Božidar Proročić – „Torba za strijele“


Povodom dana državnosti Crne Gore 21 maja. Nova prevedena zbirka poezije književnika, pisca, i ukrajiniste sa Cetinja Božidara Proročića u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja i podršku ambasade Ukrajine u Crnoj Gori i NJ.E Nataliya Fiyalka. ,,Torba za strijele” borca za slobodu i nezavisnost Ukrajine Jurija Daragana koji je svoj život i borbu okončao sa samo 32 godine života Hristovo stradanje u borbi za svoju državu dajemo eksluzivno prvi put prevod pjesama i esej o Juriju Daraganu.

Božidar Proročić o Juriju Daraganu ističe sljedeće: ,,Jurij Daragan (ukr: Юрій Дараган) je ukrajinski pjesnik, predstavnik ,,Praške škole“. On je prvi pjesnik koji je izrazio ekspresivan skup ideja i osjećanja karakterističnih za predstavnike „Praške škole.“ Jurij Daragan je rođen 16. marta 1894. godine u Jelisavetgradu, sada Koprivnicki – Hersonska oblast, u porodici inženjera. Majka mu je bila Gruzijka, otac Ukrajinac, umro je tri mjeseca prije rođenja sina i porodica je postala jako siromašna tako da su ubrzo nakon Jurijevog rođenja preselili u Gruziju, grad Tbilisi, đe je mali Jurij kršten. Jurij Daragan je studirao u realnoj gimnaziji u Tiraspolju (Moldavija), ali nije mogao da je završi, kao mladić je odveden u Prvi svjetsk rat. Tamo je Jurij Daragan postao potporučnik ruske vojske, đe je u borbama ranjen. Nakon Februarske revolucije 1917. godine, Daragan je bio u redovima UNR-ovih trupa (Ukrajinske narodne republike) prvo kao komandant mitraljeske stotine u Žitomirskoj vojnoj školi, a potom kao starješina vojne škole u Kamjanjecu. Nakon poraza u oslobodilačkoj borbi za nezavisnost Ukrajine, Daragan je, zajedno sa ostalim vojnicima, interniran u poljske logore (Lanjcut, Vadovice, Kališ) za ratne zarobljenike 1920. godine.

Tu mu se ukazala jaka želja za kreativnošću. Ali glad i hladnoća i težak život u kampovima izazvao je tešku bolest no on, jakog ukrajinskog duha i željan borbe, nije se predavao. Poslije preseljenja u Čehoslovačku, u Prag, 1923. godine stupio je na Ukrajinski viši pedagoški institut. „M. Dragomanov“. Ali nije mu bilo suđeno da ga završi, zbog suvoće grla i pluća (drugim riječima tuberkoloze). Jurij Daragan je umro 17. marta 1926. godine u sanatorijumu za plućne bolesti ,,Pleše” u blizini Praga. Shranjen je na Olšanskom groblju u Pragu. Jurij Daragan je pisao uglavnom na ukrajinskom jeziku. Prva pjesma na ruskom mu je objavljena kada je imao samo 14 godina časopisu ,,Zakavkazje”. Dvije godine kasnije napisao je niz pjesama u almanahu ,,Mladi izdanci”, a tri godine kasnije objavljivao je i u almanahu ,,Besmrtni” i časopisu ,,Hmelj.” Zajedno sa svojim zemljakom, pjesnikom, carom gvozdene strofe Jevgenom Malanjukom 1922-1923. godine Jurij Daragan objavio je u časopisu ,,Duga” svoje stvaralaštvo. Bio je jedan od prvih ukrajinskih pjesnika u emigraciji koji je obratio pažnju na zaboravljene stranice (pjesme) starokijivske istorije. Pjesme ,,Pohod”, ,,Kijiv”, ,,Milunija”, ,,Svati”, koje je pjesnik prvobitno objavio u ,,Dugi”, nijesu samo imale umjetničku vrijednost, već su postale i određeni način razvoja ove teme od strane drugih autora. Godine 1925. za života Jurija Daragana, objavljena je njegova prva, i nažalost jedina, zbirka ,,Sagaidak“ (Torba za strijele) koja je, prema kritičarima, tematski i ideološki postala predstavnik umjetničke latforme buduće Praške škole ukrajinske poezije. Kritičari su pozdravili izdavanje zbirke, a 1965. godine knjiga je ponovo objavljena.”

Profesor crnogorske književnosti Veljko Đukanović o poeziji Jurija Daragana ističe sljedeće: ,, Jurij Daragan je ukrajinski pjesnik koji je stvarao u okviru Praške škole u kojoj su još bili Jurij Lipa, Olena Teliga, Jevgen Malanjuk, Oleg Oljžič i drugi. Svi su oni bili ukrajinski emigranti koji su bili primorani da u jednom trenutku napuste svoju domovinu, i u tuđini ispisuju najljepše stihove joj posvećuju. Tako je i za Jurija Daragana Ukrajina bila istovremeno usud i prokletstvo, ali i najveći ideal za koji se treba bezuslovno boriti. Usud je što je za vrijeme svog života doživio da Ukrajina obnovi svoju nezavisnost i da tu samostalnost izgubi veoma brzo.To je ujedno i prokletstvo jer narodna poslovica kaže da nema veće kletve od: „Dabogda imao pa nemao“. To prokletstvo je doživio i Jurij Daragan jer je njegova domovina izgubila samostalnost, a istovremeno sa tim gubitkom pjesnik gubi i ličnu slobodu. Istovremeno, on Ukrajinu nosi u srcu kao nešto sveto, nešto za što se mora boriti, a za ideju obnovljene i slobodne domovine ne treba žaliti ni vlastiti život. I upravo tako, Jurij Daragan je u borbi za svoju Ukrajinu bio ra njen, zarobljen, proveo dio života u logorima gdje se razbolio i na kraju umro veoma mlad, sa svega trideset i dvije godine žvota. Njegovo životno načelo je bilo: treba časno živjeti, a slavno umrijeti. Pjesnički opus Jurija Daragana nije kvantitativno veliki. I po tom pitanju pjesnik se nosio devizom da nije važno koliko će se napisati, već što će se napisati i da ono što bude napisano posluži kao opomena ili nadahnuće generacijama koje dolaze poslije nas. Upravo zbog toga najveći broj pjesama je posvetio borbi za slobodu Ukrajine. Često se vraća u prošlost da u veličini nekadašnje velike države nađe motive za svoje pjesme. Ponekad se u njegovim pjesmama prepliću mit i stvarnost, legenda i istorija, bol i radost, život i smrt, simbolišući na taj način promjenjivost državnog statusa Ukrajine, njene samostalnosti ili potčinjenosti, ukazujući nam da ništa nije vječno i da se točak istorije neprestano okreće. Njegove pjesme su pune simbola, metafora, alegorija, poređenja; Ukrajina je nekad bijeli labud uzdignute glave, a nekad plašljiva srna čije se lake noge više ne čuju.
Kada se domovina nalazi u teškoj situaciji, pjesnik traži pomoć od božanstava, ali zna da uputi prijekor onima kojima je svejedno da li je njihov život: poljupci i vino ili udari i rane, onima koji ne cijene slobodu i ne žele ili neće ništa da urade da bi se oslobodili ropstva. Postavlja pitanje: Zašto čekati i odgovara da ne treba taktizirati, svako vrijeme je pravo kada je u pitanju sloboda zemlje i sloboda čovjeka:

„Možda je malo ropstva i sramote,
možda i dalje da bude sluga Moskve“.


„Jer je robovanja, maltretiranja već dosta
kipi u srcu krv…“

Posebno mjesto u pjesmama Jurija Daragana zauzima pjesma o razaranju grada Baturina početkom 18. vijeka i stravičnom stradanju Ukrajinaca koji su branili grad. Pjesnik je u ovoj pjesmi, a možemo slobodno reći poemi unio toliko emocija kao da se radi o događaju u kojem je i sam učestvovao. Slike su toliko upečatljive i plastične da čitalac, dok čita pjesmu, praktično preživljava dodađaj o kojem se govori. U tome i jeste njena umjetnička vrijednost, da kod čitaoca izazove emocije, da čitalac bude aktivni sudionik djela i da djelo doživi kao nešto što je njegovo lično iskustvo. Iako u ovim pjesmama ima mnogo tuge, patnje, bola i žalosti, što su česti pratioci velikih umjetničkih djela, u njima ipak postoje i vjera i nada da će Ukrajina vaskrsnuti kao feniks. U tome se ogleda značaj poezije, ne samo Daragana, nego i ostalih članova Praške škole. Kod svih je prisutan optimizam što se vidi u Jurijevoj pjesmi

Kijiv:

„Vatreni krst raskriljen nad gradom,
priča svima da nije, nije umro
naš slavni rod…“,
ili u jednoj drugoj pjesmi:
„Ej, pjevati je, živjeti je rečeno i meni!“


U san si dolazio askurđeru mome.
Biseri suza, ili strijele, ili vino –
I pojio si pečenoga zloga
U svojim stepama, takvim vinom davno.
Neka, u tebi su i radosti i boli,
I na putu tvojem cvjeta mak.
Tebe – tome ko iskreno teži slobodi,
Tome, ko teži slavi; i takođe
Napuniti život do posljednjeg,
Tako, kao da su smrt kao sreću pronašli.
Tvoja strijela prošištaće tankim zviždukom
Jutarnje staklo stepe opojne.

Prag, 05.11. 1924. g.


To smo ja i vjetar u divljem polju,
Otrovne strijele, tobolac,
Tako jakim slatkim bolom
Popuniće njihov smrtni znak!
Nekome su jednaki, poljupci,
Udari, rane i vino!
U jedno – gusti crveni opoj,
I konj, i ruka na bedrima!
Tako slavno umrijeti, časno živjeti!
Evo. Bijelog labuda – sve naprijed.
I, odjednom, strijelama izrešetan
Pade u zeleni tršćak.

Prag, 02. 03. 1924. g

SLAVNO

Moje misli – kao mjesec fjordovski,
A nebesa – svečana pustinja.
Čuju se, čuju u duši akordi dostojni,
Kao iz Viljema Tela.
Zvjezdana noć – duša Viljema Tela,
Zvjezdana noć – odraz dostojanstvene misli.
Ko to reče da je nebo mrtvi plafon,
A da su zvijezde samo ornament.
I sjenke na snijegu umrežuju ornamente,
Sve dublje na vrhu uzorana pustinja,
A srce upija i upija jake opojne napitke
Duše Viljema Tela.

Podjebradi, 16. 02. 1924. g.

PTICA

Uzlijeće dan, vatreni pijetao,
U neuprljano plavetnilo,
I prvi pokret njegov na jug,
Na plavouzoran Beskid. *
On može i izgubiti perje,
Kao šumica jesenja žuti list.
Nije potrebno crno razočaranje,
Gori srebrnasti rep!
A u zemljama njegovog preteče
Hrapavo pjevaše cijelu noć.
Leti, o leti pijetlu zlatokrili,
Sijaj i zovi za sobom.

Prag, 09. 09. 1922. g

  • Beskid – planinski vijenac u zapadnim Karpatima

U KARPATIMA

Rastopio se dan u ružičastom snijegu,
Večernji srp ode sa njim.
U planinskim jezerima potamnje
Još više staklasta voda.
I odjednom srna u plavu daljinu
Pokrenu se u slobodan trk.
Tišina… Ne čuju se u jesenjoj noći
Njene tanke i lake noge.

Podjebradi, 30. 01. 1923. g

CVIJET

(O. Kobiljanskoj)*

Okupa srce tuga, šumica!
Čarobna, zelena šumica mašta,
Kao tihi plamen rascvjetaće bujni cvijet,
Tužnom srećom omrežiće svijet.
Usred paprati, u gustišu, u dubini,
Ako ne sretnem, ne vidim, – umrijeću ja.
Neizreciva tuga u srce se sliva,
Zeleni, talas sa šumica.

Podjebradi, 24. 02. 1923. g

  • Olga Kobiljanska (ime oca Julijan, ukr. Olьga Юlіanіvna
    Kobilяnsьka; Rumunija, Gura Humorului, 27. novembra 1863. -Ukrajina, Černivci, 21. marta 1942.); je poznata ukrajinska spisateljica iz Karpatskog regiona Bukovina, na granici Ukrajine i Rumunije.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − 14 =