Crnom Gorom – Etno vodenica Ćirović


Opisujući razna mjesta koja smo do sad pośetili, nebrojeno puta smo naglasili da je teško ocijeniti koji dio Crne Gore je ljepši. Ponekad nam se učini da se može napraviti razlika, ali ubrzo shvatimo da je to nemoguće, jer svaki njen dio ima neku svoju specifičnost, svoju ljepotu. Konačno, nije ni potrebno tražiti razlike, Crna Gora je mala i sva neodoljivo lijepa, najljepša.

Ljetnji obilazak smo usmjerili na śever Crne Gore. Žabljak nam je bio osnovna lokacija a odatle smo organizovali obilaske raznih lokaliteta. Najčešće, bila su to razna jezera – gorske oči kako se najčešće nazivaju, a kojih na Durmitoru ima veoma mnogo. Obilazak jezera nam je pružio mogućnost da uživamo u stoljetnoj borovoj šumi, cvrkutu ptica, elegantnim skokovima vjeverice, mirisnim proplancima koji su ličili na cvjetne tepihe i bistrim jezerima i njihovim površinama kao ogledalima u kojima su se ogledale okolne šume i vrhovi. Na ovom području priroda je bila veoma izdašna sa svojim darovima. O njima ćemo nešto konkretnije drugom prilikom.


Da bi upotpunili sliku, osim prirode, željeli smo da pośetimo i razne kulturne institucije i zanimljivosti. Ta namjera nas je usmjerila da pośetimo Pljevlja i okolinu. Razlog više bio je i taj što u prethodnom obilasku Pljevalja nijesmo uspjeli da vidimo sve ono što smo namjeravali, pa je ovo bila prilika da to uradimo.

Na putu od Žabljaka ka Pljevljima postoji mjesto u koje morate da stanete, bez obzira koliko puta ste već tuda prolazili. Naravno, to je Đurđevića Tara. Svaki put iznova morate se diviti toj vitkoj betonskoj konstrukciji nevjerovatne ljepote, sa koje se pruža pogled na ljepoticu Taru, suzu Evrope.

Prelaskom mosta, put nastavlja desnom stranom Tare. Vozimo veoma lagano i pokušavamo da upijemo svu ljepotu okoliša. Prolazimo visoravan Kosanicu koja je na 1200m nadmorske visine. Plijene pažnju zatalasane zelene površine koje su oivičene isto takvim padinama. Dolazak u Pljevlja nagovijestili su visoki dimnjaci termoelektrane i drugih industrijskih objekata. Vrlo kratko se zadržavamo u Pljevljima. Primjena preventivnih mjera zaštite od korona virusa, kao i prvi dan vikenda onemogućili su nas da pośetimo planirane institucije. Sve je zatvoreno, tako da nam je preostalo da konstatujemo, da kako bi narod rekao, bez treće nema sreće.

U povratku, na par kilometara od Pljevalja, ugledali smo tablu na kojoj je pisalo Borovičko jezero. Nastalo je poslije završetka eksploatacije uglja na otvorenom kopu Borovica. Nakon napuštanja kopa, priroda je bila brža od čovjeka. Umjesto predviđene rekultivacije terena, priroda je stvorila jezero. Kako to priroda zna da uradi, nastalo je divno jezero. Potrebno je još i da čovjek da svoj doprinos na uređenju okoline jezera, pa da ovo mjesto postane izletište kakvo je neophodno građanima Pljevalja.

Nakon obilaska jezera, na red je došlo ono što smo odavno planirali i priželjkivali –  Vodenica Ćirović. Uvijek su nas privlačili objekti karakteristični za prethodni period, predmeti koji su nekad bili u svakodnevnoj upotrebi, običaji i sve ono što na neki način predstavlja tradiciju življenja na određenom području. U tom pogledu, nije potrebno naglašavati koliko je kod nas vladalo interesovanje za obilazak ove vodenice i posebno upoznavanje ljudi koji s ljubavlju ulažu ne mali napor i sredstva da održe vodenicu i sačuvaju je od propadanja i zaborava.  

Vodenica Ćirović je u mjestu Odžak na 12km od Pljevalja ka Đurđevića Tari. Porodično imanje Ćirović se nalazi s desne strane puta i vidno je označeno odgovarajućom turističkom signalizacijom. Neposredno prije table sa oznakom vodenice spušta se put do porodičnog imanja. Prvi objekat na imanju je upravo renovirana vodenica.

Ispred vodenice dočekali su nas domaćica Rajka Ćirović i njena ćerka Bojana. U odsustvu domaćina Dejana koji je ponajviše „kriv“ što vodenica već decenijama normalno radi, ulogu domaćina i vodiča veoma uspješno su preuzele Rajka i Bojana. Rajka nam je kazala pojedinosti vezane za vodenicu u prethodnom periodu, a Bojana predočila planove za budućnost.

Upoznali smo kako se dobija brašno od raznih vrsta žitarica (pšenica, kukuruz, heljda, raž, ječam, spelta…) na prirodan i zdrav način kako se to vjekovima radilo u Crnoj Gori. Stotine sličnih vodenica je nekad brujalo širom Crne Gore, a danas zahvaljujući nesebičnom trudu i ljubavi porodice Ćirović i njima sličnih u mogućnosti smo da na veoma malom broju primjera vidimo kako je to nekad izgledalo.

Rajka nam je saopštila podatak da vodenica radi već 107 godina i da nikad nije prekidala rad. Uvijek je bila u stanju da radi, ali su nailazili periodi kad se malo sadilo žito i malo se mljelo. Zadnjih desetak godina situacija se promijenila, ljudi se bave organskom proizvodnjom i sve više sade žitarice i melju ih na prirodan način. Veliki broj džakova žita koji su tek trebali da se melju, kao i džakovi sa brašnom bili su siguran pokazatelj da ljudi shvataju, cijene i opredjeljuju se za zdravu i tradicionalnu u odnosu na industrijsku proizvodnju. Po riječima domaćice, porodica Ćirović je kupila imanje 1956. godine i od tada je mlin renoviran nekoliko puta.  

Spuštili smo se stepenicama i zavirili ispod kamenih točkova da vidimo kako to voda djeluje na točak i vrši njegovo okretanje. Bio je to očigledan primjer kako se uz odgovarajući pad vode može dobiti dovoljna energija čak i ako se ne radi o velikim količinama vode. Osim energije vode, viđeli smo još jednu veoma važnu primjenu hladne vode iz potoka čije je izvorište svega oko 50 metara udaljeno od vodenice. Zamislite u ove vrele ljetnje dane Nikšićko pivo tek izvađeno iz hladnog potoka. Na ovakvom prirodnom frižideru može im pozaviđeti svaki hotel.

Nakon našeg „stručnog“ uvida kako mlin funkcioniše, došao je red i na provjeru, zašto se zove etno vodenica. U prizemlju i na spratu vodenice nalazi se veliki broj djelova pokućstva kojim je nekad bila opremljena svaka kuća, a koji se danas mogu viđeti jedino na ovakvim mjestima. Izložen je i veliki broj raznih alata koji su se svakodnevno koristili za potrebe poljoprivrede, kao i ručni alati za obradu drveta kao osnovnog prirodnog građevinskog materijala koji se nekad koristio.

Na spratu dominira prikaz narodne odjeće karakteristične za ovaj kraj, kao i ručno pravljeni krevet i koćeta. Teško je pobrojati sve izložene eksponate kojih će se rado priśetiti svi vremešniji pośetioci koji su bili u prilici da koriste neki od ovih predmeta, a za mlađe to je jedinstvena prilika da se upoznaju sa onim što se nekad koristilo, a što danas ima muzejsku vrijednost. Zaista, da ne čujete karakteristični zvuk vodeničkog točka, pomislili bi da se nalazite u Etnografskom muzeju u kojem postajete śedoci bogate duhovne i materijalne kulture stanovništva pljevaljskog kraja.

Ponovo smo ispred vodenice. Posmatramo okolinu vodnice i uočavamo djela vrijednih ruku domaćica. Cvjetni zasadi upotpunjuju predivnu sliku vodenice. Ispred vodenice velika njiva sa žitaricama. Domaćica Rajka nam je objasnila da je imanje na oko 850 metara nadmorske visine, da ima više izvora i da sve vrste žitarica i ratarskih kultura veoma dobro uspijevaju.

Bojana nas je povela da vidimo izvor čija voda se koristi za rad vodenice. Bila je to prilika i da nam predoči njenu viziju razvoja i turističke valorizacije domaćinstva. U vremenu kad sve veći broj mladih sa sela priželjkuje i odlazi u grad, sa zadovoljstvom smo slušali Bojanu koja svoj rad i život vezuje za selo i to smatra sasvim prirodnim. Jedna od ideja je da se pośetiocima omogući ne samo obilazak vodenice, nego i boravak u okviru domaćinstva. Naravno, to podrazumijeva stvaranje uslova za tako nešto pa je, kako nam je kazala, plan da se na spratu vodenice napravi apartman. U momentu kao da sam prisustvovao susretu poznanika i čuo njihov razgovor. Đe ste spavali? Mi u hotelu sa pet zvjezdica, a vi? Mi u vodenicu? Autentično, neponovljivo, sjajno.

Viđeli smo i već započetu pekaru u kojoj će se peći hljeb na starinski način od domaćeg brašna iz vodenice. Optimizam, i riješenost koja se ogledala na Bojaninom licu, dok je sa užitkom pričala o izgradnji pekare učinili su da smo već po malo počeli da ośećamo miris domaćeg hljeba koji se iz pekare širio naokolo. Na domaćinskom stolu, kad sve zaživi kako je Bojana zamislila, naći će se kačamak od još toplog tek samljevenog domaćeg kukuruznog brašna, cicvara, priganice, varenika i ostali domaći mlječni proizvodi.

Porodica Ćirović ozbiljno pristupa ovom projektu, pa su već sagrađeni namjenski objekti. Jedan od njih će se koristiti kao sušara za pripremu i čuvanje mesa kako se to oduvijek radilo u ovim krajevima. Sljedeći objekat je namijenjen za pečenje rakije. Tu će biti smješten kazan za pečenje, pa će svaki dobronamjerni gost biti u prilici da učestvuje u procesu pravljenja rakije, ali i da proba ljuti prvotok. Boravak gostiju zahtijeva i kvalitetne sanitarne usluge, pa je treći objekat namijenjen upravo za te svrhe.

Primakli smo se izvoru i ugledali pačiju družinu kako zadovoljno šeta ivicom potoka. Bio je tu i podmladak koji je nastojao da u korak prati svoje roditelje. Oglasio se i kuco, tek toliko da nam da do znanja da nas je registrovao i da pored njega ne možemo neopaženo proći. Izvor se račvao na dva dijela. U hladovini oko djelova potoka su postavljene klupe tako da je ovo idealno mjesto za boravak tokom najtoplijeg dijela dana. 

Vrijeme je bilo za nastavak putovanja. Odlazimo veoma zadovoljni viđenim uz uvjerenje da će porodica Ćirović uspješno realizovati zacrtane planove. Kad se to desi, a hoće, u što smo sasvim sigurni, onda će to po ovim savremenim mjerilima biti „vodenica sa pet plus zvjezdica“.   

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twelve + three =