Narodni muzej Crne Gore – Izložba “Wrapped Space” Jovana Miloševića

 

Narodni muzej Crne Gore

 
 

U četvrtak, 16. juna sa početkom u 20 časova, u Ateljeu Dado biće otvorena samostalna izložba Wrapped Space Jovana Miloševića. Mladi crnogorski umjetnik će prikazati monumentalnu sliku – instalaciju dugačku 20 metara koju je namjenski slikao za prostor Ateljea Dado. Slika se proteže duž zidova poput trake neprekinutog, linearnog toka, obmotavajući prostor stvarno i simbolički.

Jovan Milosevic - 1U katalogu koji prati izložbu, kustoskinja izložbe Ljiljana Karadžić je, između ostalog, zapisala: „Slikajući na jutanim vrećama koje je rašivao, i potom ih spajao šivenjem u dugačko platno, umjetnik je ekspresivnim gestom intenzivnog, živog kolorita upisivao svoja psiho-somatska stanja. Svakodnevnim opsesivnim, skoro transičnim bavljenjem radom (gledanje, razmišljanje, slikanje, čekanje da se bojeni slojevi osuše…) koje podrazumijeva procesualnost bez ubrzanja i instant rješenja, umjetnik je svoj životni ritam izjednačio sa unutarnjim ritmom slike. Slikanjem na sirovoj, „negostoljubivoj“ podlozi koja pruža otpor, „guta boju“, ima izrazitu teksturu, slovne i slikovne pečate, kako bi izbjegao „lijepo slikarstvo“, Milošević je u likovnom smislu imao težak zadatak: sklopiti u cjelinu dnevne učinke, povezati današnji naslikani fragment na traci sa jučerašnjim, bez vraćanja i ispravki već urađenog. Na osnovu kolorita, zgusnutosti bojene materije i gesta na svakom pojedinačnom fragmentu slike – instalacije mogu se osjetiti vibracije duha, energija, raspoloženje, i emotivni naboj umjetnika.”

Jovan Milošević je rođen na Cetinju 1985. godine gdje živi i stvara. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, Odsjek slikarstvo, u klasi profesora Dragana Karadžića. Tokom školovanja studijski je boravio u Francuskoj (Pont-Aven School of Contemporary Art) i Srbiji (Fakultet likovnih umetnosti Beograd). Rezidencijalno je boravio u Parizu, Francuska (Cité Internationale des Arts). Do sada je imao samostalne izložbe u Parizu, Budvi i Cetinju. Kolektivne izložbe: The Coffee Art Project Exhibition, Amsterdam, Holandija (2015); London, UK/ Pariz, Francuska (2014); Postcard Project Green, Mariette, Pensilvanija, USA (2014); 47. Hercegnovski zimski likovni salon, Galerija Josip Bepo Benković, Herceg Novi (2014).

Izložba se može pogledati naredne tri nedjelje.

 

Jovan Milosevic - 2

 

“Monumentalna slika – instalacija dugačka 20 metara, namjenski slikana za izložbu u Ateljeu Dado, proteže se duž zidova poput trake neprekinutog, linearnog toka, obmotavajući prostor stvarno i simbolički. Posmatrač koji uđe u galeriju je, bar na trenutak, izmješten iz svoje uobičajene pozicije iz koje se gleda štafelajna slika. Umjesto statične tačke na kojoj stoji „lice u lice“ sa slikom i obuhvata je jednim pogledom, sagledavajući je odjednom, posmatrač je uvučen u kretanje/okretanje, napredovanje korak po korak u vremenskoj sukcesiji kako bi stvorio utisak cjeline. Međutim, razrješenje koje znači bezbijedno smještanje u prepoznatljive umjetničke obrasce kao da izmiče i nagoni gledaoca na ciklično kretanje i nezasito, samozaboravno utapanje u sliku koja zaposijeda njegov prostor.

Jovan Milošević je ovu sliku-instalaciju radio kao vrstu dnevnika. Sudbina dnevnika je najčešće neizvjesna. Dok ispisuje ili iscrtava njegove stranice, onaj koji vodi dnevnik, ne misli o tome šta će se kasnije dogoditi sa skrivenim sadržajem. Da li će zauvijek ostati kao tajna, najdublja lična ispovijest, ili će autor osjetiti potrebu da ga podijeli sa nekim bliskim, ili će pak biti raskriljen pred nepoznatim? Suprotno uobičajenom shvatanju dnevnika, ali sa punom sviješću o toj kontradiktornosti, naš slikar od početka promišlja svoj dnevnik kao sliku koja će biti izložena u galeriji, tačnije, obmotavaće njenu unutrašnjost. Paradoksalno, zbog formata slike, autor nije mogao u toku procesa rada da u potpunosti sagleda svoju sliku do kraja i vidjeće je prvi put cjelovitu u galeriji. Slikajući na jutanim vrećama koje je rašivao, i potom ih spajao šivenjem u dugačko platno, umjetnik je ekspresivnim gestom intenzivnog, živog kolorita upisivao svoja psiho-somatska stanja. Svakodnevnim opsesivnim, skoro transičnim bavljenjem radom (gledanje, razmišljanje, slikanje, čekanje da se bojeni slojevi osuše…) koje podrazumijeva procesualnost bez ubrzanja i instant rješenja, umjetnik je svoj životni ritam izjednačio sa unutarnjim ritmom slike. Slikanjem na sirovoj, „negostoljubivoj“ podlozi koja pruža otpor, „guta boju“, ima izrazitu teksturu, slovne i slikovne pečate, kako bi izbjegao „lijepo slikarstvo“, Milošević je u likovnom smislu imao težak zadatak: sklopiti u cjelinu dnevne učinke, povezati današnji naslikani fragment na traci sa jučerašnjim, bez vraćanja i ispravki već urađenog. Na osnovu kolorita, zgusnutosti bojene materije i gesta na svakom pojedinačnom fragmentu slike – instalacije mogu se osjetiti vibracije duha, energija, raspoloženje, i emotivni naboj umjetnika.

 

Jovan Milosevic - 3

 

Iako uporno tražimo naznake asocijativnosti koje bi nam poslužile kao neka vrsta putokaza u dešifrovanju dnevnika, pokušavajući gotovo indiskretno da saznamo da li je umjetnika odredio neki karakterističan događaj ili neuobičajen biografski podatak koji bismo rado rabili interpretirajući njegovo djelo, u slučaju Miloševića izostaje priželjkivani odgovor ili bar njegov nagovještaj. Ostajemo zakinuti za očekivano razrješenje iz razloga što mladog umjetnika na slikanje ne nagoni potreba za sublimacijom, nadoknadom uskraćenog, objašnjenjima i ilustrovanjem spoljnog svijeta, ili pak društvenim angažmanom, već, prema sopstvenom iskazu, želja za dokumentovanjem sebe u procesu stvaranja i definisanjem vlastitog identiteta. A model koji je umjetnik izabrao kao najpodesniji za transponovanje svog unutrašnjeg svijeta je apstraktno, nemimetičko slikarstvo.

Ono što umjetnik crpi iz života, a što je vidljivo tek u vremenskoj sukcesiji, jesu principi organskog rasta. Milošević procesualne i strukturalne zakonitosti žive materije prevodi u tokove nastanka i unutrašnje ustrojstvo slike. Predano gradi sloj po sloj, bojeni i energetski, pri čemu se svaki naredni sloj nadovezuje na rezultate prethodnog pokazujući stalni potencijal rasta i metamorfoze. Nastala forma, koja je posljedica sa jedne strane nagonskog, intuitivnog djelovanja, a sa druge strane svjesnog usredsređivanja, gradi složenu, upečatljivu vizuelnu mrežu koja „hvata“ pogled u zamku, jer se čini da je nestabilna, i da se već u sljedećem trenutku može transformisati u nešto drugo.

Birajući autonomni, tihi jezik nasuprot kakofoniji stvarnog svijeta, kontemplaciju i uzbudljivi susret sa nematerijalnim nasuprot blještavilu i taštini realnosti, Jovan Milošević nas podstiče da poznati prostor percipiramo na drugačiji način i da ne oklijevamo u suočavanju sa „stvarima koje ne vidimo“.”

                                                                                              Ljiljana Karadžić