Gordan K. Čampar – PISMO BEZ MARKICE



Starice moja, šaljem ti ove riječi, kojih je na vrh zuba sve manje, da te u dobru nađu i makar na tren  zagrle umjesto mene.

Sjetim se ja često ali je snaga malena, prospe mi se mastilo, pokvasim  papir kapljom slanom, poslije drugog, najduže trećeg reda. Osuši se grlo kao da ti zborim, napune se oči suza kao da te gledam, s’ onom maramom na glavi i pramenom kao srebro kose, što viri ispod nje i prstima u drugoj ruci sa praskom jedva čujnim, što po starom vjerovanju po jedan dan života skraćuje.

Nemoj brinuti, jes’ da je ovo bijeli svijet i postelja iste boje ali mi je danas malo bolje, nego što će valjda sjutra biti.

Brisao sam ti u mislima suze, onih dana kada sam ranjen stiskao ruke bliskim i nepoznatim, brojao ruže na njegovom odru, stiskao zube govoreći tiho; ,,zašto dobri odlaze tako rano”.

            Bole li te majko  kosti, uspiješ li ih makar malo zagrejati. Prevrneš li katkad  šolju,  vidiš li mi kakvog puta.

            Ima li slane ovoga proleća, je li behar zametnuo, jesu I’ dunje snijegu pretekle.

Često puta, u snu mi se javi slika hljeba svježe ispečenog, umotanog nakropljenom krpom, pogače žute, miris rakije kuvane uz velikog sveca, očeve priče zapovjednog tona.

Ne dajem ja to zaboravu, nego je snaga malena, bole me i misli a kamoli džigerice.

Evo ih opet razmazah, padaju k’o da su tuđe, dobro je nijesu na slova, padoše tu negdje u kraj papira.

Doći ću, ako ne prije, starice moja, onda ću sigurno doći; ,,tada“.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 × five =