Gordan K. Čampar – Pero, umjetnik koji ne želi odrasti


Nemirni dječak iz Stubice, koji nema namjeru da odraste, koji još u sebi nosi te slike ranog djetinjstva, te povratke s vremena na vrijeme, kada je bio u magnovenju, otići ili ostati, u potrazi za nebom boje mora i žara.

Uvijek sa nemirom u sebi, sve dok linija ne ovlada njime, pa odna tako zagrljeni nađu neki smiraj koji postaje lijek. Uvijek u nekom traganju, traženju smisla u besmislu, podvlačenju crte, na sebi svojstven način.

Kako često zna reći, da je umjetnost njegova religija, mjesto stvaranja hram a potezi kista ili olovke, udar čekića po dlijetu, molitva. I moli se čiste duše, i to na poseban način samo njemu znan. Družeći se sa linijom, postao je bliski prijatelj sa njom, tako da ga ona poslušno prati u svom nadarenom izrazu.

Inspiracija je tu oko njega, uvijek i svakom trenutku, talas rijeke, trska pored nje, čađavi dimnjak, krivi oluk, Sena, i ova naša brda što paraju to njegovo nebo, ljudi. Žena na posebnom mjestu, najčešće sa kakvom knjigom u rukama, pa onda mjeri svojim aršinom koja mu je odaniji prijatelj, žena raširenih ruku ili zatvorena knjiga kraj jastuka, ili obrnuto, otvorena knjiga ili žena zakopčana do grla.

PERO NIKČEVIĆ, rođen 1951. godine u pomenutoj Stubici nadomak Nikšića, gdje je proveo svoje djetinjstvo obilježeno tužnim momentima i  željom da nađe put u „bijeli svijet“. Sve do svoje dvadesete godine kada maturira na Pedagoškoj akademiji – odelenje likovne umjetnosti, nakon čega upisuje i 1975. godine uspješno završava Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesora Stojana Čelića.

Njegova želja za novim odvlači ga u Pariz gdje kao stipendista Francuske vlade, nastavlja školovanje na Ecole Des Beauks-Arts akademiji, odsjek zidno slikarstvo, u klasi Jeana Bertthollea.

Nakon toga slijedi studijsko putovanje u SAD, na kojem se razočaran u taj brutalni svijet mnogo ne zadržava.

Slijede boravci u Holandiji i Belgiji, i manastiru Reževići gdje s namjerom  da se zamonaši provodi skoro tri godine i taj period se smatra za najplodonosniji u njegovom stvaranju.

1987. odlazi u Pariz, gdje i dan danas živi i stvara, „grad svjetlosti“ je njegov grad a Roland Garos njegov teren, koji krase radovi njegovih ruku djelo.

London, Pariz, Ženeva, Brindizi, H.Novi, Novi sad, Beograd, Budva, su imali sreću da njihove galerije, udome radove čarobnjaka sa ovih krajeva.

Monografija Pero 1971 – 2016, objavljena je u suizdavaštvu Štampar Makarija iz Beograda, Grad teatra iz Budve i Boke F iz Podgorice.

Povod ove priče o Peru, je izložba crteža pod nazivom „Žena i knjiga“ sa tridesetak radova formata 100×70 i preko tri stotine minijatura, u „Galeriji Most“ u Podgorici, kao jedan od programa manifestacije obilježavanja jubileja 27 godina postojanja, gdje on znalački dočarava taj odnos između žene, knjige i naravno njega samog.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen − 17 =