U Dubrovniku je 11. juna 2014.godine održano autorsko veče crnogorskog pisca Miraša Martinovića, u okviru koje je promovisana Martinovićeva nova knjiga Sašaptavanje s memorijom.. O knjizi su govorili akademik Luko Paljetak i teoretičarka književnosti Božena Jelušić. Prisutne je pozdravila direktorica Dubrovačke knjižnice Vesna Čučić, ističući kao veoma značajnu saradnju između ove i kotorske Gradske biblioteke i zajednički projekat Dubrovnik i Kotor – gradovi knjige, u okviru kojeg je u nekoliko proteklih godina realizovano više kulturnih programa. Ona je Martinovićevo autorsko veče i ono čime se i na kakav način on bavi, istakla kao posebno značjan kulturni događaj, važan za povezivanje gradova i kultura.
Miraš Martinović je ovo veče ocijenio kao veoma važno i to sa više aspekata, prije svega kulturnih i duhovnih strujanja, koja su nakon jednog perioda zastoja oživjela i zatreperila između Kotora i Dubrovnika, dva bliska i civilizacijski veoma slična grada. On je rekao da, na sreću, prošla mračna vremena, nijesu pomračila prijateljstva, ističući kao primjer njegovo prijateljstvo sa Lukom Paljetkom, Antinom Švagom i drugim durovačkim prijateljima i pjensicima.
-Mračna vremena, koja su prošla, ne treba često prizivati i sjećati ih se, ali ih ne treba ni zaboravljati. Treba postaviti prema njima pravilan odnos.
Svaka prikrivana istina vraća se s bumerangom kazao je Martinović, koji je ispričao priču o sudbini poslednje dukljanske knjeginje Desilsave, njeno izbjeglištvo u Dubrovnik i povelju kojom ona Dubrovčanima daje dva broda da ih koriste dok se ne vrati u domovinu. Ona se nikada nije vratila.
O njoj je Martinović pisao u svojim knjigama, a u Dubrovniku je najavio
posebnu knjigu o ovoj dukljanskoj izgnanici. Od tog događaja nas dijeli 825 godina, ali se on pamti i želim da ga i na ovom mjestu, u ovoj dubrovačkoj noći, istaknem kao primjer dobročinstva.
Govoreći na večeri u Dubrovniku, poznati hrvatski pjesnik i akademik Luko Paljetak je rekao:
Miraš Martinović ponire u daleku prošlost kao u vlastitu sadašnjost. Izbrisivosti svakog imena podastire trajnost riječi koje na papir želi nanijeti onako kao što bi je klesar unio u kamen. Uzori u tom poslu bliski su mu pjesnici: Ibik, Pindar, Eshil, Homer, Seneka, Njegoš, Kavafis, Zbignjew Herbert; nije važan redoslijed, važna je dvosmjernost njihova došaptavanja.
U ovoj knjizi, kao i u prethodnim antičkog ciklusa, Miraš Martinović nastavlja svoju poetsku arheologiju, jednako ostrašćeno, ustrajno i s nepromijenjenim ciljem: čuti daleke glasove i oglasiti im se, jer: Svi su svuda i sve je sve. Svaka stvar su sve stvari“.
Sašatavanjem s memorijom je izutena knjiga i treba je sa šapatom čitati, onako kao što čitamo nešto što nema ničijeg imena, uključujući i svoje. Samo se tako mora čitati poezija. Napokon: sve je sve i sve je zagonetno, a najzagonetniji je život i vječno sastavljanje njegovih krhotina, njegovo sašaptavanje/došaptavanje/ s memorijom.
Sve živo i sve neživo nam šapće: Sjećaj me se.
Božena Jelušić je ocijenila Martinovića kao samosvojnog pisaca na crnogorskim i širim regionalnim balkanskim prostorima, ističući njegovu orginalnost, ali i posvećenost i istrajnost u poslu kojim se bavi.
