Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Stijepo Mijović Kočan


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Stijepa Mijovića Kočana.


Priredio: Božidar Proročić


Stijepo Mijović Kočan (Đurinići, Konavle, 14/4/1940) najpoznatiji je kao pjesnik, „hrvatski Shakespeare“ (P. Keros). Sedmoglasnik (Nolit, Beograd,1982.) i Sedmoglasje, (Matica hrvatska, izabrane pjesme, Zagreb, 2015.) svjedoče o sedam načina pjevanja/ stilova: od poetsko-proznih multialuzivnih ritmiziranih „kazivanja“ koje zove „izravno u stroj“ (po čemu je poseban), preko slobodna stiha do klasičnih balada, elegija, romanci i zvonina/ soneta. No, ogledao se u svim književnim vrstama: basnopisac, putopisac, romanopisac, esejist, pjesnik za djecu itd. Profesionalni je filmski redatelj: Baka Bijela, tv-drama (scenarij i redateljstvo) „obišla je svijet“, kao i Posljednji klačinar, a ostvario je još pedesetak i više dokumentaraca, pretežno tv, deset o Hrvatima u Boki. Doktor je književne znanosti. Naumio je crnogorskim kolegama predstaviti se pjesmama već antologiziranim u Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva od početka do danas (1993.), ali tamo ih je više od broja zatraženih naslova pa se odlučio za posve drugačiji izbor, nasumice, ad hoc.


ULOVLJEN U JEZIKU
pentaptih

nalaziš se sada u jednom od jezika / govore ga hrvatski dodaju mu nadjevke ostalih / među inima spetljani muče se s tim / no dok se onim tim jezikom
ipak uspješno prokazuju-potkazuju ti si upravo tu
već zatvoren / ti si tužan uznik u njemu / u tih svega
nekoliko značenja koja su se čovječanstvu omakla
moraš kazati sve to sve to – to sveto sve / svoje nabujalo biti i sve to ostalo tamo do iza beskraja gdje
u visini susrećeš opet svoj nasmijani embrio / ali u
njemu se naslućuju one tvoje oči od nekada umočene već u plač i sve je iznova nejasno
a kada se toliko osvijestiš osvijetliš ili pribereš da
te ima i u najsitnijim izdancima spiralama protjecanjima rastova korjenova i nevidljivih koji napučuju
sve ove ovdašnje predjele – onda ništa od svega toga
obilja pa ni samu zbilju ne možeš čak ni odsvirati /
niti su boje išta rekle ne / nisi ni naslućen ni u nekom pokušaju – samo s voda valja
pa kada se još dalje uključiš već i u vlastiti srs – tada
si negdje tek u slini na nepcu u nekoj tajnoj silnici / sve više te ima a sve manje u govoru koji hlapi kao časovit vjetar / ti i nisi neki lik ti si svekolik
iako nikada nisi bio zaušćen nego si samo u dahu /
ali u treptaju si sinuo u onom vjetru koji te unosi s
peludom u božji narod planktona bakterija virusa
s kojima druguješ već u neutronskoj zoni smiješan
s proteinskom masom / već njišeš se prema daljini
sada evo motrite udvoje nebo zatvorenu kupolu nad
nama i ti osluškuješ neizbrojive dahtaje onih nevid-
ljivih / ključaju kao da kuha golema mašinerija /
izvikuju i općinski glasnik glasaju se vrutci drhtaji
lave vru iskre u lavini / ali ledenjakom smo opkoljeni sa svih strana uokrug – on apsurdan je bez misli
je kompaktan bijel i čist / no unatoč tome tu zastani
i vidjet ćeš kako se masakriraju međusobno da postanu također kompaktniji bliskiji – svi jedna nebesna kaša tvorcu na usnici
tvorca si gle netom stvorio u genu koji upravo protječe / jezikom jedva zahvaća krhku krhotinu / kap
– ostatak odbljeska
(Ono nešto, 1986.)


OPKOLJEN SI GOVOROM

Na tvom licu grad ispisuje svoj grč / tvoje se oči
obznanjuju uhvaćene u prometnim strijelama koje
zvižde s različitih pravaca / opkoljen si kompliciranim tlocrtom opkoljen si govorom / ako ikada
i iziđeš odavde po tijelu ćeš biti pun pečata riječi
i bolničkog osoblja / a bit će ti prazan vid / skelet
obmotan tankom kožom da se ne predomisli / istanjenom ćeš rukom stiskati davne bilježnice idiličan
dim i malu plavušu u crtežu / ispod svoje drhtave
kože sve ćeš nastojati zaštititi od onih strelica i od
pogleda uokvirenih freskama / od govora i od sebe
svakako i od sebe / ali vide te / evo već otvaraju usta
– čuvaj se / šutke međutim grad pomiče jednu svoju ulicu u nju te kao kredu uzima i tobom ispisuje
parole po svojim fasadama / ti bi sad htio kriknuti
ali glas ti se udavio / i raspet je na raskrižju / razapet
je razapet na raskrižju tvoj glas mnogoglasje trublja
šupljina urbs
(Sedmoglasnik, 1980.)


NJENO LICE NJENE TRAPERICE

kako nailazi nepoznata
kako nailazi kako brodi kroz ljudove
kako sjajna u sunce ulice
kako lako hodi kako zdušno
kako kroči suverena
među automobilima među čovjecima
kako uspravna među pogurenima
što štiju novine
kako jezdi njeno lice
kako dahti
kako traperice u hodu je
presijavaju sočna je
kako muzicira kukovima
kako su joj sise slobodne
kako plešu slobodne smo kako
igraju kako znaju svoj otkucaj
kako njeno lice njene traperice
kako bradavice ej kako kako
u lanenoj košulji
pod kosama rastvorenim
kako ramenima u ritmu
kako nosi sebe ponosno
kao zastavu
cvijeće joj se s puta uzmiče
kako ljudovi i ne vide je
kako čovjeci u se zagnjureni
kako meko plovi nepoznata
kako je vrjednosna
kako bedrima
zategnutim iznutra
a međunožjem
a odostraga
eh kako
u pojasu zaljuljanu
kako je krv uzdiže u pretklijetku
pa u klijetku
u glavu
kako mi je bȉlo bije
u sljepoočicama
uh kako kako
kako sjajna kroka nepoznata
prođe i kroza me
kako nepovratno
(Konavoski vez, 1976./77.)


PREMDA

Premda su oni mnogobrojni a ja sam
premda su na vlasti a ja je niti ne želim
premda su jaki a ja nejak
premda nisam slabić a oni jesu
premda su u pravu kada zažele biti a žele uvijek
premda mene obespravljuju čim im zasmetam
premda bi me i ubili a ja nikoga ne bih ubio
premda su puni para i dobara a ja siromašan
premda su siromašni čime sam ja bogat
premda sam u tom bogatstvu gladan i kruha a oni
ga bacaju
premda nemam nikakve prilike da nadjačam
bilo koga bilo kada bilo kako i bilo gdje
ja se suprotstavljam i mnogobrojnima i vladajućima i jakima
svugdje gdje jesam a posvuda sam
i budući tako posvuda s obespravljenima i s nejakima
znam da sam i ja sa svima njima i u pravu i jak
premda će sukob trajati uvijek
kao što je i trajao oduvijek
i premda sam bez trunka nade da će se išta promijeniti
ja uporno ne popuštam i uporno ne pristajem
ni uz mnogobrojne ni uz jake ni uz vladajuće
i tako održavam sebe
zapravo jedino u sebi
a i gdje li bih
(Iznove starih majstora, Nepromjenjive vrste riječi,
1989.)


NITI

niti je vino vino a niti voda voda
niti je narod narod a sloboda sloboda
niti je povijest povijest niti je vjera vjera
niti je istina istina niti tko drži do nje
niti pošteni pošteni niti su hulje hulje
niti ima ideje niti je igdje ljudi
niti ima pravde niti se po njoj sudi
niti je igdje ičega što bi nam dalo nade
a ipak ustajemo izjutra i koračamo ipak eto
a ipak se nadamo nečemu što bi nam moglo sve to
učiniti samo tlapnjom
ali to tlapnja nije
(Iznove starih majstora, Nepromjenjive vrste riječi,
1989.)


Foto: dan.co.me

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 + two =