In memoriam – Momir M. Marković vitez crnogorske poezije

(1948-2020)


Piše: Božidar Proročić

Momir M. Marković je pripadao onom redu istaknutih crnogorskih intelektualaca čije je srce uvjek bilo uz i za Crnu Goru svim svojim bićem nesebično i hrabro. Tokom čitavog svog života. Čuvao je i njegovao u crnogorskoj poeziji, prozi, drami, publicistici sve one autentične crte crnogorskog duhovnog i nacionalnog bića. I bio je kao i jedna njegova pjesma ,,Bijeli vuk” patriota i borac, pisac i narator, gromovnik i branik, noseći sam svoj krst slobode, krst ljubavi prema Crnoj Gori. I tek kada pređu na drugu obalu ovako dragi stvaraoci vidimo koliko je Crna Gora i ,,mala” i ,,velika.” Njegov pometejski duh slobode uvjek ga je pratio, često je bio baš taj ,,bijeli vuk” neobičan, unikatan i autentičan kao krš njegovor Gornjeg Zgarača đe počivaju sada njegovi zemni ostaci. Mnogo puta simbolika pjesme nosi nam i simboliku života a njegova pjesma ,,Čovjek sa krsta” na najbolji način prikazuje ovog viteza Stare Crne Gore koji je umjesto mača svojim perom śekao svoj put slobode svoj put vječnosti pridruživsi se aleji crnogorskih pjesnika koji su živjeli za svoje drugo ime za svoju Crnu Goru.!!!

Momir M. Marković rođen prestupne 1948. u Trebinju. Bila je to veoma duga godina. Trajala je do polaska u školu i očevog povratka sa Golog Otoka. Tada je već porodica živjela u staroj postojbini, u staroj Crnoj Gori. Odrastao je i formirao se gdje ljudi dišu nožem u plućima, uvjeren da je svaki kamen stana i svaki drugi čovjek kremen. Dockan je shvatio da se sve može kolecnuti. Naročito ljudi. Oni najbliži, kojima se vjeruje i u koje se uzda – prijatelji… Sada živi u zbrci brda, istorije i osjećanja. Rijetki crnogorski kniževnik bez nagrada i priznanja. Objavljena poezija: Došljak u ranama (1974),  Rukopis (1979), Pribor za vatru (1979), Knjiga o Vukašinu (1981), Šapat groma (1989), Sjećanje na Lakona (1994), Šapat Groma, izbor poezije, Podgorica (1999) Čaša za suze (2009). Proza: Idi svojim putem (1985), Košulja za letenje (2004), Zemlja koja govori (2006), Pismo Izabeti (2008), Zavežljaj časti poezija, priče (2016). Drame: Doktor Marković (1988), Bilijar u Pustinji (1990), Pogibija (1996- 1998), Zemlja duhova (tri drame: Vladimir i Kosara, Zemlja u stupu, Kuća duhova 2002), Smrt u Istanbulu (2011). Monografija: Ilija Šćepanovič (2003). Eseji i publicistika: Crnogorski rat (ogled o četristogodišnjem crnogorskom ratu),  1992, drugo izdanje 1993, treće izdanje 1996, četvrto izdanje 2006, peto izdanje 2007; Nema drugog vremena (2007), Crnogorski templari izgubljeni u istoriji (ogled o Crnogorskoj crkvi 2011), Prilozi za crnogorsku priču, ogledi (2011). Pjesme su mu objavljivane u najznačajnijim jugoslovenskim listovima i časopisima: „Stvaranje“, „Ovdje“, „Pobjeda“ (Titograd); „Književne novine“, „Politika „ (Beograd); „Telegram“, „ Oko“ „Dometi“ (Zagreb); „Nova Makedonija“ (Skoplje).

ČOVJEK SA KRSTA

Čovjek kojeg vidite
Stijena i sjen
Sad je čas i čes
U areni čin
A potom u bezljudici
Na krstu raspeti sin
Čovjek kojeg vidite
Stijena i sjen
Prašina kosmička
I svjetlosti sijev
Grmljavina
I muk
Dosadna muha
Crv i divljač plemenita
Zvijer progonjena
I pas sakriven u sebe
Čovjek kojeg vidite
Stijena i sjen
Prijatelj i krvnik vaš
Tuđinac i rod
Juče mučenik na krstu
A sjutra Bog.

BALADA O BIJELOM VUKU

Vuk
ni mrki ni sivi ni riđi
Vuk vukova
Kao grudva snijega
Kao sniježni namet
Kao usov
Bijeli vuk
Jedan i sam
Skoljen hajkačima
I lovcima
Na čeke postavljenim
Promiče gorom opkoljenom
Bljeska proplancima
Kao plamsaji svitanja
Jedan i sam bijeli vuk
Mrki vukovi u čoporima
I sivi i sinjgavi
Reže ljubomorni
Na bijelog vuka
On nosi svoje bijelo krzno
Kao zastavu koja leprša
Vijori pred hajkačima
I prkosi
Bijeli vuk

Šapat drhti na čekama
Osjećaju njegov dah
Čuju škrgut zuba bijelih
I vide bijeli trag munje
Kad mine
Strpljivi lovci
Garave čekalice u zasjedi
Bijeli trofej sanjaju
Mrki i sivi vukovi reže
Kopaju šapama
I pokazuju očnjake
On samo izvije vrat u nebo
Kao ratnu trubu
Mahne bijelim repom
Kao barjakom
I blista u crnoj šumi
Kao zornjača
Bijeli vuk
Premoreni hajkači padaju
u zaborav
Jedan po jedan
Hlade se ugrijane cijevi
I srca lovaca
Mrki i sivi vukovi zavijaju
Gladni gipke bjeline
Cvile uplašeni psi
I privijaju uz noge gospodara

Bijeli vuk zamiče preko visa
S ranama od zuba i kuršuma
Kao grudva snijega
Hitnuta u nebo među zvijezde
I ne može se slijediti
Bijeli vuk
U njedrima nebesa
Vučiji studenac ima
Gdje se skupljaju žedni
I progonjeni
U smiraj dana
Bijeli vuk je tu pao
S krvavom pjenom na ustima
S crvenom pjenom
Po bijelom krznu
S krvavim ružama na plećima
Od zuba i kuršuma
Žeđ je hladio gutljajem tišine
A rane maglom
Trijebio je krv i blato
Sa bijelog krzna
I pustio suzu u studenac
Bisernu suzu
Bijelog vuka
Od tada studenac svjetluca
I vidi se noću
Duboko u njedrima nebesa
Vučiji sudenac

U velikom lovištu muk
Mir besmisla i smrti
Očaj zaboravljenih
Mrkih i sivih vukova
Hajkača i hrtova
Sama čama i čađ
Sve dok bijeli vuk opet
Ne osvane
U predjelima omrklim
Bijeli vuk.

NA RUBU VREMENA

21. vijek u Nahiji

Mutno je ovo doba
Početak vijeka u nizu
Zemlja je trudna od sjećanja i slika
Dan jenjava kako iluzija nestaje
U ovim tišinama
Gdje planduje mračna povijest
Pretočena u bajku
Breza treperi snom
Ne čuje se buk slomljene rijeke
Samo pljusak plemena koja prolaze
Ostavljajući tragove stopala i kopita
Vjetar i prolaznost vezani u čvor
Daleko u magli otok
Ah Itaka
Žbun procvjetao na jalovoj stijeni
Dok stado oblaka silazi jarugom
Nebom se rasteže srma
Gusto je tkanje gorskih staza
Kojima se prikrada suton
U zidinama napuštenih domova
Čavke ćute
Dah izgubljenoga je sve kraći
I nema smisla bježati
Noć je za petama kao val
Podvrnutog jezika i meke kičme
Preuzana je košnica za kavgu
Iskre se roje na tamnoj podlozi

Zarđala kosa zviždi
Zaustavljena u raži
Sudbine svih su zapisane
Limunovim sokom
Na poleđini starih računa
Možda neizmirenih
Odmetnici ih čitaju pored vatre
U pećinama gdje još ima tajni
Do kasno u noć zuje dubine
Sve što je ostalo od poezije
Sjenka višestoljetnog hrasta isčezla u mrklini
Sjećanje na čovjeka koji je prošao
Ne sumnjajući da i pjesma dogorijeva
I gasne kao svijeća.

PORODIČNA PROPOVIJED

Kocka je bačena
Kažem na šljunkovitoj pozornici
Vjekova (možda zabluda)
U starinskom ramu od gora
Opjevanih leksikom ognjeva
potuljenih – svitaca
Izvora čije damare osluškujem
Na žalu porodičnog zatona
Gdje nam djeca rođena – ne trpe
Velim – zidaju dvorac
Od snova a možda stvarnost je
Koju ne prepoznajemo i tako se čini
Kocka je bačena u pustinji
Sada je tu naš čador i bunar
Krvi guste kao zapraga
I dolaze nam gosti najbolji
U esnafu i vrt cvjeta
U božjo je ruci samo što se izgubi
U igri
Zato djeco držite se za ruke
I osluškujte osluškujte osluškujte
Riječ materinu.

USPAVANKA

Snijevaj budno
Spavaj otvorenih očiju
Čovječe spavaj oprezno
Mnogo je lovaca na tvom tragu
Spavaj kao da te love
Spavaj kao da si u lovu
Sigurno negdje imaš prijatelja
Sanjaj prijatelja u lovu
I ništa ne kazuj
Gledaj u snu
Valja ti ići daleko
Spavaj oprezno
Spavaj otvorenih očiju
Mnogo je lovaca na tvom tragu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two − 1 =