Miraš Martinović – Sjećanje na Ratka Vujoševića


Stihovi u kojima traje Crna Gora

Vrijeme je i da se sabere i objavi kompletan Vujoševićevo književno djelo. Ono što je već objavljeno i ono što stoji kao zaostavština. Pjesnički zavjet koji treba ispuniti

Ratko Vujošević, Foto: Privatna arhiva

U svemu užarene, pretpetrovdanske nedjelje (juli je 11-ti), u prijepodnevnim satima, pratio sam prijenos iz Srebrenice (Potočari), gdje je na današnji dan prije 26 godina, počinjen najstrašniji genocid u Evropi, ubijeno je preko 8.000 Bošnjaka – Muslimana, a onda potrešen, čitam Sveto pismo – Jeremijine tužaljke (ovo ljeto mi je u znaku Jeremije, ne slučajno, i sam sam napisao jednu tužaljku u kojoj se prepoznaju vremena!) i uporedo knjigu Povratak bogova Grejema Henkoka.

Usred čitanja u vrelim poslijepodnevnim satima – iznenadna misao povede moju ruku ka jednoj od polica moje biblioteke. Iz mnoštva knjiga, a znao sam gdje je knjiga Oči sjemena Ratka Vujoševića (izbor iz njegove poezije koji je sačinila pjesnikova sestra Čedomila Vujošević – Đurđić, a objavilo CDNK i i Crnogorski PEN centar 2011), uzimam je u ruke, s dužnom pažnjom, koju pokazujem prema knjigama koje volim.

Uvijek se zapitamo otkuda nešto ili neko u nenadanom času i vremenu, kada na to ili na toga nijesmo mislili, kada se za to nijesmo pripremali. Pitam se i ja – otkuda Ratko Vujošević u ovom danu, nenadano. Jesu li to ona Ratkova Beskonačna dozivanja u kojima se svi povremeno dozivamo, osluškujemo i čujemo?

Stao sam s Jeremijom i Povratkom bogova. Uzeo da čitam Oči sjemena, knjigu sačinjenu od četiri cjline iz četiri knjige: Znak na putovanju, Pastirica, Čini i Bekonačna dozivanja, nastajale između 1966. i 2003, a samo godinu kasnije pjesnik odlazi iz ovog svijeta sa 63 godine, koliko je među nama bio.

”Mrite Crnogorci, bez pomena i cika”, foto: Privatna arhiva

Za zemaljskoga života, čini se, nije napisao ili nije objavio mnogo, ali je stvorio autentično pjesničko djelo u kome diše iskon njegove i naše – Crne Gore. Samo veliki pjesnici su privilegovani i dato im je da osjete te dubinske damare, da ih pretvore u poeziju koja ostaje da treperi među ljudima.

U svjetskoj poeziji, te damare je osjetio njaveći pjesnik Irske V. B. Jejts, a u Crnoj Gori, s Vujoševićem, Jevrem Brković. Uvijek sam imao divljenja za te i takve pjesnike. Da bi bio internacionalan, pjesnik mora biti nacinalan, s dubokim korijenjem u zemlji i tradiciji kojoj pripada. (Pitanje je da li bi Homer bio tako veliki da nije toliko i tako strasno osjetio svoju domovinu – Grčku?!). Svjedok su i Hamsunovi Plodovi zemlje. O Brkoviću je napisana bibioteka knjiga, o Vujoševiću nije pisano koliko treba, koliko zaslužuje.

Čitajući Vujoševićevu poeziju, osjetio sam govor zemlje, dubinsku Crnu Goru, vremena, pokoljenja. Ono davno zatomljeno i okamenjeno. Čuo klijanje sjemena, vidio mnogo očiju onih što su živjeli na ovoj zemlji, kako nas gledaju, glasove kojim nas dozivaju.

Nova groblja i vjekove stare, kako bi rekao Dis. Davno umrle riječi, njihovo novo rađanje. Osjetio kako jezik oživljava, iz kamena, drveta, grobova, jezik iskonske dioklitijske zemlje. Škrt, a beskrajan, samoživ, jezik kojim govore mrtvi, naš, crnogorski jezik, rađan iz pogibija, sa vješala, iz tužbalica, leleka, nadgrobnih govora….

Pjesnik je oživio “davno zatomljeno i okamenjeno”, foto: Privatna arhiva

Brušen patnjom zemaljskom i svjetlošću zvijezda, koji još jedino u poeziji živi. Jezik naš nasušni bez kojeg nas ne bi bilo.

Nije mi namjera da o ovoj poeziji, ili bar ne u ovom trenutku, pravim studioznu analizu, iako Ona to zaslužuje, i više od toga, studije i doktorske disertacije… Cilj mi je da sjetim na Pjesnika Ratka Vujoševića, na njegovu poeziju. OREVUAR MONTENEGRO je neumrla poema neumrloj Crnoj Gori, poema u kojoj sva Crna Gora živi i diše. Pulsira neuništivom snagom i beskrajnom nadom.

Srećan je narod koji ima ovakve pjesnike, pa iako i kada na njih zaboravi. Taj zaborav je privremen. Oni ga dozovu s onoga svijeta ili iz njega samog, u nekom subonosnom času, času velikih presabiranja, kako je mene Vujošević dozvao, kakvog sam ga osjetio.

Uvijek sam volio njegovu poeziju, ovu i ne samo ovu poemu. Lično sam ga srio dva puta u životu, bio je urednik moje mladalačke knjige Molitve mravu. O njemu mi je pričao Zuvdija Hodžić, koji je sa njim bio blizak, koji bi izbliza, sa lica mjesta mogao da piše o njemu i drugim savremenicima. Ko će svjedočiti o pjesnicima, ako to pjesnici ne čine.

R. Vujošević, foto: Privatna arhiva

I najmanje što bi u ovom vremenu trebalo da se uradi, jeste da se upriliči veče posvećenu Vujoševiću i njegovoj poeziji, te da profesori skrenu pažnju svojim studentima na ovog pjesnika i njegovo djelo. Vjerum da će se naći neko ko će ga tumačiti kroz ozbiljnu književnu studiju. Kada za to dođe vrijeme. A mislim da je vrijeme!

Vrijeme je i da se sabere i objavi kompletan Vujoševićevo književno djelo. Ono što je već objavljeno i ono što stoji kao zaostavština. Pjesnički zavjet koji treba ispuniti.

Ratko Vujošević ima značajno mjesto u savremenoj crnogorskoj književnosti i istoriji te književnosti, što naglašava i Rajko Cerović u predgovoru za izbor Oči sjemena:

“Ratko Vujošević je, u opštoj atmosferi intelektualnog sluganstva, uspješno pokušvao da dostojanstvo književnog čina zaštiti od vulagrizacije i dnevne upotrebe, čak i onda kada se bavio politikom kao zanimanjem. Takvo shvatanje poezije, ili moguće pjesničke misije, ovaj pjesnik je demonstrirao u svojim knjigama koje, bolno neopravdano, još uvijek nijesu doživjele pouzdan kritički sud, iako se, da ponovimo, njegovo mjesto u sveukupnom crnogorskom pjesničkom opusu, odavno razaznaje.”

Kultna poema R. Vujoševića, foto: Privatna arhiva

Ovo su samo naznake čitaocu, na putu ka poeziji ovog pjesnika, podsjećanje, odaziv na neočekivani poziv pjesnika – pjesniku u jedno nedjeljno popodne. Znak da ne smijemo da zaboravljamo nezaboravne. Njih zaboraviti, bojim se, možemo sebe zaboraviti. Opasno je suočavati se sa tim zaboravom.

Osjećam potrebu da uz ovaj tekst navedem prvu od pet pjesama besmrtne pjesničke rukoveti OREVUAR MONTENEGRO:

1.

I nebo mrkim vjetrom obavito,

I gore što su svoje otpjevale,

Putuje sunce samo sebe sito,

U meni su se munje pohvatale,

Daleke duše legle pod kopito

Oči, što su se nožu obećale,

I grudi nebu kad ljosnu vješala,

Za mnom su otrovne sobode ostale,

Što zna sem da gine Crna Gora mala,

Glađu su mi riječi zasijale

Glava i šaka k nebu podignuta

Prostorom mračnim još se sijeku boje,

Oko mog srca mač krvnički luta,

Mrtvi i živi teže da se spoje

U velikoj muci nasred moga puta

Crna slobodo, crno junaštvo i časti,

Svaki je grm raka dva vojnika,

Tu se bije bitka do propasti,

Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,

Iz svakog će čela po kamen izrasti.

Nigdje naša tragika, život i naša sudbina, nije tako zasijala kao u ovoj Vujoševićevoj i našoj zlatnoj pjesničkoj rukoveti. Nije mi poznato da je jedan pjesnik u svojoj poeziji, tako duboko osjetio svoju zemlju, kao u ovom slučaju, Ratko Vujošević – Crnu Goru.


Preuzeto: Vijesti online, 31.07.2021.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 − 1 =