Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Drago Štambuk


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Draga Štambuka.


Priredio: Božidar Proročić


Drago Štambuk rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu, gastroenetrologiju i hepatologiju, a od 1983. bavi se u Londonu istraživanjem bolesti jetre i kopnice (AIDS). Od 1991., za vrijeme rata protiv Hrvatske, bio je njezin opunomoćeni diplomatski predstavnik u Velikoj Britaniji. Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Indiji i Šri Lanki, a nakon toga u Egiptu i većem broju arapskih zemalja. Od 2001. do 2002. na Harvardskom je sveučilištu proučavao etiku u međunarodnim poslovima i teme općega dobra. Doživotni je Fellow Harvardskog sveučilišta. Također, bio je hrvatski veleposlanik u Japanu i Južnoj Koreji te u Brazilu, Kolumbiji i Venezueli. Od siječnja 2019. veleposlanik je u Iranu. Tiskao je preko 70 knjiga poezije, eseja, antologija i prijevoda, a 1991. utemeljio je svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što u svom rodnom mjestu, Dobitnik je brojnih međunarodnih i nacionalnih priznanja na području mirotvornog djelovanja, umjetnosti i književnosti. Preveden je na brojne svjetske jezike.


1918.

Daleko plove brodovi
odnose naše drage,
u daleke strane zemlje
daleko brodovi plove.
Odnose naše živote
u škrinjama s bijelim brašnom
i bačvama zlatnog ulja
u pohlepne strane zemlje.
Daleko plove brodovi
i provom paraju srca,
što ćemo s polovicam njinim
u dalekoj stranoj zemlji?


EXODUS

Tu sreću se bȉlâ mora i ruke ljubavi;
Jadran plavetni i mreškava Jonija drhtanja
vežu u čvor nerazorivog saveza, pod krunom
izlaska na pučinu baštine. U Otrantu stječu se
usne, a duša hrvatska napinje jedra. Naša tijela,
dva mora, otrudnjela od obilja soli, grle se,
prepliću. Vilinski moreuz, tjesnac spasenja,
skuše u redovima kano Grci u Marathonu. Usnice
tešču u grumenje modrog zlata, sol krijesta taloži
obruče oko hridinastih srca. Narod neumrli,
poput puka iz Bijele nedjelje, plovi. Ograđen
fantomskim i stvarnim otocima, hrvatskogrčki
rukohvat, sloga starih i novih Argonauta.
U kolijevci zibajućoj prelijeva se, ostarjela
morja, ciklopsko neparno oko. Trnova kruna
o štapu Kraljevstva. Maslinasta Cvjetnica.
Ljubljeni gradovi, puče moj, krv tvoju puštaju
eda potrne. Namjenjuju joj spokoj dna i sinji
pepel požarâ, u otklonjenim smirajima hrvatske
svijetle smrti.


PČELAREVA NESREĆA

Moje su pčele
pobjegle jutros,
u velikom roju
put zapadnih stijena.
Pčele su moje
odbjegle jutros
uzrujane nečim,
nikad saznat neću.
Odletješe dal’
ko
iza triju šuma,
prema obroncima,
gudurama snenim.
Odbjegoše zorom
sve do zadnjeg truta.
Ostaviše košnice
s medom teškim, jao!
U mrke gudure,
visoko odletješe,
kano da se ustraše
neke nove smrti.
Što ih potjera,
kakva nemoć stigne?
Iz doline cvjetne
odbjegle nam pčele!
Tužan mi je dan,
poput crne smrti
što pada iz oblaka,
mješte kiše hladne
po sunčevim ljestvama.
Otprhnuše naglo,
kano da se žure
izbjeć smrt ružnoj.
Moje medne pčele,
moja stada râna,
rojevima zlatnim
ostaviste paše,
napustiste cvijeće,
potoke i česme
ostaviste tužnog me
-umornog od strvi,
jer izgubit pčele
isto je što mrijeti.


ALAT BOLA

Tvoja je ruka nestvarna ptica,
osmijeh dahan – nebeski znak.
Bïlo je hitro sahat od zlata,
no gdje je srce, čija smo lađa?

Ljubav je bašta i crni bor,
ona je snaga u krilu i kljunu;
božanski um i srebrn sud –
pelikan nesit, zaumni čun.
Prebriši munju, ljubavi nježna,
zarobi maštom posljednji dah.
Otvori vrata k nebeskom tronu,
srh vrh srha tek sniježeć je mrak.
Predaj mi cvrkut, nestvarna ptico,
budi mi ljubav u zadnji čas.
Zanosni dnevi sa puta tâmnog
nek nose k Bogu tvoj iglen plâst.

Brasilia, 2. srpnja 2011.


BRACHOS*

Valjan si vojnik, iskonski pisac.
Antonio, moj Skármeta, osmiješen
vrh brijega, pjenušav ubrzani val.
Tronožac koji lomi sjedišta znak.
Odgovorni pragmatik, brački izgnanik,
otočanin nadasve i ljubitelj košnje, iako sijač.
São Paulo, 22. rujna 2012.

*Brachos na grčkome znači stijena. Prema nekim
tumačenjima, naziv Brač također potječe od te grčke riječi (nap. a.).

Foto: novilist.hr

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 + 3 =