Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Ivan Rogić Nehajev


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Ivana Rogića Nehajeva.


Priredio: Božidar Proročić


Ivan Rogić Nehajev rođen je 1943. godine. Pjesnik i esejist. Objavio je do sada četiri knjige eseja i 11 knjiga pjesama. Pjesme su mu uvrštene u više antologija suvremenog hrvatskog pjesništva. Stanuje u Zagrebu.



O PSU KOJI JE PLIVAO DO AMERIKE

malo ih je bilo na ispraćaju otišlih
dolje na rivi,
po koja žena po koji nitko
s prošlošću posuđenom iz crkvenih spisa,
gdje su bili odavno se nije živjelo
samo odlazilo, dok je bilo odlazećih;
pa su stajali već nesposobni za tugu
daleko od gubitka,
stajali sjajili hlapili,
tim redom
i on je tamo stajao
još je lajao skakao mahao repom
dok se vapor sporo topio u plavom
najprije oval pa okomica
onda ništa zaduženo za utjehu oka onih ostalih;
nije poslije pomogao ni doziv mjeseca
premda je veče grcala u srebru
kao što argentina neće nikada,
koje je volio otišli su
nema ih, točka, pas
i nije oklijevao;
jutro potom, sada nikoga nije bilo blizu,
i on se pridružio otišlim:
skočio je u more s istog mjesta
s kojega se otisnuo vapor dan prije
s njegovima koje je volio;
začudo, lako im je pratio trag
premda se ne zna s čijom pomoći
ako je pomoći i bilo;
i nije se vratio, posustao, nije nikada,
ni na ostalu rivu ni u riječi ostalih,
samo je mareta u nejasnu mrmlježu voljela mljeti
kako je tonući u zlatno padoba, prsnim načinom,
kada su prvodošli, i ovi i oni, hodali po moru,
dostigao onaj vapor
i njegove


VILA VELEBITA IGRA ŠAH NEDJELJOM

UJUTRO

za šahovskim stolom na markovu kuku
reklo se: tamo je, kraljica kraljeva,
i množi poteze množi matne mantre
uvijek ima drugo: u vis u velebit
toliko je bijelog toliko je crnog
na ploči od igre
obris joj se nazre kadikad, pod kutom,
kad borovi, nebo, pretale u bijelo
velebitsku dotu u platini srebru, u toliko bijelog,
il’ kada ispuhe iz svemirskih pluća uzmreškaju
načas protežnost u boji protežnost u traku;
u tom rijetkom času tijelom se do tijela
dospije najkraće: srsom oko srsa stazom oko smrti
negdje će se, možda, sažeti suglasi
u vilinskoj jezi
nema nigdje usta
nad koja se svija ta daleka nijemost:
lebdi povrh tamo i još više tamo,
napetih točila, povrh trome limfe,
rojevi taknuća direkti u magmi
množe u nogama sjećanje na krila,
možda su valovi planinskih ovala
najbolji nacrti udaha izdaha: točnih kajda pluća
u vilinskoj jezi
i evo je tamo za pločom od igre
kraljica kraljeva mjenjačnica muke,
i množi poteze množi matne mantre
uvijek ima drugo: u vis u velebit
toliko je crnog toliko je bijelog
toliko je lijepog na polju od igre


ZAPIS O NEDJELJI

nikada toliko sjaja;
odmaknu se od tijela sve te naprave
po prastaru nalogu ovalnih sparina
ne ima na čas tekućih žica fantomskih sučelja
što predhode zahode ovim zaletima
bića nerođenim od žena među zvijezde,
nisam poglavlje iz priručnika fizike kemije
fatalno bojište virusa, tajnih znanja,
ne dodaje me svjetlost ni jednoj smrti
nikada toliko prostranstva;
pruži se prema koži, nečujno brzo
kao prvi govornik na razdiobi zlatnih odličja,
ali nema samoglasa koji se upliću između
nema tragova koji me odgađaju
za drugi smotak kalendara, još vrtložan,
samo sam pružen tim prugama, priznaju me
u vedrini, u svakom smjeru, gdje se, po navici,
množim kao usputni ulomak neba
nikada toliko onkrajnih titraja;
ni stepe ni mora nikada nisu zamukli
u zlatnim zalihama limfe, u zemnim ukrutama
suhozidarskih dnevnika: baštinik sam svega
što se gospodski proteže udahom izdahom,
treba znati disati dodajući se beskuonu
treba znati kružiti dodajući se tlu,
toliko lijepih žena toliko bližnjih
tamo su ovdje su u ovoj nedjelji, dugoj nedjelji
nikada toliko tebe mene;
sada, bez naloga, možemo se razaći
i svakoj osami dodati po galaktiku,
sjeti se onih zakupnika nigdine iz pradoba
male su bebe, baš bebe, pokraj tebe mene,
od jednoga obzorna prijevoja do druge
pogreške u vidu tako je tijesno, tako tako;
sva ova prostranost još je prostrana
za jasno udisati tvoje moje mirise,
tebe mene, nedjeljom nas


O NEJEDNOJ ISTOSTI

vrijeme buduće i vrijeme dugova
sad isto je vrijeme
i koliko je dalje u budućem ovo tijelo
u većem je dugu,
nema popusta na usputne smrti
što kadikad rasparaju krilate kalendare
i zagrebu glatkim glečerima gubitka;
reklo se točno što se onda reklo
u onim molitvama za zlatna ljeta i lijepe žene:
prva su pisma popisima dužnika zakvačeni za nebo
ne drži se tu do kajanja, potnih isprika,
u dugu je dug
i koliko se više podmiruje
toliko je veći;
tako je jasno to robstvo
ma nedokazivo
kad nema robova: samo dužnici
nevrijeme buduće i nevrijeme dugova
sad isto je nevrijeme: vampirska vječnost,
i koliko je dalje u budućem ono tijelo
u većem je dugu:
sva ova titanska oprema u žicama vijcima
besprijekornim spravama za nježnu korupciju krvi
tako blista u večernjoj rasvjeti,
nema popusta na usputne krike, hirovita taknuća;
reklo se točno što se onda reklo
u onim atlasima putova na svemirske obrube
napisanim u šiframa trezorskih čuvara bez podrijetla:
u dahu je dug
i koliko se više podmiruje
toliko je veći;
tako je jasno to robstvo
ma nedokazivo
kad nema vremena: samo dužnici


U POHVALU SMOKVI KOJA RASTE
(ILI JE RASLA) PRI VRHU TORNJA
KATOLIČKE CRKVE U PERASTU

posve dolje toči se u mlijeku
i svodi se u jedno ovalnom deltom
s jasnim sjećanjem na sretne žene u bijelom,
nema dojilja u blizini, raskošnih sisa, vimena,
nema nabreklih prsa: prvog zavičaja usta,
a toči se ta točnost: bijelo u bijelom
posve gore nudi se u mesu
i svija u jedno nehajnom bublom
oko tamnog prsnuća u davnoj sredini svega,
možda je stonoga možda spiralni šum iz onkraja
liznuo zausput taj plod, još cijeli u cijelom,
tražeći prolaz u netopiv bombon bez uzora
od prve je ovdje tamo: s tijelom
u obrisu muškim ženskim, vilinskim u obzoru,
i o sebi raste i drži u uzrastu neznanu tebe mene
zabasale u magmatične petlje: množiti prvodošle,
treba okupati u čistu: u bijelom i još bijelog
treba okrijepiti u drhtu: živog i još živih
sve to što se ovdje tamo priprema na trajnost


Foto: glas-slavonije.hr


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 + twenty =