Dragoljub Dragan Šarović – Kako prevazići destruktivne podjele u Crnoj Gori?


mr dipl. ing. Dragoljub Dragan Šarović


Da li je u Crnoj Gori potrebno pomirenje? Naravno da nije, jer nijesmo ratovali da bismo se mirili. Ono što jeste potrebno je prevazilaženje destruktivnih podjela, koje tvore visoko entropijsko društvo, čije je unutrašnje trenje (međusobno trvenje) toliko da onemogućava čak i samu pomisao na kvallitetniji život. Najvažniji uzrok društvenog trvenja je tradicionalno nadgornjavanje, kao zamjena za dijalog i smislen rad. Ono ljudima stvara lažni osjećaj da se bave nečim važnim. Međutim, jedini stvarni rezltat nadgornjavanja je jalovo trčanje u mjestu, kojim se uludo troši životna energija svih učesnika. U sjenci veoma raširenog crnogorsko-srpskog nacionalnog nadgornjavanja, odigravaju se i nadgornjavanja između Crnogoraca (ko je veći Crnogorac) i između Srba (ko je čistiji Srbin).

Sve neodoljivo podsjeća na trku u naoružanju, između Sovjeta i Amerikanaca, iz vremena hladnog rata. Obje strane su na kraći rok ostvarivale kratkoročne interese, dok su na na duži rok povećavale opasnost od nuklearnog rata, koji bi ugrozio, prije svih, njih same. Sa crnogorskog aspekta, veliko-srpski nacionalizam je prijetnja crnogorskoj naciji i Crnoj Gori kao građanskoj državi, što rađa otpor Crnogoraca.  Sa veliko-srpskog stanovišta, Crnogorci ugrožavaju srpstvo u Crnoj Gori što rađa njihov odgovor, i tako dalje, beskonačno u krug. Obje strane često postižu svoje kratkoročne ciljeve, dok na dugi rok cvjetaju primitivizam i neznanje iz kojih nastaje strah, koji kao dugo nagomilavani bijes rađa i uvećava mržnju prema neistomišljenicima, drugom i drugačijem. Rezultat je sve agresivnije međunacionalno i međuvjersko ponašanje koje prijeti dragocjenom miru kao preduslovu svih uslova za normalan život.

Primjer međunacionalnog i međuvjerskog nadgornjavanja je proslava vjerskih praznika, koja je u poslednjih dvadestak godina poprimila i neke karakteristike koje su nepoznate crnogorskoj tradiciji i kulturi, od plivanja, preko klečanja do noćnih neartikulisanih uzvika, sirena, plotuna i eksplozija. Dok civilizovani svijet slične praznike slavi u miru i tišini, u Crnoj Gori je dio stanovništva uspostavio bučne obrasce slavljeničkog ponašanja, koji kao da su motivisani razmišljanjemšto ću slavit’ako nikoga ne iritiram. Slavljenička buka se pravda crnogorskom tradicijom. Tako se jučerašnja istina oglašavanja rođenja sina pucnjem iz puške, pretvorila u današnju laž besomučne paljbe svih generacija iz svih raspoloživih oružja. Postavlja se pitanje zašto izostaje edukacija jednog broja vjernika, za kojom postoji očigledna potreba, kako bi se ljudima objasnilo da njihova religioznost nije različita od njihovog svakodnevnog ponašanja i da bučna demonstracija vjere, koja je u svim svetim knjigama nedopustiva, ugrožava slobode i prava drugih, koji se u tišini mole i slave, ili ne slave jer prosto nije njihov praznik. Motivaciju i smisao ovakvog ponašanja teško je opravdati na racionalan način, kao i negativan odnos dijela stanovništva prema crnogorskim reprezentativnim sportskim selekcijama, koje sačinjavaju naša đeca i unuci. Neuvjerljivi pokušaji trezvenijih predstavnika tih grupacija da navijanje protiv sopstvene zemlje opravdaju političkim razlozima mogu se uporediti sa razmišljanjem pošto ćemo jednog dana svakako umrijeti, zašto bismo išta radili.

Pretvaranje jučerašnjih istina u današnje laži negira istorijske istine utemeljene na arheologiji i arhivistici i zamjenjuje ih fejsbuk istinom, čiji su kreatori, uglavnom, vanjski i domaći kvazi istoričari mitomani. Izvođači radova su domaći dobrovoljci sa izraženim kompleksom niže vrijednosti, u odnosu na kolege izvanjce. I jedni i drugi su prigrabili sebi ekskluzivno pravo da sopstveno tumačenje prađedovskih, i obavezno Njegoševih, misli i djela nameću kao jedinu istinu. Mitomani i njihovi pomagači kreiraju logične falsifikate (jer i laž može biti logična, dok istina nije istina ako nije logična), u skladu sa intelektualnim kapacitetom ciljne grupe kojoj se obraćaju. Znajući da su ubjeđenja po istinu opasnija od laži, oni smišljeno truju pripadnike svog naroda i posebno mlade, koji su rođeni nakon posljednjeg građansko-vjerskog rata. Zbog nekvalitetnog obrazovanja, neznanja i nerazumijevanja, njih je lako ubijediti da su, na primjer, naši zločinci heroji, a njihovi heroji zločinci, da je naša religija prava, a njihova kriva. Motiv kvazi istoričara mitomana, potpomognutih inostranim državnim i paradržavnim strukturama je plijen: crnogorsko primorje, istorija i kultura. Cilj silovanja istine od strane mitomana je rađanje novih mitomana, koji će poraze u bitkama i ratovima prekršćene u pobjede prihvatiti zdravo za gotovo i nastaviti praksu prisvajanja istorijskih i kulturnih sadržaja drugih nacija radi popunjavanja viševjekovne zjapeće praznine u sopstvenoj istoriji i kulturi.

Proces revizije istorije, u cilju stvaranja poželjne prošlosti, koja se nameće sadašnjosti, odvija se i po obrascu reka’mi je naš čo’ek. Kvazi istoričari, udobno umrtvljeni filozofi, stihoklepci nove epske poezije nastale na mržnji i nezavršenim ličnim ratovima, lažni komunistički disidenti, nacionalsocijalisti, staljinisti i poppolitičari, forsiraju deseteračko dokazivanje istine, često potkrijepljeno mislima čuvenih baba iz još čuvenijih bratstava. U umovima podobnim za ispiranje, oni poništavaju naučne dokaze proizašle iz arheoloških otkrića i originalnih arhivskih dokumenta, kao istorijskih izvora prvog reda. Na taj način indoktriniraju slijepe i gluve za naučno dokazanu istinu i ubjeđuju ih da struju mjere kantarom, bojkotuju omraženog zapadnjaka James Watt-a i umjesto mjerenja snage Watt-ima (međunarodna fizička jedinica za snagu), koriste osmanlijsku oku, očekujući niže mjesečne račune.

Mentalna izolacija hrani iluziju mogućeg obaranja zakona termodinamike, okretanjem vremenske strelice unazad i pretvaranjem nepovratnih procesa u povratne, bez traga u okruženju. Istoričari mitomani podučavaju one kojima se tajno podsmijavaju, da je, umjesto sadašnjosti za budućnost, koja zahtijeva znoj koji čisti tijelo i suze koje čiste dušu, pametnije slijediti Domanovićevog vođu i dionizijski uživati u poznatom putovanju usmjeravanom primjenom fejsbuk istine, via 1389. do Duklje. Nagrada za junački juriš u prošlost je trgovanje mrtvima, kao pokriće za sopstvenu ličnu i profesionalnu minornost i inferiornost.

Pod uticajem pohlepe i lažne filantropije odigrava se nadgornjavanje u pisanju i primjeni izopačenih zakona. Lažni filantropi čovjeku tajno lome noge da bi mu mogli javno pokloniti invalidska kolica. Uvijek je žrtva čovjek, koga autor Zakona, pravnog remek djela, Frederic Bastiat, definiše kao skup tri Božja dara: individualnosti, slobode i vlasništva. Ovi darovi prethode svim zakonima i pretpostavljeni su im, jer ljudi ne postoje zbog zakona, već zakoni zbog ljudi, uprkos lukavstvu političara i vjerskih službenika da nametnu prednost zakona i kanona, koje su pisali oni i/ili njihovi prethodnici. Sila primjene zakona ne smije se zakonito koristiti protiv života i vlasništva bilo kojeg pojedinca. Međutim, upravo je to cilj beskrupuloznih moćnika. Oni preuzimaju silu zakona da bi, bez rizika od ruke pravde, mogli eksploatisati druge, živjeti i prosperirati na njihov račun, kititi se tuđim perjem, i odomaćiti mišljenje da je kompletno drušvo korumpirano. Kad se to desi, oni se ne plaše policije, tužilaštva i sudova pa, kako kaže Bastiat, koriste zakon da pretvore pljačku u pravo, da bi zaštiitli pljačku i zakonitu odbranu u zločin, da bi kaznili odbranu. Jednostavnije, koriste zakon da unište pravdu kao njegov osnovni cilj.

Zato su najnesrerćnija ona društva u kojima se političke partije bore za vlast, ne da bi ispravljale nepravde, pisale i primjenjivale dobre zakone, nego da bi žmurile na nepravdu, izigravale dobre zakone i osvojile olovku kojom se pišu izopačeni zakoni. Jednostavnije, da nastave ono protiv čega su se, navodno, borile dok nijesu bile na vlasti. Po mišljenju Bastiat, u takvom ambijentu ljudiima preostaje da svoje suprotstavljene interese pokušavaju rješavati univerzalnom pljačkom, i na taj način nepravdu učine uobičajenom, prihvatljivom i opštom pojavu.

U politčkom nadgornjavanju, u kome se političari bave sami sobom, a ne životnim problemima onih koje zastupaju, oni se naglašeno pozivaju na narodnu podršku za svoje stavove, tvrdeći da njihov narod ima sva prava i da je uvijek u pravu. Iako se to prihvata zdravo za gotovo, vrijedi se zapitati, ima li neki narod sva prava? Ima li narod pravo da ugnjetava neki drugi narod, da nasrće na njegov život, slobodu i vlasništvo? Kao što nijedan pojedinac nema pravo da koristi silu protiv života i vlasništva drugog pojedinca, tako ni narod, čije je kolektivno pravo izvedeno iz zbira individualnih prava, nema pravo da se prema drugom narodu ponaša nasilno, asimilatorski, prisvaja njegovu istoriju i kulturu radi brisanja njegovog pamćenja kroz proces akulturacije.

Već tradicionalni obrazac ponašanjati meni danas, ja ću tebi sjutra ohrabruje masovnu korupciju koja postaje normalna, opravdana i nekažnjiva kako u najprostijim tako i u najsloženijim društvenim odnosima. Neregularne prečice u ostvarivanju ciljeva, zasnovane na podmitljivoj sebičnosti, ekstremno su destruktivan vid korupcije. One suprotstavljaju moral i zakon tako što smartaju da je cilj mnogo važniji od načina na koji se ostvaruje. Primjera radi, važnija je diploma (cilj) od puta kojim se do nje dolazi: rad, kupovina, protekcija. U društvu masovno proizvedenih diplomiranh neznalica, zahtjevnu današnjicu i nepredvidivu budućnost lako zamjenjuje juriš u sigurnu prošlost. U ambijentu, uglavnom negativnih motiva (strah, pohlepa, bijes, samodokazivanje), ljudi gube osjećaj za moral, što je gore od same nemoralnosti, pa se kameleonsko, kriminalno, prevarantsko, lažljivo, oponašajuće, skorojevićko ponašanje nameće kao poželjno i samim tim opasno prijeti dezintegracijom sistema.

Tako se pogoršava mentalno zdravlje nacije, zbog čega najveću dugoročnu štetu trpe mladi. Društvo ogrezlo u moraliziranju, odnosno bavljenju njegovih članova životima i dužnostima drugih, umjesto sopstvenim, ne oprašta individualnost, talenat, ljubav, razlčitost, školu i rad, ali odobrava suprotstavljanje morala zakonu, izostanak podrške najboljima i pretjerano uživanje kao jedan od najvećih grjehova. Nadgornjavanje (suprotstavljanje) morala i zakona vodi u moralni haos, tjerajući ljude da biraju između dva zla; gubitka osjećaja za moral i nepoštovanja zakona. Posljedice su rast kriminala i vjerskog nasilja; nepoštovanje ugovora; nepotizam, karteli i monopoli; nekvalitetno obrazovanje; manjak brige i stida odgovornih zbog niskog individualnog i kolektivnog koeficijenta inteligencije; kultura i istorija, kao temelj svake nacije, lako postaju plijen drugih nacija, jer je kulturu kao težnju naroda da potpuno realizuje svoje snove, najlakše oteti onome ko misli da je nema.

Dvije su grupe podjela u opticaju, korisno potiv i štetno protiv. Podjela tipa korisno protiv u Crnoj Gori ima, nažalost, veoma malo, dok se destruktivne podjele tipa štetno protiv redovno i obilno zalivaju. Upravo, ove druge podjele onemogućavaju dijalog, za koga su neophodni međusobno poštovanje (tolerancija različitog mišljenja i učenje iz međusobnih razlika) i međusobno povjerenje (okretanja leđa, bez straha od noža u leđa). Nedostatak poštovanja i povjerenja u odnosima, otvara vrata za neodgovornost i neometano useljavanje u javni diskurs uvreda, laži, falsifikata, manipulacija i poluistina. Proteklo vrijeme, kao majstorsko rešeto, nedvosmisleno je pokazalo da rješenje nije u istoriji, jer tamo svako može naći ono što mu odgovara za beskrajno jalovo nadgornjavanje. To ne znači da istinita istorija i religija nijesu potrebne, već da one nijesu dovoljne. Ono na šta treba obratiti pažnju je da, baš zato što se istorija nikad ne ponavlja potpuno, ni jedan razvoj događaja nije neizbježan, pa možemo u određenoj mjeri iz prošlosti učiti kako da izbjegavamo ponavljanje istih procesa.To znači da nije potrebno biti vidovit da bi se shvatile postojeće opasnosti po građansku Crnu Goru.

Ima li izlaza? Rješenje je u novom, naučnom, pristupu starim problemima opisanom sentencom kvalitetom protiv nadgornjavanja,u svim oblastima života: zdravstvo, obrazovanje, ekonomija, biznis, ekologija, politika, kultura, istorija, sport, sudstvo, bezbjednost, itd. Filozofija kvaliteta povezuje filantropiju sa onim šta imamo i šta znamo da radimo i na taj način otvara vrata kvalitetnijem životu. Kvalitet kao navika ima potencijal da rješava tenzije između status quo-a i pritiska promjena u skladu sa vremenom, primjenom principa: građanin u centru pažnje, liderstvo kao služenje najboljim vrijednostima, angažovanje svih, primjena procesnog pristupa u svim organizacijama, poboljšavanje svega što radimo, donošenje odluka na osnovu činjenica uz prethodno divergentno razmišljanje o problemima, upravljanje međusobnim odnosima, razmišljanje zasnovano na riziku i sistemski pristup problemima. Dosljednom primjenom ovih principa u funkcionisanju društva, moguće je prevazići podjele štetno protiv i dostići visok kvalitet života. Ključni cilj ovog pristupa je građanska Crnu Gora koja imponuje svim njenim državljanima.

Naše sposobnosti su nastavak naše individulanosti, dok je naše vlasništvo produžetak naših sposobnosti. Zato je obećavanje društva jednakih šansi (mogućnosti) od strane političara davanje ljudima lažne nade. Umjesto toga, potrebno je društvo istih pravila igre za sve, koje omogućava istu startnu poziciju svima koji učestvuju u trci, u istom kontekstu. Od učesnika u trci (takmičenje plus saradnja), očekuju se rezultati u skladu sa njihovim kompetencijama. Pri tome samo nezavisana i slobodna osoba može graditi kvalitetne odnose sa drugima. Upravo pristup kvalitetom protiv nadgornjavanja omogućava svakom pojedincu da iskusi slobodu, što je od životne važnosti, jer svaki put kad uprkos naporima ne vidimo izlaz, sloboda (čuvati drugoga od sebe) je najbolje rješenje.

Kao što pojedinac mora biti nezavisan i slobodan da bi gradio kvalitetne odnose, tako i država kao skup mnogo pojedinaca mora biti slobodna i nezavisna da bi gradila kvalitetne integracije i odnose. Država, kao svi drugi živi sitemi, ima svoj integritet i njen karakter zavisi od cjeline, pa je sistemsko razmišljanje (sagledavanje cjeline) u vezi sa njenim funkcionisanjem od krucijalne važnosti. Da bi Crna Gora mogla izdržati turbulentne promjene, ona u svojoj srži mora imati nešto nepromjenljivo, nešto što niko, ni po koju cijenu, nikad ne smije dovoditi u pitanje: nezavisnost, integritet, građanski karakter i pravdu. Samo takva država može graditi kvalitetne vanjske integracije i usvajati vrijednosti zapadne civilizacije, koje ne ugrožavaju naše tradicionalne vrijednosti: čojstvo (čuvati drugog od sebe, što je suština slobode) i junaštvo (junak čo’jku konja vodi, što je suština viteštva). Zato u odnosima sa drugim državama, ne treba insistirati na bratskim, već na kvalitetnim odnosima. Istorija nedvosmisleno pokazuje da nema bratskih odnosa, ni među rođenom braćom, a još manje među braćom od stričeva, kad je državni tron u pitanju. Odnosi između država se zasnivaju na državnim interesima. Bratski odnosi mogu da postoje među građanima pojedinačno, ali teško među državnicima, makar se radilo o ocu i sinu, đedu i unuku ili rođenoj braći.

Koncept kvalitet u svemu zahtijeva otpor građana svakom vidu ugrožavanja slobode i njihovu poslušnost u poštovanju zakona i pravila.Takođe, omogućava da shodno ličnim sposobnostima uzmemo sopstvenu sudbinu u svoje ruke i tako je pokušamo ispuniti; obezbjedimo humano državno uređenje (slobodne i kompetentne institucje); osujetimo organizatore koji organizuju druge, umjesto sami sebe; arhiviramo šarlatane i mediokritete; demotivišemo stvaranje partijskih vojski čiji mnogi vojnici, zarad pohlepe i lične koristi, tonu u san kao Crnogorci, a bude se kao Srbi i obrnuto; potenciramo bavljenje najvećeg broja građanja politikom, uglavnom, na dan izbora; prizemljimo birokrate i pokidamo njihove administrativne lance; sprječimo centralizaciju svega i svačega; onemogućimo bankarske i biznis monopole; eliminišemo bespovratne kredite i razotkrijemo pobožne moraliziratore.

Prema posljednjim istraživanjima oko 75% naših građana podržava ulazak zemlje u Evropsku Uniju. Ako Crna Gora ne postane članica EU, ogromnu štetu će imati građani, jer neće živjeti u pravnoj državi, kao najznačajnijoj tekovini zapadne civilizacije, bez koje nema visokog kvaliteta života. U tom slučaju, nekvalitetne alternative su koprcanje u balkanskom živom blatu i istočne kvazi integracije, koje nas doživljavju kao plijen i u kojima teško da je ikad bilo pravne države i pravde. Pristup kvalitetom protiv nadgornjavanja podrazumijeva proces evolutivne kreativnosti uređenja države, slobodno mišljenje korisno protiv, osujećivanje rješavanja problema revolucionarnim metodama, izvođenje na čistac svih koji djeluju štetno protiv. Ovaj proces na izlazu ima Crnu Goru kao atraktor (onaj koji privlači). Drugim riječima, građansku državu koja imponuje svima može realizovati samo ona Vlada koja će štititi život, slobodu i vlasništvo svakog pojedinca u svakoj situaciji, obezbjeđivati pravdu dnevnom borbom protiv nepravde, eliminisati tržišnu logiku, kojom zaslužni zahtijevaju višestruko vraćanje uloženog, jer se uloženo, osim trenutnim akterima, vraća i njihovim potomcima i potomcima njihovih potomaka itd. i svakog minuta raditi na stvaranju uslova za visok kvalitet života građana. Samo takva Vlada može postati najbolja ikad, jer je građani neće kriviti za sve svoje probleme i neuspjehe, niti će joj se zahvaljivati za sopstvene uspjehe.

U Crnoj Gori postoje kompetentni ljudi koji na bazi sopstvenih vrijednosti, mogu efektivno i efikasno upravljati realizacijom strategije kvalitetom protiv nadgornjavanja i tako dati značajan doprinos prevazilaženju destruktivnih podjela u društvu. Za potpuno ostvarenje tog cilja, osim metodologije i alata koje obezbjeđuje nauka, učešća svih zainteresovanih strana, potrebna je i participacija ljudi iz  vrha društvene piramide kao i njihova javna, nedvosmislena i kontinuirana podrška. Rad na realizaciji ovog projekta treba odmah započeti u biznisu jer on umrežava sve ljudske aktivnosti, a zatim putem politike, medija i obrazovanja učiniti da virus kvaliteta zahvati kompletno društvo.

Podgorica, 01.02.2021.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three − two =