Jovanka Vukanović – Pjesnikinje Crne Gore

 

Poštovani pośetioci, nedavno je iz štampe izašla knjiga Jovanke Vukanović “Pjesnikinje Crne Gore Antologija 1970- 2015”. Objavljujemo predgovor i pogovor na osnovu kojih ćete lako zaključiti da se zaista radi o vrlo vrijednom izdanju za kojim se već dugo ośećala potreba. Antologija je i veliki izazov i poduhvat, pa vam je preporučujemo kao literaturu koju obavezno treba imati, jer se ova vrsta pjesništva već duže vrijeme neopravdano pomjerala u stranu. U tom smislu ova antologija je pravi iskorak u ovoj oblasti nakon dužeg vremena.

 

O autorki:

Jovanka Vukanović je rođena 1948. godine u Plavnu, kod Knina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – francuski jezik i jugoslovenske književnosti.

Objavila je četiri zbirke pjesama:

Prostorne vertikale, 1974;
Ko te za kuću pita, 1979;
Pogrešno tretirani slučajevi, 1989. i
Otići, 2012;

i dvije knjige eseja i prikaza:

Vrijeme stiha, 1981 i
Naslovi, 2008.

Priprema za štampu  novu zbirku pjesama, pod nazivom U snu nešto.

Živi u Podgorici.

 

 

OGLEDALO NIJE NAŠA SLIKA

Praviti antologiju, izbor, panoramu ili neki drugi slični koncept književnog stvaralaštva jedne sredine, naroda, regije i šire – uvijek je bio izazov.

Prvo, sa stanovišta procjene umjetničkih kriterijuma koje zastupa autor tog projekta. Drugo, izazov je još veći kada je u pitanju balkanski region, gdje sistematizaciju književne građe, na ovaj ili onaj način, još uvijek uslovljavaju neki vanknjiževni elementi, kao što su, na primjer, nacionalna pripadnost, jezičko-kulturološke i druge identitetske odrednice i razlike koje, bar kad je o Crnoj Gori riječ, još nijesu do kraja definisane. Ova i slična pitanja, u izvjesnom smislu, dodiruju i ovaj antologijski izbor pjesnikinja iz Crne Gore.

Međutim, primarni i opredjeljujući kriterijum da se priđe ovom poslu – antologijskom odabiru poezije crnogorskih pjesnikinja – nije polazio od naprijed navedenih vanknjiževnih odrednica, već onih drugih, u principu, daleko dubljeg i trajnijeg karaktera, a to su: kreativni potencijal autorki; snaga umjetničke transformacije koju kreira njihov stih; dalekosežnost literarne imaginacije, i punoća, koliko refleksije i intelektualnog promišljanja, toliko i njhove čiste lirske osjećajnosti i doživljaja svijeta.

No, da bi se kroz ovaj odabir (istina, ograničenog broja pjesama) navedene vrijednosti mogle, ako ne potpunije i do kraja sagledati, ono bar nazreti i približno definisati, neophodno ih je, u najkraćem, kontekstualizovati u okviru savremenih književnih kretanja u Crnoj Gori. Drugim riječima, prepoznati strujanja u ovdašnjem poetičkom miljeu na fonu – stilske razuđenosti, problemsko-motivske usredsređenosti, inovacijskih zahvata, kritičko-teorijske dosljednosti, izdavačke politike, medijskih, festivalskih i drugih promocija.

Otuda pitanje: Koliko su pjesnikinje u Crnoj Gori vidljive, tj. svojim djelima prisutne u tekućem književnom životu, periodici, izdavaštvu, književnoj kritici, prevodilaštvu? Pitanje koje ima daleko širu konotaciju nego što se na prvi pogled može pretpostaviti. Širu iz razloga što zahtijeva odgovor, ne samo u vidu statističke činjenice o njihovoj prisutnosti/ odsutnosti u crnogorskoj literaturi, već i odgovor koji će ponuditi obrazloženje takvog stanja, prvenstveno sa kulturološko-sociološkog aspekta.

Usredsredujući se na prvi dio odgovora, treba reći da književna periodika u Crnoj Gori, koju čine nekoliko naslova (Ars, Književni zapis, Plima, Mostovi, Quest…), sa po nekoliko brojeva godišnje, literarnu scenu pokrivaju više fragmentarno, bez značajnijeg planskog prezentovanja književnih imena, bilo po osnovu stilsko-inovativnih zahvata, žanrovskih profila ili, pak, generacijske pripadnosti. Bez jasne programske usredsredenosti i tragalačke energije, koje su itekako neophodne u profilisanju stvaralačke klime u jednom društvu, jeste i novinska, a posebno TV kritika. A kad je u pitanju, konkretno, umjetnički program ovdašnjih elektronskih medija, u njemu, nažalost, danas gotovo da i nema književnih tema, a još manje programski ustaljenih književnih emisija, što je posebno alarmantno za TV Crne Gore, kao javnog servisa. Ako se tome doda izdavačka infrastruktura, inače usitnjena, programski najčešće ad hoc profilisana, bez strateških poteza na duže staze, kao i ograničeno, nedovoljno jako tržište, a uz to, redukovano i ukusima mas kulture, postaje jasno da su na takvoj osnovi šanse za jači protok poezije dosta slabe. To su parametri koji se odnose na sve žanrove, pa tako i na poeziju, pogotovo onu koju pišu žene.

I pored opšteg, zvanično-nezvaničnog mišljenja književne javnosti da je njihova poezija, posebno kad su neka imena u pitanju, čak i vrijednija od one koju pišu pjesnici, sasvim je jasno da konkretnija podrška određenih kulturnih institucija, redakcija i programa nije ni približno adekvatna datoj ocjeni. Individualno krčenje književnog puta nameće se, bar zasada, kao najrealnija mogućnost promocije sopstvenog pisma, njegove vrijednosti i autentičnosti. Na tom fonu kreće se i sudbina tzv. ženskog pisma u Crnoj Gori.

Ovakva, manje-više, nevesela klima ne prati samo crnogorsku poeziju. Naklonost prema pjesničkom jeziku, tj. njegovoj interpretativnoj moći, nikada nije bila masovna. Svijet je prema poetskom diskursu i njegovom jezičko-značenjskom specifikumu uvijek imao distantan odnos, smatrajući poeziju misijom privilegovanih, i vezujući je za angažman koji ima malo dodirnih tačaka sa konkretnim životom i transparentnošću dnevne zbilje; koja više «remeti» i zamagljuje ritam, zadatu šemu i formatirane odnose društvenih realija nego što ih tumači, redefiniše i usmjerava. A svaki stvaralac, u ovom slučaju pjesnik, koji je, istina, fizički, i sam dio tog i takvog svijeta, u osnovi svoje misije, nikada ne pristaje na takav raspored i nužnost takvog življenja. Jer, svijet, čovjek i život, onakvi kakve ih vidi pjesnik kroz magiju svog stiha, ne postoje niti se prikazuju kao monolitna platforma, jednom zauvijek data. A poezija, koliko god svojim jezičkim treperenjem i značenjsko-ritmičkom magijom, od stvarnosti, na prvi pogled, činila veo simbola, igre, tajanstva, mistike, onostranog, ona, ipak, kako u jednom eseju kaže pjesnik Vojislav Karanović, «želi da prodre dublje, da prođe i kroz samu sebe, da vidi šta je iza, da dotakne dno ili da ugleda kraj». I Duško Novaković, ugledni pjesnik i kritičar, u jednom od svojih kritičkih osvrta podsjeća da u toj prolaznosti, «u toj skrajnutosti poezije spram njene duboke odanosti nekom smislu i vjeri – ona, ipak, služi nečemu, te da se s njom onaj koji je stvara može uzdići do nekih graničnih vrijednosti duha, gdje se… obavlja, takoreći, obredni čin samospoznaje».

Iz tog ugla, svakako, treba sagledati i poeziju crnogorskih autorki: izvorište i doseg njihovog stvaralačkog poriva; koliko je njihova poezija odgovor na datu stvarnost, odnosno njena opstrukcija; koliko subverzija njenih kanona i otklon od njih; gdje su one, kao lirski subjekt, u savremenoj književnoj priči; kakvim interpretativnim modelom tvore svoju priču; koje motive i teme praktikuju…?

Medutim, prije svakog odgovora, neophodno je osvrnuti se na teoretsku definiciju, odnosno dilemu o ženskom pismu kojim se posljednjih desetljeća ozbiljno pozabavila, kako književna, tako i kulturno-sociološka teorija u svijetu i kod nas.

Prvo, još uvijek nema jedinstvene definicije ženskog pisma, i to najviše iz razloga što se tom pitanju prilazi iz različitih uglova, počevši od stava da ono (pismo) podrazumijeva veoma specifični rodno-senzitivni kompleks tema i motiva (ironijsko-parodijska paradigma, delikatnost ženskog iskustva, subverzivnost, izrazita subjektivnost, glasnost tijela…) i, shodno tome, isti takav i kreativni „odslik” u književnosti, i umjetnosti uopšte, do mišljenja da je u pitanju oslobađanje, demistifikovanje potisnute uloge žene kroz istoriju, kao i hrabro i otvoreno otkrivanje njenog zatomljenog kreativnog potencijala u svim vidovima života i stvaralaštva.

Kao autor ovih redova, smatram da se pitanje ženskog pisma više nameće kao kulturološko-sociološki fenomen, a znatno manje kao zasebna avangardna poetika koja bi, samim tim, eksplicitno ukazivala na specifičnu rodnu senzitivnost samih autorki. Jer, umjetničko djelo, u suštini, nadilazi svaku empirijsku datost, te stoga njegovu vrijednost određuje autorova poetika – stil, imaginacija, tragalačka energija, dubina i senzibilnost percepcije… Otuda i ukazivanje jednog broja teoretičara na deplasiranost insistiranja na tzv. ženskom pismu. S druge strane, naglašavanje posebnosti ženskog pisma rađalo je često predrasude u samom njegovom tumačenju koje se nerijetko graničilo sa psiho-palanačkim interpretacijama vrijednosti samog pisma.

Sve prethodno iznijeto, kao dio savremene literarne prakse, ne mimoilazi ni crnogorsku književnost, odnosno savremenu crnogorsku poeziju koju pišu žene. Treba, zapravo, reći da je to književnost novog realiteta, drugačije interpretacije života, koja insistira na njegovoj fragmentarnosti, ironijsko-kritičkom tonalitetu, dislokaciji vrijednosti, citatnosti kao jednom vidu fikcionalnosti… Ukratko, riječ je o dinamičnom duhovnom nervu koji sve otvorenije i radikalnije razgrađuje našu tradicionalnu mentalnu matricu, dajući važnost razlici, jačem pečatu Drugosti, kao izvoru novih pitanja i otkrovenja, istovremeno. Takav oslobađajući poetički diskurs svakako je vidljiviji kod pjesnikinja mlade generacije (T. Bakić, D. Tripković, S. Mar-tinović, S. Kalezić, L. R. Stefanović, J. Uljarević, J. Nelević, I. Vojvodić, R. Čilović, F. Mustafa). Ona, pak, generacija koja je ulazila u književnost krajem sedamdesetih, a osamdesetih i devedesetih potvrđivala se već iskristalisanim poetičkim instrumentarijem, od kojih se, u stvari, najveći dio i danas potvrđuje u veoma sofisticiranoj pjesničkoj formi (B. Pušić, Č. Vujošević Đurdić, M. Kralj, L. Vukčević, J. Č.Vuković, V. Kosović), svoju percepciju svijeta i života ostvarivala je, svakako, kroz iskustveniji i staloženiji nerv, kroz nešto disciplinovaniju i sabraniju i leksičku i kompozicionu strukturu, kao i jaču sklonost ka sintetizujućoj slici i značenjskoj transparenciji.

Svaka od pjesnikinja iz ovog izbora, na svoj način, ostvarila je sopstveni stvaralački personalitet. Neke će ga još dograđivati, inovirati, druge, pak, produbljivati njegovu matricu, treće, možda, mijenjati smjer traganja… Ono što najviše privlači i intrigira u njihovoj poeziji jeste, bez sumnje, polivalentnost njihove riječi, njihovog interesovanja i traganja, oštrina i odvažnost u percipiranju, kako najgrubljih, prozaičnih životnih pojavnosti i kontroverzi, tako i onih najtananijih niti tajnovite i skrivene osjećajnosti, duše, nerazmrsivih psiholoških stanja i emotivnih vibracija.

Kao prva i osnovna zapitanost, kao esencija svih pitanja, nedoumica i nejasnoća, gotovo, kod svih autorki, jeste: U čemu je moć i smisao Riječi, kao metafore stvaranja, može li se njome išta pronaći, išta prepoznati i na išta ukazati što bi imalo ljudski lik i svrhu u ovom, inače, razlomljenom, izgubljenom, sitnom i prolaznom životu? To je posebno izraženo u poeziji Lidije Vukčević, Jasne Č. Vuković, Sonje Živaljević, Jovanke Uljarević, Svetlane Kalezić, Milice Kralj…

Sljedeći problemski krug dotiče tajnu Prirode i svemira, pod čijom se sjenkom najbolje može sagledati čovjekova ovozemaljska pozicija, a koja je najintenzivnije doživljena u pjesmama Višnje Kosović, Jasne Č. Vuković, Lene Ruth Stefanović, Stanke Rađenović Stanojević, Bosiljke Pušić, Tanje Bakić… Iskustvo i senzibilnost tijela, kao jedinog stvarnog parametra bola, samoće, izopštenosti, posvećenosti; govor tijela kao san i utonuće u čistu pra-nevinost koja jedino od svih čovjekovih stanja može da izbjegne i nadjača zamke apstrakcije; žudnja za prvotnom, izgubljenom nevinošću – zaseban je mikrokosmos svih pjesnikinja, naročito intenziviran u stihovima Jelene Nelević, Sanje Martinović, Dragane Tripković, Ivane Vojvodić, Sonje Živaljević, Fljutur Musafa… . A govor tijela nije samo govor sporadičnih čulnih stanja niti psiholoških „varnica” sa dnevne trake. On je bezgranična mogućnost spoznavanja sebe, lakmus memorija monološkog i dijaloškog opštenja sa sobom i sa drugima. Jedino ako se na taj naćin okrenemo sebi, u stanju smo ići do kraja i u spoznanju Drugog. Jer, taj Drugi je intertekstualnost našeg pjesničkog subjekta, tačka dosega naše emocije i našeg promišljanja, negacija samoće i praznine, potvrda sopstvenog Jastva.

Taj suodnos i ta beskrajna, stalna potreba za preispitivanjem, dokazivanjem, traganjem i nemirenjem, to odmjeravanje sebe sa svijetom, svjesno poniranje u nesvjesno, i obrnuto – bolan je i mučan proces koji zahtijeva veliku spisatljesku senzibilnost i tvoračku magiju. A činjenica da se ova široka
skala stvaralačkih izazova ne odnosi samo na pjesnikinje na globalnom fonu, već i na svaku od njih pojedinačno, predstavlja najjači vrednosni imenitelj njihovog stvaralaštva. Na taj način oglasiće se, čak, među njima i najmlađe, Fljutur Mustafa i Rebeka Čilović, koje će se jednako uspješno pokazati i kroz veoma svedeni meditativni registar.

Sociološki motivi, istorijski palimpsesti stvarnih i nestvarnih događanja, plagijata, kolizija, izopštavanja, svih mogućih jurodivih poteza čovječanstva, pa i najnovijih ratnih pustošenja u našem biskom arealu, ukratko, život kao metafora patnje – takođe su našli svoje mjesto u ovoj poeziji (prvenstveno Bosiljke Pušić, Lidije Vukčević, Čedomile Vujošević, Branke Radusinović, Olivere Doklestić, Milice Kralj, Sonje Živaljević…).

Zapretane i zaboravljene svetinje, mitologija kao pamćenje, a pamćenje kao mitologija, identiteske slike i naličja – i to je jedan od jačih motiva koji je, takode, zaokupio pjesnički subjekt, posebno vidljiv u poeziji Milice Kralj, Sonje Živaljević, Lene Ruth Stefanović… Virtuelizacija života, subverzija kao njegova već ustaljena dinamika, maska i privid kao forme pojavnosti koje, niti je moguće izbjeći niti doslovno prihvatiti – to je, također, realitet koji za svaku od prisutnih pjesnikinja predstavlja konstantnu stvaralačku moru. Takav realitet nije moguće prevazići dnevnim odgovorom, već samo igrom, nadigravanjem, ironijskim otklonom, poezijom kao novom, drugačijom značenjskom protutežom goloj egzistencijalnoj statici kojoj smo izloženi. Poezijom kao duhovnim supstratom u kojem je jedino moguće ostvariti cjelokupnost našeg bića.

I šta preostaje pjesnikinjama u odmjeravanju sa ovakvom stvarnošću?

Da pokušaju da odgonetnu njen znak, a samom znaku da podare značenje prema sopstvenoj osjećajnosti, sopstvenoj tragalačkoj energiji i taktilnosti svog duhovnog nerva. Zapravo, da pomjere granice spoznanja, a njime – i granice života. Pjesnikinje, zastupljene u ovom izboru, krenule su upravo od rečenog postulata. I pružile fascinantnu sliku svojih stvaralačkih moći. Stvorile poeziju, sugestivnu, snažnu, mnogoznačnu. Poeziju, u čijem biću svom snagom pulsiraju i metafizika i racio i intima, emocija, psiha, i refleksija i egzistencijalna zbilja i onostrano…

Otuda, svoj prostor u antologiji našle su pjesnikinje već iskristalisanog, dovršenog pjesničkog postupka i sa pozamašnim opusom kojim su obilježile crnogorski književni život posljednjih desetljeća prošlog i početak ovog vijeka. Zatim, pjesnikinje čija poezija, iako skromna po obimu, progovara novim estetskim iskustvom i snažnim literarnim iskorakom u tumačenju svijeta, kao i one najmlađe, čije nam pjesničko zrenje već nagovještava da na njihovu riječ treba ozbiljno računati. Svaka od autorki je, zapravo, osigurala zavidnu stvaralačku poziciji u crnogorskoj literaturi. Jedne uspješno startujući, druge intenzivno profilišući djejstvo svoje poetike, a treće veoma sofisticirano zaokružujući svoj poetski opus i filozofiju. Istovremeno, sve njih prati i zajednička konstanta: ukazale su i potvrdile da je poezija mnogo više od golog odraza; da je njeno stanište u dubokoj nutrini čovjekovog bića, za koju ne važe pravila površinskog, dnevnog ogledala. Riječju, da je poezija iskonska stvaralačka potreba za konstantnim preispitivanjem i preoblikovanjem svijeta. Na taj način su nama, čitaocima, pomogle da, prepoznajući javu u kojoj živimo, kritički odmjerimo i osmislimo i sopstveno prisustvo u njoj.

Jovanka Vukanović

 

O POEZIJI, ANTOLOGIJI,
DRUGOTALASNIM PITANJIMA

 

U divljini čuje se glas, Katrin Kleman i Elen Siksu kažu, glas tijela koje pleše, koje se smije, urliče, plače. Ciji je to glas? Toje, kažu one, glas žene, novorođene ali i starinske, glas mlijeka i krvi, glas utišan, ali divalj.(1)

Sandra M. Gilbert

 

Za anglistkinju poput mene, koja istraživanja u okviru korpusa američke književnosti zasniva na postulatima drugotalasne poetike/politike(2), referiranje na tekst Sandre M. Gilbert(3) predstavlja conditio sine qua non. Otuda na početku ovog kratkog osvrta na antologiju ženskog pjesništva u Crnoj Gori, citat iz uvoda koji je Gilbert napisala za Novorođenu ženu Siksu i Kleman. I više od toga, u uvodnim napomenama koje je povodom ovog antologijskog izbora načinila Jovanka Vukanović, brojne su podudarnosti sa stavovima Sandre M. Gilbert. Obje na fonu stava irske pjesnikinje Ivan Boland, koja okretanje prošlosti određuje kao prednosno, iako iskustveno bolno ili, pak, stava Elen Siksu, prema kojoj tekst koji je napisala žena dobija obrise subverzivnog i vulkanskog, jer pogled unazad slama, trese institucionalne okvire, razara zakon.

Pogled prema prošlosti čini još konkretnijim činjenica da su u porodičnom stablu potpisnice ovih redova, u samom njegovom korijenu, zauvijek upletena ženska pjesnička bitisanja, iskazana kroz raznovremene glasove, duboke, intenzivno proživljene i lirične. Subjektivna nota, uvedena u ovaj tekst, vezuje se za početak osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je potpisnica ovih redova saznala da je jednom živjela crnogorska Safo, o čemu postoje dva kratka novinska napisa.(4) U tom kontekstu, sasvim je logično oslanjanje na drugotalasne postulate, koji svojom višeznatnošću pozivaju na ulazak u sve mijene pjesničkoga poretka kakav je crnogorski, u kojem je žensko pjesništvo ostajalo po strani.

Na putu izgrađivanja ovog izbora, Vukanović je razmatrala kreativni potencijal pjesnikinja, njihove umjetničke transformacije, literarnu imaginaciju, lirsku osjećajnost, potvrdivši načinjenim izborom da je žensko pjesništvo u Crnoj Gori ljepotom i snagom svog izraza, kao dikinsonovska puška puna, da ima snagu i energiju Vezuva(5). Razmatrala je i činjenicu da je u pitanju balkanski region, „gdje sistematizaciju književne građe, na ovaj ili onaj način, još uvijek uslovljavaju neki vanknjiževni elementi, kao što su, na primjer, nacionalna pripadnost, jezičko-kulturološke i druge identitetske odrednice i raznolikosti, koje, bar kad je o Crnoj Gori riječ, još nijesu do kraja definisane”. Razmatrala je Vukanović region u kojem je žena percipirana kao inferiorno biće, ograničeno na prostore privatnosti i podređenost(6), u kojem je tek postmodernitet donio „podrivanje falocentričnih temelja i dokidanje epsko-patrijarhalnih, verističkih i socio-romantičarskih matrica književnosti” (Marinko Vorgić). Postmodernitet je donio i niz nedoumica vezanih za sintagmu žensko pismo, koje Vukanović u uvodu problematizuje dok razmatra anksioznosti koje se vezuju za pomenutu sintagmu kojom se „posljednjih desetljeća ozbiljno pozabavila, kako književna, tako i kulturno-sociološka teorija u svijetu i kod nas”. U uvodu slijede i druga pitanja koja potvrđuju opravdanost antologije posvećene ženskom pjesništvu. Postoje li u kulturama i književnostima, koje danas nazivamo postjugoslovenskim, književni glasovi koji su ostali nemapirani i lišeni objektivne kritičke evaluacije? Kakav je status ženskih glasova u savremenom dobu? Kakav je položaj književnica u kanonu? Kakav je njihov odnos prema feminističkoj književnoj teoriji i kritici? Da li feministička književna kritika može pomoći u boljoj afirmaciji književnog teksta koji ispisuju žene?

Mnoštvo je primjera koji potvrđuju da su postavljena pitanja vezana za širi postjugoslovenski kontekst, ali i da ga prevazilaze. Tako, na primjer, Dubravka Đurić, postjugoslovenska pjesnikinja, teoretičarka i univerzitetska profesorka, tekst o konstrukciji ženskosti u savremenoj hrvatskoj poeziji započinje razmatranjem različite mjere patrijarhalnog svjetonazora, koji oblikuje kulturu i književnosti pomenutog podneblja i inicira problematizaciju čitavog niza pitanja, poput diskurzivne granice, isključivanja iz kanona, shvatanje poezije kao ideološke prakse koja je rodno restriktivna. Jasna Koteska, na fonu makedonske književnosti, u tekstu o ženskoj književnosti od asimbolije ka feminizmu, ističe da se makedonski književni kanon ne razlikuje od svjetskog kanona, izuzev u statistici. U kontekstu ove vrste sagledavanja, za pravo nam daju razmišljanja crnogorskih književnica, pripadnica različitih generacija, koje potvrđuju da je književni krug u Crnoj Gori zatvoren (Bosiljka Pušić)(7), kao i da „sve počinje i završava sa piscima, jer imena književnica se, po pravilu, ne pominju” (Dragana Kršenković Brković). Rečeno je i da žene u Crnoj Gori danas pišu jake tekstove i da bez predrasuda govore o intimnim stvarima, iskustvima i doživljaju svijeta, ali i da moraju daleko više da se trude kako bi došle do izdavača ili knjige, kao i da nijedan književni kanon nije pošteđen političkih uticaja (Jelena Nelević-Martinović). Rečeno je i da su iz publikacija, koje se bave presjekom i analizom crnogorske književnosti, po pravilu, izostavljane autorke; da antologije crnogorske književnosti jesu mješovitog tipa, ali uz dominaciju muških autora; da je revizija književnog kanona neophodna, kako bi se zapostavljani i zapostavljeni ženski glasovi vidnije artikulisali, za početak, kroz podizanje kritičke svijesti o značaju autorki, kritičkom analizom i prikazima njihovog stvaralaštva, promocijom njihovih djela, regionalnim umrežavanjem (Tanja Bakić). Pomenuto je „otvaranje mnoštva glasova”, jer mnoštvo glasova stoji kao paradigma za savremeni svijet i njegovu literaturu (Ervina Dabižinović).

U zaključku šaljem poruku onim stvarateljkama koje strahuju da bi im udruživanje sa feminističkom teorijom i kritikom moglo donijeti marginalizaciju, uz napomenu da postoje i drugi interpretativni modeli koji nude modus operandi za djelatnosti ovoga tipa. U prilog ovoj tvrdnji, između ostalog, ide i stav Suzan Stenford Fridman koja se tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka zalagala za kritiku koju je nazvala „lokacionom” i kroz koju je afirmisala fluidno kretanje među metodama u skladu sa mjestima produkcije i diseminacije, umjesto fiksiranih formi ginokritike ili ginetičke analize(8). Ipak, radoznalost koju otvaraju perspektive feminističke teorije, „nudi nove tačke sa kojih se književna djela mogu posmatrati” (Kršenković Brković). Antologija Jovanke Vukanović, s jedne strane, potvrđuje potrebu za preispitivanjima teksta i konteksta crnogorskog ženskog pjesništva, a sa druge, njihovih interakcija, te promjena koje one sobom nose. Sugeriše nam pogled unazad – prema prošlosti, ali istovremeno upućuje poziv savremenicama na stvaranje „sopstvene sobe”. Pjesničkim riječima Plat i Dikinson kazano, u saglasju sa Kleman i Siksu: „Mi moramo biti izmještene da bismo na drugo mjesto stale, mi moramo odletjeti, da bismo se regenerisale. Moramo biti nevine poput najzdravijeg prirodnog procesa. Moramo postati imune na hijerarhijske ‘principe’ kulture. Moramo biti ponovo rođene”.

Prof. dr Aleksandra Nikčević-Batrićević

 

1 Citat iz knjige The Newly Born Woman, Elen Siksu i Katrin Kleman (University of Minnesota Press, 1986; knjiga je objavljena na francuskom jeziku 1975. godine), iz uvoda koji je napisala Sandra M. Gilbert za izdanje ove knjige na engleskom jeziku. Citat na kraju teksta, „0 poeziji, antologiji, drugotalasnim pitanjima”, iz iste je knjige (citati su na stranama IX i XVIII).

2 Odnosi se na prihvaćenu klasifikaciju na prvi, drugi i treći talas feminističkog djelovanja u političkom, kulturalnom i književnom kontekstu, na anglo-američkom govornom području (kao i u zapadnoevropskim zemljama), tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka.

3 Sandra M. Gilbert (1936) je američka feministička kritičarka, teoretičarka, pjesnikinja i univerzitetska profesorka. Kapitalnu studiju pod naslovom The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination (Yale University Press, 1979), napisala je u koautorstvu sa Suzan Gubar.

4 U tekstu napisanom 16. maja 1940. godine, u Jugoslovenskom listu, predstavljena je Sara Niković, crnogorska Safo (rođena u Nikšiću 1883. godine): „Krećući se u otmjenoj i viteškoj sredini, ona je bila nadahnuta plemenštinom, nježnošću i otmjenošću, a njena ljepota, toliko cijenjena u crnogorskim krševima, bila je nadaleko poznata i čuvena. Toj Ijepoti, kako kaže crnogorski pjesnik, „zadiviše se Crna Gora i sedam brda” i rekoše „da joj se druga nije rađala otkako tri ljudska roda pamte”. Nakon teških potresa u njenom životu, i niza tragičnih smrti onih koji su Sari bili najdraži i najmiliji, ona se zavija u crninu i pjeva. Ciklus njenih pjesama, dubokih, osjećajnih i nježnih, stavljaju je uz bok najboljih pjesnika njene grude”. Na početku teksta navodi se da je o Sari Niković ,,prije kraćeg vremena profesor g. Nikola Knežević objavio u Jugoslovenskom listu lijep članak”.

5 U pitanju je kritički osvrt američke pjesnikinje Edrien Rič na poeziju Emili Dikinson  (http://www.english.illinois.edu/maps/poets/a_f/dickinson/754.htm). „Moj život puna puška bješe” (754), naslov je jedne od najpoznatijih pjesama Emili Dikinson.

6 Pogledati u knjizi Nataše Nelević, pod naslovom Istorijska čitanka: Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915. godine (NOVA – Centar za feminističku kulturu, 2011).

7 U ovom dijelu osvrta navodimo odlomke iz istraživanja koje je potpisnica ovih redova sprovela tokom proteklih godina (u periodu od 2013.). Crnogorske književnice, predstavnice različitih generacija, odgovarale su na pitanja o statusu svog književnog stvaralaštva u Crnoj Gori. Dio pomenutog istraživanja predstavljen je u radovima koji su objavljeni na engleskom govornom području. Opširnije istraživanje koje se odnosi  na prostor postjugoslovenskih zemalja, urađeno je u saradnji sa prof. dr Dubravkom Đurić.

8 Detaljnije o radu Suzan Stenford Fridman čitati u tematskom broju časopisa Ars koji je posvećen feminističkoj književnoj teoriji i kritici („Feministička teorija i kritika”, priredila Aleksandra Nikčević-Batrićević, Ars, br. 5-6, 2010). O radu Stenford Fridman u pomentuom tematu pisali su Nina Sirković i Miloš D. Đurić (str. 243-251).

 

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 + 17 =