Kraljevsko pozorište Zetski dom – Predstava MEDEJA

 

 

 

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u subotu 6. i neđelju 7. maja 2017. godine, sa početkom u 20h biće izvedena predstava

MEDEJA

prema drami  Medeja Ljubomira Đurkovića
i motivima iz tekstova Euripida, Jeana Anouilha i Christe Wolf

Predstava je rađena u koprodukciji sa EUROKAZ-om iz Zagreba.

premijera
19. novembar 2016.g. / Zagreb
8. februar 2017.g. / Cetinje

 

 

dramatizacija i režija: BRANKO BREZOVEC

gestus:MILKO ŠPAREMBLEK

glazba:DAMIR PRICA KAFKA & Cul-de-Sac AEO, Franz Kafka Ensemble

okružje:STJEPAN FILIPEC – GES

svjetlo:TOMISLAV SOKAČ

ton:MARINKO BELAVIĆ

projekcije:IVAN MARUŠIĆ KLIF

igraju: ANA VUČKOVIĆ, MILOŠ PEJOVIĆ, ALEKSANDAR RADULOVIĆ, ŽARKO POTOČNJAK, MARIJA ŠEVGIĆ, SUZANA BREZOVEC

učestvuju:ANA-MARIJA FILIPEC, IVONA FILIPOVIĆ-GRČIĆ, STJEPAN FILIPEC – GES, TOMISLAV BOŽIĆ, ALAN HEMULA

Pozorište se zahvaljuje:

Ani Babić Filipec, Đovaniju Fabijaniću, Željku Kanceljaku, Joisipu Kolaru, Siniši Miletiću, Branku pl. Pucekoviću, Peri Strmečkom, Dragecu Frkancu, Ivanu Vukoviću, Zdenku Zavaliću

te muzičarima

Svenu Buiću, Roku Crniću, Franji Glušcu, Nevenu Juriću, Andreji Kosavić,

Ivanu Marincelu, Teni Novak, Igoru Pavlici, Francisu Vaccinou, Bruni Vorbergeru

 

 

Medeja, kome-tragedija u deset slika

 Drama Ljubomira Đurkovića objavljena 2015.g. u sklopu trilogije Grci.

 Idejno polazište Đurkovićevih preoblikovanja klasičnih tekstova, u ovom slučaju Euripidove tragedije Medeja, jeste teza da se oni savremenom kontekstu predstavljaju u rasporedima konvencija, očekivanih zbivanja i moralističkih predika. Sukob tragičnoga junaka s neizbježnim usudom kojemu na kraju podliježe, zamašnjak je svake tragedije koja se u Đurkovićevoj literarnoj preobrazbi proglašava stereotipom, a patos zbivanja tek je krinka u rukama moćnika koji na ambicijama poslušnih pjesnika, grade zabran u očište presudnih  upotreba političke pragme.

Već se iz podnaslova ovog Đurkovićeva djela iščitava temeljni postupak iznenađenja, koji se ostvaruje obrtanjem očekivanih situacija i uobičajenih odnosa, te suprotstavljanjem samorazumljivom i prirodnom, a zapravo (prikriveno) nametnutom poretku stvari.

 Medeja u Đurkovićevoj interpretaciji nije prevarena osvetnica i patološki ljubomorna žena, već je supruga i majka koja brine o svojoj budućnosti i budućnosti svoje obitelji, iako se ne bi reklo da nema i nekih političkih ambicija. Upravo ona predlaže Jasonu da prihvati Kreontov poziv da oženi njegovu kćer Glauku te on, pod utjecajem svoje višestruko sposobnije i mudrije supruge, pristaje na taj pragmatičan čin u borbi za prijestolje.

 Đurkovićeva je Medeja frivolna žena koja uživa u muškim masažama i hranjenju narančama koje joj oni poslušno ljušte na njezinu zapovijed. U konzervativnom okružju Korinta Medejino ponajprije barbarsko porijeklo, njezina liberalna promišljanja, lascivnost i brončana put čine je drugačijom i fatalnijom.

 Temeljni problemski odnos koji propituje ovo djelo jest:  odnos društvene istine i mitske laži. Eto, tako je bilo. Ali ko bi skupljao sada parčiće tih priča iz kojih bi sastavljao cjelinu. Svaki Argonaut ima svoju priču o pohodu. A tek pjesnici! Neku od tih verzija će prepričavati generacije koje dolaze. U njoj će biti malo istine. A tamo gdje je ima malo, nema je uopšte. Istina je cjelina, Klite“, izjavljuje u jednom trenu Đurkovićeva Medeja.                                                                     

 Užasi izvorne tragedije nakon Đurkovićeva uvida u pravo stanje stvari zvone sasvim drugačijom dinamikom i dijagnozom. Medeja priznaje svoje iluzije o bajkovitoj Heladi, bračnom životu i predanosti nezamjenjivoj ljubavi.  No njezina je motivacija zatvorena na prilazima tamnim, aleatoričkim poticajima, ništa ne dolazi ili ne mami s neke druge strane zla i pravde, čak se i motiv majčinstva izgubi pred površnom dijalektikom društvenih ambicija. Ubojstvo Medejine djece naručio je Kreont i Medeja, čvrsto tajeći i ubrzano sabirući svoju emotivnu izgubljenost pred dvorskim pjesnikom Klitom, kažnjava sebe molbom Klitu da je prebaci u mitsku povišenost. Da je literarno predstavi kao monstruoznu čedomorku.

 Tako prijelaz u mit postaje prijekor njezinim politikantskim banalnostima, ali i uvid u sveopći alibi mitske genealogije. Mit je u svom temeljnom smislu degradiran, iako nije izgubio svaku priliku. Veli Barthes da je u mitu značenje uvijek tu da predstavi oblik, a oblik je uvijek tu da udalji značenje.

Istina, ili iskušenje u istini, kako vam drago. Ali Klit se prihvatio posla.

 

 

 Ljubomir Đurković

 Rođen 1952. na Cetinju.

Suvremeni crnogorski autor čije je prepoznatljivo dramsko pismo nezaobilazna pojava u kontekstu crnogorske književnosti, posebice kad je riječ o dramskoj trilogiji Grci (Tiresijina laž: porodična hronika u dva čina, Kasandra: klišeji: reality fiction i Medeja: kome-tragedija u deset slika).

Svojim adaptacijama i parodijama Đurković ne želi dovesti u pitanje vrijednost klasične literature ili psihološki rastvoriti stamenost antičkog književnog kanona, dapače, on klasičnim dramama pojačava obzore apsurda, udaljava pozadinu, personalizira ih tako da se temati spuštaju i zapliču u motive, aktualizira ih u skladu s kritikom sveprisutne filozofije volje za moći, te propituje odnos fikcije i fakcije.

 Objavio je knjige pjesama Polifemov plač, Poslovi i dani, Ipak, nešto se pomjera te dramske tekstove Peti čin, Pisac porodične istorije, Petronije ili Metuzalemi uživaju vječito proljeće, Tobelija, Otpad i Presvlačenje.

 Drame su mu izvođene u Engleskoj, Francuskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Sloveniji i Turskoj.

 Mit o Medeji i Jasonu

 Čarobnicu Medeju boginje Hera i Atena odabrale su da pomogne njihovu ljubimcu Jasonu koji je s 50 izabranih grčkih junaka, Argonauta, na lađi Argo doplovio u Kolhidu po zlatno runo. Jason se htio dočepati zlatnog runa da ispuni uvjet jolskog kralja Pelija koji se nezakonito dočepao vlasti. Naime, Pelij je Jasona, sina svoga polubrata Ezona i nasljednog kralja Jolka, kao dječaka proglasio mrtvim i potajice ga odnio u planinu, gdje ga je odgojio mudri kentaur Hiron. Kad je Jason odrastao, zatražio je od Pelija da mu vrati prijestolje. Ovaj je pristao pod uvjetom da mu Jason donese zlatno runo, što se smatralo nemogućim zadatkom. Runo je pripadalo Medejinu ocu, moćnom kolhidskom kralju Ejetu, a potjecalo je od zlatnog ovna kojeg je u Kolhidu donio Friks, sinovac osnivača Jolka, da bi ga spasio od žrtvovanja. Ejet je bio uvjeren da se Jason hoće dočepati njegova prijestolja te da je molba za predaju zlatnog runa samo izgovor da se izazove sukob. Obećao mu je predati runo ako izvrši zadatak za koji nije bilo dostatno uobičajeno junaštvo, već mu je trebala pomoć moćne čarobnice poput Medeje. U trenu kad je Jason stupio pred Medeju, Hera i Atena pobrinule su se da se ova zaljubi u njega, pa mu je bespogovorno pomogla.

 Iako je Jason izvršio zadatak,  Ejet nije održao riječ i odbio je predati runo. No Medeja mu je pomogla da ga ukrade. Jason joj je predložio da s njim otplovi u Jolk i ona je pristala nadajući se postati njegovom ženom. Otplovili na zapad, no iz Kolhide je za njima krenulo silno brodovlje kojim je zapovijedao Medejin brat Apsirt. Jason je uvidio da je borba s premoćnom silom bezizgledna te ju je odlučio izbjeći tako da neprijatelja liši vođe. Uz Medejinu pomoć ubio je Apsirta te su, nakon duga lutanja, dospjeli na otok naroda Feačana.

 Čitavo vrijeme Medeja je čeznula da se uda za Jasona kako joj je u času zahvalnosti bio obećao u Kolhidi. Iako nije namjeravao, Jason se ipak, nakon ucjene Kolhiđana, oženio Medejom i u Jolk su se vratili kao zakoniti supružnici. Nije potrajalo dugo kad je Jason uvidio da mu brak s Medejom neće biti od koristi. Kralj Pelij nije mu vratio vlast u Jolku. Zbog toga je odlučio da mu se uz Medejinu pomoći osveti – ona je na prijevaru natjerala Pelijeve kćeri da ubiju vlastita oca. Pelijev sin Akast prognao je na to Medeju i Jasona iz Jolka.

 Dvoje je izgnanika dugo lutalo zemljom, dok im utočište nije pružio korintski kralj Kreont. Medeja je rodila dva sina nadajući se da će živjeti sretno i bez vladavine nad Jolkom. No Jason je bio častohlepan i proračunat. Kad je shvatio da mu Medeja neće moći pomoći da se dokopa kraljevske vlasti, počeo se zanimati za Kreontovu kćer Glauku. Naravno, slavni je junak ostavio snažan dojam na mladu djevojku, a i Kreont je bio sklon tome da ga primi u svoju obitelj i prizna za nasljednika korintskomga prijestolja. Stoga je Jason rekao Medeji da je i dalje voli, ali da mora misliti na sebe i svoje sinove. Svojim sinovima mora osigurati kraljevstvo koje bi im ostavio da se ne potucaju svijetom kao prosjaci. Ali to je bilo više nego što je Medeja mogla podnijeti. Njezina se ljubav pretvorila u mržnju, a mržnja u osvetu.

 Bila je to najstrašnija osveta kakvu je itko ikad mogao zamisliti. Najprije je ubila Glauku. Poslala joj je odjeću natopljenu otrovom i dijademu koja joj je stegnula glavu kao mjeden obruč. Kad je Kreont pokušao strgnuti odjeću s umiruće kćeri, otrov mu je prodro u tijelo. Zatim je došao na red Jason. Ubila je oba sina koje je neizmjerno volio. Njega samog pustila je neka živi jer bi ga smrt samo oslobodila muka.

 Nakon tih zločina Medeja je pošla k atenskome kralju Egeju, a za ponuđenu zaštitu obećala je vratiti mu mladost. Kad je Egejev sin Tezej došao u Atenu, pokušala ga je otrovati. Taj joj zločin nije uspio i Egej ju je prognao iz Atene. Na kolima koja su vukli krilati zmajevi nestala je prema istoku. Vijesti o njezinoj sudbini proturječne su. Prema jednoj verziji vratila se u Kolhidu gdje je za njezine odsutnosti na vlast došao Egejev brat Perzej, ali je ona opet vratila na prijestolje svog oca. Prema drugoj verziji nastanila se u zemlji iza Tigrisa koja je po njoj dobila ime Medeja.

 Priča o Medeji sastavni je dio mita o Argonautima i sačuvala se u raznim verzijama. Medeja je postala junakinja i dviju Euripidovih tragedija, Pelijeve kćeri (455. p.n.e) i Medeja (431. p.n.e.). Tragediju Medeja napisali su i Ovidije te Seneka. Medejina sudbina inspirirala je brojne suvremene autore da napišu svoje viđenje klasične priče – između ostalih, Robinsona Jeffersa (1946.), Jeana Anouilha (1953.) te Christu Wolf (1996.) – a njen je život ovjekovječen i u brojnim likovnim i glazbenim obradama.

Medeja, semioklazam, koprodukcija Eurokaza i Kraljevskog pozorišta Zetski dom u režiji Branka Brezovca, scenska je dekonstrukcija klasičnog mita o Medeji temeljena na, kako stoji u podnaslovu istoimene drame crnogorskog autora Lj. Đurkovića, “kome-tragediji u 10 slika” i protkana motivima iz tekstova Euripida, J. Anouilha i Ch. Wolf.
Polazeći od Lévi-Straussove ideje da mitove valja, poput glazbene partiture, čitati istovremeno, dakle i sinkronijski i dijakronijski, jer se tek globalnim obuhvaćanjem horizontalnih i vertikalnih motiva otkriva njihov puni smisao, ova predstava bi da ide korak dalje od pukog razotkrivanja latentnih značenja naracije. 
Naime, kako kaže Barthes, živimo u vremenu u kojem više nismo u stanju odvajati označitelje od označenih, ideološko od frazeološkog, pa je i samo demitologiziranje postalo stereotipom. Stoga ova predstava ne razara mit nego znak, ne rascjepljuje značenje nego njegovo prikazivanje, ne raskrinkava simbole već samo simbolično. 
  Želi biti semioklastična, pa se njezina provedba zadaje i izvan prostornih značenja, scenske logike i redateljske lukavosti.  Predstava, ovaj put, muči svoju muku u razizemnom uredskom prostoru Eurokaza, ali, slično, kao i Bife Titanik, katastrofično prostorno sabita, u sumanutoj borbi za eleganciju višeg reda i poretka

 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


7 + 17 =