Boris Jovanović Kastel: Stevan Vukotić – pomorski filozof koji je oplovio svijet



Davnašnja je želja svakog kapetana da beskonačnom plovidbom vidi, dodirne i osjeti plavi horizont kao mjeru nesagledivog u sebi, zlatnim mastilom u brodski dnevnik zapiše epohalno otkriće i u geografsko-istorijske udžbenike doda novu stranicu dostojnu poštovanja i divljenja svijeta. Šta je naviganje nego rat za oslobođenje sopstvenih ideala, plovidba kao simbol nepripadanja kanonima i nepristajanja na bezumne religijske kanone i robovanja čovjeka prepredenom kleru kroz istoriju. Nije svako more za herojsku plovidbu do cilja – slobode što se potvrđuje još od vremena Odisejevih pustolovina Mediteranom, našim rodnim morem, iskonom, identitetom i crnogorskom sudbinom.
Podsjetimo se da je slavom ovjenčani moreplovac Fernando Magelan, u svetoj misiji oplovljavanja sopstvenih nauma i svijeta, iz seviljske marine krenuo 20. IX 1519. godine, uz podršku španskih zvaničnika, sa pet brodova (Trinidad, San Antonio, Koncepsion, Viktorija i Santijago) i posadom od 256 mornara, vještih pomoraca različitih životnih i profesionalnih profila kao podrškom i pomoći tokom vijađa. Njegova epska ekspedicija okončana je takođe u Sevilji 6. IX 1521. ali bez dodjele lovorika kapetanu jer je u međuvremenu likvidiran na Filipinima. Kakve li sudbine pečatirane solju okeana?! Od cijele posade vratilo se samo njih 18 na Viktoriji, jedinom preživjelom brodu.

Magelanovu misiju da je zemlja okrugla dokazala su dva naša, bokeljska navigatora – Ivo Visin iz Prčanja o čijem podvigu je bilo riječi u prethodnom eseju i Stevan Vukotić iz Grblja, potomak poznatog starocrnogorskog bratstva, čija je plovidba okončana 33 godine prije Visinove na brodu ruske mornarice. Vukotić je, dakle, krenuo na put 1823. godine ploveći tri godine sa stotinjak članova posade da bi na kraju bio odlikovan ordenom Svete Ane uz novčanu nagradu do kraja svog, prerano okončanog, života jer je preminuo u 33-oj godini.
Kao što se to često dešava na Balkanu, zaobiđen od istorijskih enciklopedija i udžbenika pomorske baštine, a tek recentnog školskog programa!, Vukotić je svoju navigatorsku karijeru započeo kao kadet u Ruskoj ratnoj mornarici na Krimu nadvisujući znanjem i talentima svoje klasiće što i nije čudno pošto dolazi iz grbaljskog kraja duge pomorske tradicije. Zato je u navigacionog oficira unaprijeđen nekoliko godina prije zakonom predviđenog roka tako što mu je ukazano povjerenje da komanduje istraživačkim brodom Predprijatije, trojarbolnim jedrenjakom sa 24 topa, sa stotinjak članova posade i nekoliko naučnika. Cilj misije broda bio je oplovljavanje svijeta što je još više podiglo moral Vukotiću dajući mu šansu da usavrši svoje vještine i proširi teorijska znanja.

Isplovivši iz Kronštata, brod je plovio Baltičkim morem i sidrio se u Kopenhagenu i Portsmoutu. Potom je po dijagonali prešao Atlantik, zadržao se u Rio de Ženeiru, oplovio oko Južne Amerike i kratko pristao u čileanski zaliv Konception. Zatim je preplovio Pacifik, stigao na Kamčatku i na obale Južne Aljaske, do San Franciska i Kalifornije. Uslijedila je ponovna plovidba Pacifikom sve do Havaja, Mikronezije i Filipina a onda je prešao u Indijski okean prema Južnoj Africi izbjegavši sve opasnosti famoznog rta Dobre nade. Brodeći zapadno od Afrike pristao je na ostrvo Svete Jelene, prešao Atlantik i nanovo pristao u Portsmout i Kopenhagen da bi, nakon tri godine morskog hodočašća, uplovio u luku Kronštat odakle je isplovio. Treba istaći da se posada precizno i uz post od ovozemaljskog života pridržavala zadate maršrute praćena boginjom Fortunom u smislu vremenskih prilika i ćudi pučine.
U matičnoj luci, kako kažu ljetopisci, posada i brod dočekani su sa najvećim počastima tako što su drugi brodovi bili okićeni, čule su se sirene, trube za maglu i salve iz topovskih cijevi. Svečanost kakvu marina od tih dana sreće do danas ne pamti. Posadi je skandirao znatiželjni narod, svirao vojni orkestar i pozdravljali je postrojeni kadeti u čast veličanstvenog uspjeha ovog crnogorskog, južnoslovenskog, ruskog i svjetskog pomorca, kapetana Stevana Vukotića čija slava je dosanjana pod ruskom zastavom, a ta slava i danas odjekuje, poput zvona sa bokeljskih kampanila, od crnogorskih dokova do ušiju svjetskih mora!
Sjajno je Vukotić, kao pomorski filozof, poznavao zemljopis, astronomske doktrine, brodsku praksu, meteorologiju i navigaciju pa je zato, nakon polugodišnjeg odmora, započeo profesorski angažman u Pomorskom korpusu sa činom lajtnanta. Sa 29 godina postao je kapetan školskog broda Golubka da bi, godinu dana kasnije, zapovijedao brodom Kulm u finskom zalivu. U 31 godini unaprijeđen je u čin kapetana-lajtnanta što je za ono vrijeme bila senzacija s obzorom da su ovaj čin imali samo stariji i, samim tim po godinama službe, iskusniji morski vukovi.
Da svaka medalja kapetanske slave ima dvije strane pokazaće se vrlo brzo. Umoran od svega, fizički istrošen i mentalno skrhan, klonuo od naviganja, tužan i razočaran, Vukotić je zauvijek spustio jedro i posvetio se pedagoškom radu kroz obučavanje mladih.

Podvig oplovljavanja svijeta kapetana Stevana Vukotića značajan iz više razloga. Posebno se to odnosi na činjenicu da su tadašnji plovni putevi bili opasniji i manje definisani, teži i izazovniji od onih iz Visinovog vremena. Istovremeno, za razliku od Visinovog, brod Stevana Vukotića uplovio je u istu marinu. Visin je bio brodovlasnik koji nikome i nigdje nije polagao račune ploveći znatno duže i bez ičije zaštite. Ni jedan od ovih parametara, bilo da idu u prilog Visinu ili glorifikuju Vukotićev vijađo, ne umanjuje značaj plovidbe ovog bokeljskog dvojca u istoriji svjetskog pomorstva!
Uprkos tadašnjoj geopolitičkoj mapi svijeta koja je, očekivano, kreirala sudbinu njihovih plovidbi, Ivo Visin i Stevan Vukotić, manje slavan i pominjan Bokelj koji je oplovio svijet, ostaju zauvijek naši svjetionici na svjetskim obalama i sirene njihovih brodova zauvijek će odjekivati svjetskim meridijanima pronoseći ime Boke kotorske i Crne Gore.
Zašto i ko ima pravo da zaboravi kapetana Stevana Vukotića i u ime koje ideologije je ovaj svjetski pomorac usidren daleko od naše nacionalne svijesti i udžbenika crnogorskih đaka?!
Kao zaslugu za svoj svjetski važan podvig kapetan Stevan Vukotić zaslužio je da, poput Visina, ima bar spomen bistu u rodnom Grblju ili bilo kojem drugom mjestu na crnogorskom primorju. Narod koji zaboravlja svoje legendarne kapetane, pjesnike i vojskovođe ostaje bez svog istorijskog identiteta i kompasa za budućnost. Primjer državnog odnosa prema ovom briljantnom kapetanu samo je jedan u nizu priloga neodgovornosti prema čuvanju našeg mediteranskog identiteta. Rekoh otprije, ako se nadalje budemo odricali naše mediteranske riznice postojanja, lična karta crnogorskog identiteta biće, na žalost, tabula raza i materijal za obogaćivanje tuđih, posebno komšijskih,  istorijskih praznina.


2 Comments

  1. Bravo Castelano, to je ono što nam nedostaje! Znanje i svijest o CG velikanima, a bilo ih je dosta! Ovakvim tekstovima ih čuvamo od zaborava, a doći će i do nastavnog programa u obrazovnim institucijama, nadam se!

    • Hvala, Nebojša. Nadam se da će biti tako jer čuvajući crnogorske velikane od zaborava i ustaljene prakse prisvajanja drugih, najbolje baštinimo, čuvamo i promovišemo naš mediteranski identitet.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


five × 5 =