Marija Tadić – Čuvarduša


Tog sam jutra imala osjećaj da nisam bila dovoljna. Razumijem tešku riječ i neshvaćenu dušu ali, jutarnji poljubac koji mi da prije posla, značio je nadu da je došao novi dan. Značio je da mogu da maštam da je sve ono prethodne večeri bila samo razmjena mišljenja koja će se slegnuti poput paučine po ivicama zida iza ormara gdje je najteže prići.. Taj zid iza ormara sam odavno za njega bila ja, a taj poljubac, moja slamka spasa. Otrgao mi ga je iz zagrljaja kao kad djetetu izmakne tepih pa se prospe svom dužinom. Niti sam bila spremna da zaplačem niti da se nasmijem na to upoređenje, jer ni u najluđim scenarijima ne možemo spoznati takav scenario dok se on ne dogodi.

Kao da mi je neko istisnuo sav vazduh iz grudi i ubacio me duboko u vodu, instinktivno sam udahnula ariu prazne sobe. Hladan vazduh parao je grudi dok su oči žarile nadolazeće suze. Brzo se ustah i sretoh sa svojim odrazom u ogledalu i podignuh prst prijeteći: “E nećeš!!! Ne!” – otrijeh prstima polovine suza i odlećeh u kupatilo.. znala sam ako krenem umivati ledenom vodom oči će mi buknuti i nikad ih neću osušiti. Uvezala sam čupavu kosu u napola pristojnu punđu, uzela telefon, jaknu i ruksak i krenula u sopstvenu oazu mira. Na pola hodnika sam shvatila da mi je napukao đon ali sam sa ponosom izašla vanka kao da nosim najke sa štrasom od milion dolara. Uhvatila sam prvi prevoz do stanice u centru a onda i tramvaj koji je vodio ka periferiji grada. Nisam znala kuda idem, isto kao onaj turista koji lizne prst da osjeti kuda vjetar duva, uputila sam se u tom pravcu. Ovaj tramvaj je igrom slučaja promjenio svoju trasu i vodio je ka primorskom dijelu grada. Nezgodno sam šmrknula u nevjerici – „oh, zar su i bogovi prevoza danas protiv mene. Hajde, odvedite me tamo đe je izazov, nije me stalo ionako. Ponijela sam svoj termos sa mirisnim čajem koji sama pravim, dobru muziku i omiljenu knjigu. Danas sam SVOJA!!!“ – A onda, neočekivano, tramvaj je ukočio i nagazio me lik čiji sam pogled osjetila na sebi kada sam ušla…

Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji nisu imali odstupnicu za slučaj naglog kočenja. Nakon što je tramvaj stao svom snagom emocija, nakupljenim od jutros, sam ga odgurnula tako da je završio na par studenata iza sebe, stisnula ruksak i izlećela iz tramvaja. Baš divno – rekoh u sebi – ti… Rghhh… I zamalo uletjeh u obližnju šahtu. Stala sam udahnula duboko, zatvorila oči i izbiflala tri očenaša češkajuči orgonit okačen o vrpci na vratu. Kad sam otvorila oči gledale su me netremice dva iskričavo plava oka vireći ispod žutog šlema na obodu šahte. Na momenat sam stala i gotovo da bih se zaklela u sve sveto da me taj pogled progoni u snovima. Planuli su mi obrazi kada sam osjetila da može da mi pročita misli u tom momentu. Natukla sam brzo naočare i nastavila svojim putem pojačavajući kompilaciju napravljenu da žurim kroz grad. Bit za bitom nestajala je i moja anksioznost a bližio se momenat mira i susret sa sopstvenom analizom, što raditi dalje? Ugledavši visoku topolu na brežuljku iznad plaže, pronađoh mjesto da sjednem udobno i prebacim plejlistu na meditativne pjesme. U pozadini osjetih chant indijanaca i zatvorih oči istiskujući iz svog bića sve ono što me je tištilo mjesecima prije. Povjetarac mi je njihao raspuštenu kosu uz nježan trepet lišća topole visoko iznad mene.. osjetila sam jezu uz kičmu na gore preko ramenog dijela, vrata ka tjemenu.. kao da me je sjena drveta obgrlila i nosila visoko. Moje tugom izmučeno tijelo je konačno uspjelo da se opušta na način koji mu je odavno bio potreban. Zaspala sam. Nađoh se u stolici na tremu kućice kraj mora. Kao da znam mjesto na kome se nalazim oduvijek. Svaka čaša je na stolu, uredno na svom mjestu u momentu kada me hvataju dvije tople ruke oko struka. Meškoljim se jer dobro znam taj osjećaj voljenosti. Nažalost znam i da je sve san, ali mi donosi neopisivu utjehu. Nastavljam da igram tu rolu po ko zna koji put a onda se okrećem i vidim te oči sada jasno kao dan. To su oči čovjeka iz šahte! Konačno mogu da ga vidim jasno i odjednom se prenuh iza sna i vratih u svjesno stanje dok mi je tijelo prolazilo kroz hiljadu mačeva. Dadoh sebi vremena da taj osjećaj prođe i osjetih nečije prisustvo. Oh divno, još neki turista koji želi da se priključi meditaciji i da brblja o svojem duhovnom putu..

Pročkiljih na dobrovideće oko i vidjeh radoznalog čovjeka koji gleda u moj termos. Oštra crna kosa sa pokojom sijedom dlakom na zalazećem suncu se presijavala poput zlata a miris kolonjske vode mi je davao neku davno zaboravljenu energiju. Podignu glavu i stadoh kao ukopana. To bješe čovjek iz moje meditacije! U momentu sam rekla svemiru da se opako šali samnom, ali istovremeno zažalih jer se uljudno javio i rekao mi, da mu je bilo žao što me je preplašio izlaženjem iz šahte. Nakon završetka smjene je otišao kući da se presvuče, večera i krenuo u šetnju. Kad me je spazio i prepoznao, osjetio je da treba da priđe i da me pita kako sam. Borice oko očiju su odavale godine ali i lijepo su uokvirivale njegov osmjeh, koji  je u meni budio spokoj vjekovni. Upita me šta se nalazi u termosu, izrazivši želju za kafom. Nasmijah se pobjednički na tu konstataciju govoreći da je to čaj koji sama pravim i da ne može svako da uživa u njemu. Nakon što me je pitao za sastojke šeretski sam mu rekla da bi morao tu informaciju debelo da mi plati. Nakon što sam otvorila bočicu i krenula da sipam u čašu koju sam ponijela, luckasto sam shvatila da sam ponijela dvije. Osmjelila sam se i nasula i njemu čašu. Kad sam mu je pružila dodir njegove ruke je prošao kroz mene kao udar snažne struje. Gledao me je svojim prodornim pogledom skidajući jedan po jedan nivo mog razumnog štita i lomeći školjku u kojoj sam se predugo krila. Tren je bio toliko intenizivan da sam brzo ispila čaj, ustavši se sa namjerom da nestanem mučena bujicom misli koje su se podigle brzinom bure na moru. Nakon što sam se naglo ustala da idem zaboravljajući koliko meditacija umije da iscrpi tijelo, saplela sam se i u sljedećem momentu našla u njegovom naručju. Njegove snažne ruke su osigurale da ne udarim glavom pravo o obližnju stijenu. Pogleda me onim svojim nebo plavim očima u kojima je čučao istovremeno i prekor i briga za moje dobro. Hej! Polako.. đe češ? Kuda žuriš? Kući?

Nisam mogla da mu odgovorim na pitanja jer su se u meni sudarala različiti stavovi od neprospavanih noći, mučnih svađa, neizgovorenih osjećanja, do bijega u moju oazu, te do pritiska godina i društva. Nisam mogla ni da zamislim da bi susret sa čovjekom kog sanjam – uživo – podigao ovoliku oluju u meni. Samo sam zatvorila oči i pravila se mrtva moleći se da što duže ostanem u stvarnosti njegovog naručja. Što ako je.. zauzet.. uhh.. ne mogu, ne mogu da mislim o tome! Moje tijelo je bilo u strahu od novog loma i počelo da se trese nekontrolisano. – Diši! Polakooo.. slušaj moj glas.. – onda udahnu duboko i krenu da pjeva mantru. U momentu sam kao istrenirana na tu vibraciju udahnula i krenula da izbacujem to što mi se nakupilo maltene ječeći u sebi. Nakon što sam se smirila osjetila sam kao da me je neko ubacio u kadar ove scene odozgo i shvatila sam da sam opet u oazi. Vidim kako me drži u naručju i postaje mi jasno da čovjek iz šahte poznaje mantre! Epifanija je bila toliko jaka da sam se povratila, otvorila oči i srela se sa.. dobro znanim pogledom. – Kako? Kako ti..? – Poznajem mantre? – nastavi on. –  To je jedina stvar koja mi pomaže da isplivam iz svoje tragedije. Vidiš prije par godina sam izgubio ženu i dijete u saobraćajnoj nesreći. Nakon što vozač nije bio ni opomenut htio sam da uzmem stvar u svoje ruke, ali sam srećom, naletio na instruktora meditacije, koji me je upoznao sa metodama samokontrole i analize situacije kroz neutralni teren. Vozač je izbjegao moju ruku pravde, ali ga je stigla sjurovija nakon par mjeseci, jer sve što siješ na kraju.. – i požanješ – završih. Pomože mi da ustanem i pozva me kod sebe na čaj. Nakon pola kilometra uđoh na dobro poznatu terasu drvene kućice iz snova puna energije i volje da konačno krenem u život koji sanjam. Pronađite vrijeme za svoju oazu mira, tada će i Vaš nedosanjani san postati java na dobrobit Vas i duše koja čeka ili čak treba upravo Vas.

 
Foto: montenegro-landscapes.blogspot.com/

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


17 − eight =