Lidija Vukčević
Antologija “Poetika montenegrina”: Crnogorski poetopis
Rakočevićevi izbori pjesama crnogorskih pjesnika jesu mahom melankolične intonacije ali gotovo u pravilu nisu i kobne, dramske, tragičke pjevnosti
Nastojeći okupiti u znaku ličnog crnogorske pjesnike XX stoljeća u antologijskom pregledu Bogić Rakočević koncipirao je svoju antologiju dijakronijskim načelom, idući od starijih prema novijim i suvremenim pjesnicima i pjesmama.
Po mnogočemu je ovaj izbor osoben, prožet ličnim pečatom sastavljača, i samog pjesnika, kritičara, publiciste, književnog historičara.
Najprije što krade pažnju jeste simetrični raspored autora i autorstava, odnosno uvodnih eseja o svakome od njih. U svoju je antologiju Rakočević uvrstio dvadeset i devet pjesničkih imena koja bez obzira na davno utemeljen književni kanon, u nekim slučajevima odstupaju od njega ili mu se čak svojim izborima suprotsavljaju, implicitno polemizirajući s njim.
Potom, simetriju slijedi jasna nakana da se svaki od poeta predstavi sa po pet pjesama, što u ukupnome izboru čini gotovo sto pedeset pjesama različite fakture, game, uticaja, kolorita, poetske evokacije. Ipak, nešto brzo postaje razvidno.
Potreba da svaka od izabranih pjesama bude neupitnog estetskog valera i sama sobom i unutar poetike svoga autora ali i u presjeku lirskog izbora XX stoljeća. Tako ujedno postaje i nezaobilazno mjesto crnogorske pjesničke duhovnosti.
Stoga mi koji poznajemo i neke druge antologijske izbore srodnih jezika, u suvremenoj poeziji hrvatskoj i srpskoj – a najogledniji su možda oni Miodraga Pavlovića, Zvonimira Mrkonjića odnosno u najnovije vrijeme Branka Maleša – nismo kod navedenih antologičara zapazili tako evidentnu tendenciju da se od svake izabrane pjesme stvori po jedan temeljni kamen za hram novijeg i suvremenog hrvatskog ili srpskog pjesništva, kako je to učinio Rakočević za crnogorsko pjesništvo.
Iako nas je pažljivo informirao o svakom pjesniku ponaosob u uvodnom eseju koji u pravilu prethodi petskom izboru od pet mahom lirskih ostvarenja, navodeći nerijetko i autopetičke zapise iz eseja o umjetnosti i literaturi pojednih autora koji detektiraju ne samo njihov životopis već najprije prostor poetske slobode kojim su ovladali, nama ostaju kao poticaj za promišljanje o jednoj možda i nesvjesnoj intenciji Rakočevića u svojstvu antologičara.
Izabirući, po svome uvjerenju najbolje od najboljih, Rakočević nije izbjegao jednom unutarnjem estetskom nalogu. Da, naime, u tematskom i kromatskom izboru, odabere srodne pjesme, po temeljnoj čuvstvenosti srodne unutarnje gradnje i evokacije, pretežno melankolične mediteranske osjećajnosti, koja je ujedno vezivni materijal što ima tvorbenu snagu da iz luka vremena stvori natpoetsku stvarnost i izgradi most koji je s onu stranu poezije, jer je sam neka vrsta pjesničkog metajezika.
Na taj nam je način Rakočević pokazao najmanje dvije stvarnosti. Najprije stvarnost lirskog kazivanja koja je s onu stranu povijesti, događaja, politike, vremena i u izvjesnome smislu, iznad života i smrti.
Dakle, da je poezija, pa onda i crnogorska, metafizičke naravi. Potom, oslobodio je novu i savremenu crnogorsku poeziju opšteg mjesta da joj je tragičko osjećanje svijeta onaj njen habitus u kojem obitava i bez kojeg je nezamisliva.
Rakočevićevi izbori pjesama crnogorskih pjesnika jesu mahom melankolične intonacije ali gotovo u pravilu nisu i kobne, dramske, tragičke pjevnosti. Stoga je njihova rezonancija u čitateljevu uhu prijatnija, eteričnija, čak i kad govori o prokletstvu pjesnika i pjesnikovanja.
Sagledaju li se naslovi svih pjesama ove antologijske zbirke, gotovo da se dobiva jedan novi poetski niz u vidu akrostiha.
Vodeći se između ostalih i načelom proninosti, razaznavanja smisla u nejednakom označitelju, idući vazda ka čitkosti i razumijevanju usuprot enigmatičnosti poetskih meditacija, mimo potrebe da svoje autore svrsta u generacijsku, stilsku ili pokrajinsku pripadnost, koristeći kao vezivo simbol crnogorskog, oslobođen patetike i leleka, Rakočević nam je objelodanio jednu drugačiju crnogorsku poetsku situaciju XX stoljeća.
Snovitiju, „mekšu“, onu koja pleše na mekoj granici fantazmagorije i dnevnosti, reizma, tvarnosti i pjesničke riječi, tako da samo kao potvrdu avangardnosti čitamo rijetka iskliznuća u hiperrealnost, kao iznimku što potvrđuje pravilo u izboru iz nadrealističke lirike Miodraga Vukovića.
Jer, ponavljamo, težeći ka jedinstvenom poetskom amalgamu, ili, jedinstvu poetsko lirske game crnogorske lirike u krugu od jednoga vijeka, Rakočević je u stanovitom smislu zatomio njenu polifoniju, da bi u srodnosti i bliskosti pjesničkih rukopisa pokazao jedinstvenu estetsku ontološku jezgru iz koje izrasta neponovljiv vrt lire montenegrine.
Tako je pred nas postavio zanimljiv osobni izbor koji crnogorski pjesnički iskaz i njegov doseg stavlja ravnopravno uz bok ostalim srodnim i istodobnim nacionalnim poezijama.
Jedinu zamjerku upućujemo autoru zbog izostanka ženskih pjesničkih glasova. Iako u manjem razmjeru oni su prisutni, posebno u drugoj polovini i koncem vijeka. Vjerujemo da je antologičar to učinio namjerno, ostavljajući takav izbor za jednu drugu, noviju antologijsku paletu savremenog crnogorskog pjesništva.
Tekst objavljen u dnevnom listu Vijesti, 20. aprila 2013. godine
