju uputi kritika, osuda, istovremeno i želja za spasenjem/izbavljenjem zarad ljepote življenja u čudesno/čednom svijetu umjetnosti.

Dragan Peričić – umjetnik koji kao da strepi da nešto ne izostavi u svojim likovnim opštenjima, poentilističkom egzekucijom horrorvakuovski gradi  piramidalno-spiralne kompozicije, iznijansirane tople game, pune valerskih prelaza. Talasaste, školjkaste forme, zaposjedaju prostor prvog plana fizikuma slike, tvoreći svojevrsne Peričićeve „Vavilone“. Tamo možete sresti prepoznatljive motive kulturne baštine Crne Gore i njene Boke, manastire, crkve, tvrđave, skaline, kapije, rajske ptice, harfe, lire, Karampanu, Orlov krš, ćupove, kormila, rozete, zvjezdano nebo, siluete aktova i ko zna što još može uočiti oko koje umije da gleda. Arabeskni floralno-vegetativni motivi grade podtekst koji podržava radnju u permanentnoj, dinamičkoj aktivaciji. Istovremeno, ovo slikarstvo emituje kontemplativnu smirenost i nirvanu. Peričićevi izmaštano-realni prosedei  tvore  vedro, deskriptivno-dekorativno slikarstvo, koje plijeni gotovo naivnom ljepotom djela spremnog da vas uvuče u neodoljivu igru paralelenih svjetova.

Tivatski slikari, pripadnici mlađe generacije – Andrijana Ivanda Rocheaux, Boris Papović, Hana Mirkov, Milica Rajčević, Tanja Matković, Zoran Kruta i Vladimir Jovićević svojim djelom, svako ponaosob, jasno poručuju, da njihjovi prethodnici imaju dostojne sljedbenike koji lucidno promišljaju zbilju kojoj pripadaju, gradeći izrazite heterogene umjetničke poetike, zasebne likovne mikrokosmose, jedinstvene doživljaje Boke.

Andrijana Ivanda Rocheaux – tivatska umjetnica, jedina pored Borisa Papovića, u ovom monografskom prikazu njeguje apstraktan likovni izraz.  U koloritnom vokabularu opservira ujednačenu skalu tonova- crvena, plava, sive nijanse, bijela. Vidljive, reljefne bojene fakture, tvore asocijativne svjetove u kojima čitam različite situacije univerzalnih, ali i sasvim ličnih poruka. Kada Andrijana gradi kompoziciju talasastim piramidalnim formama, to mogu biti vrhovi planina u crvenim magnovenjima, bjeličastim izmaglicama ili, uzburkano „kameno more“. Može biti i nadrealna pučina, beskrajnih prostranstava kosmičkih sila, poput „velikog praska“ i postanja Vaseljne. Kadkad se iz bojenih kolopleta naziru naznake geometrijskih oblika, poput kruga i pravougaonika, iako rijetki, upravo zbog toga, oni u Ivandinim radovima poprimaju simoličku konotaciju. Svjetlosni akcenti cijelom „prizoru“ daju uzvišeni momenat. Istovremeno, ovo slikarstvo sobom nosi iskonsku snagu i raspjevanu melodičnost akordnih sazvučja.

Boris Papović – pripadnik mlađe generacije tivatskih umjetnika, osobene egzekucije i mentalne provokacije. Papović nas kreće svojim svijetom kružnih formi, u kojem linija „diktira“ dinamiku radnje i sveopštu unutarnju artikulaciju djela. Najčešće spirala, ili i u formi isprekidanih crtica, nemirna i neposlušna, napušta krug u kojem je zarobljena i mahnito vrca u bestežinskom prostoru. U Papovićevim radovima singularne ili multiplikativne kružne forme stvaraju konstrukt djela i dominiraju njegovim fizikumom. Boja je čista, intenzivna, prisutna da apostrofira željenu opservaciju, kao gradivni element, polokovski „prosuta“ u „slučajnim“ kapljicama, stvara specifičnu vibrantnu ritmiku. Ovo naizgled razdragano, „infaltino“ slikarstvo, vrlo je promišljeno i značenjski jezgrovito. Poput crvenih nukleusa iznijansiranih zelenih lopti, puslira pritajenom vatrom kontrolisana simbolika. Priča o liniji i krugu, cikličkim porocesima, zapravo je, priča o životu i njegovim mijenama, početku, rastu/rastakanju,  i iznenadnom/očekivanom prekidu/kraju.  

Zoran Kruta – umjetnik koji se specifičnim likovnim rukopisom izdvaja od slikara s kojima dijeli zajednička motivska ishodišta. Realiteti svakodnevlja, malih, pratećih životnih stvari, koje osim svoje utilitarne, imaju i nerijetko zanimljivu estetiku, preokupacija su umjetnika u činu stvaranja vlastitog kretaivnog panoptikuma . Kruta, između ostalog, o svom djelu kaže: „Stvarnost koju prenosim na platno propuštena je kroz cjediljku vlastitog temperamenta i time preobražena u novu realnost…“. Nova Krutina realnost je intrigantana,  svakako, bazirana na umjetničkoj transmisiji raznolikih individualnih stanja/projekcija. Na ivici stapanja/prelaska medija slike u crtež i obratno, koloristički crteži ili slikarstvo sa jakom nervaturom crteža, minuziozno, gotovo, filigranski profiliše formu, udahnjujući joj čulnost, emociju, neku vrstu „unutarnjeg pokreta“. Zautavljeni prozaični trenutci enterijera, mrtve prirode, intimistički akceptovani detalji čvrsto su struktuirani svojevrsnom armaturom crteža, iskričavom simbolikom oprostorene, poetizovano-nostalgične misli.

Milica Rajčević – umjetnica upečatljivog figurativnog slikarstva, intrigantnog sadržaja, specifične egzekucije. Miličin svijet slike čine ljudi sa margina, „sumnjivog morala“, otuđeni, zaboravljeni, usamljeni – svi oni koji ne bismo da budemo, a koji duboko negdje zapretani „čuče“ u nama… Što je to što će ih isprovocirati/aktivirati, učiniti protagonistima radnje/zbivanja unutar djela/(bez)smisla? Društvena zbilja u kojoj obitavaju, egzistenijalna nesigurnost, pad/inverzija vrijednosnih kriterija…Milica Rajčević ozbiljne/velike životne teme ironično, satirično kontekstuira na neobično prijemčiv način. Miličina kompozicija je višeplanski postavljena, satkana od ubjedljivih detalja, zasebnih cjelina i centralnih figura, stvarajući osoben energetsko-ekspresivni konstrukt. Njene figure su deformisanih ekstremiteta i facijalnih iskrivljenja, sa isto takvom mentalnom arhitekturom, ali i onom bukvalnom u kojoj su/pred kojom su smješteni. Pulsirajućeg kolorita, sklupturalnog crteža, ovo  slikarstvo nas nasmije, zabavi, ali i  zamisli.

Tanja Matković – Slika sebe, svoje strahove, strepnje, želje/žudnje u plavetnom svijetu „kojem kraja nema, a ni početka“. Tanjin beskraj sublimira sve ono što život nosi i čini izazov. Potreba za osvješćivanjem vlastite nutrine kroz permanentna preispitivanja rezultira djelom punim simbola, metaforičnih poruka, dinamičkog dijaloga. Plava boja simbolizuje univerzum, beskraj u nama i oko nas, daljine, spiritualne sfere. Plavo, prirodno, vezujemo  za more, nepregledne pučine horizonta, mentalnog i nedodirljivog, kao u zamišljenoj liniji spajanja/razdvajanja neba i pučine. Ženski akt, portret, maska, kosa, repetitivne oči, svjejedno kojim redom, dominantan su motivski vokabular umjetnice, kojim Tanja vodi simbolički diskurs sopstvenih traženja, istovremeno, opšteg/univerzalnog značenja. Skulpturalni aktovi, ćiste/čvrste kompozicije s centriranim figurativnim motivom u središtu, tamne, monohromne pozadine, akcentovani, višeznačni detalji, čine ovo slikarstvo bliskim i dalekim, nadasve mističnim i inrigantnim, u onolikoj mjeri otovrenim za odogovore koliko smo smjeli da pitamo. 

Hana Mirkov – Fantastični svijet slike Hane Mirkov obujmi vas odmah bliskošću i toplinom, nekim začudnim fantazmagorijem koji egzistira po vlastitom uzusu. Čovjek je  „jedan od mnogih“, bezimeni, bezlični svjedok/akter izmaštano-realnih situacija/susreta, a one su očekivano nemoguće, ali razumljive. Hanina kompozicija je piramidalna, s puno finih prelaza i rješenja, stepenasta, „kockasta“. Zapravo, čini se, kao da ste se neobavezno zadržali u prodavnici igračaka i ušuškali u velikoj kućici lutaka, gdje smješate/izmještate figure i stvari kako vam je drago. Drvoredi, skaline, kapije, klupe, kade, oblaci, enterijeri, zvjezdano nabo, trgovi, fantastična arhitekura, parovi. Svojevrsni pioni na šahovskoj tabli, preskaču polja i logičke limite, pokretani voljom onog ko povlači poteze u igri. Da li smo tvorci vlastitih životnih sitacija ili nam ih sudbina preodređuje? Upečatljiva metafizika djela seže do aluzivnih de kirikovskih rješenja, poput trubača. Oni obznanjuju „proglas života“, ljepotu življenja u ništa manje lijepom Haninom fantastičnom svijetu, koji nosi naivnost djetinjih vizura i ozbiljnost konceptualnih promišljanja.  

Vladimir Jovićević – umjetnik koji se u umjetničkim traženjima kreće amplitudom diferentnih,  kompatibilnih medija – slikarastva i fotografije. Preplićući ili jednovremeno egzistirajući , ovi naizgled paralelni svjetovi grade krajnje intrigantan kreativni mizanscen. Umjetnik se u fotografijama vidljivo pozicionira u fizikum prizora/slike, jasno i decidno obznanmjujući svoj umjetnički identitet. Pri tom, u fotografijama iz umjetničkog ateljea „oslikava“ atmosferu čina stvaranja djela, istovremeno, stvarajaći fotografiju koja „hvata“ djelo i sama postaje isto. U svojevrsnom hiperrealističkom maniru, Jovićević se poigrava slikom u slici. U portretima žena diferenciraju se karakterne osobine i osobena nervatura crteža. Mrtva priroda je čest motiv njegovih slikarsko-fotografskih ishodišta. U  djelu „Mrtva priroda s jajima“ umjetnik uzima prepoznatljiv motiv, jednovremeno predstavlja njegovu umjetničku sliku date mrtve prirode, a potom, sve to ovjekovječava/bilježi u fotografiji. „Duplo“ potvrđivanje djela, lucidna igra planova i uopšte kompozicionih rješenja, govori nam, da je u pitanju umjetnik koji jednaku pažnju poklanja promišljanju koncepta i egzekutivnog čina, na originalan i upečatljiv način.

Tivatski slikari svojim djelom produkuju fanatastičnu galeriju nezaborava, ljepote, portreta Boke, Tivta, prije svega, autobiografske, sugestivne zapise koje ovim monografskim izdanjem dijele sa vama.

Foto:
radiodux.me
bokanews.me
gracija.me
galleryathos.com
butua.com

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two × 1 =