Gordan Stojović
Iseljenici iz Crne Gore i NOB
Gordan Stojović
Mnogi naši iseljenici kako u Sjevernoj tako i u Južnoj Americi tokom prve polovine dvadesetog vijeka primili su lijeve ideje i učestvovali u organizovanju radničkih unija, političkih partija lijeve orijentacije. Po rodoljublju i privrženosti idejama NORa posebno se isticala naša emigracija u Latinskoj Americi. U toku rata, posebno u Argentini i drugim zemljama stalno je prikupljana pomoć za svoje sunarodnike koji su se borili protiv fašizma u Drugom Svjetskom ratu.
Mnogi poznati crnogorski iseljenici učestvovali su na Kongresu iseljenika slovenskih zemalja održanog 1943. godine u Montevideu – Urugvaj. Prvi pokušaj da se kongres održi u Buenos Ajresu gdje je bila najveća koncentracija naših iseljenika (posebno u lučkim predgrađima Avellaneda i Dock Sud), spriječen je od strane Jugoslovenske izbjegličke vlade u Londonu, po čijem su nalogu kasnije mnogi učesnici kongresa iz Argentine i maltretirani. Jedan od delagata kongresa u Montevideu na kojem je bilo oko 600 učesnika bio je i crnogorski rodoljub iz Argentine, Vojislav Martinović koji je zbog učešća na kongresu jedva uspjeo izbjeći deportaciju na Ognjenu Zemlju.
Jedan od onih koji su svu svoju imovinu i život posvetili širenju antifašističkih ideja među našim iseljenicima u Argentini bio je Stefan Stevo Kišić inače rođeni brat narodnog heroja Ilije Kišića iz Zelenike kod Herceg Novog čiji se treći brat Luka iz Argentine vratio pred sami početak rata i takođe je učesnik NORa.
Još prije drugog svjetskog rata pa sve do konačne pobjede nad fašizmom Stefan Kišić u Buenos Ajresu je izdavao časopis “Slobodna Jugoslavija”, a od 1942 godine pa na dalje i reviju “Partizan”. Iako je bio uspješan u poslovima kojima se bavio, svu svoju ne malu imovinu uložio je u pokret i širenja ideja NOB-a među našim iseljenicima u Argentini i drugim zemljama španskog govornog područja.
Tokom Drugog svjetskog rata, budući da u njemu Argentina nije učestvovala bilo je dosta organizovanih i pojedinačnih pokušaja prebacivanja u “Jugoslaviju”. O tome se čak i raspravljalo na kongresu u Montevideu 1943 godine, ali po raspoloživim informacijama iz kontakata sa saveznicima masovno prebacivanje bilo je moguće jedino prema afričkom frontu, te se od toga kasnije odustalo.
Crnogorci su na sve moguće načine pokušavali sljedili primjere svojih predaka koji su tokom Balkanskih i Prvog svjetskog rata masovno dolazili iz obije Amerike kao i drugih djelova svijeta u Crnu Goru kako bi pomogli odbranu svoje domovine.
Na žalost okolnosti su bile drugačije tokom Drugog svjetskog rata, okolnisti nijesu išle na ruku onim rodoljubima koji su htjeli doći u 
domovinu iz Argentine, Urugvaja, Čilea i itd, ali je zato mnoštvo onih koji su živjeli u Sjevernoj Americi i koji su se uspjeli pridružili savezničkim trupama gdje su dali značajan doprinos prilikom oslobađanja Evrope, ali i na Afričkim, Pacifičkim bojištima i drugdje.
Posebna je i velika tema Crnogorski iseljenici i njihovi potomci iz SAD-a u savezničkoj vojsci.
O njihovom odazivu svjedoče mnoga imena na memorijalnim pločama i grobljima američkih i savezničkih trupa.
O tome koliko je bila jaka željia da dođu u Crnu Goru i priključi se antifašističkoj borbi kod mnogih naših iseljenika u Argentini svjedoče brojni primjeri.
Radomir Laković rođen na Medunu u Kučima 1882 godine, 1941 uspješan je poslovni čovjek u Buenos Ajresu, i jedan od prvih industrijalaca u našoj Latinoameričkoj dijaspori, dešavanja u Crnoj Gori ne ostavljaju ga ravnodušnim, i od kad je primio vjest da se njegov brat Vidak priključio NOR-u po svjedočenju njegove supruge Milosave Laković rođene Zvicer gotovo svakodnevno na razne načine pokušavao pružiti pomoć i organizovati svoj odlazak u domovinu. Nekoliko mjeseci kasnije do njega stiže vijest da je aprila 1942 godine u Ozrinicima kod Nikšića na zvijerski način od strane kolaboracionista prvo mučen pa potom ubijen njegov brat Vidak Laković, komandant partizanskog bataljona Marko Miljanov. Radomir donosi odluku da kako tako, odmah ode u Jugoslaviju i prikjuči se NOBu. Bio je potpuno spreman da uradi isto što i njegovi preci, međutim njegovi prijatelji a prije svih Vasilije Burić i braća Petrić kao i drugi Crnogorci znajući kakva je situacija i da nije bilo nikakve šanse ni da živ stigne do Crne Gore a kamo li se priključi NOBu, oduzimaju mu pasoš kako bi spriječili potez koji je vodio u čisto samoubistvo. 
