Koložunj – jedno od najljepših podlovćenskih naselja


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog


Naselja njeguškog podvršja predstavljaju posebnu dragocjenost, malo i neodovoljno istraživana, isto tako nedovoljno prezentovana kako u istorijskom tako i turističkom smislu. Ovog 21. avgusta odlučili smo da posjetimo selo Koložunj. Dan sunčan (subota). Ranom zorom smo se kroz hlad bukovih šuma zaputili stazom koja vodi od Ivanovih Korita ka Majstorima u dužini 4 km, a ukupna dužina staze do Koložunja je oko 8 km. Dobar dio makadamskog puta do Majstora je popravljan i nasipan ove 2021. godine, ipak volimo ove prelijepe terene obići pješke i snimiti zanimljive kadrove. Preko Majstorske skale spuštamo se u selo Majstori i srijećemo Iku i Draga Kustudiju koji su izveli svoje krave na ispašu, pozdravljamo se sa njima. No, kako to biva kod ovih gorštaka, njihovo se gostoprimstvo ne može odbiti. Pravimo malu pauzu da popijemo kafu i da malo predahnemo. Ike (Ivova) Kustudija iznosi posluženje – mladi i stari sir. Pozdravljamao se sa Ikom i Dragom i nastavljamo put planinarskom stazom koja vodi pored spomenika Kustudijama palim za slobodu i pored kuće Gojka Kustudića, istaknutog hroničara i publiciste sa Majstora. Naš put nastavljamo preko Vratnog pa dolazimo na Pasju ploču. Sa Pasje ploče pruža se prelijep pogled na crnogorsko primorje kao i na Pobore, Stanjeviće i Grbalj.

Pogled sa staze sa Kolovijerskih strana na panoramu crnogorskog primorja

Staza kojom se krećemo je prokrčena kolska staza koju su koncesionari 1925-1927 godine širili kako bi probili put do planine Hum i izvlačili bukovu šumu, no tadašnje državne i političke prilike su ih omele u tome. Kolovijerske strane svojom masivnošću se uzdižu čineći ovu cjelinu posebnom. Sa svih strana se pruža miris ljekovitog bilja, posebno dominira pelim (lat. Salvia officinalis). Dok koračamo stazom koja je prilično zapuštena s izraslim šibljem, ispred nas se diže mlado jato jarebica kamenjarki (lat. Alectoris graeca) koje smo našim koračanjem po kamenjaru uplašili, a i one nas.

ISTORIJSKI ZNAČAJ STAZE PREMA KOLOŽUNJU

Istorijski značaj staze prema selu Koložunj je nepoznanica za mnoge, a priča je i s istorijskog i s turističkog aspekta veoma značajna. Sredinom 1838. godine Crnu Goru je posjetio saksonski kralj Fridrih Avgust s velikom pratnjom kao prva krunisana glava koja je posjetila Crnu Goru. Ovom stazom, osim Fridriha Avgusta, su često prolazili i vladari i vladike crnogorske iz dinastije Petrovića, naročito prilikom boravka u kući crkovnoj na Majstorima. Kao strastveni ljubitelj botanike bio je ne samo privučen kuriozitetima njene flore, vec je želio i da se upozna sa osobenostima crnogorskog naroda. Njegoš ga je dočekao kod sela Mirca na granici sa Austrijom kod seoske crkve i izvora Sutić. Ovu posjetu je iskoristio da naglasi sve oblike tradiciobalnog gostoprimstva crnogorskog. Put saksonskog kralja privukao je paznju Evrope na našu malu zemlju. Intresantno je napomenuti da je upravo stazom preko Koložunja i Kolovijerskih strana Fridrih Avgust stigao na Majstore, a potom preko Bjeloškog sokola i Ekalovog brijega uputio ka Cetinju. Vrijedno je napomenuti da su ga usput Crnogorci pozdravljali pucnjima iz pušaka. Kako je staza od Koložunja prema Majstorima bila izutetno uska, gotovo kao kozja staza, i pogled niz Kolovijerske strane (grede) činio je da ovo putovanje bude opisano kao posebno iskustvo.

Pogled na Kolovijerske strane

O putu saksonskog kralja u Crnu Goru, Bartolomeo Bjazoleto, koji je bio u njegovoj pratnji, napisao je knjigu koja je prvi put objavljena u Trstu 1841.godine. On piše o susretu vladike Rada sa saksonskim kraljem. Kada su stigli do vladike, kralj je sjahao, a vladika ga je ljubazno pozdravio i zamolio da sjedne na jednu stijenu, pokrivenu vunenom ponjavom. Zatim je Vladika zamolio kralja na svom jeziku, preko kapetana Oreškovića koji je bio tumač, da dodje na Cetinje gdje su pripremljena raznovrsna i ukusna jela. O putu saksonskog kralja pisala je evropska, posebno njemačka štampa. Saksonski kralj, kao strasni botaničar, preduzeo je ovo putovanje radi sakupljanja biljaka duž istočno- jadranske obale. Nakon obilaska Istre i Dalmacije, 30. maja brodom je stigao u Boku Kotorsku, odakle je sljedećeg dana, u pratnji predstavnika austrijskih vlasti i jednog odreda naoružanih Bokelja, krenuo u Crnu Goru. U pratnji saksonskog kralja bio je botaničar Bartolomeo Bjazoleto (ital. Bartolomeo Biasoletto, 1793–1858), koji se na preporuku saksonskog konzula Johana Vilhema Sartorija putnicima pridružio u Trstu. Odlomak iz Bjazoletovog putopisa o boravku saksonskog kralja u Crnoj Gori, preštampan je oktobra 1896. godine u specijalnom izdanju rimskog časopisa ,,Vita italiana“, zajedno sa nizom članaka o Crnoj Gori objavljenih povodom vjenčanja crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš s italijanskim prestolonasljednikom Viktorom Emanuelom III  Savojskim. ,,Dal viaggio di Federico Augusto re di Sassonia nel Montenegro“, Vita italiana, 1896, XI (25. X) 245. Ovo je bio povod nastanka i prvog prevoda na naš jezik, za kojim su uslijedili i brojni drugi. Bjazoletov opis posjete saskonskog kralja Crnoj Gori kao posebno izdanje na italijanskom jeziku ponovo je štampan 2000. godine. Knjiga sadrži autorovu posvetu prirodnjacima i saksonskom kralju. U opisu putovanja u Crnu Goru, na koji otpada oko petina Bjazoletovog djela, prepoznaju se dvije narativne cjeline. Autor govori o samom putovanju i doživljajima putnika na Cetinju, dok pri kraju priloga daje naknadno sakupljene informacije o Crnoj Gori. U dijelu o Crnoj Gori dato je nekoliko ilustracija: saksonskog kralja, Cetinja, novootkrivene biljke i samog Njegoša, prema portretu koji je slovenački slikar Josip Tominc naslikao prilikom vladičinog boravka u Trstu 1841.  godine.

Planinarska staza prema Koložunju

Rezultate svojih botaničarskih istraživanja Bjazoleto nije uvrstio u svoj putopisni opis već ih je dao u posebnim registrima na kraju knjige, da ne bi, kako kaže, „bio dosadan čitaocu“ (Plantae in itinere S. C.R.M. Friederici Augusti Saxoniae Regis, per Istriam, Dalmatiam etmontem Scodrum mense Majo et Junio 1838 lectae, ordine alphabetico dispositae). Značajan je njegov nalaz, tada po prvi put, novoopisane vrste (lat: Saxifraga federici-augusti) o kojoj smo pisali u našem putopisu o Štirovniku. Kasnije je ovu vrstu na putu Kotor- Cetinje pronašao asistent botanike iz Padove Đuzepe Klementi (ital: Giuseppe Clementi, 1812–1873). Rezultate svojih istraživanja objavio je u izvještaju ,,Un viaggio botanico eseguito l, anno 1840 nella Dalmazia e nel Monte Negro“, u: Atti della terza riunione degli scienziati italiani, Firenze, 1841. Međutim, ovaj izvještaj napisan je u trećem licu, sa vrlo kratkim osvrtom na putovanje, pa po svojim formalnim karakteristikama ne spada u putopisna djela. Podaci u: Antonio Baldacci, Le esplorazioni botaniche nel Montenegro – Primo periodo (1827–1841), Coop. TipograficaAzzoguidi, Bologna, 1924.
Nastavljamo naše pješačenje prema Koložunju uz prelijepe panoramske poglede tokom čitave staze i preko Torjuna dolazimo na sami dio oblasti, to jest toponima koji se zove Obala pod stijenom ili Koložunjsko ždrijelo.

Pogled sa Koložunjskog ždrijela

Pravimo mali predah i stižemo do izvora pod stijenom. Iz samog izvora koji lagano izbija vidimo tragove brojne divljači koja dolazi na ovo pojilo a u samoj vodi vidimo primjerke žutotrbog mukača (Lat. Bombina variegata). Uzimamo primjerke u ruku, ali prirodni odbranbeni mehanizam ovog vodozemca je da se napravi mrtvim i da ostaje ukočen što je specifičnost ove vrste. Žutotrbog mukača vraćamo u njegovo prirodno stanište i nastavljamo naš put. Staza je uglavnom zarasla i više se markacije ne prepoznaju, nije čišćenja i planinari amateri mogu na njoj da se izgube, posebno što jedan krak (lijevi) vodi ka selima u Grblju. Dolazimo do lokaliteta Ozov dolac na kome se nalaze brojna omalena kućišta koja su nekada pripadala Kustudijama.

Ozov dolac sa kućištima Kustudija na Koložunju

Do početka 20. godina XVII vijeka Pobori su bili dio Njeguškog plemena, brojne njeguške porodice imale su svoju imovinu na prostoru i Pobora i Maina o čemu postoje dokazi u pisanim izvorima i u toponimima, kao i da su stanovnici Pobora imali imovinu na Njegušima i bili dio njeguškog plemena. Međutim, poslije tog perioda (XVII vijek) Pobori zajedno sa Brajićima i Mainima ušli su u sastav Mletačke republike. Od tada počinje pritisak bilo sa političkog bilo sa lokalnog nivoa na Njeguše pod uticajem mletačke vlasti za prodaju svoje imovine na tim prostorima. Po arhivskim podacima i kupoprodajnim ugovorima Kustudije su njeguška porodica koja je imala najviše posjeda na tom prostoru. Imovinu su imali u Mainama, u Viškovići, Gornji, na Zečevom selu, Stanjevićima i Koložunju. Isto tako Kustudije su poslednja njeguška porodica koja je prodala svoju imovinu na tim prostorima. Do austrougarske vladavine i Petra II Petrovića Njegoša sačuvali su imovinu na Ozovom docu i još na nekim mjestima na Koložunju, a do danas su sačuvane čobanske kamene kuće oko Ozovog doca koje su služile imaocima za stanovanje tokom sezonske ispaše i obrade pomenutog dola. Nedaleko od Ozovina dola na katastarskim kartama austrougarske države postoje toponimi Kustdudijine torine. Kustudije su pod jakim državnim pritiskom morale prodati svoju imovinu na Koložunju. (Po arhivskim dokumentima hroničara sa Majstora Gojka Kustudića).

ISTORIJA NASTANKA PODLOVĆENSKOG NASELJA KOLOŽUNJ

Nastavljamo naše pješačenje ka selu Koložunj. Istorijsko ime ovog sela nam ukazuje na rano ilirski period kao i za toponim Kolovijer. O svemu tome je svojevremeno istraživao i pisao Petar Skok, hrvatski lingvista i onomastičar koji je istraživao istoriju nastanka imena na Lovćenu i u njegovoj podgorini. Koložunj se nalazi na krajnjem jugozapadu lovćenskih padina, iznad sela Čavori na zapadu, i ispod Koložunjskog ždrijela, Kolovirskih greda i vrha Babina glava na jugu i jugoistoku. Od raskrsnice Trojica iznad Kotora udaljen je oko 12 km. Kao zaseok je formiran na početku XX vijeka, kada su, zbog prenaseljenosti, sa sela Čavori četiri domaćinstva stalno naselila na prostoru svog dotadašnjeg katuna. Osim njih, tu je svoje kuće za katunsko, sezonsko stanovanje imalo i nekoliko porodica Kašćelan i Peraš sa Mirca, koji su zajedno sa porodicama Milaš, Kuševija i Vujaš svoju privatnu i zajedničku imovinu u Koložunju kupovali od Pobora u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX vijeka. U jednom periodu je za stalno stanovanje svoje kuće koristilo i nekoliko porodica Kašćelan. Kuću i imovinu od starosjedilaca kupila je i porodica Bećir sa Poda i u Koložunju živjela desetak godina. Danas u Koložunju stalno živi porodica Ljuba Kašćelana i potomci Vasa Čavora, uz još desetak porodica iz Budve, Tivta i Kotora koje borave vikendom i sezonski. Umjesto nekadašnjih kuća, sagrađenih uglavnom tradicionalnim načinom u suhomeđi, ili od grubo obrađenog i malterom povezanog kamena, u naselju danas ima petnaestak novosagrađenih, modernih ili savremeno adaptiranih porodičnih kuća. Nakon izgrađenog kolskog puta, asfaltiranog 1992. godine i elektrifikacije 2000. godine, savremenim vodovodom je 2005. godine do kuća sprovedena voda sa mjesnog izvora Dobra voda. Na jugozapadnoj strani naselja, ispod Koložunjskog ždrijela, i ispod staništa zvanog „pod stijenom“ ili „obala“, izvire i formira se potok Koložunj, koji se poslije toka kroz Gornji Grbalj i Grbaljsko Polje u more uliva kod tivatskih Solila.

BRAĆA ČAVORI – PRIMJER SLOGE I POŠTOVANJA

Dolazimo do izvora Dobra voda, velike izdašnosti đe se krijepimo u hladovini bukovih stabala. Pravimo mali predah dok uživamo u svakom gutljaju blagodeti ovog podlovćenkog izvora. Ovdje je veoma važno istaći da su nekadašnji stanovnici Koložunja nažalost sada pokojni Đuro (Milov) Bećir i Pero (Milov) Kašćelan te godine 2005.  podigli i javnu česmu na tom vodovodu. Sagradili su je od svojeručno klesanog kamena po svojoj zamisli i planu, kao znak zahvalnosti Koložunju i Koložunjanjima za lijep i skladan zajednički život u njemu i sa njima. Podignuta je na početku naselja sa primorske strrane, na mjestu na kojem je dostupna svim namjernicima ili slučajnim putnicima i posjetiocima Koložunja, to jest svim koji se žele napiti i uzeti ove vode sa ovog poznatog izvora.

Bato Čavor ispred izvora Dobra voda

Polako, nakon 100 metara pređene planinarske staze, stižemo pred prelijepu kuću od kamena s okućnicom Slavka-Bata Čavora koga nalazimo u majstorskim radovima. Kuća uređena u duhu starih kuća, drvo i kamen prirodni materijali, s baštom i okućnicom đe su živopisne boje cvijeća i voća. Sve uređeno, imate utisak kada ulazite u dvorište, da ste na najljepšem planetarijumu podlovćenskog krša iz koga izbijaju najljepše boje. Naš svesrdni domaćin Bato nas toplo dočekuje uz srdačan pozdrav.

Kuća Bata Čavora na Koložunju

Odmah priprema posluženje da se malo okrijepimo i započinjemo razgovor o Koložunju, Čavorima, starim vremenima i običajima. Nakon kraćeg predaha nas odvodi kod svoje braće Dragana, Voja i Steva ispred stare, kamene, obnovljene, porodične kuće koja plijeni ljepotom i vinovom lozom kojom je okružena. Sijedamo na stolovače i uz lijepu atmosveru započinjemo naš razgovor s divnim domaćinima koji zrače onim najljepšim u njima, a to je toplim gostoprimstvom.

Obnovljena kuća Vasa Čavora u kojoj su svi rođeni

Bratstvo Čavori se naselilo u mjestu Čavori za vrijeme Svetog Petra zbog krvne osvete (stari naziv za Čavore je Radovanova Njiva). Njihov Prađed Niko Stevanov Čavor je imao sinove: Maša, Steva, Boža i Vuka. Niko (Stevanov) je prvi došao da stalno živi na Koložunj na posjedima koje je kupio. Bavio se poljoprvivredom i stočarstvom, a stočarstvo je dominiralo, uzgajale su se ovce. Njegov sin Stevo (Nikov ) Čavor je otišao za pečalbom u Ameriku poslije 1910. godine i vratio se na poziv kralja Nikole i domovine 1916. kada je bijesnio Prvi svjetski rat zajedno s ostalim Crnogorcima s prvim danima rata. Mašo je nastavio porodičnu tradiciju, bavio se poljoprivredom i stočarstvom, uzgajao je ovce, držao je stotinak ovaca. Mašo se oženio vrlo mlad od Kustudija sa Majstora. Žena mu umire s đetetom na porođaju. Pobratim mu je bio Mašo Mihov Kustudija. Mašo više nije želio da se ženi što nam govori o karakteru ljudi tog vremena, da bi ga brastvenici i Kustudije nagovarali da se opet oženi. Mašo se drugi put oženio 1922-1923. godine. Na tom vjenčanju kum mu je bio Mašo Mihov Kustudija. A takođe je imao pobratimstvo s Ivom Jovovim Kustudijom. Sa svojom drugom ženom, koja je od Popovića s Njeguša, imao je tri sina i to: Sava, Đoka i Vasa. Život nikada nije bio lak, ratovi su često pogađali ove i druge prostore, a za Crnu Goru se živjelo i ginulo.

Ispred kuće Vasa Čavora sa desna na lijevio Vojo , Stevo,
Dragan, autor i Bato Čavor

POČETAK II SVJETSKOG RATA

Kao i mnoga bratsva nakon početka II Svjetskog rata Čavori su se uključili u NOP. Kod Maša su se u porodičnoj kući skupili da se ustanu u odbrani Crne Gore. Najstariji je od njih ustanika upravo bio Mašo. 13. jula su na Ivanovim Koritima ustali Kustudije i Čavori u borbi za svetu slobodu. Napali su žandarmerijsku stanicu na Pandurice blizu izvora na Ivanovim Koritima đe su bili stacionirani italijanski vojnici. Jedan itajijanski vojnik je tada stradao, a drugi je uspio da pobjegne. Ustanici su čuvali zarobljene u kafani, to jest kući Ilije Čavora na Ivanovim Koritima. Tokom 14. jula su Kustudije i Čavori postavili crveni barjak na Jezerski vrh kao simbol početka socijalističje revolucije. Dragan i Vojo Čavor nam prenose dio svoje porodične istorije: ,,Naš stric, Savo Čavor je bio jedan od prvih pilota-avijatičara nakon Drugog svjetskog rata poslat na usavršavanje u SAD, a nakon SAD u Veliku Britaniju. Bio je oženjen ćerkom Vasa Otaševića, perjanika kralja Nikole i posljednjeg presjednika opštine Njeguši. Nije imao porodice. Nesrećnim sličajem je stradao na Vojnom aerodromu u Nišu 1956. godine. Sahranjen je na mjesnom groblju Čavori uz sve vojne počasti. Otac Vaso je rođen 1930. godine. Osnovnu školu je završio u rodnom selu Čavori, a zbog nemogućnosti daljeg školovanja posvetio se stočarstvu i poljoprivredi. Kao mlad je bio posvećen čitanju i knjigama i to ga je pratilo tokom čitavog života. Posebno je volio epsku poeziju na kojoj su odrasle mnogobrojne generacije Čavora. Otišao je u vojsku koju je služio tri godine na granici Slovenije prema Trstu. Za svoje zalaganje i svoj neumorni rad dobio je podoficirski čin i mogao je da nastavi profesionalnu vojnu službu, ali je želja za rodnim krajem bila i jača i veća. Po odsluženju vojnog roka ženi se Gospavom (Markovom) Radonjić iz susjednog sela Poda sa kojom dobija četri sina i dvije kćeri i to: Dragan, Stevan, Vesna, Mirjana, Slavko-Bato, Vojislav-Vojo. Kao mlad bio je izuzetno nadareni zanatlija. Sve što mu je oko vidjelo, ruke njegove su mogle da naprave. Majka je bila stub i oslonac kuće jer je Vaso bio često odsutan radivši na mnogobrojnim dnevnicama tako da je njena uloga bila ključna u našem odgajanju i odsrastanju, radivši čak i najteže poslove.“ Naši ljubazni domaćini nastavljaju ovu intresantnu priču: ,,Usljed napornog i teškog rada naša majka dobija paralizu od koje boluje osam godina i umire 1981. godine sa svega 49. godina. Za nas je to bio veliki gubitak koji nas je sve potresao. Svi smo od najstarijeg do namlađeg bili posvećeni našem obrazovanju, a nakon škole posvećeni smo bili svim radovima u polju. A na Koložunju se sadila: krtola, pšenica, raž, rumetin, blitva, zelje, mrkva. Dobro je uspijevalo zbog specifične klime. Imali smo prednsost u odnosu na ostala sela da imamo tri izvora: Pod stijenom, Dobra voda, Patrecko guvno. Na tim vodoizvirištima se napajala stoka. Sjećamo se da su, uz Ohođu prema Podima ranom zorom, Grbljani iz Gornjeg Grblja išli ovim putem na pazar na Cetinje i vraćali se istim putevima. Pobori su znali da isto ovim putevima idu na pazare na ovoj velikoj raskrsnici. Svi smo podignuti i odrasli u staroj porodičnoj kući i iz nje se svi oženili i udali. Kao djeca pamtimo sijela koja su se održavala zimi, najčešće u našu kuću su najviše dolazili: Pođani, Mirčani i Čavori. Igrali smo prstena, plojke, tiljez. Na sijelima se pjevalo uz gusle, a Stevan je počeo na tim sijelima sa sedam godina i uz diple i uz gusle i svi su ga pažljivo slušali, a mi se kao braća radovali. Plemenska sloga i komšijski odnosi koji su bili u to vrijeme primjer su za poštovanje, pomagali smo jedni drugima u radovima poput: kosidbe, prašenje krtole, živjelo se u slozi, miru i ljubavi. Nažalost, danas nam je mnogo popuštio karakter u odnosu na naše pretke.“ O tim vremenima sa sjetom Vojislav-Vojo nam govori: ,,Sa Koložunja su se mliječni proizvodi odnosili i tovarili na konja, pa se išlo u Kotor i Tivat na pazar. Bila je karakteristična i često izražena robna razmjena proizvoda i to 10 kg pamidore se mijenjalo za kilogram sira, a kilogram meda za kilogram sira. Đed Mašo je imao vinograd u Papratnje njive đe je proizvodio vino – autohtoni vranac, ali to su bile male količine, samo za domaćinstvo i prijatelje naše kuće. Sa majkom smo često putovali preko Mirca, Trojice i Gradiošnice u Tivat. Trnoviti put našeg oca Vasa Čavora od rane mladosti je bio težak, posebno od kada je izgubio svog najvećeg životnog saputnika i druga, našu majku Gospavu. Ostao je vjeran svom ognjištu i svome bračnom drugu i nikada nije želio da se oženi, već je dočekao duboku starost sa svojim članovima porodice. Sav svoj život je posvetio porodici, poljoprivredi i zapisivanju kako naše porodične istorije, tako i poeziji. Sve ono što su drugi ljudi imali mogućnosti da prožive u drugim stvarima, Vaso je pronalazio svoj svijet u knjigama i poeziji. Ko veliki poznavalac crnogorske istorije i dinastije Petrović svoj radni angažman je imao kao prvi kustos-vodič na Mauzoleju na Lovćenu u periodu 1974-1976. Zbog bolesti svoje žene, morao je da napusti posao koji je izuzetno volio i kome je bio veoma posvećen, a njegovo znanje je bilo u rangu sa mnogim profesorima istorije. U međuvremenu je izdao dvije zbirke poezije i to : ,,Životni visovi“ izdata 1997. godine i ,,Plamen u kamenu“ 2013. godine đe je pretočio sva svoja životna iskustva, a svojim Čavorima je ostavio i čitav rodoslov brastva Čavora.

Autorske zbirke poezije Vasa Čavora

Dok slušamo ovaj dio porodične istorije možemo slobodno reći, i stičemo utisak, da Vasovi sinovi najveću zahvalnost duguju svome ocu što je očuvao bratsku slogu i što su njihovi životni putevi isprepletani najvećim moralnim i ljudskim postulatima i vrijednostima nastalim na ljutom katunskom kršu. Takvi gorštaci su znali da potomstvu prenesu one značajne i važne životne poruke koje će im biti smjernice u njihovim kasnjim životima.

POMORSKIM PUTEVIMA VOJISLAVA-VOJA ČAVORA

Životnu priču i ispovijest najstarijeg brata i iskusnog pomorca Vojislava-Voja Čavora zapisali smo s pažnjom. Vojislav-Vojo Čavor je rođen 1954. godine. Osnovnu školu završio je u Čavorima, četiri i peti razred u Radanovićima, a ostatak školovanja u Tivtu. Dok je od malena gledao prema plavom moru i Tivatskom zalivu, želio je da zaplovi na brodu i da kao mlad čovjek obiđe svijet. Nakon osnovne škole je upisao i završio četiri razreda Srednje pomorske škole u Kotoru, smjer brodo-mašinski. Nakon završetka srednje škole je otišao za asistenta na brodovima Jugooceanije iz Kotora. Želja mu se ispunila 1974. godine u januaru mjesecu na brodu ,,Moslavina.“ Ukracao se u Rijeci i na brodu je ostao 13 mjeseci. Sjeća se da pola godine nije mogao niko sa broda da se iskrca zbog zatvorenog Sueckog kanala pa su plovidbu nastavili okolnim pomorskim putem koji je bio duži i zahtjevni. Kasnije je završio Višu pomorsku školu u Kotoru, a ukupno je proveo 44 godine, od čega na brodovima Jugoocenaije od 1974. do 1993. godine. Nakon sloma i nestanka domaće pomorske flote od 1994. do 2017. godine svoj radni angažman ima na stranim brodskim kompanijama. Ima sina Mirka koji je nastavio njegovim pomorskim stopama. Ćerka Bojana je udata i od nje ima tri unuka (Stefan, Vuk i Ognjen). Vojo je najstariji od svoje braće. Na sebe je, kao vrlo mlad, preuzeo ulogu da svojoj braći pomogne i da ih usmjeri na tešku koru pomorskog hljeba. Znao je da je to jedan od načina da se njihov život, koliko toliko, promijeni i učni lakšim. O svom životu kao pomoraca nam govori sljedeće: ,,Pomorstvo i uslovi na brodu su bili mnogo teži nego što je to slučaj danas. Ali, druženje i kompaktnost posada bila je mnogo bolja nego što je to slučaj sada. Mi smo tokom naše karijere na brodovima domaćih kompanija govorili ,,Svi za jednog, jedan za sve.“ Po lukama se ostajalo mnogo duže pa je to pružalo ljepši ugođaj za pomorce, nego što je to danas. Imo sam prilike da obiđem brojne spomenike kulture, da se upoznam s različitim kulturama, državama, jezicima i običajima. Danas je pomorstvo, nažalost, samo materijalni intres koje moja generacija nije imala u toj mjeri. Išli smo da zaradimo, ali nam to nije bio primarni cilj i nijesmo se samo zbog toga odlučivali za plovidbu. Iako sam puno putovao, za mene je Koložunj bio i ostao najljepše i najdraže mjesto na svijetu. Iako imam stan u Kotor i kuću u Tivtu, ovo je moj univerzum. Đe god pođeš, u rodni kraj se vrati i sačuvaj od zaborava najljepši dio porodične istorije.“ Vojislav-Vojo Čavor je svojim dugogodišnim iskustvom i znanjem ostao uvijek vezan za Koložunj pa tu provodi svoje penzionerske dane, vitalan, jakog mentalnog sklopa, pun životnih mudrosti ostavio je jak utisak na nas.

ČAROBNI SVJETOVI SLAVKA- BATA ČAVORA

Slavko-Bato Čavor se rodio 1956. godine. Osnovnu školu je završio u Čavorima, do 4. razreda, kako bi pomagao svojoj porodici u brojnim polsjkim i drugim radovima, ali i zbog skromnih mogućnosti, školovanja ostala četri razreda je završio vanredno. Srednju školu je završio u Kotoru. Na selu je od malena pomagao ocu i majci sve do početka služenja vojnog roka. Nakon odsluženja vojnog roka počeo je da plovi 1977. godine na brodu Jugooecanije, a ukrcao se 2. februara u Rostoku, Istočna Njemačka, i na ovom brodu ostaje nevjerovatnih 25. mjeseci želeći da pomorski posao usavrši i da prati stope svoga brata Voja. Pomorski posao, pun izazova i odricanja koje nosi sa sobom bio mu je lično, više izazov nego prepreka. Imao je sreću da bude na liniji Velika Srebrna Jezera Kanada-Sankt Petersburg, to jest tadašnji (Lenjigrad.) Nastavlja sa svojom pomorskom profesijom i plovi na Jugooecaniji do 1985. godine kada prekida posao pomorca i 1986. godine počinje da plovi na brodovima ,,Marika“ Iizraelske kompanije, a dužnost zbog mnogobrojnih tehničkih problema vrši na tri broda uzastopno. Godine 1987. se zapošljava u hotelu “Maestral” đe radi u tehničkoj službi do 2001. godine. Oženio se 1984. godine i sa suprugom Tatjanom Kaluđerović iz Zete (porijeklom iz Ćeklića) dobija djecu, ćerke Mariju i Goradanu i sina Aleksandra. Od ćerke Marije ima unučad Lazara i Sofiju, a od sina Aleksandra unučad Anju i Bogdana. Težak život i želja da pomogne i podrži svoju porodicu ga je opet vratila pomorskoj struci pa je 1997. godine počeo da opet plovi na grčkim kompanijima za rasute terete od kojih je prva bila ,,Spirosci”. Kasnije je prešao na drugim grčkim kompanijama do dana današnjeg. Iako pomorski posao nosi sa sobom svoje mnogobrojne rizike, Bato Čavor je svoj magični svijet počeo da gradi na Koložunju. Svoju kuću od klesanog kamena, zajedno sa mnogobrojnim sadržajima, sam je gradio. Njegova nadarenost ka mnogobrojnim zanatskim radovima ga krasi, taj dar i Bato i njegova braća su naslijedili od svog časnog oca Vasa. U sklopu same kuće osmislio je i vinski podrum koji je ispunjen najljepšim i najkvalitetnjim vinima i pićima. I dok gledate prema njegovoj kući, pitate se u sebi koliko je trebalo mašte, znanja i ljubavi da se svaka graška znoja ugradi u ovaj kamen. Iako je to samo kamen, on nosi svoje priče davnih generacija koje su u njemu utkale svoju dušu, krv i znoj, a Bato to veoma dobro zna. Dok ga slušamo kako govori o svom rodnom kraju s ljubavlju, možemo i da razhumijemo svu njegovu energiju i entuzijazam koji ga krasi. Posao pomorca crpi svakog čovjeka, ipak brod nije prirodna već iznuđena sredina u kojoj se boravi. Inresantno je da se Batov čarobni svijet, njegova kuća, nalazi na dijelu koji je nekada bio granica razdvajanja Austrougarske i Crne Gore. Sada zemljište, na kojoj se kuća nalazi, pripada opštini Budva i to je jedan od kurioziteta.

O teškom životu i izazovima pomoraca Bato nam govori sljedeće: ,,Zvanje pomorca u peridu velike Jugoslavije, i blagostanja u svijetu, bilo je jedan od najljepših poziva. Upoznavali smo razne kulture, vidjeli brojne države i običaje, bili smo najljepši ambasdori naše zemlje. Voljeli smo svoj posao i bili mu predani. Međutim, pomorstvo u novijem vremenu donosi drugu sliku o našoj struci koja je u nekim momentima jako ružna. Kuću na Koložunju sam počeo da gradim 2013. godine nakon podjele imovine s braćom, a u želji da sačuvam i obnovim đedovinu. Kuća je sagrađena od kamena i drveta kao prirodnog materijala, kao što su bile kuće naših predaka. To je jedno mjesto kojemu se svaki put srce raduje, a radim neumorno i činim ovo jednim od najljepših kutaka mog života. Životni put mi je bio od samog početka rada na brodovima težak. Odvojenost od porodice, ali i verlika borba i želja da se pomogne porodici i mlađoj braći i setrama kao i svom potomstvu. Ovdje sam po ugledu na svoga đeda Maša počeo kuću. Đed nam je bio uzor ljuckosti i moralnih vrijednosti.” O moralnim vrijednostima, ljudima, brodovima, mladima i rodnom kraju ističe sljedeće: ,,Živjeti život častan naših predaka koji su znali mjeru ljuckosti, imali dovoljno humanosti da, kada je teško, pomognu i drugima. Riječ je sve značila, za riječ se živjelo, za riječ se umiralo. Mladi danas treba da idu ukorak s vremenom, da se posvete, prije svega, obrazovanju i nauci. Raditi na brodovima nije lako, treba i veliko znanje i još veći karakter. Nije svako za brod, brod nosi mnoge izazove sa sobom. Neka svako čuva svoj rodni kraj, neka ga nosi u svom srcu. Ako ne sačuvamo naše korijene, običaje, kumstva i prijateljstva, i ako ne budemo humani prije svega, neće nam biti dobro. Rodno ognjište, đe su se rodili naši preci, je onaj sveti kamen našeg postojanja.“

STEVAN ČAVOR – ZAVJET PREDAKA UZ GUSLE I DIPLE

Sve ovo sluša Stevan-Stevo Čavor zajedno sa svojom braćom. Na njegovom licu orošenom znojem vide se bore. Ovaj neumorni čuvar najljepših tradicija podlovćenkog kraja kao da je u svom tom kamenu isklesao samog sebe. Na svom porodičnom ognjištu je od koložunjskog kamena napravio guvno. Dočekao nas je onako kako dolikuje, u crnogorskom odijelu s diplama i guslama. Često se pitam koliko je on dao sebe Crnoj Gori u umjetničkom smislu, a ona mu nije ni najmanje zahvalila i uzvratila. To smo mi, to je Crna Gora.

Stevo Čavor sa guslama

Stevan-Stevo Čavor je prva dva razreda osnovne škole završio u Čavorima, dva na Mircu i četiri u Radanovićima. Srednju školu u Kotoru. Kako je Vaso svojim sinovima prenio ljubav prema epskoj poeziji, guslama i diplama, taj talenat je najviše došao do izražaja kod Steva. Još sa sedam godina počeo je da svira diple i gusle. O sebi nam kaže: ,,Za diple, od kada znam za sebe, znam da sviram, što bi mi rekli Čavorovi ponti (u brastvo Čavora je bilo više diplara i guslara s dugom tradicijom.) Brat Vojo je kupio nove gusle uz koje sam ja najčešće guslao i veoma mlad sam počeo da nastupam na guslarskim večerima što me prati i dan danas. Učlanio sam u guslarsko Društvo ,,Vuk Kradžić“ iz Nikšića sa svega 11. godina. Prvi nastup sa 10 godina sam imao u selu Pelinovo (Grbalj), nakon toga selo Donji Pobori. Kasnije sam postao član guslarskog društva ,,Vladika Danilo“ iz Podgorice, a danas sam član guslarskog društva ,,Sveti Petar Cetinjski.“ Nastupao sam širom bivše Jugoslavija na brojnim festivalima. Moram istaći dva, za mene važna, nastupa na međunarodnoj sceni, prvi u Veneciji pod organizacijiom UNESCA- a, drugi put u Palati Ujedninjenih Nacija na Ist Riveru sa istrumentom diple, što je bila velika čast i najljepše predstavljanje Crne Gore u svijetu. Nažalost, kasno sam snimio svoj prvi snimak, a volio bih da sam to uradio mnogo ranije zbog samih dipala. Što se mladih guslara tiče, njih ima puno danas. Što se diplara tiče, sve ih je manje. Neobično je, ali i istinito, da sam jedan od najmlađih diplara, to su naša dva najstarija instrumenta. Zato šaljem apel mladima: Ko ima volje, želje i talenta, spreman sam mu pomoći, kako ovaj dio našeg kulturnog nasleđa ne bi nestao.

Stevo Čavor sa diplama

Veoma mlad sam počeo da polovim, s 18. godina na brodovima Jugoocenije. 1981. godine sam se ukrcao na brod ,,Admiral Zmajević“ i ostao vjeran mojoj matičnoj kompaniji do njenog gašenja. Otišao sam u penziju koja nije dovoljna za život dostojan čovjeka pa danas radim kao vozač. Kako sam na Koložunju stalno nastanjen, volio bih da predstavim jedan od brendova vezan za turizam, ugostiteljstvo i proizvodnju zdrave hrane. Apelujem na Ministarstvo poljoprivrede da se aktivnije uključi u riješavanje problematike podlovćenskih sela đe je klima izuzetna za proizvodnju suhomesnatih proizvoda.“

Stevo Čavor supruga Biserka i unuke Teodora i Tijana
na porodičnom guvnu

Stevan-Stevo Čavor se oženio 1987. godine suprugom Biserkom, rođenom (Jovanović). Ima sinove Darka i Danila i ćerku Danijelu koja je udata. Od nje ima dvije unuke: Teodoru i Tijanu. U slobodnom vremenu bavi se rezbarenjem i kao mnogi ljudi s ljutog katunskog krša nadaren je za rad s kamenom. Njegov govor najviše podsjeća na govor podlovćenskih gorštaka koji su gradili kamen, a kamen gradio njih. O guslama ističe sljedeće:,,Što se tiče gusala izostaju druženja i guslarske večeri, politika je, nažalost, ušla i u ovaj segment. Volio bih da se epska poezija, diple i gusle više afirmišu kod mlađih generacija, ipak su to naši korijeni koje treba da sačuvamo. Mladima bih rekao da se više okrenu radu na selu. Mnoga od tih sela su, nažalost, opušćela, ali i država mora da stane uz sve one koji žele da obnove svoja ognjišta. Od telefona se ne može živjeti, svakako. Kada god bih obukao crnogorsku narodnu nošnju i držao u rukama gusle ili diple i predstavljao Crnu Goru, osjećao bih se veličanstveno i uzvišeno jer predstavljasti svoj narod u svijetu je osjećaj koji se pamti i koji vas čini posebnim u tim trenucima.” Sa sjetom zagledan u daljinu, ovaj gorštak markantnih crta lica nas je počastio tako što je više minuta svirao uz diple. Dok slušate melodiju koju su nekada izvodili pastiri s ovih prostora, osjeća se žal za davno prohujalim vremenima. Stevan-Stevo Čavor, iako je na najljepši način reprezentovao Crnu Goru, a bio i ostao više nego skroman jer to nije činio za ličnu korist već za ljepotu epske melodije i riječi, nije na pravi način dobio priznaje od države Crne Gore, a zaslužio ga je kao ijedan sa ovih prostora. Možda i ova reportaža podstakne da se zamislimo nad nama samima ili će prošlost naših predaka prekriti prašina zaborava. Ne zaboravimo, Stevan-Stevo Čavor je jedan. Njegova tri brata, takođe, imaju tu umjetničku nit diplara, ali su rijetki oni njihovi gosti koji imaju priliku da ih čuju i mogu se smatrati privilegovanim.

DRAGAN ČAVOR VIZIONAR MODERNOG KOLOŽUNJA

Dragan Čavor je najmlađi, a moglo bi se reći i najuspješnji od braće. Dragan Čavor je rođen 1965. godine. Četiri razreda osnovne škole završio je na Mircu, tri razreda u Radanovićima, a završni razred u Kotoru. Nakon osnovne škole završio je Srednju pomorsku školu u Kotoru, nautički smjer. Po završetku srednje škole i nemogućnosti da ode na brod za kadeta, odlučuje se da odsluži vojni rok. Nakon odlsuženog vojnog roka zapošljava se u ,,Budvanskoj rivijeri“ u hotelu ,,Belvi.“ Postaje jedan od najboljih barmena na Mediteranu i tim poslom se bavio do 1994. godine, đe je na par evropskih i mediteranskih barmenskih takmičenja osvojio brojna priznaja, nagrade i pehare. O svojoj porodici, a posebno o sestrama Dragan ističe: ,,Dičimo se sa našim sestrama Mirjanom-Milom i Vesnom koje su uvijek tu kad god nam nešto zatreba i da nam pomognu, ali i mi njima. Najstarija sestra Mirjana-Mile (udata Stanišić) ima dvije ćerke: Nadu i Milicu i sina Vučetu. Od sina ima dvije unuke i unuka i to Lea, Andrej i Tara. Kao mlada morala je da napušti skolovanje nakon osnovne škole da bi nam zamijenila majku koja je rano preminula, a tokom života naše majke ona je bila njen glavni oslonac. Sestra Mirjana je bila i ostala naša pomoć i savjet u svim liljepim i teškim porodičnim momentima. Kasnije je vanredno završila školu i posvetila se, sa puno pažnje, porodici. Druga setra Vesna, (udata Ćosović), ima sina Gorana i ćerku Zoricu. Goran je uspješni ugostitelj. I ona je uvijek uz našu porodicu. Od svoga ujaka je kupila dio zemlje na Koložunju kako bi bila uvijek uz nas i sa nama.

Na našu krsnu slavu, Đurđevdan, iz poštovanja prema našim sestrama, to jest odivama, dočekujemo ih pucnjem iz pušaka što je možda jedinstevni primjer u Crnoj Gori. Neka se čuje kako braća dočekuju svoje sestre. U ugostiteljskom pozivu sam pronašao sebe jer sam imao kontakte sa puno različitih kultura sa ino-gostima koji su boravili u našim hotelskim kompleksima. Po mom shvatanju, što više čovjek ima kontakta sa stranim kulturama to više obogaćuje sebe.“ Dragan se oženio 1993. godine sa suprugom Lucijom, rođenom (Backović). Ima sina Stefana koji je reperezentativac Crne Gore u rukometu, a reperezetativac je od 2016. godine. Zbog sveopšte situacije u crnogorskoj privredi prelazi u privatni setor od 2003. godine do danas. Njegov profesionalni angažman i kvalitet prepoznali su i drugi i sada je direktor Hotela ,,Šumadija“ u Rafailovićima. O svom poslu ugostitelja ističe: ,,Angažman u privatnom poslu je zadovoljstvo druženja s mojim prijateljima uz čašicu razgovora kao što bilo i kod naših predaka pa moj lokal ,,Bambus“ od 2000. godine do danas predstavlja jedno od kultnih mjesta okupljanja onih koji vole dobru riječ i dobru kapljicu. Na svom životnom putu najveći uspjeh mi je moj sin Stefan i porodica koju sam izveo na pravi put. Najviše sam ponosan kada moj sin predstavlja Crnu Goru, to je velika čast, ali i obaveza. Nas četvorica braće i naše dvije setre svaki dan našom zajedničkom slogom pokazujemo velko poštovanje jedni prema drugima i na to smo svi ponosni. Želim da svom rodnom Koložunju utkam one najljepše zlatne niti koje povezuju ljude, vrijeme i prostore. Želim da ovaj prostor zaživi, turistički, prije svega jer na toliko malo prostora se može toliko toga vidjeti, od planinarskih staza do hladnih izvora, ljepota Lovćena, proizvodnje zdrave hrane, blizina mora, do gastronomskih užitaka prema kojima niko nije ravnodušan. Ideja ima puno, ali je dug put od ideje do realizacije.“ Dok smo sa pažnjom slušali sva četiri brata kako s ljubavlju pričaju o porodici i rodnom Koložunju, shvatili smo da je njihova sloga jedan od najljepših primjera u savremenom društvu Crne Gore. Dok ima ovako složnih porodica kao što su Čavori, onda ima i nade za budućnost.

Staza prema Koložunju i pogled na Jadransko more

Nakon završenog razgovora braća Čavori su pripremili tradicionalni ručak i najljepša jela crnogorske kuhinje koje oni sami pripremaju i proizvode na sopstvenim posjedima. Teško je bilo odoljeti ovom gostoprimstvu. Pred sam sumrak vratili smo se istom planinarskom stazom preko Koložunja i Majstora na Ivanova Korita, istim onim putem kojim je i saksonski kralj Fridrih Avgust prolazio i prenio svoja zapažanja o Crnoj Gori, zemlji junaka i gorštaka.

Toponimi Koložunja su: Potok Koložunj, Baća, Paštrovnica, Orlov krš, Ravni, Kilibarda, Sedlo Koložunja, Kolovijerske grede, Babina glava, Šljeme, Velja glava, Mramor, Duga, Prapatna njiva, Duga njiva, Livade gornje i donje, Jezer, Dobra voda, Ozov dolac, Sadine, Plandišta, Lazina, Ljuti krš, Lopažni krš. Pećine, Đurina prodo, Ćukovića lazina.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


10 − 2 =