Na putu za Konjsko


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog


            Dana 09. 08. 2021. godine (poneđeljak) odlučili smo se da obiđemo rezervat šumskih sastojina bukve Konjsko površine oko – 400 ha. Krenuli smo našim malenim vozilom ka katunu Lubenice (s koleginicom iz uprave NPCG Hajdanom Ilić-Božović koja je u sklopu projekta NATURA istraživala monitoring prisustva medvjeda i vuka na području NP ,,Lovćen”) pored kojeg vodi put ka zaseoku Poljana, a odatle ka Konjskom. Ostavljamo naše vozilo i krećemo pješice ka Konjskom. Dok lagano pješačimo, prolazimo pored brojnih dolova, koji su uz sami put. Stižemo na lokalitet Babina kruška koji je pola očinićki katun, a druga polovina uganjski koji su u prošlosti naseljavali: Paovići, Bartićevići, Glendže, Rudovići i Zuberi i nalazi se u dubokoj zoni NP ,,Lovćen.” Na ovom katunu se primjećuju obnovljene i lijepo sačuvane kuće sa okućnicama pored kojih se pružaju brojni dolovi, a ima i dio starih kućišta. Katun Babina kruška predstavljao je u prošlosti mjesto na kome se uzgajala i čuvala stoka (najčešće sitna) tokom ljetnih mjeseci. Sami put na Veliko Konjsko je udaljen 12. km od katuna Lubenice i za pješaćenje je prilično zahtjevan. Zastajemo da predahnemo u hladovini visoke izdanačke šume bukve đe popijemo vode i nakon kraće pauze nastavljamo. Stižemo do Siljevičkog ždrijela đe se lijevi krak razdvaja za Grabov Do, a put naprijed nastavlja ka Velikom Konjskom. Pred nama se pruža prelijepi panoramski pogled na Siljevičke dolove koji pripadaju brastvu Batrićevića. Po samim dolovima se vide brojne populacije ljekovite biljke ivanjsko cvijeće (lat. Galium verum).

Siljevičko ždrijelo
Kolski put prema Siljevičkim dolovima i
Malom i Velikom Konjskom

                                       GRABOVI DO KAPA I ZUBERA

            Krenusmo prema Grabovom Dolu koji je bio katun Zubera i Kapa. S desne strane ispod samog puta impozantni Siljevički ubao, nažalost, urušen, djelimično zapušten, bez vode, sa stepenicama od kamena, s dva kraja prelijep spomenik graditeljstva i neimarstava daleke prošlosti. Tokom našeg daljeg puta nailazimo na još dva prelijepa otvorena ubla zapuštena, izložena propadanju i zubu vremena. Samo je jedan ubao Zubera obnovljen i iznutra omalterisan, ali on do vode nema pristup stepenicama od klesanog kamena pa je prilično i pored vode nepristupačan. Poznato je da su ovi ublovi bili glavni vodopoji u suvim kraškim predjelima na katunima. Ublovi su rađeni u osjenčenim stranama i najčešće dobar dio njih je imao ,,žicu”, to jest, priliv svježe vode.  U nekoj budućnosti kada bude više razumijevanja, elana i želje, ali i profesionalizma ove ublove bi trebalo katastarski popisati, očistiti i obnoviti. Oni bi mogli uz projekat Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore sa Cetinja i uz podršku uprave NP ,,Lovćen” ali i drugih relevantnih institucija da budu iskorišćeni kako u turističke svrhe tako i u svrhu ponovnog nastanjena biljnog i životinjskog svijeta karakterističnog za ublove. Takođe, tokom ljetnjih mjeseci kada većina vodoizvorišta presuši, ovi ublovi bili bi odlična mjesta na kojima bi mnoge divlje životinje dolazile na vodopoj i uz adekvatne fotoklopke mogao bi se pratiti monitoring nad sisarima.

Ubao Kapa na Grabov do
Voda Zubera u Šorov do

Nastavljamo naš put i sa naše desne strane kao u pričama iz bajke srijeće nas kuća Dušana Filipova Zubera. Ispred kuće omanji do sa brojnim primjerima paprati (lat. Polypodiophyta). Nastavljamo dalje put ka Grabovom Dolu. S lijeve strane srijeće nas impozantna kuća, nažalost, urušena – sveštenika Steva Kape. Kape su u prošlosti bili poznati oficiri i sveštenici. Kuća je u dužini 13 metara i evidentno je po njenoj gradnji da je pripadala imućnoj porodici. Sveštenik Stevo Kapa je bio vrlo omiljen u narodu i poznat kao jako pravičan, čestit i izuzetno hrabar čovjek. Ostala je priča i predanje o svešteniku Stevu Kapi i jednoj  noći posle koje više nije bio isti.

Kuća Dušana Filipova Zubera

                                ĐAVOLJE KOLO NA FULJKOVOM DOLU

            Sveštenik Stevo Kapa je imao brojna prijateljstva sa Poborima i Mainama pa je često znao da gostuje kod svojih prijatelja koji su ga rado dočekivali i uvažavali. Sveštenik Stevo odluči da jednog ljetnjeg jutra u julu mjesecu posjeti svoje prijatelje. Uzjaše svoga konja vranca, opaše sablju, a krst mu se presijava preko svešteničke odore. Bez oružja se nije išlo na bilo koji put jer su znale da vrebaju brojne opasnosti. Kada je sveštenik Kapa stigao kod svojih prijatelja u Pobore, oni su ga lijepo primili, ugostili i dočekali. Pričalo se o raznim temama vezanim za vladavinu knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore. Vrijeme je polako odmicalo, padao je prvi sumrak. Na nagovor svojih domaćina da konači u njihovom skromnom domu, on je to odbio govorivši: ,,Ujutro imam službu, ipak sam ja Božji sluga.” Hitro je uzjahao svoga vranca i krenuo iz Pobora na put ka Grabovom Dolu. Noć ga je ubrzo zatekla, a zvijezde su se kupale u mjesečevom odsjaju na nebu. Posmatrao je pop sve to ali ga je čitavim putem hvatala neka jeza. Preko Majstora se uputio ka Ošnjoj lokvi preko koje je put vodio ka Manatom počivalu pa ka Grabovom Dolu. U daljini je čuo zavijanje vuka. U blizni Fuljkovog dola konj je počeo uplašeno da rže. Sveštenik se skide s konja da ga umiri, uze ga za uzde i poče da vodi. U jednom trenutku na Fuljkovom dolu vidio je ogromne vatre i ljude kako igraju u kolu. Opijen muzikom i igrom odjednom se našao u kolu, a kada su ga uhvatili tek tada je počela igra. Vidio je da su to đavoli. Sav unezvijeren i u transu pao je u nesvijest. Ujutro prvi pastiri koji su prolazili preko Fuljkova dola našli su sveštenika Steva Kapu čitavog u bunilu, bez konja i oružja, sav je bio u ritama. Kada je stigao svojoj kući pričao je o ovom događaju. Od tada kažu da sveštenik Stevo Kapa nikada više po noći nije boravio vani. Ako bi se zatekao u čijoj kući, tu je i konačio. Dr Ivo Jovićević u svojoj memoarskoj knjizi ,,O ljudima i događajima” navodi da je gospodar Nikola Petrović znao da se našali sa sveštenikom Stevom Kapom i da mu kaže: ,,Donesi mi grančicu ljeskovine iz Borovika i traži što poželiš (to je otrprilike 1,5 km od Dvora) a  Stevo bi odgovorio: ,,Neću vala pa da mi čitav dvor daš.”

Manato počivalo

            Pored kuće Steva Kape je takođe ubao koji je prepušten zubu vremena a koji ima četiri do pet metara dubine. Spuštamo se do ubla, u njemu nema vode. Nastavljamo uz uzvišenje i hitro gazimo ka Grabovom Dolu. Poslije pet minuta stižemo do njega. Grabovi Do, impozantan svojom veličinom ali i vegetacijom koja se usljed sušnog ljeta gotovo dobrim dijelom posušila. Vraćamo se istim putem dok osjećamo da nam zbog čvrstog makadamskog puta i pored dobre obuće to predstavlja napor, no do Velikog Konjskog ima još puno. Prije raskrsnice silazimo u Siljevičke dolove po čijim obodima rastu divlje kruške i jabuke. Kako nije bilo drugog voća na planini ova stabla su se čuvala i održavala. Na Siljevičkim dolovima vegetacija se još uvjek drži i sve miriše na med, to je karakterističan miris ljekovitog ivanjskog cvijeća (lat. Galium verum). Sa Siljevičkih dolova se povezujemo na glavni makadamski put. Poslije izvjesnog vremena stižemo na dio koji se zove Manato počivalo odakle počinju granice rezervata bukovih sastojina Konjsko. Izuzetno masivni primjerci zdrave bukve s lijeve strane, neki čak do tridesetak metara visine. S naše lijeve strane kroz goru se naziru Ivaniševića doci i Studeni do koji su u prošlim vjekovima bili plandišta.

Grabovi do
Ubao na Siljevik
Siljevički dolovi pod vegetacijom Ivanjskog cvijeća (lat. Galium verum)

                                SILAZAK U MALO I VELIKO KONJSKO

            Nastavljamo naš put koji je prekriven hladovinom, sigurno, stoljetnih bukovih stabala. Na dijelu puta krajem devedesetih godina stalno je bio prisutan gotovo svaki dan šumar iz Budve, Božović a prije njega Pobor. Da bi područje zaštitili od nelegalne sječe i krivolova, Pobori i Maini su bili minirali dio ovog puta kako bi nemoguće bilo stići na ova područja vozilima. Kasnijih godina taj dio puta je popravljan. Malo i Veliko Konjsko treba sačuvati kao izuzetan predio nestvarnih ljepota i pejzaža. Polako se spuštamo i putem ulazimo na Malo Konjsko.

Ulaz na Malo Konjsko
Panorama Velikog Konjskog

Lijeva strana Malog Konjskog pripada opštini Cetinje, dok desna pripada opštini Budva. Obodom je obraslo malinom i drugom vegetacijom. Preko njega nastavljamo put ka Velikom Konjskom. Spuštamo se na zaravan Veliko Konjsko koje pripada opštini Budva. Pred nama prelijep pogled s bogatom vegetacijom. S kraja u kraj zaravni Veliko Konjsko sigurno ima osamsto metara dužine. Obodom bukovih šuma nailazimo na jednu izuzetnu ljekovitu biljku koju do sada nismo opisivali. Riječ je o zlatnici (lat. Solidago virgaurea). Osobine: Herba zlatnice sadrži fenil karbonske kiseline, tanine, saponine, diterpene, inulin, sluzi, soli silicijuma i etarsko ulje. Aktivni sastojci nadzemnog dijela zlatice pokazuju diuretično dejstvo čime povoljno deluju na urinarni sistem i normalizovanje povišenog krvnog pritiska. Takođe, aktivni sastojci zlatnice djeluju i antiseptično, antimikotično i protivupalno na sluzokožu usta i grla, urinarnog sistema i vaginalnu sluzokožu. Upotreba čaja od nadzemnog dijela zlatnice preporučuje se: kod uroloških oboljenja (cistitisa, nefritisa, kamena u bubregu ili mokraćnoj bešici), kao diuretik i za ublažavanje otoka kod reumatskih bolesti, kao i za spoljnu upotrebu, za ispiranje sluzokože usta i grla i za vaginalna ispiranja kod gljivičnih infekcija Candidom albicans.

Ljekovita biljka Zlatnica (lat. Solidago virgaurea)

Ograničenja u upotrebi: Upotreba čaja od nadzemnog dijela zlatnice se ne preporučuje djeci mlađoj od 12 godina. Usljed nedostatka podataka o bezbjednosti, upotreba se ne preporučuje ni tokom trudnoće i dojenja. Takođe, upotreba se ne preporučuje ni osobama oboljelim od plućnog edema. Neželjeni efekti i/ili interakcije sa ljekovima: aktivni sastojci herbe zlatnice mogu uticati na metabolizam određenih ljekova, stoga preporučujemo da se o upotrebi  ovog čaja uz redovnu medikamentoznu terapiju, posavetujete sa ljekarom ili farmaceutom. Čaj od herbe zlatnice se ne smije koristiti istovremeno sa sintetskim diureticima. Način pripreme i upotrebe čaja: Tri kafene kašičice nadzemnog dijela zlatnice preliti sa 250 ml ključale vode.  Sud poklopiti i ostaviti  da odstoji 5-10  minuta. Procijediti i piti dvije do tri šolje čaja dnevno, izmedju obroka.

Ljekovita biljka Kravljak (lat. Carlina acaulis)

                        Druga ljekovita biljka koja privlači našu pažnju a široko je rasprostranjena na području Velikog Konjskog i srijećemo je gotovo na svakom koraku je vilino sito ili kravljak (lat. Carlina acaulis).  Vilino sito, kravljak je višegodišnja zeljasta biljka najčešće bez stabla iz porodice glavočika. Biljka koja je oporavila vojsku Karla Velikog. Navodno je vojska Karla Velikog, u XVI vijeku u Africi liječena od kuge vilinim sitom (po nekima, rod Carlina svoj naziv duguje upravo ovom imperatoru). U svom tradicionalnom folkloru stari Sloveni vjerovali su u magijske moći vilinog sita, pa su cvijet ove biljke koristili kao amajliju protiv ogovaranja i laganja. Po narodnom vjerovanju cvijet vilinog sita nabada zlo na svoje bodlje. Istovremeno privlači Božju blagodarnost, unosi u dom zdravlje, razumijevanje, bogatstvo i sreću. Ukoliko se nosi kao talisman, donosi blagodet, zdravlje, smirenje, izobilje, uspjeh i sreću. Opis biljke: Vilino sito je niska, sasvim uz tlo polegla biljka s vrlo kratkom stabljikom i jako rascijepljenim, bodljikavim listovima. Velike, sjajnobijele i zvjezdaste cvjetne glavice razvijaju se pojedinačno. Čim se sprema kišovito vrijeme ili gusta magla, srebrnobijeli i bodljikavi ovojni listovi se zatvaraju, pa se u to njeno svojstvo predskazivanja vremena možemo pouzdati a to su naročito znali pastiri po Velikom Konjskom koji su znali da se izgube i stradaju usljed magle, kiša, oluja, čak i udara groma. Duboki stubasti korijen, divlje svinje rado riju i jedu. Korijen je spolja smeđ, iznutra svjetliji i raspucan, sladunjavog mirisa, nalik na miris gljiva i oštro aromatičnog ukusa. Najčešće je bez stabla pa listovi obrazuju prizemnu rozetu. Lisni režnjevi imaju bodljaste zupce. Cvjetovi su sakupljeni u cvast glavicu čiji je prečnik 5 – 13 cm. Rizom je dobro razvijen, vretenast i vertikalno položen. Debeo je, mesnat,  prijatnog mirisa. Na presjeku svjež korijen pušta mliječni sok. Stabljika kratka ili je nema. Cvjetovi su trubasti, najprije bljedožuti, a kasnije crvenkasti.

            Rasprostranjenost: Vilino sito je uočljiva biljka, poznata i u prirodi dosta rasprostranjena. Uglavnom ga  nalazimo na suvim i siromašnim livadama i pašnjacima. Raste na travnatim i žbunastim, toplim, sušnim padinama po brdima, na kamenitim mjestima, poljanama i pjeskovitim mjestima. Češće u planinskim i visokoplaninskim predjelima. Cvjeta od juna do septembra i široko je rasprostranjena na području NP ,,Lovćen.”

Ljekoviti dio biljke: Ljekoviti djelovi biljke vilino sito su korjen, koji se kopa rano u proljeće (mart, april) ili u jesen. Poslije čišćenja suši se u sjenci ili sušari. Mesnati i debeli djelovi cvjetnih glavica mogu služiti i kao hrana. Ljekovite i djelotvorne materije: Fiziološki sadrži, u korijenu, oko 20 % inulina ( rezervni biljni ugljeni hidrat, karakterističan za familiju), 1-2 % etarskog ulja smeđe boje, jakog i opojnog mirisa (zbog prisustva raznih terpena), ali i antibiocidnih svojstava (protiv bakterija i gljivica, a nijesu isključeni ni paraziti), smole, vosak, tanine, gorke materije. Ljekovito djelovanje vilinog sita: U narodnoj medicine se koristi  za bolesti urogenitalnog i digestivnog trakta kao diuretik (stimuliše diurezu), stomahik (stimuliše rad želuca), dijaforetik (stimuliše znojenje), spazmolitik (inhibira grčeve), sedativ (umiruje), tonik (okrepljuje) i holagog (stimuliše lučenje žuči), u obliku čaja, vina, i ekstrakta, ali se može koristiti i za tretiranje čireva, rana, kožnih i respiratornih bolesti (pokazuje antimikrobnu, antioksidantnu, antiinflamatornu i gastroprotektivnu farmakološku aktivnost). Vilino sito se upotrebljava u narodnoj medicini i zbog sadržaja tanina u korijenu, hvaljeno je sredstvo koje čisti crijeva i podstiče izlučivanje mokraće. Dalje područje primjene u narodnoj medicini je u suzbijanju raznih crijevnih parazita, bilo da se radi o glistama ili o pantljičari. Djeluje umirujuće, pospješuje varenje, smiruje stomačne probleme, antiupalno, antimikrobno, antifungalno, stimuliše izdvajanje sekreta u organizmu i podstiče iskašljavanje, djeluje povoljno na bubrege i bešiku, poboljšava stanje kod bolesti gastro-intestinalnog trakta propraćenih bolovima i gorušicom. Smanjuje bolove kod hemoroida. Koristi se i kod bolesti žučne bešike. Unutrašnje se koristi kod otoka razlicitog porijekla, tečnosti u stomaku (acit), narušenog varenja, paraliza (naročito jezika), kod pojačanih kisjelina u želucu, kolitisa i gastritisa. Upale urinarnih puteva, upale bubrega , kod vodene bolesti i neredovnih menstruacija. Rjeđe se koristi kod slabosti organizma, premora, nervne iscrpljenosti. Spolja se koristi za kupke kod osipa, rana i drugih kožnih oboljenja. Korijen vilinog sita ostavljen u jabukovom sirću, koristi se za ispiranje kod lišajeva i krasti. Korijen vilinog sita ostavljen u vinu pomaže kod bubuljica na licu. Uspješno liječi infekcije mokraćnih puteva, pospješuje znojenje, oporavlja i ojačava organizam i pojačava lučenje žuči. Spolja, kao kaša, stavlja se na čireve i rane. Korijen vilinog sita je hranljiv jer sadrži inulin pa za ishranu mogu da ga uzimaju i dijabetičari.

                                       PREPARATI OD VILINOG SITA

Ova ljekovita biljka se može upotrebljavati u obliku različitih preparata. Čaj od vilinog sita. Čaj se pravi kada se jedna do dvije kašičice usitnjenog korijena pomiješa sa 250 ml hladne vode. Zagrije se do ključanja, kuva dva minuta i procijedi. Nezaslađen ili zaslađen  medom, pije se tokom dana u manjim gutljajima, dok se ne otklone zdravstveni problemi i ne osjeti poboljšanje. Za dijabetičare – budući da je korijen biljke veoma hranljiv jer sadrži inulin, preporučuje se dijabetičarima u ishrani. Mogu da pripreme i čaj tako što će 20 g korijena kuvati pet minuta u litar vode, ostaviti da odstoji poklopljeno deset minuta i procijediti. Čaj se pije tri puta dnevno po jedna šolja nakon obroka. Od korijena kuvanog u sirćetu priprema se sredstvo za ispiranje usta, i to tako što se u oparak korijena stavi pelim, drži pet minuta, a zatim se procijedi i time se dobro ispiraju usta. Ovo brzo otklanja zubobolju i upalu pokosnice. Ovako pripremljeno sredstvo služi i za čišćenje rana. Čaj od korijena vilinog sita je odličan diuretik, povoljno utiče na rad bubrega i bešike, bolesti žučne kese. Koristi se za ispiranje usta, podstiče iskašljavanje, znojenje i varenje. Otklanja stomačne probleme i popravlja stanje kod bolesti gastrointestinalnog trakta praćenog bolovima i gorušicom. Savršen je čistač crijeva, reguliše neredovne menstruacije, djeluje antiupalno i umirujuće na organizam. Spolja djeluje kada se sipa u kupku i pomaže kod osipa, hemoroida, lišajeva, bubuljica, rana i drugih kožnih obolenja. Čaj od korijena biljke vilino sito odličan je diuretik, pročišćava krv, podstiče znojenje, poboljšava apetit, te utiče na brže zarastanje rana.

Obloge – Pomoću čaja od korijena, pripremljenog tako što se korijen opari jakim bijelim vinom, pranjem ili stavljanjem vlažnih i toplih obloga liječe se teško zacjeljive rane, duboki čirevi i lišaji. Dobro, jako jabukovo sirće može se takođe upotrijebiti za pripremu takvog oparka. Tinktura– 2-3 korijena vilinog sita potope se na 8-10 dana u pola litra dobre rakije. To je provjeren prirodni lijek kod svih želudačnih smetnji. Uzima se 1-2 puta na dan po 1 rakijska čašica. Alkoholna tinktura 15-20 kapi 2-3 puta dnevno.

Eliksir – Priprema se tako što se 8 g korijena pomiješa sa supenom kašikom meda i kuva 15-20 minuta u 1 dl vode ili crnog vina. Nakon toga se ohladi, procijedi i pije, polovina ujutru na prazan stomak, a polovina uveče. Ovaj eliksir je djelotvoran protiv katara želuca i drugih stomačnih tegoba praćenih bolovima, pomaže kod problema sa bubrezima i slezinom. Podstiče izlučivanje otrova iz organizma putem urina, a liječi i žuticu.

                   PRIČA O IZDIZANJU VOLOVA NA VELIKOM KONJSKOM

            Otkada postoje Maini i Pobori u Opštini Budva, ali i u dalekoj prošlosti, od tada postoje priče o ljudima koji su ovim krajevima išli karavanskim putevima ka Cetinju, ali i na Velikom Konjskom čuvali brojna stada volova kao dio svoje vjekovne tradicije. Kako je Veliko Konjsko zaista velika zaravan i izuzetan pašnjak, ali je predio tokom zime izuzetno negostoljubiv s velikim kišama, snjegovima i udarima gromova. Svakog ljeta su na Velikom Konjskom Maini i Pobori izdizali velika stada volova, čak ih je bilo do stotinu pa i više. U prošlosti su volovi predstavljali bogastvo kako zbog visoke cijene tako i zbog toga što su korišćeni za oranje brojnih dolova. Volove bi izdigli na Velikom Konjskom, a jednom sedmično bi na konjima iznosili so za njih sa primorja. Kako na samom Velikom Konjskom nije bilo vodopoja, volovi bi bili naučeni da putem idu na veliku vodu Koritnicu ali i na Ošnju lokvu. Volove su mještani Maini i Pobori obilazili povremeno. Pošto ih je bio veliki broj, nije bilo opasnosti od napada vukova. Međutim, dešavalo se da tokom povremenih ljetnih kratkih nevremena poneki vo strada od udara groma ili da ga vukovi izdvoje iz krda i da im postane plijen. Tradicija čuvanja i izdizanja volova na Velikom Konjskom trajala je čak do prve polovine devedesetih godina kada je zbog mnogobrojnih okolnosti, ali i zbog ekspanzije turizma iščezao ovaj vid plandovanja. A i to je mogla biti jedna od turističkih atrakcija na Velikom Konjskom pogotovo za ino gosta, ali treba imati želja i razumijevanja za  vodoizvorišta, lokve i ublove sačuvati kao dio nacionalne istorije graditeljstva, ali i priče o Lovćenu i njegovoj podgorini. Sa jeseni bi volove spuštali ka Crnogorskom primorju koje nije bilo tako naseljeno, niti izgrađeno kao sada pa su volovi bili u ,,sampas”.

Pogled na bukove sastojine na Konjskom

            Sastojine bukovih šuma na Malom i Velikom Konjskom zbog svoje zdrave strukture ali i zbog širenja prema Brajićkim planinama (đe su evidentirane izuzetne bukove zajednice)  predstavljaju dragocjen resurs u proučavanju istih jer bukove šume na ovim prostorima su prilično zdrave pa bi one mogle biti i ključ rješavanja bolesti bukovih sastojina za područje NP ,,Lovćen” zajedno sa njegovom podgorinom, ali i ključ rješenja koji je napravljen u petogodišnjem planu (2021-2026. koji su osmislili i pripremili B. Proročić, V. Živanović, A. Uskoković). Sa Velikog Konjskog idu putevi i staze ka crnogorskom primorju. Nažalost, smjerokazi na samom ovom području su polomljeni i oštećeni neodgovornim odnosom pojedinaca koji su ovdje boravili  pa bi iste trebalo obnoviti ali i očistiti mnoge. Panorama Velkog Konjskog predstavlja jedinstveni vizuelni doživljaj posebno u junu i julu mjesecu kada čitava zaravan predstavlja izuzetan spoj i kolorit boja od poljskog cvijeća do visokoplaninskih biljaka koje se na njemu nalaze. Na samom kraju Velikog Konjskog kako bi planinari išli ka brajićkim planinama nalazi se urušeno kućište koje su nekada davno koristili čobani. Dolovi u neposrednoj blizini kućišta su prekriveni gustom šumskom vegetacijom i do njih gotovo da ne dopire dnevna svjetlost. Nakon obilaska terena i naših zapažanja ali i brojnih lijepih fotografija vratili smo se istim putem ka katunu Lubenice odakle smo se u kasnim popodnevnim satima uputili ka Cetinju.

            Toponimi koje smo zabilježili  uz put od Krsta do Velikog Konjskog po kazivanju šumskog tehničara i izuzetnog poznavaoca istorije katuna i naselja ovog kraja Vidaka-Vida Lipovine su: Na vrh Krsta, Bjelasica, Ploče, Babina kruška, Pobreža, Jama Golubinka, Siljevičko ždrijelo, Pitome rupe, Fuljikov do, Počekova rupa, Umska skala, Umski do donji, Umski do gornji, Sniježnica, Manato počivalo, Ivaniševića doci, Studeni dolovi, Klaćev do, Andrak za Hum, Platforma, Krš od Bara, Bare, Malo Konjsko i Veliko Konjsko.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two + eighteen =