Na albanskoj televiziji emisija o crnogorskoj manjini u Albaniji



07.06.2019 u emisiji “MI” RTSH koju vodi novinarka Ardita Mullai, učestvovao je gosp. Marinko Ćulafić, predśednik Zajednice Crnogoraca u Albaniji. U emisiji je učestvovala i generalna sekretarka ZCGA, gosp. Ružica Rašović. Tema emisije je bila Rasprava o crnogorskoj manjini u Albaniji, o Udruženju Crnogoraca, kao i o ostalim problemima koji su od značaja za crnogorsku manjinu. Prenosimo razgovor emisije “MI”. Prevodilac, Blagoje Zlatičanin.


Voditeljka: Poštovani gledaoci RTSH 2. Evo ponovo smo sa Vama ove vruće neđelje juna mjeseca. Konačno je stiglo ljeto, gđe smo svi po plažama i slušamo emisije, kao na primer našu emisiju.

Današnju emisiju posvećujemo crnogorskoj manjini u Albaniji. Prošlogodišnji novi zakon o manjinama spoznao je devet nacionalnih manjina, među njima obuhvatio je i Crnogorce, kao nacionalnu manjinu zakonom priznatu. Crnogorskoj manjini ustavom su zagarantovana prava i zakonima Republike Albanije.

Podaci cenzusa govore da u Albaniji žive 366 osoba albanskih drzavljana crnogorskog identiteta.

Da bi raspravljali o ovoj temi danas smo ugostili u našoj emisiji “Mi” gosp. Marinka Ćulafića, koji je osnivač i Predśednik ZCGA i gospođu Ružicu Rašović, generalnu sekretarku ZCGA.

 Prvo pitanje: Kada je stvorena ZCGA? Vaši ciljevi i program udruženja:

Marinko Ćulafić: Prvo zahvaljujem Vam na televizijskom prostoru koji ste nam posvetili, možda je prvi put, da se ugosti u televizijski studio jedan predstavnik crnogorske manjine. Naše udruženje je formirano prije godinu dana. Bila je to inicijativa grupe albanskih građana crnogorskog porijekla, iz gradova Elbasana Drača i Tirane, preko socijalnih mreža. Odluičili smo da se sastanemo u Tirani, da razgovaramo jedni sa drugima, da se upoznamo, i na kraju odlučili smo da stvorimo udruženju koje će ponosno predstavljati albanske državljane crnogorskog porijekla. Nakon mjesec dana bilo je i pozitivne reakcije iz Podgorice, koja je nakon dva dana poslala Direktora Uprave za Dijasporu Crne Gore gosp. Predraga Mitrovića u crnogorsku ambasadu u Tirani. Oni su odmah priznali naše udruženje, kao crnogorsku manjinu u Albaniji. Nakon mjesec dana i albanske sudske vlasti su zvanično priznali naše udruženje, i danas nakon godinu dana i dalje smo u konsolidaciji naših redova, ali se nadam da smo dvije-tri tačke našeg programa ispunili, jer smo organizovali neke aktivnosti.

Voditeljka: Koji je vaš program?

Marinko Ćulafić: Cilj našeg udruženja je da istražujemo i da ujedinimo sve albanske građane crnogorskog porijekla na teritoriji Albanije. Moj cilj je bio da odmah nakon priznavanja crnogorske manjine od albanskog parlamenta, znači da je sada crnogorska manjina jedna od devet zvaničnih nacionalnih manjina zakonom priznate. Cilj našeg udruženja je bio da počnemo sa istraživanjem i da otkrijemo koliko u realnosti ima Crnogoraca na čitavoj albanskoj teritoriji.

Voditeljka: Gospodine Marinko, možete li nam ukratko ispričati istoriju vaše porodice.

Marinko Ćulafic: Ja sam dijete jednog jugoslovenskog političkog emigranta, došavši poslije Drugog svjetskog rata, precizno početkon 50 godina prošlog vijeka iz Jugoslavije, konkretno iz Crne Gore. Istorija moje porodice mogu reći da je tužna. Moj djed je bio jedan od osnivača i jedan od vođa KP Crne Gore i jedan od organizatora partizanske borbe na područje Andrijevice, Berana, Plava i Gusinja. Tokom rata je bio komandant, u borbi protiv okupatora. U našem bratstvu su poginuli 13 Ćulafica tokom Drugog svjetskog rata, i među njima i moja tetka Polka, koja je ubijena u najranijoj mladosti sa 15 godina. Posle rata moj djed Milovan Ćulafić ili kako su ga drugačije zvali u tim krajevima Tatko Ćulafic, Tatko je počasno zvanje, koje može da se prevede na albanskom kao otac, postavljen je kao prvi sekretar okruga Andrijevice. 1948 godine su se pogoršali i prekinuti su odnosi između Jugoslavije i Sovjetskog saveza, takođe i sa Albanijom. Među Titovim protivnicima bio je i moj djed, koji je mogu reći bio staljinist i tako je završio u strašnom zatvoru na Golom Otoku u Dalmaciji u Hrvatskoj. Danas je Goli Otok pretvoren u Muzej. Posle odlaska u zatvor, moga djeda moja baba umire od mučenja, i ostaje moj otac i njegov mlađi brat. Sa izlaskom moga djeda iz zatvora, on uzme djecu i preko brda prelazi u susjednu Albaniju. U Tirani se sastao sa Enverom Hodzom, i kao mjesto boravka je izabrao Elbasan, jer tu je bila najbolja škola u Albaniji, koja se zvala “Normalna skola u Elbasanu”. To je istorija moje porodice. Moj otac i stričevi su stasali, završili albanske fakultete i svi su se oženili sa Albankama.

Voditeljka: Interesantno. Gospođo Ružica mozete li nam vi nešto reći o vašoj porodici, kada ste se nastanili u Albaniji.

Ružica Rašović: Da. Hvala. I moj otac je bio politički emigrant. Kao što je rekao i Marinko u tim turbulentnim vremenima i sukobima između dvije KP Jogoslavije i one Ruske Sovjetskog Saveza. U tom sukobu Tito je isključen iz Informbiroa, i u tim teškim vremenima, mnoge porodice koje su bili pro komunisti i koji su aktivno učestvovali u NOB našli su se na udar Titovih vlasti. Među njima je bila i moja porodica. Konkretno jedan moj stric je narodni heroj u CG. Moj otac je bio u podgoričkoj gimnaziji, i u tim studentskim protestima protiv Tita. Otac je završio u zatvoru, optužen protiv Tita. Otac nam je malo govorio o danima provedenim u zatvoru, nerado je pričao o tim teškim i mučnim danima i on je pobjegao iz zatvora. U selo moga oca, pored Crnogoraca živeli su i Albanci, i zove se Krajina Kuči. Prilikom prelaska granice mom ocu su pomogli Albanci iz Kuča. On je prešao granicu sa svojim drugom iz sela zvao se Milo Glavatović. On je umro. Posle dolaska u Albaniju, moj otac ja nastavio studije ne ruskom jeziku. U to vrijeme moj otac je imao 18 godina.

Marinko Ćulafic: I moj otac i stric su bili profesori ruskog jezika.

Ružica Rašović: Moj otac pošto je dolazio sa sela, njegova želja je bila da studira agronomiju. Albanske vlasti su im izašle u sustret i on je bio na fakultetu za agronomiju. Ali je bio prinuđen da se vrati jer nije znao albanski jezik. Onda je studirao i završio fakultet za ruski jezik. Posle završetka fakulteta, moj otac je imenovan u Valoni. Tu se oženio sa mojom majkom. Moja majka je od porodice Meksi iz Labove iz Đirokastre, i moja majka je završila studije jezika i književnosti. Znači oboje su završili studije za jezik i knjizevnost. Življeli smo pet godina u Valoni, ali 60 godina posle raskida odnosa sa Sovjetskim Savezom, mi smo se preselili u Fier, jer moj otac nije imao albansko državljanstvo. Tu je naš čitavi zivot, koji smo proveli u veoma dobro intelektualnom okruzenju. Bili smo ja i brat, ja sam studirala stomotologiju, a moj brat je studirao zotehniku.

Voditeljka: Kakvih uspomena imate od djeda, u vreme dok je bio ziv.

Ružica Rašović: Mislite na mog djeda sa očeve strane.

Voditeljka: Da.

Ružica Rašović: Nijesmo imali nikakav kontakt. Jedini kontakt je bio 1970 godine kada nam je u poseti dosla tetka, očeva sestra.

Voditeljka: Je li to bilo prvo viđenje sa svojima?

Ružica Rašović: Ja nisam bila na granici. Otišao je moj otac i sa crnogorske granice su bili svi iz bratstva. Ali vremena su bili takva da je bilo zabranjena svaka komunikacija i gestikulacija između njih. To je bio veoma težak trenutak. Ipak tek posle 1990 mi smo pošli za Crnu Goru i oni su došli.

Voditeljka: .’90 godina su se otvorile granice i vi ste imali pravo da posjetite Jugoslaviju.

Ružica Rašović: Ja sam među prvima bila u posjetu u Crnoj Gori, jer sam uzela vizu u jugoslovenskoj ambasadi. I to je bila istorija naše porodice.

Voditeljka: Tužna sudbina vaše porodice u vrijeme komunizma.

Ružica Rašović: Istina je, ali mi smo se osjećali veoma dobro, zahvaljujući ambijentu gdje smo živeli i poslu kao učitelji. Dobro smo prošli. Pravo da vam kažem crnogorskog identiteta nikad se nijesmo odrekli, ili kada bi nam se obratili kao Vi ste Crnogorci, meni nikad nije bilo žao što su me tako nazivali. Pravo da vam kažem ja sam se osjećala i kao Albanka, jer tu sam rođena i odrasla. Čitav život proveden u Albaniji, i nijesam imala želju da se nastanim u Crnoj Gori, iako su se otvorile granice. Mogla sam i da se zaposlim u Crnoj Gori, ali ipak sam odlučila da tu radim i živim. Sada sam u penziji.

Voditeljka: Koje su vase aktivnosti koje ste vi organizovali do danas u cilju promovisanja, istorije kulture, folklora kao nacionalna manjina u Albaniji.

Marinko Ćulafić: Naše udruženje ima svoj program rada, u našen 2- godišnjem radu koji pored istraživanja i otkrivanje broja Crnogoraca u Albaniji, ima  i promovisanje crnogorskog identiteta. Takođe, cilj je i promovisanje najboljih crnogorskih vrijednosti. Isto tako i promovisanje albanskih vrijednosti. U programu imamo i neke aktivnosti. Pravo da vam kažem na početak sam bio skeptičan da li sam u stanju da realizujem ove aktivnosti, jer vazda kada hoćeš da nesto organizuješ, sigurno ocekuješ i neku podršku, kako moralnu, koju smo imali sa obje strane granice, tako i finansijku. I pored toga, do danas još nemamo nikakvu finansijsku podršku od nijedne institucije, kako sa crnogorske tako i sa albanske strane. Ipak u saradnji sa mojim  prijateljima, koji vole Crnu Goru, ne mogu a da ne pomenem ideatore i glavnu podršku našim projektima od dva predstavnika Matice crnogorske za Albaniju Blagoja Zlatičanina iz Vrake, i predstavnika Matice Crnogorske za Sjevernu Makedoniju gosp. Miroljuba Orlandića. Moram da naglasim da bez ova dva prijatelja, naše udruženje ne bi bilo u mogućnosti da organizuje ove aktivnosti.

I pored toga mogu da kažem da smo ostvarili jednu veoma važnu aktivnost i ako mi dozvolite da objasnim, jer za Crnu Goru ovaj dogadjđaj ima posebno mjesto u istoriji. Riječ je o tragediji broda Brindisi u Medovi ili kako se zove drugačije Crnogorski Titanik. 6. januara 1916. godine Brod Brindisi sa crnogorskim dobrovoljcima koji su došli iz Amerike i uputili  prema Crnoj Gori, prilikom ulaska u luku Medova, naišao je na minu, i tom prilikom poginulo je preko 390 civila. Ovaj događaj je bio nepoznat za albansku javnost, i naš cilj je bio i da albanska javnost bude upoznata sa ovim tragičnim događajem koji se desio na teritoriji Albanije. Ova tragedija se u Crnoj Gori svake godine obilježava, ima i spomenik u centru Cetinja posvećen ovim stradalim dobrovoljcima. U Albaniji je prvi put da se organizuje jedna takva aktivnost. Uspjeli smo da je realizujemo, jer išli su nam na ruku i vremenski uslove. Jedan naš prijatelj iz Lješa stavio nam je na raspolaganje svoj privatni brod, kako bi pošli na mjesto tragedije broda Brindisi, oko 3 km od obale, i priložilli smo cvjeće tačno iznad potonolug broda. Ovo je bila prva naša aktivnost koja je bila i medijski pokrivena od strane RTCG. Nažolst albanske medije nijesmo upoznali sa našom aktivnošću, naredne godine ćemo pozvat albanske kao i vaše medije da ispratite ovaj događaj. Cilj je da se svake godine ova tragedija obilježava u čast stradalim crnogorskim dobrovoljcima, kao i njihovim porodicama.

Takođe smo u međuvremenu imali razne sastanke. Bio sam gost okruglog stola o kulturnim raznolikostima na području Albanije, u nacionalnom Muzeju u Tirani, od strane direktorata za folklor gdje smo diskutovali o resursima i kulturnim raznolikostima koje imaju nacionalne manjine u Albaniji, koje su za sada nepoznate i koje ih tek otkrivamo u međuvremenu.

Drugi veoma važan događaj u našem programu je aktivnost koju smo realizovali 3. i 4. Juna koji korespondira sa slavom Svetog Vladimira. Sveti Vladimir se slavi i u Crnoj Gori i u Albaniji. Kao informaciju za neupućene gledaoce da u blizini Elbasana na svega 10 minuta postoji Manastir posvećen svetom Vladimiru. Princ Drača Karl Topia je restaurirao Manastir svetog Jovana i u njega je priložio i mošti svetog Vladimira i od 1382 godine ovaj Manastir nosi ime Manastir svetog Jovana Vladimira. Ono što je važno 3. i 4. juna u tom manastiru okupljaju se ljudi sa svih strana Balkana i ono što je najvažnije dolaze ljudi svih vjeroispovijesti i slavi se dan Svetog Vladimira. Mogu da Vam kažem da većina ljudi koji dolaze nijesu pravoslavne vjeroispovijesti, već drugih vjeroispovijesti. U prigodnoj riječi koju sam održao naglasio sam da je ovo pozitivan primjer spajanja ljudi sa Balkana bez razlike u naciji, vjeri, jeziku itd.

Dan ranije na izložbi koja je otvorena u Nacionalnom Muzeju u Tirani; “Kult Svetog Vladimira Dukljanskog na prostoru Balkana od 17-20 vijeka” prikazali smo oko 60 ikona Svetog Vladimira, koja su prikupljena sa svih teritorija Balkana, od Hrvatske pa do Svete Gore. Izložba je bila otvorena 3 dana i bila je medijski popraćena o od strane vaše televizije.

Voditeljka: Pa i cilj naše emisije je promovisanje manjina.

Marinko Ćulafić: O ovoj manifestaciji imali smo podršku i od strane zvanične vlasti Elbasana, kao i od strane medija grada Elbasana.

Voditeljka: Ovo je mnogo važno, jer podrška aktivnosti od strane medija, je da prenesu dobru informaciju publici, koja želi da se upoznaje sa istorijom vaše nacionalne manjine u Albaniji.

Voditeljka: Moje sledeće pitanje je: Koliko su integrisani članovi vašeg udruženja u albansko društvo, njihov doprinos?

Ružica Rašović: Uglavnom sva djeca političkih emigranata iz Crne Gore u Albaniji su završili fakultete u Albaniju. Znači oni su integrisani kako ranije tako i sada u albansko društvo. Oni su raznih profila. Navešću neke primjere. Romina Radonshiq-Radončić, pedagog iz Drača je veoma istaktaknuta aktivistkinja u društvu, Milka Jojić sa bratom Viktorom Jojićem itd koji su uspješno integrisani u društvo, i daju svoj doprinos albanskom društvu.

Marinko Ćulafić: Htio sam da se posvetim vašem pitanju. Nekad je bilo poznato kao udruženje Srbo-Crnogoraca u Albaniji.

Postoji komitet sa pet nacionalnih manjina. Sada je odobren komitet sa devet nacionalnih manjina, U ranijem sazivu od pet nacionalnih manjina srbsko crnogorska zajednica je imala svog predstavnika, i to iz razloga pošto su Srbija i Crna Gora bile u zajedničkoj državi. Kako je Crna Gora povratila nezavisnost, naša crnogorska zajednica se našla u grču jer taj komitet nije imao autentičnog predstavnika Crnogoraca, a sličan problem je imala i Ambasada Crne Gore u Tirani. Ovaj problem se riješio sa novim zakonom u kom se Zajednica Crnogoraca u Albaniji tretira kao posebna nacionalna manjina. Ipak iako se Crnogorska manjina priznala prije godinu ipo dana realno naša zajednica je oduvijek postojala u Albaniji. 

Mogu da naglasim dokumente iz 1921 godine, kada se Albanija učlanila u Ujedinjene nacije morala je da prizna i nacionalne manjine u Albaniji. Albanija u to vrijeme je priznala samo dvije nacionalne manjine – grčku i crnogorsku nacionalnu manjinu. Znači mi smo faktički vazda postojali ali iz istorijskih razloga, stvaranje Jugoslavije, onda Srbija i Crna Gora je učinjela da je naša naciolna manjina bila u zajednici sa srpskom nacionalnom manjinom u Albaniji.

Mi Crnogorci smo bili u sjenci i sa odobrenjem novog zakona, stvorili smo ZCGA da bi pokazali albanskoj javnosti da mi postojimo, i da iako smo malobrojni, da smo mnogo aktivni u albanskom društvu, i u našoj borbi za ostvarenja prava manjina.

Voditeljka: Kakvu podršku imate konkretno od strane institucija u Crnoj Gori?

Marinko Ćulafić: Konkretno do sada imamo moralnu podršku od strane Uprave za Dijasporu CG. Sa našim projektima očekujemo da imamo i financijsku podršku, jer da budemo realni, ako nemamo financijsku podršku, onda i naše aktivnosti biće mnogo teško realizovati. Ali najsnažniju podršku imamo od strane Matice crnogorske, koja je po meni kao državna institucija temelj crnogorske kulture, istorije, tradicije, koja je ujedno bila i jedna od inicijatora referenduma za nezavisnost Crne Gore. Matica crnogorska kroz dva svoja predstavnika za Albaniju i Sjevernu Makedoniju koje smo spomenuo malo prije, zaista su korisni za našu zajednicu.

Voditeljka: Po poslednjem zvaničnom popisu u Albaniji živi 366 Crnogoraca. Koliko je realan taj broj Crnogoraca u Albaniji, samo iznjašnjavanjem albanskih građana crnogorskog identiteta?

Marinko Ćulafić: Ovaj broj apsulutno nije tačan. Kada je urađen cenzus 2011 godine, ja sam živio u Atini u Grčkoj dugi niz godina, i veoma pažljivo sam pročitao taj zakon. Nisam stručnjak iz te oblasti, ali sam shvatio da ima mnogo neregularnosti. Mogu da vam kažem samo jednu pojedinost, prilikom iznjašnjavanja na tom popisu od 2.8 miliona stanovnika koji su živjeli u Albaniji 2011 godine, 320,000 albanskih građana su odbili da se izjasne o nacionalnoj pripadnosti. Čak je bio i veleki broj nevažecih izjašnjavanja. Ovo je meni dokaz koliko je bio neregularan ovaj popis stanovništva. Ipak mogu da kažem da ova zvanična brojka od 366 zvaničnih Crnogoraca ne znači da će naši napori biti uzaludni. Ja mogu samo da kažem da naše Udruženje, za samo godinu dana imamo 120 članova, svi su Crnogorci, i to u tri grada gdje imamo i svoje odbore u Elbasanu, Draču i Tirani. Sada pokušavamo da uskoro otvorimo i odbor u Skadru. Ovo znači da ako počnemo sa radom i u Skadru, a poznato je da u Skadru živi ogroman broj Crnogoraca, onda će te shvatiti da ta brojka je daleko veća od 366. Takođe, mogu da kažem da lično poznajem isto toliko naših Crnogoraca, ali nijesam uspio da ih kontaktiram, ali je prisutna njihova indiferntnost i nihov skepticizam da se učlane u naše Udruženje. Moram da naglasim da pored našeg Udruženja postoje jos dva sestrinska Crnogorska udruženja u Skadru, Alba Montenegro i Duklja. Ova Udruženja smatraju da u Skadru živi do 30,000 Crnogoraca. Ipak, ja nisam siguran u te brojke, jer nisam osoba naduvenih brojki, ali da uporedimo broj od 366 sa 30,000, je nezamisliva. Zato najrealnije je da je negdje u sredini. To je cilj našeg programa.

Uradili smo projekat koji je veoma značajan za nas, koji je poslat u Direktorat za dijasporu Crne Gore, tražimo njihovu podršku. Ideja ovog projekta je upravo otkrinjavanje pravog broja Crnogoraca koji žive na teritoriji Albanije. Svjesni smo da taj projekat ne može da se realizuje u toku godinu dana, ni za dvije godine, ali mi smo uporni u radu. Ovo je dugoročan projekat. Možda kada se vidimo nakon pet godina, moćićemo da vam kažemo realan broj albanskih građana crnogorskog porijekla koji žive u Albaniji.

Voditeljka: Mnogo interesantno, možete li nam reći u koja sela Skadarskog okruga su naseljeni najviše albanski građani crnogorskog porijekla?

Marinko Ćulafić: Poznato je područje Vrake, ali treba da naglasimo da migracije su mnogo promijenili demografski  broj, isto tako i u gradu Skadru Tirani itd. Zato i naglašam da ovaj naš projekat, je težak, jer treba da mnogo radimo, zato smo trazili i podršku, isto tako i finansijsku od Uprave za Dijasporu Crne Gore.

Kao članu i predsjedniku ZCGA, nije mi cilj da naduvavam broj Crnogoraca koji žive u Albaniji. Mi smo možda i najmanja nacionalna manjina u Albaniji, ali moj cilj je, da oni što jesu, da se otkriju, da se upoznamo da sarađujemo, i naravno i u saradnji sa dva druga crnogorska udruzenja iz Skadra. Ja sam otvoren za saradnju sa njima. Oni su dali svoj doprinos, posebno Alba-Montenegro, koja je stvorena u teškim trenucima za Crnu Goru. Ponavljam ja sam otvoren za saradnju, i mislim da pregovori idu u dobrom pravcu. Ta brojka od 366 Crnogoraca, za mene je neprihvatljiva, jer nije istinita.

Voditeljka: Gospođo Ružice, nezavisno od istorijskih odnosa između Crne Gore i Albanije, kao i na čitavom Balkanu, i u drugim regijama svijeta, odnosi između naroda i gradova, uvijek su bili otvoreniji i u saradnji jedni sa drugima. Moje pitanje  je: koja je saradnja i razmnjena bila između Crnogoraca i Albanaca? U kojim poljima, u kom pravcu su naišli na razumevanje ova dva naroda?

Ružica Rašović: Narodi Crne Gore i Albanije, mislim da dobro sarađuju, zahvaljujući i albanskoj manjini u Crnoj Gori, koja je u zavidnom broju. Trgovinska razmnjena je na visokom nivou. Ima i kulturne saradnje, I u turizmu. Mnogi albanci su kao poželjnu destinaciju izabrali Crnu Goru za turizam, posebno Budva.

Voditeljka: I ja sam bila u Budvi, onda kasnije i Ulcinj nas je približio, jer uglavnom tu žive Albanci.

Ružica Rašović: I komunikacija je mnogo bitna, jer recimo moj otac nije govorio crnogorski, jer su bila takva vremena, jer nijesi smio ga govoriš.

Marinko Ćulafić: Mogli smo da pričamo samo kući,  ali i to oprezno i sa strahom, dokle na ulici nijesu mogli da pričaju.

Ružica Rašović: Moj otac je bio politički emigrant, i bio je oprezan jer oni su došli u Albaniju jer su pratili svoje komunističke ideale.

Marinko Ćulafić: Recimo ono sto je tačno, da je postojao strah, da ne govore, da ne pogriješe, jer bi mogli završiti u zatvoru. Mogu da vam dam jedan primjer. U pitanju je politički emigrant iz Crne Gore u Elbasanu. Lično sam  poznavao Rajka (Simonović), pisao sam o njemu. On je bio veoma uspješan revizor u Elbasanu i mogu reći najbolji, i sa dobrom porodicom. Samo što je rekao nešto u vezi svoga posla o kvalitetu pšenice i kukuruza, strpaše ga u zatvor i uništise ga. Porodica se rastavila od njega i preselila u Tiranu. Kada je izašao iz zatvora, samo je pod vedrim nebom spavao. To je bila ta nesreća toga režima, za to razumijem i Ružicu, i zato naši roditelji su bili mnogo rezervisani i pažljivi, iako su imali i svoja ubjeđenja. Moj otac a takođe i moj djed su vazda isticali, da su tu naišli na prijatan i topli odnos od strane Albanaca. Moj otac, vazda mi je pričao da su nam Albanci spasili živote, ali mogu da kažem i drugu stranu, da ako je neko nešto rekao, što nije bilo po volji vlasti, završavao je u zatvoru. To je prava istina.

Voditeljka: Taj režim i taj odnos je bio i prema nama svim Albancima kao i na čitavom Balkanu.

Ružica Rašović: Ovo je bio i razlog što mnogi nijesu pričali crnogorski u porodici i nijesu prenijeli jezik svojoj djeci.

Voditeljka: Znači čuvali su svoj jezik unutar samog sebe.

Ružica Rašović: Ko je imao kontakt, recimo kao moj brat, koji sada živi u Podgorici, on su se integrisali i sa jezikom i sa svima. Mi koji smo ostali tu….

Voditeljka: Vi ste imali želju, posebno mogu da kažem u vezi vaše muzike, i mogu reći da je to približno ista kultura.

Marinko Ćulafić: Kao pojedinost mogu da kažem. Prije dva dana svratio sam u jedan auto servis. Čujem muziku Lepe Brene, i ja ga pitam kako to da ti slušaš ovu muziku. On mi odgovara, da je još kao dijete slusao jugoslovensku muziku. Ovo je česta pojava u Elbasanu i sećam se da je mislim bilo od 6 ipo do sedam emisija “Pozdravi i cestitke”. Kada sam mu rekao da je prije nekog vremena umro jedan od najvećih narodnih pjevača Šaban Šaulić, mnogo mu je bilo žao i kaže da je bio posebno zaljubljen u njega kao pjevača. Ovo je po mom ličnom mišlenju, za nas koji smo tu odrasli, dokaz koliko su Albanci otvoreni i gostoljubljivi prema stranoj muzici. Ja često ističem, da su Albanci veoma otvoreni, jer muzici se ne sudi. Ovaj slučaj se ne dešava u drugim državama Balkana. Da kazemo ono što je istina, albanska muzika u drugim zemljama Balkana se sluša otvoreno, za mene koji sam živeo u inostranstvo je nesvatljivo.

Albanci i pored teškog režimskog perioda koji su prošli, i siromaštva u osnovi su gostoljubiv narod prema strancu. Moj otac mi je često pričao da su njega na svadbena veselja često stavljali na čelno mjesta, kao stranca. To je nešto što ne može da se porekne. Mi smo odrasli sa albanskim majkama.

Osnivanje našeg Udruženja, bez obzira na mali broj, će poslužiti daljoj i boljoj saradnji između dvije naše zemlje, odnosima koji su u ovom trenutku izvanredni. Naši odnosi su primjer na Balkanu, đe se putuje samo sa ličnom kartom. Naš cilj je i da mi kao ZCGA damo skroman doprinos na tom putu i budemo most saradnje između dva naroda.

Voditeljka: Vi ste na pravom putu, iako je prošla samo godina dana od stvaranja vaseg udruženja. Veoma često u evropskoj istoriji nalaze se događaji, ili sukobi koji su počinjali na Balkanu, i Balkan ne rijetko se zloupotrebljavao kao razdorna jabuka između velikih sila. Odnose crnogorske nacionalne manjine sa albancima na teritorijama na kojima su oni nastanjivani kako je bila, ili da li su naišli na gostoljubiv doček od strane Albanaca, iako vi ste to naglasili malo prije, da je Albanija bila otvorena prema strancima. Koja je bila i koja je danas oblast interesovanja Crnogorske manjine u Albaniji? Koja je tradicija koju je Cg manjina naslijedila ili donijela sa sobom tokom davnih migracija, pa sve do danas?

Marinko Ćulafić: U pravu ste kada ste rekli da je Balkan vazda bio jabuka razdora ili kako se češće kaže “Bure Baruta”! Možemo da uzmemo za primjer, razlog početka Prvog svjetskog rata je bio atentat na princa Ferdinanda i Sofije 1914 u junu u Sarajevo u Bosni. Mogu da vam kažem pošto sam studirao istoriju, princ Ferdinand je bio jedan od prvih inicijatora za stvaranje Ujedinjene Evrope, nalik one u Sjedinjenim američkim državama. Ne samo što nije uspio nego je i završio tragično, ubivši ga jedan pripadnik srpskog naroda iz Bosne, koji su tražili, da se Bosna prisajedini Srpskoj Kraljevini. Ovo je i bio razlog početka Prvog svjetskog rata. Kao što znamo, rat je bio užasavajuć sa 16 miliona žrtava, isto tako je i donio novi svjetski poredak snaga u Evropi. Nemojmo da zaboravimo da nakon 20 godina,  jedna Njemačka, koja je bila uništena i zgažena u Prvom svjetskom ratu, Hitler da bi se osvetio za Prvi svjetski rat, počeo je Drugi svjetski rat, kako bi promijenio odnos snaga i da Njemačku ponovo napravi supersilom. Taj rat je počeo u Poljskoj. Kažem vam ove istorijske činjenice iz razloga šta može da se desi, ako se ponovi neki slični teroristicki akt. Drugi svjetski rat je bio mnogo užasniji od prethodnog.

U diplomatskim krugovima u svijetu i na zapadu, često se kaže da se “balkanizuje problem” i vi shvatate, da se to tiče vrućih zemaja, u africkim državama, u azijskim, državama koje su podijelene i u ratu, i u svemu uzima se kao primjer Balkan.

Hoću da kažem da su se oni više integrisali u albansko društvo, postali njen dio, i niko nije preuzeo na sebe tu ulogu. Postoji dovoljno resursa, razni sakriveni folklorni izvori, od muzike tradicije književnosti itd. Ali to je naš zadatak za budućnost, da kroz razne aktivnosti, da otkrijemo i da ih promovišemo. To je dodatna vrijednost ne samo za nas Crnogorce iz Albanije, nego je i dodatna vrijednost i za albansko društvo. Ipak moram da priznam da smo mi još uvijek u početnoj fazi naših aktivnosti.

Voditeljka: Želim vam sreću u vašoj misiji, koju ste preuzeli. Polazeći od malog broja Crnogoraca u Albaniji barem po cenzusu, nesporna je činjenica i da briga i posvećenost crnogorskoj manjini u Albaniji, od Albanije je minorna. Čak veoma malo je poznata činjenica postojanja crnogorske manjine u Albaniji, koja je sada i zakonski priznata u Albaniji. Kao što rekosmo, koliko je teško bilo i jeste očuvanje i promovisanje crnogorskog jezika, unutar i izvan vaše zajednice. Očuvanje i razvoj i promovisanje crnogorskih tradicionalnih i kulturnih  vrijednosti od strane ZCGA.

Marinko Ćulafić: Kao što sam naveo crnogorska manjina je priznata prije nešto više od godinu dana “Postoje razni problemi, ali naš cilj da kroz razne projekte koje ćemo organizovati da ostvarimo naš cilj, počevši od kursa učenja crnogorskog jezika za našu djecu. U današnje vrijeme ovo može da se ostvari pomoću tehnologije interneta. Poslali smo zahtjev Upravi za dijasporu Crne Gore.

Što se tiče promovisanja crnogorske kulture, organizovaćemo razmjenu ansambala. Ja sam u stalnom kontaktu, sa kulturnim institucijama u Tirani, takođe sam u kontaktu sa Ministarstvom kulture. Dogovorili smo se da organizujemo razne aktivnosti. Ipak kao što sam često do sada naveo mi smo na početku, poteškoće su velike, postoji skepticizam od raznih ljudi i institucija  u Crnoj Gori, takođe i u Albaniji. Poteškoće postoje, ali sa radom, voljom i upornošću sve će se postići. Naše namjere su veoma pozitivne i ponovo naglašam da je ovo dodatna vrijednost kako za crnogorsko, tako i za albansko društvo, jer  doprinosi jačanju veza između dva naroda. Jer razvijanje aktivnosti, znači  promovisaćemo istaknute ličnosti, koji su ostavili dubok trag u istoriji, u  književnosti, sportu, kulturi. Istraživaćemo i onda ćemo promovisati ove ličnosti. Počeli smo sa Svetim Vladimirom od Duklje, koji je postao svetac i most saradnje izmedju dva naroda i imaćemo drugih iznenadjenja prilikom organizovanja  tekućih naših aktivnosti.

Voditelj: Gospodjo Ružica da li imate što da dodate u vezi ovog pitanja.

Ružica Rašović: Istina je ono sto je rekao Marinko. Ovo su počeci naših aktivnosti i verovatno imaćemo sa obje strane malih prepreka. Ali glavni cilj našeg udruženja je promovisanje kulture i pronalazak Crnogoraca koji žive u Albaniji. Cilj je i razmjena kulturnih aktivnosti i da budemo most saradnje između dva naroda. Ja sam ubijedjena, da će sve biti u najboljem redu, imajući u vidu i Marinkovovu posvećenost i da će se realizovati svi objektivi koje je sebi postavila za cilj ZCGA.

Voditelj: Poslije zvaničnog priznavanja crnogorske manjine u Albaniji, u kojoj mjeri su državne politike dvije zemlje osjetljive da podrže Zajednicu Crnogoraca u Albaniji. Da li su ispunjene primarne stvari kao naprimjer obrazovanje vaše manjine na maternjem jeziku i mogućnost informisanja na maternjem jeziku.

Marinko Ćulafić: Hoću da kažem da postoji zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina, informisan sam o tome, mislim da je veoma dobar, i on je razradjen u duhu evropskih vrijednosti. Znači ovaj je zakon evropski standard. Ali kao što sam često do sada naveo, mi smo na samom početku. Očekuje se da se formira novi komitet nacionalnih manjina sa devet priznatih nacionalnih manjina. Ovaj komitet još nije formiran i mi ćemo imati svog predstavnika u tom radnom tijelu. I nadamo se, da ćemo imati produktivnu saranju sa  tim komitetotom, jer je to nasša veza sa albanskom vladom. Nadamo se, da ćemo ubuduće imati plodnu saradnju, kako bi realizovali tačke i ciljeve našeg programa, i na kraju, da se crnogorska manjina izjednači sa svim drugim manjinama u Albaniji, iako vi uporno ponavljate da smo veoma mali u broju, iako nije tako, ali smo sa velikim srcem. Nemojmo da zaboramo da ZCGA ima tri odbora u Tirani, Draču i Elbasanu i sada ćemo formirati i četvrti odbor u Skadru. Ono što je po nama potrebno je otvaranje crnogorskog kulturnog centra. Mislim u Elbasanu. To pitanje sam proslijedio i Upravi za dijaspru Crne Gore. Postoji i fond za podržavanje nacionalnih manjina. Očekujemo da počne sa radom komitet i ta institucija na osnovu naših projekata i predloga I očekujemo i da realizujemo naše tačke i ciljeve programa, izmedju ostalog i otvaranje crnogorskog kulturnog centra. Mi ćemo se maksimalno potruditi da se konsolidujemo, ali najvanije u svemu tome je naše upoznavanje, povezivanje naše djece izmedju sebe. Ja mogu da vam kažem da kada smo odlučili preko društvenih mreza da formiramo crnogorsku zajednicu, ja sam uzeo za primjer naše roditelje. Oni su se veoma dobro poznavali. U Elbasanu su bile porodice Ćulafić, Šoškić, Džudović, Simonović i mi smo imali takvu bliskost, slobodno je mogu nazvati kao rođačku. Znači da smo gledali svog zemljaka kao Jugoslovena, kao Crnogorca i imali tijesnu bliskost bez obzira na našu realnu vezu. Znači veoma je važno da se mi organizujemo da stvorimo jednu zdravu organizaciju, bez egoizma i interesa i hoću da pomenem i skepticizam nekih institucija kada smo stvorili ZCGA. Jer stvaranje jednog Udruženja po njima ima prije svega ekonomski karakter i  da imamo dobiti. Ja sam posebno naglasio u Crnogorskoj ambasadi u Tirani da mi koji smo formirali ovo udruženje i ljudi oko nas, smo ljudi koji smo postigli nešto u životu. Mogu da kažem i uspješni. Nije nam cilj da zaradimo. Naš cilj da se organizujemo, ali i da imao jednu zvaničnu podršku matične države, kako bi realizovali ciljeve našeg programa.

Voditelj: Gospođo Ružice, da li ima aktivnosti ZCGA kako bi bile promovisane crnogorske vrijednosti u Albaniji.

Ružica Rašović: Ove aktivnosti je spomeneo Marinko, Prva je bila: Obilježavanje Medovske tragedije i drugi je bio ovih dana, izložba svetog Vladimira Dukljanskog. Sledeće aktivnosti su u toku i imamo i poteškoće jer nam je potrebna finansijska podrška, iako ove aktivnosti do sada smo organizovali bez ikakve finansijske podrške od nijedne institucije ili pojedinca.

Voditelj: Cilj Radio televizije Albanije je da promoviše i  da vam stvara prostor da promovišete vaše vrijednosti i da budete most saradnje izmedju dva naroda. Upravo manjine su  most saradnje izmedju dvije države.

Marinko Ćulafić: Zadovoljstvo mi je što ste nas ugostili i očekujemo vasu podršku i promovisanje naših aktivnosti tokom naših tekućih aktivnosti. Hvala.