Božidar Proročić – Mlada cetinjska pjesnikinja Bojana Vušurović


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


Prijestonica, Crne Gore je kroz svoju i bogatu i dugu istoriju dala brojne slikare, istoričare, pjesnike, književnike, glumce. Ta umjetnička nit do dana danas traje i najljepša tradicija mladih pjesnikinja sa Cetinja se nastavlja. Ovaj put vam predstavljamo osamnaestogodišnu pjesnikinju Cetinja, Bojanu Vušurović. Život ove mlade nadarene pjesničke nade kao da je proizišao iz ,,Plavog čuperka” Miroslava-Mike Antića.

O svom djetinjstvu i odrastanju, ljubavi prema poeziji i slikarstvu Bojana Vušurović, nam kazuje sljedeće: ,,Dok sam odrastala bila sam jako nemirna, slobodna, i nestašna  djevojčica… Slobodna u smislu oslobodjeno svih lanaca stidljivosti i povučenosti. Osnovnu skolu sam zavrsila na Cetinju sa jako malo znanja i prije svega interesovanja za poeziju i umjetnost. Nakon zavrsetka osnovne škole upisala sam Gimnaziju, takodje u mom rodnom gradu, i dalje nesvjesna svih tih čari koje se kriju iza ugla rijeci. Tragično otvaram vrata poezije u svojoj sedamnaestoj godini zivota, kada meni jako blizak član porodice moj osamnaestogodisnji brat od tetke, u saobracajnoj nesreci gubi svoj život. Svu tugu i bol, svaku suzu, utapam u stihovima, strofama, pjesmama. Tako je lakse podnijeti, sa pjesmom je lakse plakati. Kišne dane koji svi provedu u zelji za suncem, iskoristim kao temu mnogih mojih pjesama, jer u njima pronalazim sebe. Kapljicama kiše osjecam ko sam, osjećam mir. Osim pisanja poezije mir nalazim i u slikanju. Pokretima četkice, kao stihovoma pjesme, puštam duši da zaliječi rane, koje liječim i dubokim promišljanjima koje pronalazim u mnogim knjigama  vezanim za filozofiju, psihologiju, i u njima pronalazim sebe. Njih smatram ,,duhovnim knjigama”. ,,Tako je govorio Zaratustra”.  Fridrih Niče jedan je od mojih idola. Čovjek koji na sebi autentican nacin pogodi duboko u srž smisla. ,,Čovjekova potraga za smislom”, Viktor Frenkl, takodje je pisac vrijedan divljenja. On i njegove perspektive psihologije. Njegova nauka o logoterapiji. ,,Alhemicar” – Paulo Koeljo, koji na jednostavan nacin zadje duboko u duh čovjeka. Dopre do njega svakim svojim slovom i kao da uvijek otkrije neko novo zivotno značenje. “Unutrasnji inzinjering” Sadhguru. Iako mozda, ne toliko poznata, jedna od mojih omiljenih “duhovnih” knjiga, napisana od strane indijskog  gurua, koji na upečatljiv nacin prica o budjenju ljudskog duha. Sa divljenjem osjećam pjesme Vitomira-Vita Nikolića, Rabindranat Tagore, Pol Verlena.

Mlada cetinjska pjesnikinja priprema dvije zbirte poezije. Do tada kroz stihove njene poezije upoznajmo se sa njenim stvaralaštvom.


O SMRTI

Smrt je samo nedokučiva granica
Besmrtnosti duše
Jednog smrtnika


I DALJE SAMA PIŠEM

Evo sama i dalje sjedim
u dvorištu svojih uspomena
pišem pjesme tužne
dok iz grudi se otima jecaj

I kiša pada kao da shvata
svu patnju koju
neko može u sebi držati
i kao da zna da je ovu moju
nekako teško podnijeti


GDJE LI SI SADA (brate moj)

Gdje li si sada brate moj
posve već je tužno i sumorno
koje mjesto tvoj osmjeh krasi
jesi li odveć usnio

Sanjaš li ti ili smo mi sanjari
možda si tek otvorio oči
i progledao očima od stvarnosti

Jeli smrt sloboda ili kazna
jeli tuga izazov ili kao sreća nešto što raste u nama
hoće li ikada nestati
hoće li izblijeđeti od godina
hoću li tvoje lice ikada vidjeti ponovo

Što je smrt jeli sloboda
što je duša jeli besmrtna
jeli tijelo samo njen privremeni nosilac
jeli ono samo opšta iluzija

Duša je neuništiva
ona je vječna i beskrajna
koje mjesto krasi tvoja duša umorna
jeli ta bašta sada procvjetala
ima li tamo gore proljeća
koje dolje samo na tebe podsjeća


MUŠKA SUZA

Tužna muška suza najteža
slila se jutros radi uspomena
radi sve težine i bola okrutna
što u srcu se dugo kupila
a dokaz smrti
leži na grobu od mermera
na jednoj ploči sa čudnim brojevima
i imenom poznatim
a ta slova bole
koliko i posveta
boli i ova usamljena posjeta
tebi dragi gdje si
u ovo jutro sa suncem uzdignutim
a opet teška provala oblaka
a nebo vedrije od tvog osmjeha
ako je moguće
teška suza zorom uranila
muška ona nepoznata
nevidljiva
neshvatljiva
a opet od bola pobjegla


DRHTAJ

Drhtaj prostruji kao struja tijelom
čiji prst zastade u spletu žica života
Hladno li je ili strašno ili pak beznačajno
možda prisustvo neko strano
osjetih za vratom
dah nekog nestvarnog
nekog davno zaboravljenog
nekog bezčujnog nekog nepostojanog
drhtaj prostruji kao munja
što iz neba daje urlike zemlji
kao znak da postoji
da je tu i da gleda
sve greške čovjeka
i onih što su manje ljudi.


Poezija Bojane Vušurović, proistekla je kao lični čin najdubljeg emocionalnog stanja. Kroz svoje stihove autorka predstavlja unutrašnje lične ekspresije kao plod jakih ličnih promišljanja. Očaj je stanje nemoći, bespomoćnosti u kojem se pjesnikinja nalazi. Autorka koje je ujedno i slikarka  kičicom, ali i perom stvara predivne slike. On hoda tankom granicom između života i smrti u očaju društva ona želi da se svojim stihovima oslobodi psihičkog potresa koji prožima njen život. Ona želi da bude glas i razum svoje generacije. Da stihovima prema svojoj generaciji probudi ,,usnulu mladost.” U savremenom društvu koje krije mnogobrojna nasljeđa (dogme) autorka vješto izbjegava prošlost. Bojana Vušurović ne robuje stereotipima ponašanja. Njena borba teži ka ženskoj emnacipaciji za slobodu govora i slobodu izbora u svakoj sferi života, ali i tradicionalnoj borbi za  porodicu, sa ličnim sferama političkim, psihološkim, pitanjima mentalnog sklopa o ,,maloj naciji” iz koje smo potekli. Kroz svoju poeziju autorka jednostavno ali i snažno uvodi filozofske misli o svakodnevnim razmišljanjima žena (žene) o životu i smrti.  U njenoj poeziji je pažljivo je preslikan sociološki-ekonomski kontekst koji umnogome određuje zaplet, ali i rasplet svih životnih sutacija. .Karakterne crte i životne situacije pretočene u stihovima odlučujuće utiču na dinamiku njene latentne veze sa poezijom. Poezija Bojane Vušurović u sebi sadrži elemente jungovskog koncepta, briše mogućnost postojanja izgubljenog identiteta. Naravno, pored ovoga bitni su u poeziji i motivi smrti, zapravo umiranja, ali i slobode, te oni usputna opažanja koji odaju jedan poseban ambijent oviim pjesmama. Poezija autorke obiluje ovakvim motivskim (minijaturama) na kojima se oblikuje jedan zreli poetski diskurs, ali za čitaoca još je bitnije, uspostavlja se identifikacija sa sudbinom same pjesnikinje zbog koje su ove pjesme vrijedne pažnje. Za sami kraj citiraću velikana srpske poezije Branka Miljkovića uz čije bi misli možda i najbolje opisao poeziju Bojane Vušurović a veliki pjesnik jendom je zapisao: ,, „Poezija je jasan dokaz života. Ako je vatra tvog života rasplamsana, poezija je, samo, pepeo!“

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


10 − eight =