Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Književnik Boris Domagoj Biletić

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Borisa Domagoja Biletića.


Boris Domagoj Biletić (Pula, 1957.) jedan je od najistaknutijih savremenih hrvatskih pjesnika, kritičara, esejista, književni je istoričar, urednik… Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je, magistrirao i doktorirao. Objavio je:
13 pjesničkih knjiga, 4 naučne monografije, 3 knjige eseja i kritika, 2 knjige publicističko-polemičkih tekstova i intervjua, sastavio 3 antologije, priredio 15 izbora iz djela savremenih hrvatskih pisaca i zbornika, 2 grafičko-pjesničke mape. Pjesme su mu prevedene na više od 15 jezika, antologiziran (u novije vrijeme u: „The Canon of Croatian Poetry, 1450-2000”, SAD, 2015.) te zastupljen u povijestima hrvatske književnosti i enciklopedijama. Dobitnik je nekoliko najznačajnijih književnih nagrada („Tin Ujević“, „Julije Benešić“, „Fran Galović“, „Sv. Kvirin“ itd.). Osnovao je i uređuje pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, pokretač je Pulskih dana eseja, utemeljio e-časopis za književnu kritiku „Stav“ itd. Primio je odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Živi u Puli, a direktor je Gradske knjižnice „Matija Vlačić Ilirik“ u Rovinju.


PJESAN PIJANA KLESARA
Marleni Dietrich ili povijesti Hrvatâ

Az
klesar
imam si pismu
nije marš
kada svi marširaju
još manje od glasa je
kada stadion
postrojen urla
u dlanu ko držiha
svu vašu znanost
ja pijan držim
i muklo
zvoni mir
u njoj
pak iz nje
šuplje
zvoni mir
u sva nedoba
u lađi kraljevskoj
ili u boci
puštam je moru
e da bih vam
povijest napisao
Az klesar
ko opat poslanik
Az rob kamena
kad počivam
(k)od svoga naroda
imam si tu pismu
i nikad uklesanu


KAKO JE OTPLOVIO OTOK

i kamo i zašto
pitala djeca i starci jednooki
s kopna motreć’ pjenu i pučinu
krijeste i boje poludjele
a otok kao otok
našao se svima za leđima
i smijao se otok
smijao se dugo odlazeći
i maše još ljudima
i smućenim trajektima
i nitko više ne zna
kamo poći i čime i kako
dok plovi otok unatrag
svome drevnom počélu
a kako veli priča baš
tako šute otočani nasmijani
u vjetru šute kao stado
moreplovno, Homerovo


LABUD U PARKU

djevojka tebi slična
ne umire istom smrću
i još mi govoriš
o nasljednom
o slučaju
koji ide tako daleko
ma baci taj bedž
i ne čudi mi se
ne čudi se okrilju mraka
i majicu crvenu
face crne kosmate
šarm i šminku toga
tvog revolucionara
poderi, baci!
sve sáme ubojice
i nitko iz posvete
koje nema,
koju ne zaslužuju
dok okvir im
snježna bjelina
labuda od krvi
u malograđanskom
parku imperija
eto
citirah djevojku
tebi sličnu,
ali samo sličnu


CIMET

antički ljubavnik
strastveni Helen
liže ga i miriši
na tvojoj koži
leteća zmija čuva ga
kao mitski otrov
divlja vladarica
u ropstvo baca sve
koji ga kušaju
da nije tako
carstva ne bi propala
i robovi bili bi robovi
još i danas
kad njihova djeca
ne skidaju kožu
nego samo mirišu
(na) cimet


MOJ ZAKLJUČANI OTAC

Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu
On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja
Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče
Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje
Domu tvome i matere daleke, same otrgnute
Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji
Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me
Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,
Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem
Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi
Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon
A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg
Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku
Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa
Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka
Iz vječnosti moj otac prima cvijet, buket prima
Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale
Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije
Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni
Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,
Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod
Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,
Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three × five =