Borisu Liješeviću nagrada „Grad teatar“ za 2019/2020. godinu


Žiri festivala „Grad teatar“ za dodjelu nagrade za pozorišno stvaralaštvo, koji je radio u sastavuakademik Dževad Karahasan, književnik, Jelena Lužina, teatrologinja, i Željko Hubač, dramaturg i reditelj, donio je odluku da dobitnik nagrade „Grad teatar“ bude Boris Liješević, reditelj. Boris Liješević je dvadeset šesti dobitnik prestižnog priznanja za pozorišni doprinos festivalu „Grad teatar“.

 Boris Liješević rođen je u Beogradu. Odrastao je u Budvi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju i započeo upoznavanje sa osnovama pozorišne umjetnosti na festivalu „Grad teatar“. Diplomirao je na Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i završio režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, gdje danas vodi klasu glume. Trostruki je stipendista Gete instituta u Beogradu. Godine 2005. učestvovao je na skupu Forum Junger Buhenangehoriger u okviru festivala Teatertrefen u Berlinu. Saradnik je Zagrebačkog glumačkog studija u kom se bavi Strazbergovom metodom. Prve godine profesionalne karijere obilježavaju saradnje sa mladom i srednjom generacijom srpskih dramskih pisaca, iz kojih nastaju predstave: “Beograd London” (Fedor Šili), “Dragi tata” (Minja Bogavac), “Zverinjak” (Dušan Spasojević), “Projekcija” (Miloš Jakovljević). Režira komade savremenih regionalnih i evropskih autora: “Prisustvo” (Dejvid Harover), “Osvrni se u gnevu” (Džon Ozborn), “Osećaj brade” (Ksenija Dragunska), “Bella figura” (Jasmina Reza), “Pijani” (Ivan Viripaev), “Čitač” (Bernhard Šlink)… Jedan je od prvih reditelja sa ovih prostora koji se bavi verbatim metodom. Autorski projekti nastali snimanjem tematskih razgovora s anonimnim sagovornicima koji otkrivaju svoja autentična životna iskustva su: “Čekaonica”, “Plodni dani”, “Povodom Galeba”, “Očevi su grad(ili)”, “Peti park”. Predstava “Čuvari tvog poštenja” nastala je iz improvizacija u samom procesu. Rad na tekstu, odnosno dugotrajni rad s piscem na materijalu, poslednjih godina čini osnovu njegovog rada. U tim procesima nastale su predstave “Elijahova stolica” i “Brašno u venama” po motivima djela Igora Štiksa, “Čarobnjak” i “Noćna straža” po motivima djela Fedora Šilija, “Blue Moon” po motivima istoimenog romana Damira Karakaša. Prema dramatizacijama romana režirao i predstave “Jare u mleku” Jurija Poljakova, “Mirni dani u Miksing Partu” Erlenda Lua, “Mir na Itaki” Šandora Maraija, “Upotrebu čoveka” Aleksandra Tišme. Od djela klasičnog kanona radio režiju Puškinovog “Evgenija Onjegina”, Goldonijeve “Ribarske svađe”, “Lorencača” Alfreda de Misea, “Mefista” Klausa Mana…

Boris Liješević je dobitnik nagrada „Mira Trailović“, „Ljubomir Muci Draškić“, „Bojan Stupica“, „Anđelko Štimac“, „Petar Kočić“, Ardalion, Iskra kulture, Sterijine nagrade, nagrade sarajevskog magazina “Dani” – “Hrabri novi svijet”, Nagrade Grada Beograda “Despot Stefan Lazarević”. Za režiju je nagrađen na festivalima: Barski ljetopis, Tvrđava teatar u Čortanovcima, na festivalu Vršačka pozorišna jesen, na aleksinačkom Festivalu prvoizvedenih predstava. Dobitnik je godišnjih nagrada Ateljea 212, Srpskog narodnog pozorišta i Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Režira u svim značajnijim pozorišnim kućama regiona.

Na festivalu “Grad teatar” Boris Liješević se pojavio kao reditelj i glumac učeničkih predstava dramskog studija budvanske srednje škole “Danilo Kiš” (1994. god), a 1997. godine je bio asistent reditelju Ljuboslavu Majeri prilikom rada na festivalskoj produkciji „Jerma“. Na programu „Teatar budućnosti“, 2004. godine, po izboru Borisa Liješevića, svojim projektima su se predstavili reditelji i glumci fakulteta dramskih umjetnosti iz Skoplja, Novog Sada, Cetinja i Beograda. Glumio je u gostujućim predstavama festivala, predstavama reditelja Bore Draškovića „Kartoteka“ i „Don Žuan“ (2004.).

Budvanska publika bila je u prilici da vidi značajan dio Liješevićevog profesionalnog rediteljskog opusa: „U kulisama duše“ (2004.), „Feniks“ (2004.), „Prisustvo“ (2005.), „Greta, stranica 89“ (2009.), „Čekaonica“ (2010.), „Dragi tata“ (2010.), „Očevi su grad(ili)“ i „Čarobnjak“ (2013.), „Brašno u venama“ (2015.), „Čuvari tvog poštenja“ (2017.), „Evgenije Onjegin“ (2018.), „Blue Moon“ (2019.) i „Čitač“ (2021.).

Za festival je režirao predstave “Sluga dvaju gospodara” Karla Goldonija (2012.), operu “Dve glave i devojka” na muziku Isidore Žebeljan i po libretu Borisa Čičovačkog (2016.), kao i “Upotrebu čoveka” po istoimenom romanu Aleksandra Tišme, koprodukciju festivala “Grad teatar” sa Novim tvrđava teatrom, Novosadskim pozorištem na mađarskom jeziku (Ujvideki Sinhaz) i East-West centrom iz Sarajeva (2019/2020. god.).

Obrazloženje žirija prenosimo u cjelini:

„Članovi žirija za dodjelu nagrade „Grad teatar“ za 2019/2020. godinu istoimenog budvanskog festivala – akademik Dževad Karahasan, književnik, Jelena Lužina, teatrologinja, i Željko Hubač, dramaturg i redatelj – nakon uvida u recentnu festivalsku produkciju i nakon temeljite rasprave o njenim nespornim kazališnim dosezima, jednoglasno su odlučili nagraditi redatelja Borisa Liješevića, „dvostrukog“ autora predstave „Upotreba čoveka“ (ravnopravno je, s Fedorom Šilijem, radio na dramatizaciji),realizirane u koprodukciji Novog tvrđava teatra, Novosadskog pozorišta/Ujvideki Szinhaz, Festivala Grad teatar Budva i East West centra Sarajevo. Predstava „Upotreba čoveka“ producirana je u okviru korporativnog regionalnog programa „Dijalog za budućnost“, koji u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini sprovode UNESCO, UNICEF i UNDP.  Informacija je relevantna već i zato jer ukazuje na neke od ozbiljnih prednosti ovakvog „korporativnog“ modela kazališne produkcije, posljednjih godina sve agilnijeg, u svakom smislu dinamičnijeg i, u najmanju ruku, intrigantnijeg od uobičajenog „unilateralnog“ načina institucionalne kazališne proizvodnje, čija se otvorenost prema drugima i drugosti najčešće svodi na angažiranje gostujućeg redatelja, scenografa, kompozitora… i, ponekad, kojeg glumca. Premda je budvanski festival „Grad teatar“  vlastitu „strategiju korporativnosti“ razvijao od samih početaka, posljednjih ju je godina krenuo dodatno „ubrzavati“, zahvaljujući upravo umijeću/vještinama članica svoga menadžerskog tima. Koje se, nesumnjivo, umiju nositi sa svime što obično nazivamo „resursima“. Svakakvim. Predstava „Upotreba čoveka“  superiorna je dramska/scenaka resemantizacija antologijskog romana Aleksandra Tišme, objavljenog 1976. godine i nagrađenog (promptno, iste godine) prestižnom NIN-ovom nagradom, u to vrijeme prestižnijom nego danas već i zato jer je broj potencijalnih kandidata/dobitnika pokrivao daleko širi geografski i kulturni prostor. Teško je, danas, procijenjivati koliko je taj izvanserijski roman bio i ostao čitan. I koliki je, uopće, bio krug njegovih čitatelja. Naime, „Upotreba čoveka“  je roman relativno „hermetične“ strukture, čak je i grafički „gusto“ ispisan, gotovo bez upravnogovornih rečenica; ideološki je i politički „neopredijeljen“, što je u to vrijeme bilo relativno rijetko; solilokvijski je zatvoren „samo“ i isključivo u intimu/dubinu ljudske muke organizirane unutar nevesele i posve beznadne „priče“… Da, suspektne su čak i narativne linije te priče, budući da se uglavnom „ne događaju“ hic et nunc, već se o njima (uglavnom) kazuje/refereira „naknadno“, kao u epu,  rekao bi Aristotel… Međutim, redatelj Boris Liješević – rođen upravo dotične 1976. godine! –  odlučio je teatralizirati upravo taj i takav „epski“ predložak visoke književne vrijednosti. Nesumnjivo i zato jer se, tijekom posljednjih desetak-i-nešto ljeta,  višestruko iskazao/potvrdio i kao nadstandardno znatiželjan, hrabar, radikalan, kompetentan i nadasve prilježan čitatelj upravo takvih „teških“ i „jedva prohodnih“ tekstura. Ne samo „autohtonih“ dramskih komada (poput de Mussetova „Lorenzaccija“,  uprizorenog 2020. godine u beogradskom JDP-u), već i cijelih serija kompleksnih proznih djela čije su inscenacije  postale glasovitima ne samo u eksluzivnim/elitnim festivalskim kontekstima gdje ih nagrađuju (hametice!), nego su se proslavile i po repertoarskoj dugovječnosti koja permanentno evaluira/potvrđuje  njihovu aktuelnost: Štiksova „Elijahova stolica“ u JDP-uKarakašev „Blue Moon“ u zagrebačkom „Kerempuhu“, Schlinkov „Čitač“ u Beogradskom dramskom pozorištu… Niz je, nesumnjivo, započeo još 2010. godine, „Čekaonicom“ u beogradskom Ateljeu 212, te se permanentno nastavlja redateljevim istraživanjima svih potencijala (ali i liminalnosti?) takozvanog dokumentarnog/verbatim kazališta. Ali i samog „kazališta našeg doba“, kazališta „kao takvog“. Boris  Liješević u punom je kreativnom zamahu! Jedna od takvih inscenacija „visokog napona“, rekli bismo „amblematski njegovih“, svakako je i predstava „Upotreba čoveka“ iz 2020. godine: moćan kazališni gestus kojim ovaj redatelj i njegov besprimjerno discipliniran, usuglašen i pouzdan ansambl (predvođen rijetko samosvjesnom glumicom Eminom Elor!) „istupa“ – rekli bismo –  doslovno va banque! Osviješteno, angažirano, posvećeno, gotovo testamentarno. Insceniran i igran upravo tako –  naime, žestoko! –  opori dramaturški patchwork „Upotreba čoveka“,  autorski projekatBorisa Liješevića i njegovog „stalnog“ dramaturga Fedora Šilija,  patchwork koji, posredstvom Tišmina romana, teatralizira neke od najdrastičnijih zala Drugog svjetskog rata (okupacija, židovska tragedija, zlostavljanje i unižavanje žena, mučnina pobjede i slobode – koje/čije pobjede i slobode?),  naprosto se percipira/doživljava kao – udarac u pleksus. Poslije kojeg je, naprosto,  teško nanovo prodisati. Liješević, naprosto, stvara predstave koje nas se tiču. Ne mijenjaju svijet, naravno, ali ga na trenutak čine malo boljim i bujnijim mjestom.  Barem za neke od nas, koji još uvijek vjerujemo u taktilnu moć kazališta. Što nije mala stvar, dapače.“

Nagrada „Grad teatar“ dobitniku će biti uručena na XXXVI festivalu „Grad teatar“.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × five =