Katun Dolovi u srcu Lovćena


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog


            Pođanski katun Dolovi nalazi se sjeveroistočno iznad sela, udaljen sat vremena hoda. Ime je dobio po nizu od tri stepenasto poređana dola na prostoru između lovćenskih vrhova Veliki i Mali Babljak, Kobiljetore, Velja Glava, Đurđevac i Treštenik. Središnji dio naselja je od puta Međuvršje-Ivanova Korita udaljen oko 2 km. Kružni put kroz selo asfaltiran je 2003. godine. Ovaj katun je po mnogo čemu u prošlosti, ali i sadašnjosti, jedinstven lovćenski katun. Na njemu svoju privatnu imovinu, sa pravom korišćenja zajedničke komunice, imaju mještani iz tri njeguška sela: Raićevića, Poda i Mirca, što je uticalo da Dolovi budu njeguški katun sa najviše domaćinstava, stanovnika i sagrađenih kuća. Kuće starosjedilaca Radonjića, Penda i Bećira sagrađene su i grupisane po bratstveničkoj osnovi, na blago strmom prostoru između gornjeg – Bibljeg i donjeg – Paćarač Dola, dok se kuće domaćinstava sa Mirca nalaze uglavnom na njihovim rubnim djelovima i okolo Dubokog Dola, uz nekoliko od središta prilično udaljenih i usamljenih kuća – Rudinice, Ljepurice, Glade. Dolovi su prvi njeguški katun kroz koji je 1908. godine prošao moderan kolski put, koji mještane povezuje sa Njegušima, Cetinjem i Kotorom. Na Dolovima je početkom 20. vijeka sagrađen privredni objekat – Vjetreni mlin, po kojem se danas naziva lokalitet na kojem se nalazi.  U ovom vremenu Dolovi su naselje sa četrdesetak obnovljanih, renoviranih ili novosagrađenih komfornih kuća za stanovanjue ili korišćenje u turističke svrhe.

Panorama Dolova ljeti

            Jutro, 17. avgusta 2021. godine. Odlučili smo se da posjetimo katun Dolovi i zapišemo nestvarno lijepu priču o tom katunu. Put nas vodi katunu Dolovi i predjelu Ljepurice koji je po predanju, ali i istorijskoj građi toponima (Đurđev do, Đurđevac) bio plandište Ivan bega-Crnojevića đe se nalazi porodično gazdinstvo Milovana i Julije Kašćelan. Na samom dolasku u predio Ljepurice dočekuje nas lijepo uređena kuća, voćnjak, vinova loza, oko kuće uređeno, sa kamenim pozidama gdje se u hladovini krijepi duša i tijelo. Mirišu potamnjeli plodivi šljiva dok  se iz plastenika, na samom posjedu, crveni paradajz i drugo sezonsko povrće. Miris sezonskog cvijeća i ljekovitog bilja na svakom koraku. Iako je sušni predio godine, vidi se da se sve lijepo održava. Naš sagovornik ovog ranog vrućeg sunčanog ljetnjeg jutra je Milovan Kašćelan i supruga mu Julija.

Kuća i pansion Milovana Kašćelana na Ljepuricama
Milovan i Julija Kašćelan ispred svog plastenika na Ljepuricama

Njihova oaza mira je njihov svijet pun najljepšeg kolorita boja. Dočekali su nas vedrog osmjeha, uz veselu igru njihove unučadi. Sjeli smo da se osvježimo i da prenesemo jednu od lijepih priča sa ovog katuna. Milovan Kašćelan je rođen 1950. godine na Ljepuricama u staroj porodičnoj kući. U porodici Iva i Ike, rođene Popović, živio je sa dva mlađa brata – Ilijom i Andrijom. Brastvo Kašćelana se na manji ogranak dijeli na Vasoviće, a jedno su od većih bratstava na području Lovćena. Doselili su se 1827. godine na Lovćen. Čukunđed Vaso, po kome i ogranak nosi ime Vasovići, kupio je Ljepurice kao planinu od Radonjića. Vaso je imao dva sina, jedan je bio Niko a drugi Ivo. Od Nika su Marko i  Jovan,  a od Iva su Đuro, Blažo i Ilija. Đed Marko je imao četri sina Blaža, Iva, Dušana i Spasoja, te kćeri Milevu, Danicu i Mariju. Prvo dijete, sin Blažo, umro je od španjolice kao beba od šest mjeseci i sahranjen je uz obod crkve Svetog Đorđa na Mircu.

Milovan i Julija Kašćelan sa unucima Mia, Dejana i Petar

            U daljem razgovoru Milovan Kašćelan priča: ,,Život je bio težak na ovim prostorima. Izlazili smo radi ispaše na planinu i izvodili smo na Dolove ovce, koze i krupnu stoku. Takođe smo iz Grblja uzimali stoku na plandovanje da bi je čuvali za vrijeme ljetnje sezone, a bili smo obavezni po svakoj ovci muzari davati kilogram sira. Pretežno se na planini sadio krompir kao osnovni  prehrambreni proizvod. Ljeti se kosilo sijeno, pripremalo za zimu jer krajem oktobra – početkom novembra silazilo se sa stokom na Mirac. Pošto su sve kuće bile prekrivene slamom, sijala se raž kako bi se koristila slama za pokrivanje kuća. Nakon boravka na Dolovima stoka se miračkim putevima sa Lovćena spuštala na Mirac i u Boku. Od najranijeg djetinsjtva pamtim priče o svom đedu Marku. Kralj Nikola je želio da školuje đeda Marka. Međutim, kako mu je otac umro mlad, majka nije davala da ne bi kuća ostala bez muške glave. Đed Marko je bio istaknuti borac za Crnu Goru. Za vrijeme srpske okupacije Crne Gore, zajedno sa pripadnicima crnogorske vojske, otišao je u egzil u Itliju u Gaetu. U Italiji je boravio takođe jedan rođak Kustudić 1918. godine. Kada je umro, đed je preuzeo obavezu da ga sahrani. U tome mu je pomogao Vaso Proročić. Đed je u znak zahvalnosti svoj prsten sa inicijalima M.K. dao Vasu Proročiću. Poslije desetak godina sreli su se u Kotoru u kafani Vaso Proročić i Marko Kašćelan. Vaso Proročić je pitao Marka: Marko sjećaš li se ovog prstena? Marko je rekao: Znam, dobri Vaso, sada ti ga ja vraćam u porodično nasljeđe. Đed ga je poklonio meni pošto su inicijali M.K na njemu, a ja sam mu najstari unuk. Đed je bio jako načitan, čitao je i u dubokoj starosti pa sam profesora iz nautike Miša Begovića i profesora Milana Vulovića dovodio da se dio porodične istorije zapiše i zapamti.“

Do Gornja i Donja Vodica

Priču o svome đedu Milovan nastavlja: ,,Đed Marko sa svojim bratom Jovanom podijelio se 1937. godine i napravio novu kuću na planini. Uzgajo je stotinak ovaca, po par krava i vola za oranje i dva konja. Kuća je napravljena za sedam dana. Glavni majstor pri izradi kuće bio je Đuran Radonjić, a svaki dan se pripremala pečena ovca (brav) tako da je za sedam dana pripremljeno sedam ovaca. Đed se pretežno bavio sječom drveta na planinama Humu, Konjskom i Njegalici. Drva je otkupljivao Đuro Rolović sa Cetinja. Đed je bio poznat drvosječa. Jednom prilikom je pomagao ujaku da teše građu za kuću i pošto je đed tog dana mnogo više radio od ujaka uveče kada se vraćao kući ujak se našalio i rekao: Ajde, moj sestriću, bio ti srećan put, nikada više zajedno moja i tvoja sjekira u goru neće zajedno. (Marko je bio vrlo vješt kao drvosječa, bez premca).  Baba Stane je  bila od Peraša. Ona je bila vrijedna i dobra domaćica, trebalo je podići i školovati šestoro djece. Oni su uspjeli da ih izvedu na pravi put, ožene i udaju što je bilo izuzetno teško u tim godinama. Otac mi Ivo bio je šef skladišta gotovih proizvoda u ,,Jadran-Perast“, a majka Ike bila je domaćica i radila je u kuhinji ,,Jadran-Perast.“ Srednji sin Dušan bio je nastavnik matematike, kasnije školski inspektor. Najmlađi Spasoje bio je vozač u ,,Jugopetrol-Kotor“ a supruga mu Petrica je kasnije, poslije njegove smrti radila u ,,Jugopetrolu. “ Dušan ima dva sina i kćer (Vesko, Vesna i Vlado), a od Spasoja su Branko i Dragan.

Milovan Kašćelan ispred stare kuće u kojoj se rodio na Dolovima (Ljepurice)

Ja, Ilija i Andrija rođeni smo svi na Lovćenu u Ljepuricama pored ognjišta u staroj kući i sve nas je porodila baba Stane i njene jetrve Ike i Joke. Moj otac Ivo kao vrlo mlad, to jest kao dijete od 16. godina, odlazi u partizane sa svojim stričevima Jovanom i Ilijom. Nijedna generacija, nažalost, nije prošla u miru, to su bile njihiove sudbine. U borbi na Sutjesci četiri sata je stajao u vodi do pojasa i poslije je sa svojim drugom Vasom Prorokovićem, sa svega dva metka u pušci, uspio da zarobi 10. Njemaca i Italijana, dovede ih u svoju četu i preda komandiru Petru Martinoviću. Jedan od zarobljenih Njemaca iz te grupe uspije da pobjegne i da prepliva preko Sutjeske. Ivo nije znao da pliva, ali je želio da ga sustigne. Popne se hitro na jednu jelu i preskoči preko nabujale rijeke. Opali dva metka i promaši Njemca, a više municije nije imao. Njemac ga sačeka, nastala je borba prsa u prsa. Njemac je bio krupniji, obori Iva koji u žaru borbe uspije sa manjim nožem da odbrani sebe i spasi svoj život. Nakon II svjetskog rata Ivo se zapošljava u ,,Jadran-Perast“ i seli sa Mirca u Perast 1954 godine. Ivo je bio neumorni radnik. Kao djeca smo odrastali skromno, kao većina naše generacije tog vremena. Nas trojica smo završili osnovnu školu u Perastu i Risnu. Poslije toga Srednju pomorsku školu ja i Ilija u Kotoru, a nakon nje Višu pomorsku školu. Andrija je završio za ugostitelja. Poslije završene škole otišao sam na brod sa 20. godina. Nijesam dugo ostao na brodu jer me taj posao nije ispunjavao i nijesam se prepoznao u njemu. Poslije sam se bavio  fudbalom koji je bio i ostao moja velika ljubav. Nakon ženidbe oprobao sam se u ugostiteljstvu sa bratom Andrijom u Orahovcu i Perastu. Moj brat Ilija se posvetio pomorskoj profesiji, trenutno je upravitelj stroja na MSC talijanskoj kompaniji i preuzima nove brodove. Nakon rada u ugostiteljstvu otvorio sam svoju privatnu firmu 1990. godine ,,DOO Kašćelan-Company“ i imao sam svoje četiri cistijerne i bavio se transportom ulja i maziva do svog penzionisanja. Sva moja braća su ostvarena i imaju svoje porodice. “

Kuća Branka i Dragana Kašćelana na Dolovima (Ljepurice)

Naš intresantni sagovornik dalje nastavlja: ,,Na Dolovima i dijelu Ljepurica je živa voda koja se naziva Vodica. U njenom dnu imaju tri žice, duboka je četiri metra, a gore je svoltana od kamena. Ostavljen je mali otvor kroz koji se vadila voda koja je korišćena za piće, ali i kao vodopoj za stoku. Ona je sazidana i svoltana 1937. godine, to je radio đed i njegov brat Jovan. Na našem imanju (Zvjerinjac) postoji jedna tanka žica izvorske vode na koju su mještani Dolova, i drugi, čekali red da se voda puni u burela da bi imali vodu za piće, to je, upravo, izvor Ljepurice. Na sredini našeg imanja, između kuće Marka i brata mu Jovana, nalazi se jedna jama sniježnica gdje se snijeg nalazi većim dijelom godine. Pošto nije bilo rashladnih uređaja, ljudi bi ostatak svježeg mesa čuvali u ovoj sniježnici. Isto tako na našem posjedu na Mrtvom dolu postoji ladnica gdje hladan vazduh iz unutrašnjosti struji i tu se hladilo, kada se radilo u polju, piće i voda. To smo pokazali i kada su slovenski speolozi dolazili da borave na našem posjedu gdje su bili ulogoreni. Oni su ovu ladnicu proširili, obložili sa stiroporom, odozgo pokrili sa folijom i korsitili kao privremeni  rashladni uređaj.

Milovan Kašćelan ispred sazidanog volta đe imaju tri ,,žice,, izvorske vode

Bez obzira na moj radni angažman, Dolovi i Ljepurice su bili uvijek onaj izvor rodnog kraja kojim sam napajao svoje misli i dušu. Đe god sam se nalazio, Ljepurice i Dolovi su mi bile u duši i srcu. Rodni zavičaj je nešto što vas veže za čitav život. Moja supruga Julija (rođena Mijanović) je zavoljela moj rodni kraj kao i moja djeca, dva sina i kćerka, i naše osmoro unučadi. Pošto je đed Marko podijelio zemlju i imovinu svojim sinovima, nas tojica Ivovih sinova smo se podijelili međusobno i ja sam 1982. godine počeo da radim novu kuću na Ljepurice. Sopstvenim sredstvima sam probio put do Ljepurica ispod Treštenika i renovirao zajedničku staru kuću, doveo struju i na svaku radnu akciju sam pripremio jagnje. Kada sam obnovio sve, ostala je anegdota zapamćena da sam 26 jagnjadi pripremio za ovaj period. Pravio sam svoj kutak da bih uživao sa svojom ženom, svojom djecom i unučađu. Uvijek sam ponešto dograđivao i uređivao da bi nam bilo ljepše i udobnije jer do prvog snijega boravimo na Dolovima i Ljepuricama. Svoju okućnicu sam obogatio brojnim sadnicama voća, supruga je oplemenila cvijećem tako da ovo predstavlja mali raj na zemlji, na kršu đe se teško živjelo i sve sa velikom mukom sticalo. Pa ovdje pored ostalog imamo: trešnje, šljive, višnje, lozu, orah, aroniju, brezu, lipu, dunju a uz njih i divlju krušku i jabuku i drijen koje su bile jedino voće koje je ovdje samo nicalo. Čak imam i svoj maleni plastenik u kom gajimo sezonsko povrće i proizvodimo na taj način našu domaću hranu, a takođe i sadimo čuvenu lovćensku krtolu i kupus. Za naše prijatelje i goste služimo isključivo našu domaću hranu koju oni sa uživanjem probaju. To nam je dalo ideju da razvijemo i turističku ponudu. Sada imamo šest soba pansionskog tipa jer je intresovanje za boravak na planini veliko. Pored toga napravili smo i lijepi kutak za odmor i roštilj gdje poslužujemo pečenje ispod sača i pečenje na ražanj, ali i lovački lonac. Moja supruga priprema tradicionalnu crnogorsku kuhinju, a sakuplja i domaće čajeve sa ovog područja koje redvno poslužujemo našim gostima, a dobar dio poklonimo i pošaljemo prijateljima. Gosti su oduševljeni i hranom i prirodom ali i našim gostoprimstvom. Odavde ima veliki broj staza, najidealnija je Kraljeva glavica odakle je kralj Nikola posmatrao Boku đe se miješaju planinska i primorska klima koja doprinosi boljem zdravlju. Enterijer naše kuće je uređen onako kako su bile tradicionalne starocrnogotrske kuće uređene.“

Milovan i Julija Kašćelan u svom pansionskom kompleksu na Ljepuricama

Iz kuhinje dopiru lijepi mirisi dok Julija kao prava planinka sprema najljepše crnogorske specijalitete. No, divna porodica Milovana Kašćelana nije dozvolila da odemo a da ne probamo ono što je Julija pripremila. Teško je odbiti gostoprimstvo ovih dragih ljudi, a nas su čekali drugi sagovrnici koji će nam govoriti o ljepoti Dolova pa se nijesmo mogli puno zadržati. Obišli smo kuću i sobe i čitav pansion sve u najljepšim bojama, tradicionalnom namještaju, drvo i kamen, nešto što se samo poželjeti može za puni ugođaj. Panoramski pogled na ljepotu Dolova prema Vjetrenom mlinu vas mami da uživate u svim ljepotama. Naša topla preporuka za sve goste i posjetioce Lovćena je da posjete porodično gazdinstvo Milovana i Julije Kašćelan i da uživaju kao što smo mi danas uživali u mladom raštanu spremljenom na čuklju od pršute. Za sami kraj poruka  koju su Milovan i Julija Kašćelan uputili mladima: ,,Preporučili bismo mlađem naraštaju, đe god kreću, đe god se nalaze, da čuvaju svoj zavičaj i svoja ognjišta, da nikada ne zaborave ko su, što su i odakle su i uvijek, ako su u mogućnosti, da ulažu u svoj zavičaj jer niđe se neće ljepše i toplije osjećati nego na svom rodnom kamenu.“

                                      ILIJA RADONJIĆ  I  KRSTO PENDA

            Nastavili smo naš put od Ljepurica pješice preko Dolova ka kući Ilije (Božova) Radonjića. Naš sagovornik nas je čekao sa svojim unukama i snahom. Kuća urađena od čistog kamena. Pozdravismo se sa njim i sjedosmo ispred kuće i natkrivene terase dok nas Ilija svesrdno poslužuje  a kafu nam kuva Ilijina snaha Irena, dok unuke od sina Dunja i Tijana igraju svoje dječje igre. Vedri Ilija, pun optimizma i elana, spreman je da nam ispriča puno toga uz lijepe opaske, dosjetke i šale. Ilija (Božov) Radonjić rodio se 1949. godine u Dolovima, a o rodnom kraju i Podima govori nam sljedeće: ,,Živjeli smo pola godine u Dolove, a pola godine u selu Poda. Dolovi su naša planina pa je tako Paćaraž do – gornji dio katuna, a Biblji do donji dio katuna Dolovi. Čukunđed Filip Radonjić je počeo ovdje sa stočarstvom i poljorivredom. Drugi su ovdje izdizali i naseljavali se sa: Mirca, Poda, Čavora. U selo Poda je živjelo oko 20 porodica. Dolje se stanovalo u toku zime do proljeća, a već od 1. maja izdizalo se u planinu da bi obrađivali dolove i bavili se stočarstvom. Kuće su bile slamenice – pokrivene ražanom slamom. Svi moji preci: prađed Rade, đed Niko i otac Božo su ovdje boravili i ispisali najljepši dio naše porodične istorije, teškog života i velikog rada sa puno odricanja. Na ovom katunu je boravilo šezdeset domaćinstava: Radonjići, Bećiri, Pende, Kašćelani, Maroši, Milaši, Kuševije, Perovići. Na sedlo od Vjetrenog mlina su jaki vjetrovi uvijek pratili pastire, ali to je i najzdraviji dio ove prirode i prirodna vazdušna banja i lječilište.“

Ilija (Božov) Radonjić snaha mu Irena i unuke Dunja i Tijana na Dolovima

 Naš vedri sagovornik dalje navodi: ,,U ovoj planini bilo je oko 3000 grla sitne stoke koja se čuvala u Dolovima, Malom i Veljem Bosturu, Kuku i Majstorima. Zemlja i svi dolovi koje vidite ispred vas se obrađivala, kosilo se sijeno, a potom se na konjima po tri puta na dan spuštalo u selo Poda. Na isti način smo se pripremali za zimu, ćerala se  krtola i drva. U ovaj dio Dolova nije bilo izvorske vode, osim Ljubina potoka i Ivanovih korita. Kasnije su se počele izdgrađivati bistijerne, puta i struje nije bilo. Kada je gazdovalo Lovćenom i njegovim šumama Šumsko gazdinstvo sa Cetinja, zabranili su nam zbog šume da našu stoku napajamo na Ivanovim Koritima, a nakon zabrane smo napravili veliku bistijernu na ždrijelo na Vjetrenim mlinovima kapaciteta 150 kubika. Stanovnici sa ovog područja i katuna nijesu znali za šporet na drva već se sve pripremlo na ognjištu. Na ognjištu se kuvalo i pekao hleb i pečenje. Naša uža porodica bavila se sa jeseni trgovinom, trgovalo se sa stokom i kastradinom i to su radili Kašćelani, Pende i Radonjići. Išlo se na stočne  pazare: Podgorica, Danilovgrad, Čevo, Nikšić i Cetinje. Mobe su bile odlika našeg sela i humanost ljudi ovog kraja koja je zaista u tim vremenima bila velika. No, čini mi se da danas, nažalost, više nije tako i da gubimo one vrline koje su nas krasile. Otac mi Božo je imao četrdeset ovaca, pet krava, tri vola i petnaestak koza. Naše majke su sve ručno muzle, higijena je trebala velika, imale su gaze i cjedila,  a vodilo se računa da ni mala škrnja ne pane i svi domaći proizvodi su prodavani na pijaci Cetinja, Kotora i Budve.  One su bile ,,žive mučenice“ a među mnogobrojnim mučenicama je bila i moja majka Ljubica (Belada). To su bile žene koje su sebe utkale u svaki dom na ovom bezvodom kršu. Često zaboravimo da istaknemo ulogu naših majki, heroina našeg vremena, žena na kojima je počivala i kuća i svi običaji. Ostala mi je jedna anegdota a podijeliću ih danas više sa vama. Nažalost, sada pokojni Vido Bećir – Njeguš pričao je da ljucki vijek traje dvije matice slame pa su ga pitali  kako Vido: Odgovorio je: ,,Tako, da vi kažem, prekriješ kuću sa ržanom slamom i na vrh 30 godina (kuće su prektrivane svakih 30 godina) drugi put i to ti je život mučeni.“

Velika bistijerna podignuta na ždrijelu Vjetrnog mlina na Dolovima

            Naš prijatni sagovornik nastavlja dalje sa oštrim dosjetkama i mudrošću ali i anegdotama ljudi iz ovog kraja. „Ovo je planina, ko ovdje odrasta i nastaje, taj se čeliči za sve u životu. Jedne prilike kada je Krsto (Ilijin) Radonjić čuo da današnje majke muku muče sa djecom jer neće da jedu odgovorio je: Mene su bili da ne jedem (bili smo velika porodica). Naše majke naprave kačamak da se osmoči i da jedu svi zajedno iz jednog kazana kašikama, nije bilo drugih sudova. I kad su jeli, okupila se braća i sestre i malo da se osmoči sa žmirama, lojem ili salom i kada su jeli pokušao sam da jedem ispred drugoga da uzmem žmiru, a ovaj me drugi  udari kašikom po glavi: Zašto ne jedeš ispred sebe već ispred mene“ (nastaje smijeh koji nas čitavo vrijeme prati).

             Ilija (Božov) Radonjić nastavlja svoju priču dalje: ,,Naši su ljudi sjekli drva na Konjskom, sjekla su se drva za zadrugu na Cetinju šegunom i sjekirom, bio je to težak život. Ljudi su se snalazili na razne načine da bi opstali i preživjeli. Žene su žnjele srpom poviše Brajića da se skuplja kostrika i viš za prezimljavanje, stoke  a list se brao u Poda. Oko Ivanovih Korita naši ljudi iz ovog mjesta pravili su krečane. Posebno su bili to ljudi sa planine koji su znali da svoltaju krečane od kamena i to Andrija (Perov) Jovanović i Jovan (Nikov) Kašćelan u periodu 1963-1964. godine. Stariji ljudi su sjekli, a mlađi su vukli šumu da bi krečana mogla da odgori. Sve se ručno radilo, a gorela je između 10 i 15 dana. Kreč se odvozio na Cetinje u grunove u kamion. To su bile male dnevnice, a jako veliki rad i požrtvovanje. “ 

Kuća Ilije (Božova) Radonjića u duhu stare crnogorske arhitekture na Dolovima

O svom djetinjstvu i odrastanju na Dolovima i Podima Ilija ( Božov) Radonjić nam govori sljedeće: ,,U našoj  porodici rođeno je petoro djece:  Jovan, Milica, Ike,  Đina i ja. Imao sam 5 godina kada sam počeo da čuvam jagnjad. Moja braća i setre što su stariji bili imali su veće obaveze, to je bilo nepisano pravilo na svakom katunu pa i na Dolovima. Imao sam pet godina kada je došlo naređenje da se koze uklone iz Katunske nahije. Bili smo tada u Poda, zapamtio sam da smo mi Radonjići  i Pende  te godine sve koze pretvorili u kastradinu. Takva su bila vremena i zakon se morao poštovati. U školu smo išli u Čavore do 4. razreda, svaki dan smo prelazili ukupno 14 km, a nakon četrvrtog razreda nastavljali smo do završetka osnovne u Radanoviće. Završio sam srednju ugostiteljsku školu u Tivtu i proveo sam ukupno 41 godinu u ugostiteljstvu, do penzionisana 2011. godine. Radio sam u elitnom kompleksu tadašnjeg prestižnog Svetog Stefana i tamo sam proveo 12 punih godina”.  Kod kuće Ilije Božova Radonjića bio je majdan od kamena, vadio se kamen čije su masivne ploče obrađivali i na Cetinje odašiljali da se poploča Balšića Pazar. Isti kamen se kasnije  eksploatisao kada se radio Njegošev Mauzolej na Lovćenu. Ilija dalje nastavlja u svojim duhovitim dosjetkama pa nam priča: ,,Kako sam radio kao ugostiteljski radnik u ondašnjem društvenom sistemu, radio sam svaki dan, a drugi koji su bili na drugim državnim poslovima imali su slobodan vikend. Između ostalog, jedne prilike me  je moj pokojni otac  pitao: ,,Sine, oli moći doći na sahranu kada ja umrem jer vidim svi dolaze vikendima liše tebe.“

Sa lijeva na desno Krsto (Blažov) Penda, Ilija (Božov) Radonjić i
Božidar Proročić na Dolovima

            Dok se smijemo ovoj anegdoti čuju se kola koja se zaustavljaju. Iz kola niz kamene stepenice se spušta Krsto (Blažov) Penda, dugogodišnji vozač sada u penziji, jako vitalan i neko ko zaista voli svoj rodni kraj. Pozdravlja se sa svima nama i nastavljamo razgovor sa njim kao i sa Ilijom. Krsto Penda je rođen 1947. godine u Dolovima u porodici oca Blaža i majke Marice po rodu Radonjić. U porodici Penda rođeno je petoro djece : Krsto, Drage, Perica, Jovan i Vido. O svom djetinjstvu na Dolovima Krsto nam govori: ,,Od malena sam počeo kao mnoga djeca iz ovog kraja čuvati jagnjad, a sa nepunih 16 godina počeo sam da orem sa volovima, berem drva, slažem ćumiur, sa ocem sam prašio, kosio, ćerao na tovarnim maskama po najvećem snijegu, spuštao drva za Poda, išao u školu sa Lovćena na Radanoviće, a kasnije u auto školu na Cetinju 1965. godine, potom u armiju sližio vojni rok kao vozač, nakon vojske radio sam u tadašnju ,,Auto Boku“ kao vozač, kasnije prešao u ,,Crnagoraput“ đe sam i penzionisan 2003. godine sa punim stažom, uvijek smo se borili u životu. Danas imamo skroman život i bolje uslove nego nekada. Dolovi su značili mučni život, stvarali smo, nije bilo ni struje, ni puta, ni vode, gradili smo bistijerne da bi opstali na ovim prostorima. Danas nam ovo predstavlja vazdušnu banju. Današnje vrijeme ili ono prije pedeset godina, dođe mi da proplačem, u odnosu na nekad jer danas postoje svi uslovi na Dolovima. A u tim vremenima, iako nije bilo boljih uslova, bili smo kao ljudi mnogo bolji. Kada su nam majke donosile kilo jabuka, smokava ili koroman kao da su nam ne znam što donijeli. U tome se ogledala naša skronmonost i težak život. Naše majke su bile velike mučenice, ćumur i sir je stizao do Oravca da ga prodaju. Čekali smo ih na vrh ždrijela kada dođu iz Kotora da nam daju smokvu ili pamidoru, to nam je bilo kao da danas daš kilo sladoleda nekome. Danas, po stare dane, boravim na Lovćen po četri mjeseca, zimi sam u Škaljere u Kotor, moja porodica sva radi i sve je situirana. Dolovi i Crna Gora su mi misao sa kojom zaspem i sa kojom se propbudim. Pamtim kada su Grbljani išli uz Poda pa izlazili na vrh ždrijela na Vjetreni mlin izjutra ok 4. sata, preko Dolova i to ne biste vjerovali, pjevajući, pa preko Ivanovih Korita, niz bajičku planinu i Gornič i pravo na pazar u Cetinje, pa opet povratak preko Dolova  sa konjima na kojima su bile drvene kašete. Naša porodica, ali i brojne druge su sa Poda preko Lovćena na Cetinje na konjima odnosili kastradinu i to cijenjenim mušterijama. Krtola ruska se sadila od Babljaka do Paćaraž dola, zatima na Duboki Do Glade, Blatišta, Lokve i krtola ruska je bila jako tražena i bila je na visokoj cijeni. Sa Poda se odnosila na konjima preko Kolužunja, donjih Pobora, niz Šušnjaku slazilo se na gvozdeni most u Budvu i Paštrovići su kupovali našu krtolu. Za tovar prodate krtole se moglo kupiti 1500. kvadrata zemlje na slovensku plažu koja je bila šikara i močvara“,  zvršava ovu intresantnu ispovjest naš sagovornik britkog uma i dobrog pamćenja dok sve to sa pažnjom slušamo i sagledavamo kakav je nekada bio život na planini. Naš sagovornik Krsto (Blažov) Penda ispričao nam je kolika se vodila briga o šumama: ,,Naši đedovi, Radonjići i Pende, su tokom jedne raspravke o šumama u kafani Stanišića na Ivanovim Koritima u sa mještanima iz inata posjekli sjekirama velika stabla bukve nakon čega su došli organi reda (tadašnja narodna milicija) nakon čega su svi bili u samicama u zatvoru Bogdanov kraj u Cetinje.“

U razgovoru autor i Ilija (Božov) Radonjić i
Krsto (Blažov) Penda

Za sami kraj razgovora Iliju (Božova) Radonjića smo upitali da pošalje poruku mladim ljudima i da kaže što je za njega rodni kraj. Na to nam je on odgovorio: ,,Pokojni otac Božo mi je govorio: Nemoj nikad starevinu zaboraviti i svoj rodni kraj jer što budeš stariji sve će ti biti žalije. Mladima bih rekao da nastave tu tradiciju, da ne zaborave svojo rodno mjesto, običaje, slave i prijatelje“.  Isto pitanje smo postavili i Krstu Pendi, vitalnom 75-godišnjaku koji nam je odgovorio:  ,,Ne bih rodni kraj napustio i danas za njim patim, čak i zimi ovdje boravim kada su surovi i hladni zimski mjeseci. Moja unučad vole doći radije na Lovćen, nego da im ponudiš Sveti Stefan. A mladima bih poručio da ne ispušte prađedovsko ognjište, nego da se vraćaju na imanja svojih predaka. A ovima u zreljim godinama bih poručio da se vrate na đedovinu i prađedovinu koji su mnogi zaboravili, a naši preci je stvarali u krvi i uz velike muke“.

Zasadi krtole na Dolovima čest prizor

Toponimi okruženja katuna Dolovi šire područje: Đurđeva glavica, Vjetreni mlin, Ođa, Strašna glavica, Rudinice, Stara džada, Biska strana, Babljak Mali i Veliki, Ljubin potok, Ilijina glavica, Gojova glavica, Crkvine, Glade, Valuga pod Treštenik, Treštenik, Đukovića lazina, Tičina glavica, Gašpareva glavica, Magarenje, Velja glava, Duboki do, Aćarač do, Divlji do, Ćora glavica, Na vrh ždrijela, Đurđeva glavica, Đurđev do, Barake, Ljepurice, Do na dno dola, Međice, Uga, Lokve, Livade, Dugačka jama pod alugu.   

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − 8 =