Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Književnica Lana Derkač


U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Lanu Derkač.

Priredio: Božidar Proročić


Lana Derkač (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival…Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 18 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković u Crnoj Gori… Objavila je devet zbirki poezije, dvije zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Su-uredila je 2 pjesničke panorame.


NAVIJAČI

Dok stojimo na livadi, vrapci su u gustišu.
Njihove široke narodne mase vire iz granja.
Učini ti se da žestoko navijaju. Prate
nogomet. Poslije pomisliš da su sljedbenici
Marxa i Engelsa. Da cvrkuću:
Hej vrapci svih zemalja,
ujedinite se pa da i mi zaigramo nogomet!
Kasnije si uvjeren da čitaju Bibliju
i počinješ razabirati psalme u njihovom
nemuštom jeziku, a onda čuješ da spominju
Mojsija i izabrani tim.
Odvraćaš pažnju od ptica.
Netko ti oštrom travkom zasijeca jagodicu
prsta kako bi se zacrvenjela poput jagode
i na poteklu tvoju krv prislanja svoj
zasječeni prst. Sretan si. Znači, zbilja
ti je prišao. Ti se bratimiš s Panom*.
*Grčki bog pastira, stada, njiva, šuma, polja.

SAHARA KOJA NE MARI ZA KOMPAS

Ne znam razgraničiti gdje u dlanu
točno počinje Sahara,
a sasvim se lijepo daju nazrijeti
nanosi pijeska koji čine dine.
No u toj Sahari nikada nije bilo
četrdeset i devet stupnjeva koliko
vodič kaže da je bilo kad je
s prethodnom grupom obilazio
dine južno od Zafranea. U Sahari od moje kože nema
ni života, osim što se katkada
fatamorgane njome kreću
poput kamila.
U njoj se kiša često premišlja
bi li pala ili ne i nema tako
čvrst i isposnički karakter kao
u prvotnoj pustinji.
Jednostavno zaboravlja na kompas.
U Sahari dlana ipak moguće se
ulogoriti i podići šator i od paške soli,
a ne samo od soli Chott El Jerida
u nježno ružičastoj boji jer joj
udaljenosti iz geografije ništa ne znače.
Ona guta rukovanja i dodire
kao što je izvorna Sahara
progutala pustinjske ruže pa ih
trgovci već godinama izbavljaju
i za jednu se upravo cjenkam.
No ne mogu naći odgovor
kako se nešto poput Sahare može
tako lako presaditi u ljudsko tkivo.
Ni tko bi je i zašto baš tu preselio.

COPY, PASTE

Žena je, prema mom kućnom filozofu Davoru,
utjelovljeni prigovor.
I Bog nedjeljom otpočine, a ja ne bih smio,
kaže Davor.
Pod šljivinim stablom dan za danom
slaže se njegov san kao da netko na računalu
ponavlja radnju copy, paste.
U hladovini usnula sam ga kako se pita:
Označava li sjena prisutnost ili odsutnost?
Ovog popodneva i ja spavam pod drvetomjer ono može istovremeno, krošnjom i korijenom,
rasti u dva suprotstavljena smjera,
a ne narušiti mir okućnice.
Pa zovem Davora u kuhinju.
Ali on ne jede okruglice od lanjskih šljiva
prije nego osjeti njihovu slast
pomiješanu s cimetom na mom licu.
Vjetar raznosi mirise po ravnici.
Vjetar trguje začinima.

ŽICA

Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.
U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske
dugačke ograde.
Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen
na žicu s ključem od kućnih vrata.
Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom
i nije dobro kada se raspu.
Gledala sam oca kako kosi travu.
Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao
kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.
Zavidjela sam neovisnosti trave.
Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.
No obitelji su drukčije.
Sve one nabavljaju žicu.
Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,
neprimjetno je slijede i vjeruju joj.
No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt
zapravo ne vide povrće.
Učini mi se da razvlače žicu za nadu
kao da je ona penjačica.
A ne grašak.
Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka
i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,
umnožava se.
Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,
asimetrično razbacanu po sobi.
Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.
Koristi li je i On
dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik
drži u svojoj mehaničarskoj ruci.

SVIJET SE BLIŽI KRAJU

Svijet se bliži kraju, a dječak u majici
kratkih rukava i bermudama pokušava
pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede
vezane uz rođenja i pokope.
Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla
i afričke boje kožekore.
Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,
siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla
da budu vitka, a ona su se udebljala
poput ravnodušne kućanice.
Da budu šumolika, a ona su preuzela
moje osobine.
Svijet se bliži kraju.
Svaki put kad podrigne planina,
negdje proradi vulkan.
Uspavana Zemlja tada podigne kapak
i otvori se grotlo.
Na stazi od vrta do planine vrebaju
mnoga iznenađenja.
Na nju staju špilja, Crveni Kmer i revolucija,
američki marinac.
Dok svi oni drže oružje,
Zemlja se ne prestaje vrtjeti.
Srdžba jutros mijenja Boga
i drži je na dlanu kao kuglu
koju On povremeno zatrese
samo radi snijega.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 − eleven =