Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Mile Pešorda


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Mila Pešordu.


Priredio: Božidar Proročić


Mile Pešorda rodio se 15.VIII.1950. u Grudama, studij romanistike završio na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je na sveučilištima u Zagrebu i Parizu, gdje je kod slavnoga romanopisca i profesora na EHESS Milana Kundere pripremao državni doktorat. Sve je zaustavila ratna agresija na domovinu. Desetak je godina (1979.-1990.) bio direktor edicija suvremene književnosti u velikoj izdavačkoj kući „Veselin Masleša“ u Sarajevu i za to vrijeme objavio preko tristo djela domaćih i svjetsk pisaca. Četiri je godine, 1990-1994., bio lektor-predavač hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Rennesu i član uredničkoga vijeća časopisa „Lettre internationale“. Objavio je desetak pjesničkih knjiga, prvu, Život vječni, u sarajevskoj „Svjetlosti“ g. 1971. Pjesme su mu uvrštene u europske i svjetske antologije i prevedene na dvadesetak jezika. Godine 2018. objavio je opsežnu knjigu miniogleda Sloboda, mir meju nami, tjednih kolumna tiskanih u „Hrvatskome slovu. “


BEZ IMENA, BEZ OBRISA

Nema više tumaranja, našla si me
Jutros. I nosiš u sebi
Poput ploda, poput ruže božanske,
Koja te uzdiže u blagost
U cvitnu nedelju našeg dodira: znak
Neuhvatljiv određenjima, slaveći punoću.
Samo, taj propuh najednom, otkuda
Dolazi? Otkuda toliko samoće?
Otkrij me, uzmi
U stvarnoj čaši, usni koja
Obnavlja misterij tijela.
Obgrli dušu koja hlapi
I raduje se jer umire
U noći punoj tebe. Zdjela mirisâ
Predaje nas sada Jednom
Bez imena, bez obrisa.
Kuca djetlić: izvana
Iznutra. Odlijeće prozor.
Topim se na tvom dlanu
Sivom. U tvom oku
Koje me sniva – rađam se:
U kružnici praskozorja.


ARS POETICA

1.
Jedinstvo je Mnogoglasje.
2.
U Knjigu se odasvuda slijevaju riječi: pjesnik je
ruža more poezija. Raspored kleše munja.
3.
Margarita cvili i zavodi mladiće u provinciji, galeb
se zalijeće u neku straćaru i, evo, dijete hita pučini
-jezik traži kuću.
4.
Najavljujem vam, poglavari, stoglavu životinju,
smrtonosnu požudu žena,
pobunu kazaljki, gnjev Radnika.
5.
Najavljujem poplavu preprodavačima beznađa,
koji ni novine ne umiju pročitati
a da svečano ne zakmeze.
6.
Najavljujem ništavilo onima što češljaju kosti Ivana
Gorana Kovačića
i ne daju snivati u ljepoti svoga neba.
7.
Umirem u stručku smilja, uskrsavam u Rani.
8.
Raduj se, pratilice moja, zemlju našega jezika ljubi
more i
tijelo stvara školjku za tajne ugrize.
9.
Mnogoglasje je Jedinstvo, koje ne trpi zakone,
koje se sveudilj uspostavlja po mjeri slobode u ovoj
zgradi zebnje –
dok tisućljetne vile uspavljuju djecu, dok sikću poskoci po našim prozorima.
10.
Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor
tame;
ruka obasjana u otajstvenom tkanju.
11.
Strava od bjeline, svana, od sveopćih škara.
stiže li to, opet, doba bezćutnih, koji, uz smiješak,
zatiru i svoje bližnje –
radi grama slave? Ogrij, o ustrašeno, ogrij svoje
dlanove na vatri ovog dodira.
12.
Ptica para noć, čudesnost daljina u agonu noseći, i
zaklikće,
mrtva, u stablu, u mojim grudima.
13.
Ljubim.
Ljubim te, kućo što ploviš sferama.


STABLO, SANJARIJA

Stablo ima moć preobrazbi, sanjarije
u znaku orla. Noćas mi se objavila kuća,
u krošnji koje prebivaše jezik,
poznat pticama. Dogodilo se stablo.
Moćnom letaču navješćuje se radost,
smrt u blijesku oka
kada dodirne jasen, bijeli cvijet.
Imat će stablo dušu ptice,
ptica će imati sjaj kore,
moj zeleni pogled. Bačeno koplje
rastvorit će srč sjemena, o,
mladi urotniče, zar ne vidiš sjekiru,
zar ne vidiš hitac, tužni, koji traži
tvoje srce. Ako umre pojam ptice,
ako ti tijelo umoče u otrov, mlijeko
zakarpatja, ako te pokrije
svemoćni krov što izuzima dušu,
moju tvoju našu igru, hoćeš li pronaći
nova usta, srođena u djelu
ufanja; nacrtati ludu pticu
s kliktajem: »Dogodilo se stablo.
Dogodit će se stablo.« A to nije malo.
Ljetni akvarel svemira, mračna ruka
s olovom, zamahnuta. Muk vodâ u kruženju.


SUSRET S FRANZOM KAFKOM
U MOM UREDU
ILI SLOVO PROTIV FAŠIZMA

Homenaje a Carlos Saura
Por su film «Los ojos vendados»
Koliko ucijevljenih propovjednika
Stabla stabla stabla
Quaero hominem*
J’ai peur de cet Oeil!**
Zima zvecka brkatom zvijezdom
Vilenjačkim smiješkom od olova
-Dogovor je tu. Na posao, dečki!
Zatući ih treba u mamici mečki! –
Šćućuren na Trgu piljiš u sočnu krušku
Ima li i ona neko uho? Nekoga dobrog
Crvića? Zima ima lijek za svaku njušku
Pa i za tvoju, Prinče, koji kroz staklo
Slijediš golubove tramvaje mnoštvo
Obasjane mrtvačkom lubanjom
«Opet propovijedi! Isključi tu vražju napravu!
Nikako da dovršim san (govorim u školjci
I glas moj drhti u ždrijelu grozne ribe)
Nikako da dokučim put savršenog pomirenja»
Bakću cokule od tisuća milja,
Ptica s kitom smilja
Oblijeće zgaženo gnijezdo, drobna dušo
Proljeće je opet mimoišlo
Naš dom
Zima zvecka brkatom zvijezdom (govorim u školjci
i glas moj drhti u ždrijelu grozne ribe)
Blagujmo, Franz,
Na čistom dlanu sestrinu
Blagujmo
(Migolje se fašizmi palucaju umilno brutalno)
O ptico umukla knjigo lipo kliktaja
Iz ovoga grla
Sleđena naranča
Pušta mlaz
Ludu crnu tintu

Zagreb, 1978.
*Quaero hominem (lat.) – tražim čovjeka
** J᾿ai peur de cet Oeil! (franc.) – strah me je tog Oka


MOJ OTAC

Moj otac srca većeg nego sunce
Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora
Moj otac tijela koje prerasta brda
Moj otac duha koji očovječi kamen
Moj otac kojeg satra gladno nebo i
gladna zemlja
dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:
Blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine
Moj otac glas dubine
Moj otac trava u rebrima
Moj otac sunce u stijenama
Kako da te silna opjevam ja malen, oče

Fotografija: hkdnapredak.hr


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 − 6 =