Gordan K. Čampar – SUSRET SA ENVEROM



Sasvim slučajan susret, stisak ruke i grubi gorštački izgled, nijesu davali utisak da se tu krije istančana pjesnička duša, mada mi je dežurni osmijeh na licu davao još nade.

,,Nada”, uvijek kažu, ,,poslednja umire”, a ova moja na svu sreću ne crče.

U mnoštvu stihova i narativnih prikaza, Enverove minute su, jednostavno zračile, nadasve prepune umijeća, kako sa malo riječi pojasniti sliku koju stihovi  stvaraju kod konzumenta poezije.

Pojašnjavao je stvarnost, oblikujući je u fikciju koja se slagala jedna za drugom, kao umirući vodopad, pominjao događaje čije rane još nijesu zarasle, neke na koje se s vremena na vrijeme prospe koje zrno soli, očekivanja, presude ovom vunenom vremenu i tako u nedogled.

Sve će jasnije biti kada prepoznate poruku između ovih stihova i njegovog umjetničkog izraza, od;

uzaludnosti vremena, opakog poremećaja koje ratovi donose sa sobom, traženja sebe poslije ružnih događaja…

RATNIKOVA PJESMA

Ako se vratim
Ko će me dočekati
Nepoznatog

A ja: zaboravio puteve

I ne znam se
Vratiti
Doma


1999.


preko, spoznaje da u ružnim vremenima veliki broj ljudi ne liči na sebe…

NEKI DRUGI LJUDI

Ko si ti

Ko sam ja

Čija su lica
Što svakoga jutra zure u nas
Iz ogledalâ

Ovo nismo mi
Ovo su
Neki drugi ljudi
U nama


o sličnostima koje nas često puta i zabrinu i ćutanju koje se često bolje čuje od galame, saosjećanju…

LJUDI NAMA SLIČNI

Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Prije nego li i otvorimo usta
Znaju šta ćemo reći

Zadrhte čitajući naše misli

I plaču nad jadima našim
Kao nad svojim


poruke ,,onima” koji su nam pojeli; juče, danas, i imaju namjeru da nam pokvare i sjutra…

PUT U NIGDJE
političarima

Vezali nam oči
I vode nas
Nekud

Zamke nam spremili
I omče

Vode nas

Ni sami ne znaju
Kuda


o ocu, čaši, suzi i samoći…

SKICA ZA OČEV PORTRET

Soba: sto, otac

Napolju jesen
Unutra ništa

Otac, čaša, samoća

Iz oka suza
Krupna
Muška

Zidovi bez prozora

Sahat nijemo okreće
Vrijeme

Čitam očeve misli:
– Ne ostavljaj me, ptico
Mračni su putevi
I ne znam poći
K tebi


o šeheru kraj Neretve, i sličnosti bombe  i latice ruže…

GUME I RUŽE

Priča nam u Mostaru Edo Brada:
Mjesecima su u zadnjem ratu
Oni otuda
Puštali na nas sa onog brda
Automobilske gume
Pune eksploziva

I sâm se čudim kako smo
Pameti zdrave
Ostali

Ja govorim sebi u bradu:
Da su vam svih tih mjeseci, Edo brate
Toliko ruža bacili
Glave bi vam porazbijali


Opet stisak, ali sada znam da ima dušu.

Enver Muratović, čovjek iz male čaršije, ali sa vizijom, većom i od Hajle.


Enver Muratović je rođen 18. marta 1978. u Rožajama. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Od 2001. godine radi u Lokalnom javnom emiteru Radio Rožaje.

Objavio zbirke poezije:

-SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;

-UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;

-DRUGA OBALA, Komovi, Andrijevica, 2001;

-NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;

-IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“. Takođe, zastupljen je i u antologiji Dušana Đurišića „Crnogorska haiku poezija“ (2014); u antologiji TARIH – anti-ratna poezija Bošnjaka koju je 2017. godine priredio Safet Hadrović Vrbički kao i u antologiji Branke Jegdić GORSKI BISERI Antologija haiku poezije u Crnoj Gori, 2018. godine.

Poezija i haiku poezija Envera Muratovića zastupljena je, takođe, u brojnim književnim glasilima u regionu.

Dobitnik je nagrade za poeziju XXIII Nikšićkih književnih susreta za 2020. godinu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen − twelve =